U ono vrijeme tu kapa su zvali pica.

Ivo Andrić izgubio je svoju picu na povratku iz Sarajeva. Nije se sjećao gdje ju je ostavio. Samo je vidio da je nema.

Žao mu je bilo pice. Godinama bi je stavljao na glavu čim malo zahladi. S picom, Andrić je djelovao skromno i neprimjetno. Onako kako čovjek sa šeširom nikako ne može izgledati.

Ljude koje bi sretao oslovljavao je s drug ovaj, drug onaj. Pica je dobro prekrivala i tu riječ. Kupio ju je u Stokholmu, one jeseni kad mu je dodijeljena nagrada.

Žalio se da picu neće prežaliti, to mu je, kaže, bila jedina uspomena iz Stokholma.

Drugog dana, u šetnji kroz Sarajevo, jedan drugi klasik, Andrićev nasljednik, svratio je na kafu u motel Spačva. Na drvenoj vješalici, u uglu staklene, prostrane i hladne restoranske sale, visjela je Andrićeva pica. Odmah je požurio da je oproba na svojoj glavi.

Pisac je slao u Sarajevo pismo zahvale. Ovako piše:

“Hteo bih u samo dve reči da vam zahvalim na trudu i pažnji oko mog izgubljenog pičića. Bio sam ga prežalio, ali vidim da ništa nije izgubljeno kad čovek ima malo sreće i, u prvom redu, dobre i zanimljive prijatelje. Hvala! Već sam vam rekao da je, po Njegošu, ‘nađeno draže od negubljena’. To bi se možda moglo reći i za devičanstvo.”

Da je pismo ceremonijalno, osjeća se po tom što picu zove manje intimno – pičić, i što kaže da je pičić već bio prežalio.

Dogodilo se to početkom oktobra 2015., četrdeset godina nakon Andrićeve smrti.

*Andrićeva pica je napravljena po pričici Miljenka Jergovića pod naslovom Andrićeva mica, s jednim izmijenjenim slovom i nekoliko bezazlenih intervencija u pojedinim rečenicama, da apsurd zasvijetli jače