Kako su Hadži Murat, Hadži Tolstoj i Hadži Roćko obavili petu islamsku dužnost. Po želji glavnog urednika napisao Edin Salčinović…
Ima ljudi koji su ovladali elementima, pronikli u nebesku utrinu, i spoznali tajnu postanja. Njihove tragove materija ne raspoznaje, njihov duh izmiče vremenu, i smrt za njih nema mjeru. Ruh je njihova priroda, stihije njihove sluge, a beskraj domaja njihova. Njihovo putovanje golemo je koliko treptaj oka ljudskog, a ljudsko oko je lažljivo i ono što pokazuje blijeda je slika šejtana. Grješni ljudi nisu kadri prepoznati veličanstvene odabranike, čovjekoljubive pravednike, misionare Božje milosti. Jedan od tih odabranih je i Hadžija Roćko, blaženi duhovni putnik, koji se 1304. godine po Hidžri zaputi na hadžiluk sa još dvojicom čuvenih velikana, Hadži Muratom i Hadži Tolstojem.
Dan prvi: 8. zul-hidždže (jevmut-tervijeh – dan napajanja)
Prva slika prikazuje nam trojicu velikodostojnika na mikatu zaokupljene odijevanjem ihrama.
Zaslijepljen bjelinom bogumilog hodočasničkog ruha Hadžija Tolstoj ne mogaše suspregnuti suze. Rastoči se u pustinjski pijesak, iz njega se opet zasnova, pa uskoči u izar i ridu, sad već naličeći galskom druidu. Rasplinu se, ponese ga blagi dašak, pa se kondenzira, pa se sublimira, pa zahvati blagotvorne vodice zlatnim đugumom.
Podozrivi Hadžija Murat polagahno odijevaše ihram, sumnjičavo pogledajući na strane. Plašio se munafikluka, lukavstva neprijateljskog, i nikome nije vjerovao. Strpljivo je pričvršćivao dijelove odjeće, čvrsto se stegnuo opasačem, ne propustivši osjetiti ni najmanji drhtaj pustinje. Osluškivao je ptičji cvrkut, njuškao po budžacima, zagledao sjenovite izbe, pipkao zidove, razgovarao sa stablima. Uspokojen, smjerno je obavio dolazni obilazak Kabe. Nakon sedam krugova prišao je crnom kamenu, nježno na nj položio ruku, prepustio se zanosnoj priči. Kamen je govorio opojno, a on opijen slušao.
Čestiti Hadžija Roćko zapetljao se u halje, pa nikako da se iskobelja. Izvrnuo se na leđa, mlatara udovima i psuje:“Jebem ti narod i običaje kad su vaki. Navlači ove drolje baško zadnja sjerotinja. Pa ti pripusti njima da rede oko Ćabe. Jebem ti budalaščinu“. A ne pada blagoglagoljivom Hadžiji teško nosit odeždu Božjih gostiju, već mu teško pada rastat se s čalmom, čakširama, kaputom, debelim vunenim čarapa i gumenim opancima. Nije njemu teško tuđe, već ga boli za svoje, pa mu dođe k'o da se s dušom rastaje. Elem, kad vidješe domaćini Božjeg ugodnika i mudrozborca kako se u nevolji koprca priletiše mu u pomoć, počašćeni što im se ukaza Božja milost, jer milost je Božja pružit pomoć takvom prvaku i blaženiku. A kad se Hadžija Roćko povrati i dozva, pođe se okrijepit čudotvornom vodom s hadžiluka.
Predveče, dok se jošte zgrušnjavao mrak, tri bogougodinka i plemenitaša, zaputiše se na mjesto Mina, gdje će, s Božjom pomoći, probdjeti noć.
Dan drugi: 9. zul-hidždže (jevmul-vukuf – dan stajanja)
Druga slika prikazuje trojicu bogobojaznih dostojanstvenika u blagopočivajućem stanju stajanja na mjestu Arefat.
