Predsjednika Srpskog književnog društva Vuleta Žurića upoznao sam krajem ovogodišnjeg aprila, na Sajmu knjiga u Sarajevu. Došao je u svojstvu delegata savremene srpske književnosti, zajedno sa književnicima Srđanom Srdićem, Alenom i Enesom Halilovićem. Neposredno prije nego što ću upoznati s Žurićem, odslušao sam njegov zvanični sajamski razgovor sa Srđanom Srdićem koji je, u svojstvu sarajevskog domaćina, najavio pisac za djecu – Mirsad Bećirbašić. Sjećam se da je Bećirbašić najavio Srdića kao pisca romana „Šatori“. Sjećam se i da je pisac romana „Satori“, započinjući razgovor, izrazio ogromno poštovanje prema književnom opusu predsjednika SKD-a. Tad sam saznao i da je Žurić početkom rata izbjegao iz Sarajeva. Odmah sam osjetio stanovitu dozu solidarnosti, budući da sam i sam početkom rata izbjegao iz rodnog mjesta i nikada se nisam (zastalno) vratio.

            Srdića sam upoznao dan prije tog sajamskog razgovora. Poznajem njegov opus skoro koliko i Bećirbašić. Ali razgovarajući s njim nekoliko sati o književnim temama stekao sam utisak da je dobar poznavalac savremene „regionalne“, ali i svjetske književnosti. Na osnovu tog utiska, shvatio sam ozbiljno njegovu valorizaciju Žurićevog opusa. Iznenadio sam se kad je Srdić, po okončanju manifestacije, pored 7 ostalih ljudi u publici, pozvao mene da se upoznam sa predsjednikom Žurićem i da odemo do štanda Republike Srbije na piće i nezvanični razgovor.

            Na štandu nas je dočekao jedan ceremonijalno odjeven službenik Ambasade R Srbije u Sarajevu, koji nas je opskrbio pićem. Nisam mnogo govorio. Slušao sam uglavnom, ali ne sjećam se šta, jer sam se krajičkom oka nadao da će naići neko poznat i vidjeti me kako razgovaram s piscima.

I stvarno, naišao je u jednom trenutku Kljuno. Nije gledao prema štandu Srbije, te nije mogao vidjeti da sjedim piscima. Zato sam ustao i dozvao ga. Da vidi da sjedim s piscima.

            – Jel to sjediš s piscima? – pitao me je.

Odgovorio sam potvrdno i pitao ga kako zna da su pisci.

            – Šta znam… Onaj jedan isti pisac. Da ga čovjek sretne na ulici odmah bi pomislio da je pisac.

            – Koji? – pitao sam.

            – Onaj s bradom.

            – To ti je Vule Žurić, predsjednik Srpskog književnog društva.

            Izmijenili smo još nekoliko riječi, nakon čega sam se vratio razgovoru s piscima, gdje sam uzeo nešto aktivniju ulogu u razgovoru. Pitali su me o SIC-u, nailazili su, kažu, preko E-novina i Betona na neke tekstove, ali nisu najbolje upoznati; kazao sam nekoliko SIC-ovskih općih mjesta o nacionalizmu i angažovanoj literaturi.

            Pored ostalog, kazao sam u jednom trenutku i da je „žalosno“ što su djela Marka Ristića izbačena iz kurikuluma na našim fakultetima. Pisci su pogledali prema Žuriću. Kad sam završio, Žurić je kazao kako se i on u svom romanu Srpska trilogija pozabavio Ristićem. Konkretno, Ristićevim tekstom Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin koji je u Politici objavljen po oslobođenju Beograda, a u kojem Ristić opravdava streljanje „saradnika okupatora“. Kazao je da bi valjalo da pročitam taj njegov roman.

            Sutra, kaže Žurić, imaju promociju u sarajevskoj „Prosvjeti“ promociju – on, Srdić, Bešić i Halilović; pa neka dođem: donijet će mi on taj svoj roman.

            Dobro, kažem.

            Na promociju u „Prosvjeti“ došao sam sa Sokolovićem i Salčinovićem. Sala je bila puna. Uglavnom, stariji ljudi. Od mlađih tu su bili Admiral Mahić i Ivan Lovrenović. Moderator je bio Stevan Tontić. Govorili su Žurić, Srdić i Bešić. Halilović nije došao. Govorili su o savremenoj srpskoj književnosti. Žurić je pročitao poglavlje iz Srpske trilogije. Bešić je pročitao nekoliko svojih pjesama. Srdić je pročitao jednu svoju pripovijetku. Žurić je govorio o književnom životu u Pančevu. Srdić je govorio o književnom životu u Kikindi. Bešić je govorio o književnom životu u Novom Sadu.

