Gospođa LocoCoco Chanel, direktorica fonda za pravdu i tranziciono boćanje, jutros je posumnjala u svoju humanost. Umalo nije oči iskapala, koliko je čitala jedan tekst.
Kad je to osjetila, umjesto da ode preko kancelarijskih vrata tražiti selameta, ona se zbunila i izašla u regal. Zatvorivši vrata za sobom, odlučila je malo razmisliti.
U prvom poglavlju ću preći na razvijanje kritičkog mišljenja, šaptala je u ormaru. To poglavlje ima pet odjeljaka i teći će vrlo ozbiljno. Već u drugom poglavlju počinjem razvijati etičke vrline, a u trećem osposobljavam čitatelja da prepoznaje i ne prihvata laž. Ostaje onda samo zaključak. Tada je već bilo vrijeme da iskoči iz ormara.
A prije je bilo puno bolje. Dobro se sjećala kad je sa svojim asistentom Kikijem izvodila operaciju na lijevom plućnom krilu društva, slušali su arije, sve je teklo tako lako. Kad im je u pola frke počeo prskati krvni sud pri Strazburškom tribunalu, jer ga nisu bili dobro zaklemali, naglo su se samo uozbiljili, ona je njega počela zvati docente, on nju profesorice. Na kraju su tako spasili našu onu stvar.
– Profesorice, poručio bih kolegama da učine nešto, da probaju i sve opišu – govorio je Kiki koji je radio kao izbacivač tekstova.
– A jesi ti bio tu tada?
– Kolege treba podijele znanje sa kolegama, da zajedno mijenjaju stavove.
– Trebamo onda popiti Red Bull od zohve i dobiti krila, da vidimo da li je stratosfera reš pečena.
Te večeri su se našli na prijemu kod presjednika vlade. On se u holu bio zagrlio s dvojicom ministara, skakali su i pjevali: – Ko ne skače, vanzemaljac, hej, hej, hej!
Kiki im je onda pritrčao i rekao im da su nemoralni koliko su teški. Izgledao je tako nezgodan, opako je blicao svojim naočalama u tom opasnom trenutku. Bio je protiv Vlade, opet ga je stigao spuc otpora.
– Sram Vas bilo, predsjedniče Vlade! Sram Vas bilo, predsjedniče Vlade! – vikao je.
Bili su svi kvalifikovani da sjede u uredima i sviraju bulbulu. Prema knjizi profesora Walter Whitea, to znači da je u glavi dvjesto hiljada jezika, prijatelju moj.
– LocoCoco, čiji ti je ovo mali? – pitao je gospodin predsjednik Vlade.
– To je sin od majke našeg profesora Velikoduševskog.
– O, kako ti je babo?
– Dobro je.
– Kako ti je mati?
– Dobro je.
– Kako ti je profesorica Chanel? Ne bih te zadržavao, poselami je bogati.
Nisu bili zadovoljni prijemom, samilost ih nije bila nažuljala među nogama, iako su bili razvukli lajne i ostali čitavu noć. Na tom kursu šivanja se nije ništa imalo naučiti o istinski ljudskim konekcijama. Možda bi bilo bolje da su podučavali studente trikovima Alzehmajerove bolesti.
U zoru su ispred predsjedništva zatekli dva cigančeta, Tarzana i Kobru, sjedili su na trotoaru i jeli krompirušu sa papira srčući jogurt. Profesorica Chanel je prišla i obrisala Kobru oko usta vlažnom maramicom iz svoje tašne, a Tarzana je zamolila da baci papir u smeće. Navečer je sretna na fejzbuku objavila selfi s njima i zamolila slušateljstvo da kupe Tarzanu čokoladicu kad ga sljedeći put vide na putu do kontejnera, s papirom u ruci.
Kiki nije bio spokojan i nije lajkovao, to je bio loš predznak. Nesreća nikad ne dolazi sama.