Hadžija Tolstoj se prepustio blagom milovanju sunčevih zraka, pretapa se, rasprši se, zatvori se u sunčev trak kao čestice prašine, iznikne iz zemlje kao vilina vlas, i opet bude kost i meso. „Kolika životna energija i snaga“, pomisli. To ga sjeti jednog cvijeta na Kavkazu, koji se silovati opirao dok ga je pokušavao ubrati. Tu se rasplače, pretvori se u oblak i obilnom kišom napoji pustinju. Onda se sjeti nekog „malog kaplara“ iz Francuske i do kraja dana ne prestane misliti o njemu.
Promućurni Hadžija Murat spartanski odolijeva izazovu. Prstima tare razdrobljeni pješčar, u vjetru čuje pustinjsku magiju, opći s materijom. Materija mu kazuje špijune, denuncira zavjere, raskrinkava zle slutnje i spletke sihirbaza. Hadžija Murat nedirnut, drži sa kao da ništa i ne sluti i kao da ga ne drži nikakva obligacija. A tajnu njegovih misli ni sveznajući narator ne može dokučit.
Hadžija Roćko se nešto uzvrpoljio. Znoj ga oblio, kolje ga svrbež, mora ga pritisla, tmuša mu disat ne da. Od cijele ujdurme mu pozlilo. „E pa ljudi ljucki. Đe ima da insan povazdan staji. Prilegne i hajvan, a kamoli insan. Velahavle velakuvete“. A nije čestitom Hadžiji zor od stajanja, već se on sjetio svog mindera i hlada poda takišom na bašči, pa mu došla neka tuga na dušu. Proradio u njemu dert, pa ga žiga pod srcem i bol u sevdah zanosi. Ispotiha zapjeva: „Haj ja zagrizoh šareniku jabuku…“. Od pjesme mu se razgali i spade s duše olovo k'o rukom odneseno.
Nakon zalaska sunca ćudoredni hodočasnici odoše zanoćiti na Muzdelifi.
Dan treći: 10. zul-hidždže (jevmun-nahr – dan žrtvovanja)
Treća slika prikazuje trojicu bogougodnih protagonista na Mini, spremne za bacanje kamenčića i prinošenje žrtve.
Grofovski elegantno držeći tijelo Hadžija Tolstoj je gađao Džemretul-akabu. Transformisao se u kamenčiće, prštao, rasprskavao se, spajao u sudaru, sedam puta pogodio šejtana, u srce, u oči, u stegna, pod plećke, između rogova. Ustreptao je, nestao u ambisu, stvorio se nožem i pretvorio u kurbansku krv. Prianjao je za zrnca pijeska, bio topla ljepljiva limfa, plakao i radovao se s dušom životinje. „Kolika životna energija i snaga“, mislio je. Onda se prisjetio tragedije nekog velmože. Do kraja dana um mu je bio zarobljen.
Posvećeno birajući kamenje Hadžija Murat je osluškivao vjetar, srse i svemirske žmarce. Odabravši sedam oblutaka svečano je prišao stubu. Bacao je sedam puta i ubio sedam šejtana. Tiho je izgovorio molitvu zahvale i otišao prinijeti žrtvu. Muklo je ubio ovna, pustivši mlaz krvi da prska po užeglom pijesku. Sada je bio spokojan. Počinuo je prepustivši se milozvučnom romorenju materije.