            Po završetku promocije nastala je ogromna gužva oko švedskog stola, na kojem su bili posluženi sokovi i grickalice. Sokolović, Salčinović i ja smo se bili dogovorili sa Srdićem za neko piće, ali je zbog obaveza prema organizatoru stvar morala biti odgođena.

Bio sam se malo naljutio, zato što sam, dok smo ga čekali, nagazio nogu nekoj gospođi s kojom sam se borio za kikiriki. Da izgladi stvar, Bešić mi je dao bocu vina, koju su on, Srdić i Žurić dobili od organizatora. Na njoj je bila specijalna naljepnica na kojoj je pisalo: Svjetski dan knjige. Dok sam skidao ruksak s leđa da strpam u njega tu bocu, slučajno sam udario nekog, laktom u glavu. Kad sam se okrenuo vidio sam da je to ista ona starica kojoj sam maločas bio stao na nogu. Jedva sam, od neugode, koju sam osjećao gledajući u bijesne oči te gospođe, izustio da se izvinjavam. Bilo je očigledno da mi ne vjeruje da sam i drugi put slučajno narušio njezin integritet. Osjećao sam se kao da me neko nasilu ugurao pod kožu nekog psihopate.

            Htio da se što prije izvučem vani, te sam, kazavši Salčinoviću i Sokoloviću da odlazim, krenuo plivati kroz tu masu. I baš kad sam krenuo da otvorim izlazna vrata, osjetio sam nečiju dozivajuću ruku na leđima.

„Baba!“, pomislio sam. Noge su mi odrvenile. „Nešto u vezi s babom! O, bože!“ – u sekundi me obuzela raskoljnikovljevska panika. Znao sam da mi niko neće povjerovati da sam je slučajno nagazio i udario laktom. Zato sam svjesno ignorisao tu ruku koja me vukla u najgoru moguću neugodnost u kojoj sam se mogao naći te večeri. Nastavio sam plivati kroz masu staraca, ali ruka me je tad uhvatila za rame. Gotovo je, pomislio sam. Moram se okrenuti. Okrenuti i umrijeti od stida.

            Kad sam okrenuo, uvidio sam da me je to Sokolovićeva ruka zadržala. I dok ga pitam šta je bilo, umjesto starice, ugledam predsjednika Srpskog književnog društva kako jednom rukom pliva kroz masu stara dok u drugoj, visoko iznad površine, nosi knjigu. Svoj roman, rečenu Srpsku trilogiju.

Pola godine kasnije, roveći po svojim knjigama, naišao sam na Trilogiju i pročitao je. Zaboravivši da mi je čovjek poznanik, a u nekom širem smislu riječi i prijatelj; zaboravivši da me je čovjek častio pićem, a u nekom širem smislu riječi – i kikirikijem; zaboravivši da smo braća izbjeglice i zaboravivši – na kraju krajeva – koliko je predsjednik SKD-a uljudnog napora uložio da mi pokloni Srpsku trilogiju, objavio sam u Betonu (br. 154) tekst u kojem objašnjavam zašto je taj Žurićev roman loša knjiga.

U tom književnokritičkom prilogu sam, pored ostalog, tvrdio da Žurić posmatra jugoslovensku stvarnost Drugog svjetskog rata kroz revizionističke naočari i da u savremenoj srpskoj kulturnoj stvarnosti nije Sreten Ugričić taj koji proganja nezavisne pisce (kako Žurić tvrdi), već je Ugričić pisac koji je progonjen od strane srpskih nacionalista (kako je stvarnost potvrdila).

            Srećom, Žurić se javio uredništvu Betona, mejlom u kojem traži moju mejl-adresu kako bi mi se javio direktno. Urednici Betona su mi, nakon što su mu dali moj kontakt i nakon što mi se nije javio, proslijedili tu njegovu reakciju. Kazao je da ima mnogo prigovora na moju kritiku. Pored ostalog, tvrdi, pokazao sam da ne poznajem pravopis. Saopćio im je i da me poznaje, da mi je sam on dao tu knjigu, Srpsku trilogiju, i da je glupo (sic!) da mi piše odgovor na Betonu.

            Dugo sam čekao da mi se drug Vule javi, ali uzalud; do dan-danas mi se nije javio. Krivo mi je zbog toga. Vjerovatno se razočarao u ljude. U mene – sigurno. Razumijem ga i ljut sam na sebe. Čovjek mi nijednu ružnu riječ nije rekao; štaviše, častio me pićem, poklonio mi je svoju knjigu, na kraju krajeva – izbjeglica je, kao i ja, a, eto, neki me šejtan natjerao da napišem na Betonu da mu taj roman ne valja. Čovjek ispadne tako nekad nezahvalan, da ne kažem – šupak.

            U svakom slučaju, izvinjavam se predsjedniku Srpskog književnog društva.