Otac nacije zaziva posvetu tražeći sinove Skendera, Mehmeda i Hasana koje otuđiše u fašističkoj kanonizatorskoj ofanzivi.
Autor: Mirnes Sokolović
Svatri ste mi anamo zbrisala – joj, izdajnička
muzo našpoljska –
a svetrojici privijao stihove sam rumene
u bijele korice platnene,
svetrojici sam držao govore tople, grumene…
Joooj,
Skendere,
Mehmede,
Hasane,
joj, tri boda u mom vijeku,
tri krivine u mom tijeku,
tri saća teška,
sokovita,
što ih utroba moja iskrca,
joj, rosni trolisni struče ljiljana našpoljskog,
što procva ispod moga srca.
Joooj,
tri doba bliska u mom vijeku,
tri ptića skliska u svom mlijeku.
Joooj,
gdje ste.
Knjižara uzdigla tri tora pod oblak,
brojanka poziva tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Skendere,
Mehmede,
Hasane,
Joooj,
gdje ste,
tri našpoljske puške prve,
tri suze moje fajde:
hoće cajka mrtve da vas sljubi
u kanona sedam redi,
– jer Našpolje izrovaše troprsti nerasti svejedi –
pa babo
nit ije
tek poje
ter očima umornim,
Beogradom, Zagrebom,
po knjigama gledi lažljivim,
ne bi li kojeg od vas dozvala
njegova cajka brojanka,
što vas je ljetos pozvala u akciju,
posvunoć djelcem pirovala
i dugu trgala!
Joj, tri muka moja i tri znanja mećave,
hoće babo da vas preboji šarene:
Isuči stihove, Skendere,
lako bi tebe babo poznao:
u drugom stihu bradavica – srka malina!
Zavrni, sine Mehmede,
Zavrni mi romana temeljnicu:
tu ti je prvo islam pružio
nad listom pjesmaricu.
A ti se tekstom otkrij cajki, Hasane,
tebe bi babo ponajlakše poznao:
četiri ogranka ustašku granu prerasla,
ponad ogriska.
Joj, tri znamenke od broja,
joj, tri žute huje s prebroja,
što vas babo božanskim sokom nasisa,
što vas bluna dušmanskom šarom ispisa,
Joooj,
gdje ste?
Da l’ vas tlaču
vođe mitrovačke,
ili kraljevačke,
ili karlovačke,
ili vas rastaču
pljuvci crnih prsti
po skotskim crnim domovima,
u skotskim hudim užericama
kraj užičke ceste?
Ustajte, ustajte,
Niz Našpolje pogledajte:
Je li ovo jučerahnje Našpolje?
Je li ovo, djeco, pred jesen?
Gdje je zlehuda bezdomna družina povijena?
Pod kojom kruškom zgranutom
čeka
pisce naše, uganule
i žetelice propjevale
prognali bezdomnik-ćita
iza kojeg stranjskog žita,
iza čijeg oštrog dlijeta?
A od Hvala, rano moja, pa do Nedžada,
lettrina natisla iz slobode,
ko iz vode,
knjikuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju rečenice bremene,
starostavke uplavile
od slačina,
pa se lijepo, od mudrina,
raglavile
ko kurčeve glave:
Svud jebno je i čedno je i sočno je,
preko glave,
srckaju stileme veznika mošnice,
čekaju, rano moja, da se podignu
stila nujnog mišice…
Al zalud, zalud čekaju!
Djeco moja,
vi ćete brojanki majci oprostiti
što će vas cajka mrtve ražalostiti:
Oca su vam u stijegu upeljali
i na festi dok su vam ga prijezali
da je prije snivo Rozu-družicu
i strica lulu-Engelsa
nosao uz guzicu,
otjerali smo ih u materinu
i svu im redom vamiliju!…
Pusto ležalo Našpolje,
Predratno, šturo, jalovo.
I ko krivnja ga pritišće
onaj što je molovo.
Sve je usrano, bezdomno.
Ni klice, ni štele.
Samo našom sobom
basa anamoni krele,
pa svojom slavom našeg brata muči
i huči,
ko u drobu…
Nije to, djeco, Našpolje,
to je polje nevolje!
Ko li će sutra budžet prositi?
Ko li će nagrade nositi?
Ko li će slavu steći?
Ko li će kahvu peći?
Aj, zar će se oni nerasti nesiti,
zar će se našom nagradom čuvenom
– čuvena kad nikne iz naših kostiju –
zar će se našom nagradom grumenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar će plotske anomonke profane
našom lovom halapljivo častiti?!
I zar će našom bakijom vječnom
vremenita svoja tijela učuvati?!
I zar će tuđe pape ćosave
što su našu lovu čupale
spisateljkama što su za nas pupale
proljetna njedra satrti?!
Aj, ko će ove pizdodlake zatrti?
Knjižaro,
Knjižaro,
Knjižaro,
kazuj, Knjižaro, ko će ih zatrti,
ko će okajati
moga Skendera,
moga Mehmeda,
moga Hasana? …
Knjižaro, zgrado zelena,
druga majko moga Mehmeda,
spremaš li mi
ko u dvoru čuvenom
presvijetlu zlatnu posvetu.
Posvetu, seko, posvetu!
Jebo ti sina Skendera,
jebo ti sina Mehmeda,
jebo ti sina Hasana,
slave je željno muškinje,
a Našpolje posvete presvete!
Posveti nas, zelena Knjižaro,
šminkaj nas smrtno, blistavo,
pamtiš li bruku njihovu
na onoj strani otkud sunce izlazi? …
Nju mi je Mehmed često pominjo:
„Ako izdam, majko brojanko,
mene će vratiti pomajka Knjižara,
mene će mršnuti pracajka Srbija,
neću, majko, dugo izbivati,
čuće se strka velika!”
Čuješ li, sele vesela,
čuješ tu strku veliku? …
Gudi država, država vascijela:
Otiskuje se vojska golema do kanonskoga Jerusalema,
nose tijela,
bardovska, cijela:
pustite te rojeve pčela
niz zemlju našu
na kanonsku pašu!
Znaj:
Kad bi ih urota tuđa otuđila,
još bih ti tri Skendera,
i tri bih ti Mehmeda,
i tri bih ti Hasana
povratio,
svojom bih ih brojankom dozvao,
i svatri tebi poklonio!
Posvetu, seko, posvetu!
Ovdje snagom okuplja brojanka,
slavom resi Knjižara pomajka,
vjerom brani Reisija pramajka,
tri se majke ovdje sastaju:
Ko god nam došo da budžete izaspe,
i torove trojne da nam razaspe,
i krcata da nam dovišta
raspe,
i da pogasne
ognjišta,
djeca će mu zalud ovud skičati
i za kosti pitati,
(mrak će ga progutati)
jer će ovdje, gdje je klika vršaj zavrgla,
i vršući lovu zgrtala,
pa na koncu vašu dobit ovrhla:
ko riječ danas, sutra krv proliptati,
krv i suze djeci vašoj do grla –
zemlja će vam u lancima ciliktati!
