Rođen je na bojnom polju, kada su raške pljačkaške horde poklale pleme njegovo, i odrastao u sufijskoj samoći ilirske prašume. Postao je usamljenik, zaštitnik nemoćnih i siromašnih, avanturist bez prijatelja. Ašikovao je s mnogim ženama, ali njegovo srce pripalo je domovini i narodu. Bog je na njega spustio milost i darovao ga iz riznice svojih obilja, snagom za odstrel.

Montaža: Kenan Efendić

„Srbi plivaju u krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod. Mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. Čak štaviše, mali će Srbin poletiti od ushićenja, kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica. Teško je reći da je taj mali Srbin otporniji na krv od mene. On uopće nije otporan. On je u krvi prirodan. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst, isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne može se biti ili ne biti otporan na zrak. Tako u Srba, na žalost, nema otpornosti ili neotpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljavštinu… To je izvorna priroda u polovici svoje protuprirodnosti.” (Fatmir Alispahić, “Narod od krvi i noža”, u: Marketing tragedije)

Priređuje i piše: Edin Salčinović

Znaj, o Mu'mine, da je bilo vrijeme u kojem je zaboravljen grijeh Atlantiđana i stanovnika zemlje Mu, i kazna koja je spuštena s nebesa kada su okeani progutali drevne narode. Bilo je to vrijeme Sinova Arija, nevoljnih ratnika otvorenih svim stranama slova. Doba satrapskih imperija, silnika, bogohulnika, munafika i mušrika – Nemedia, Ophir, Brythunia, Zamora sa zanosnim tamnoputim ženama i mističnim kulama koje su krile otrovne pauke, Zingara, postojbina plemenitog viteštva, Koth, zemlja surih litica i dubokih klisura na granici s pitomom zemljom Shema, Stygia prepuna sablasnih gradova, Hyrkania, domovina krilatih jahača što su nosili čelik i svilu i zlato. Ali najopasnije kraljevstvo na svijetu bilo je Bosansko Kraljevstvo, zemlja neviđboga, zuluma i tlapnje. Tamo je došao Fatmir, odvažan i jak, prezrivog pogleda, s mačem u ruci, ratnik, propovjednik, osvetnik, s blaženim gnjevom i volšebnim prkosom, da bi zgazio krvlju optočene despotske tronove i spasio ropstva narod svoj, narod Dobrih Bošnjana. Rođen je na bojnom polju, kada su raške pljačkaške horde poklale pleme njegovo, i odrastao u sufijskoj samoći ilirske prašume. Postao je usamljenik, zaštitnik nemoćnih i siromašnih, avanturist bez prijatelja. Ašikovao je s mnogim ženama, ali njegovo srce pripalo je domovini i narodu. Bog je na njega spustio milost i darovao ga iz riznice svojih obilja, snagom za odstrel. Prorečeno je da će donijeti mir i u slavi dočekati Velikog Imama. Njegovo pero je njegov mač, njegov mač je pero njegovo. On će uzburkati duhove i probuditi mrtve. On će voditi osvetu svoga naroda, osvetu ognja i mača, osvetu krvi i tla. I kada bude izvršena osveta, i bude na zemlji mir Božji, i bude vrijeme umeta, bit će Kraljevstvo blagog naroda. A narod njegov je blag, nevin i mudar, i poznaje drevna znanja, i zbog znanja njegovog dušman ga raspinje na kvrgama. A Fatmir je ime odabranog i on će od neznabožaca, i onih koji lažno Boga predstavljaju, i onih koji se krste, i onih koji jedu svinje, odvojiti narod svoj. Njegov put je osveta, njegova staza je vatra, a svjetlost vodilja vjera. Onaj koji se usudi stati na Fatmirov put, bio čovjek ili ifrit, bio sihirbaz ili ratnik, osjetit će snagu odabranika i pogledat u lice smrti. A smrt je njegova sluškinja i ona prati njegov trag. O Mu'mine, prisjeti se Fatmira u bolu svom i ne dopusti da ti srce zavedu riječi munafika, niti da ti vjeru pomute bogati darovi Anamona.