Dvije stvari u bile varnica koja je porodila plamičak reagovanja u tekstu koji slijedi: posjeta pjesničkoj večeri u Kolobara-hanu, u okviru međunarodne manifestacije Baščaršijske noći i internet sajtovi za „razvoj i njegovanje“ poetskog izričaja…

Piše: Almir Kolar

Slobodarsko sužanjstvo konzumenta ili zna se šta narod želi

Šta je to, i na kojim osnovama je postavljen sistem vrijednosti kod institucionalnog kao i kod vaninstitucionalnog rezonovanja aktuelnosti?

Jedna od brojnih zapitanosti koja se postavlja danas pred (mladog) čovjeka koji misli i koji svojim nebiranim udesom spada u rezon post-potopne generacije ovog podneblja, jeste, između ostalog, naličje i način funkcionisanja (retrogradnih) “institucionalnih kulturnih politika”. Ono što se u ovom osvrtu podrazumijeva pod “kulturnom politikom” je, (ne funkcionisanje forme ili mehanizma koji porađa kakav-takav sadržaj), već onaj “apriorni” uticaj jedne “mašinerije” koja pravi ram za svijest onoga koji misli, i kome se (na mala vrata) nameće urnek određenog (vješto kanalisanog) poimanja stvarnosti. Ram bez bjeline paspartua.

I dužnost i obaveza je prepoznavati i ukazivati na jedno takvo ozračje koje uveliko formatira opšti kodeks preko kojeg trasiramo vlastiti pogled na svijet. Odbacivati postojanje takvih “politika” je naivno kao što je naivno i slabovidno nepriznavanje ili omalovažavanje jednog takvog uticaja na formiranje kolektivnog, unificiranog promišljanja. Amorfnog i bezidejnog promišljanja, s dovoljno gabaritnom brojnošću nosilaca, da sasvim usputno i bez nekih većih otpora može gutati pojedinca odlikovanog individualnošću i kritičkim odnosom prema aktuelnom. Pri ovakvom pristupu bespotrebno je govoriti o sadržaju, ili o modalitetu seciranja, onoga što bi trebao biti “sadržaj” umjetnika-fenomena koji pred konzumenta stavljaju na uvid svoj rad (na brojnim manifestacijama, poetskim večerima, nagradno-književnim, recenzijama, promovisanjima i sistematizacijama pod palicom “kulturne politike), jer bi to bilo ravno raspravljanju o habitusu poetike Neronove pjesme koju izriče nad spaljenim Rimom. Druga stvar, jednako bitna, na koju treba ukazati, prije samog ulaska u analizu pojedinačnih aspekata, jeste ispitivanje i razumijevanje okvirnih mehanizama djelovanja, onoga što zovemo “slobodni prostor i sredstvo komunikacije”, u saobraćanju sa aktuelnim vremenom. Sloboda izražavanja bez odgovornosti, „sloboda“ bez granica (“Sloboda nije Božije sjeme, pa da ti ga netko da…”). Sloboda kao pojam izgubljenosti. Neophodnost sistema vrednovanja, kvalitetne kritičke misli, obrazovanost, postavljanje stvari na svoje mjesto, ima li potrebe za tim?

Virusi mutiraju, zar ne?

“Što su nekada bili poroci, sada su običaji” Seneka

Aktuelna koncepcija pomenute “kulturne politike” je, između ostalog, postala isprofilirana tako da regrutuje umjetnost, dajući joj pokrov i naličje. Umjetnost, dakle biva “osedlana” i “upregnuta” u kočiju kratkovide mistificirane bolumente (Andrić, na primjer, tako postaje pisac-inspirator rigidnog nacionalizma koji će kulminirati najvećim zločinima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Zašto? Zato što je jedna od posljedica oboljenja svijesti zatrovane virusom isključivosti i ta što se između subjekta i svijeta postavlja ili uspostavlja lakmus-papir ili staklo u boji sa određenim specifikacijama koji jednostavno, bez truda, čitanja i iščitavanja, studiranja i polemike svrstavaju umjetnost na podobnu i nepodobnu. Ironično, to je kao povratak na stasanje srednovjekovnog apologeizma i ustoličenje apsolutne istine za čiji je recept dostojna samo jedna Bogom ili inom silom povlaštena elita. O tim fenomenima je u prošlom broju Sic-a rečeno dovoljno). Sad-zasad, dovoljno.