Božji ugodnik Hadžija Roćko rasijano je grabio kamenje. Obradovalo ga je što će nišanit i šicat, sjetio se svih onih vojni što ih je nevoljan vojevao, osokolio se i neka snaga mu napojila junačku desnicu. Obodren tim napajanjem pošao je ubit šejtana. Pozadugo je obilazio oko stuba, tražeći pogodno mjesto s kojeg će dejstvovat. Konačno se odlučio za jednu plohu, zauzeo pozoran stav i čvrsto stegnuo prvi kamen. Podigavši glavu ugleda jednog sudanskog crnca, pa problijedi k'o Grof Drakula. „Šejtan“ poviknu, pa obasu rafalnu paljbu. Nesretni čovjek u prvi mah nije znao šta ga je snašlo, a kad ugleda zapjenjenog Hadžiju, nadade se u takvu strku da umalo osta bez daha. Neke ensarije ga prihvatiše i sakriše u duboku jamu, dok se Hadžija malo ne ohladi. Unezvijereni Hadžija tražio ga je još neko vrijeme, i kako ga ne mogaše naći ubjedi se da ga je ubio, pa pođe zaklat kurbana. Izvedoše pred njega golema ovna rogonju, Hadžija ga izazivački pogleda, ispruži ruku i reče: „Duc bekane duc“. Ovan spusti glavu, zapuhlja niz nozdrve, pa raspali Hadžiju svom silinom hajvanskog kuveta. Tu ti se Hadžiji malo zamanta, neka ga slabost obuze. Izađe mu na oči kako je s rahmetli babom pod orahom na bašči klao kurbane još u onaj vakat, pa se ražali i rasplaka. Domaćini ga počeše sokolit, te me opričaše kako ono ubi šejtana. Od junaštva Hadžiju bol minu, smože snage da šejtanu opsuje mater crnu. A nije Hadžija Roćko mrzio crnce, jest Cigane, i Jevreje je mrzio, al’ crnce nije. Možda nesvjesno, ispotiha, nipošto namjerno. Nego se Hadžiji na zvjezdanu zamantalo, slike mu se pomutile, izd'o ga vid očinji. A jazuk, k'o da šejtani nisu crni.
Sa ovim danom isteklo je vrijeme ihrama, a veličanstvena trojka se vratila u Meku.
Posljednji dani hodočašća: 11., 12., i 13. zul-hidždže (ejjamut-tešrik – dani sušenja mesa)
Posljednja slika prikazuje trojicu blaženih hodočasnika na rastanku.
Još tri dana provele su čestite Hadžije na Mini, svako bacajući po sedam kamenčića na tri džemreta. Obavili su oprosni obilazak, opremili se i prije zalaska sunca napustili grad.
Hadžija Tolstoj suza ne krije, sav se pretvorio u ruke, pa grli drugu dvojicu. Došlo mu teško, postao je bolest, postao je tuga, lice mu resi pečalba. Pod oči se nakupila sjen, drhti, pa teče, pa opet drhti. Pa se pretvori u poljupce, ljubi i jednog i drugog, cjeliva im tjeme, čelo i obraze. Onda se pretvori u šapat, zavuče im su u uši, opriča nevolje na duši. Na kraju bude odlazak, i on ode.
Gordi Hadžija Murat dostojanstveno se oprašta. Pruži ruku, izgrli se, izljubi se, a očima traži urokljive pogleda. Jer ovo je prilika dušmanu, kad su velikodostojnici slabi i razdraženi. A dušman nikad ne spava. Stalno preža. Zato je Hadžija Murat uvijek na oprezu, zato je uvijek u lovu, zato se ne da emocijama. Jer najveći džihad je pobijedit samog sebe. Još jednom se pozdravi, pa ode kroz šumu simbola ova sinestezija vična logici univerzalnih analogija.
Čestitom Hadžiji Roćku došlo i žao i drago. Žao mu se rastat s jaranima, opet drago što se vraća kući i zavičaju. Razapet, ne zna za šta bi prije. Prepušta se Hadži Tolstoju, oprašta se s Hadži Muratom, a sve misli kakav li će doček u selu bit. Misli ga zanesu, opet se oprašta, sve zaboravi, opet se kuće sjeti, pa prozbori: „Eee, jah. Svuda prođi kući dođi. Tako je govorio moj rahmetli babo“. Onda se još jednom oprosti i ode. Opere noge u rijekama, zagazi na ćilim, i zapjeva: „Bosno moja, divna, mila, lijepa, gizdava…“.