(Jedna mala digresija: bolji poznavaoci društveno-historijskih procesa u svojim analizama dekadetnih pokreta prave sljedeću komparaciju: nacionalizam, šovinizam i kao krajnji domet fašizam. Tri katarke na jednom brodu sunovrata. Naravno da bi bilo naivno ovakav prikaz posmatrati kao tačno, empirijski određeno odrastanje jednog, prije svega stanja svijesti, stanja nazadne kolektivne svijesti, (iste one “nazadnosti” koju, mora se priznati, oblikuju elementi u uvodu ovog teksta) jer je u pojedinim fazama nemoguće tačno razlučiti granicu među navedenim stupnjevima. Aktuelnost nam po ko zna koji put potvrđuje da se u zavisnosti od potrebe tačno određenih, često pominjanih, „centara moći“, ili inih “centara moći”, uspješno kombinuje ovim materijalom, te je isprepletenost „izama“ dovedena do perfekcije. Perfekcije po učinkovitosti i dalekosežnosti destrukcije osvještene jedinke.)

Na koji način i kojom metodom ova „post-potopna“ generacija mladih intelektualaca može učinkovito izdvojiti uzorak čijom analizom će otkriti stadij i uvriježenost samog napredovanja oboljenja u organizmu društva. Određene metode nema, ali je zasigurno dužnost onoga koji promišlja i želi da djeluje u vremenu u kojem živi, da secira i analizira fenomene koji ga okružuju. Jedan, po jedan. Ne radi se ovdje, (kada promatramo kulturne manifestacije, konkurse, nagrađivanja, zahvalnice, kvazi-kritički odnos, objavljivanja, promovisanja i sl.) kako bi to dnevno politički način poimanja nametao, o konsitutivnosti naroda i narodnosti, manjinama, nacionalnom ključu i katancu, niti o bilo čemu što je predmet nazadnih političkih igara bez granica, niti o samoj teorijskoj ili stručnoj valjanosti umjetničkih dometa, (što je u velikoj procentnosti, doduše i upitno), već o krinki ili pokrovu koji je, naizgled, teško spoznatljiv. Problem je, prije svega u tome, što svijest koja se formira u društvima i zajednicama epigonskih kvazi-autoriteta naizgled nije obojena nacionalnim bojama, (jer virusi mutiraju, zar ne!), i to je skoro i nebitan detalj koliko je važno što jedna takva svijest jednostavno potire kvalitet ili ga pokušava staviti u ilegalu, u okvir ekscesa u svijet undergrounda. Zašto? Zašto zvaničnom “klubu” kulturne elite odgovaraju pihtijasti, neoromantičarski, mistični, istrošeni, “van vremenski”, epigonski, patetično-rodoljubivi, nadobudni i velikim dijelom loši autori. Zato što beskičmenjaštvo, prosječnost, potopljenost u jednoobraznost i bezličnost ne može zaprijetiti snagom intelektualne individualnosti, snagom argumentiranog kritičkog uvida u aktuelni trenutak u kojem smo, vjerovali ili ne: ovdje i sada.

Drugim riječima, Andrej Rubljov bi zasigurno imao drugačiji razlog za zavjet ćutanja da je u izvjesnim večerima navraćao na književne seanse, razne recitale, performanse kao one organizovane od “eminentnih institucija kulture” tako i onih (o tome će biti riječi u nastavku teksta) potaknutih inicijativom mladih, inicijativom dobre i plemenite namjere. Možda bi samo zaželio, pored toga što „ s ljudima nema više o čemu govoriti“, da se, kao bonus, vrelim olovom ispune školjke njegovih ušiju, ne bi li smogao snage da u tišini okaje užase koje je, nesretnik, čuo na tim večerima.

Druga pojava u ovoj, ipak krajnje ograničenoj analizi, ali kako je već rečeno, s intencijom ukazivanja i ostavljanja svakome da vlastitim rezonovanjem provjeri i iznese prosudbu, jesu internet portali za prezentaciju pisane riječi. Donekle pozitivan primjer su koncepcije i funkcionisanje sajtova kao ploda entuzijazma, koji su, ipak, samo modifikovan primjer oglasne table ili zidnih novosti, sa razmjenom radova, vijesti, promišljanja i necenzurisanim komentarima. Bez obzira, tako zamišljena koncepcija je krajnje korektna i funkcionalna, naravno na tom nivou, i samo na tom nivou. Tu imamo neopterećen odnos prema različitosti mišljenja, u jednoj profiliranoj (polu -anonimnoj) grupaciji i pohvalno je, i to prije svega, ne zbog kvalitete same ideje već zbog njene koliko-toliko uspješno-korektne realizacije. (Opravdana je strepnja da je takva koncepcija najveći domet u granicama funkcionalnosti koju jedan sajt ovog tipa i može postići). Takva koncepcija sajta, bez uređivačkog filtera, je jedina i moguća, te i jedina koja ne zloupotrebljava slobodu koju internet kao medij pruža. Razlog ovog potenciranja „jedina i moguća“ koncepcija je obojena cinizmom, ali ne i prezirom, jer, na drugoj strani, imamo puno više onih sajtova koji imaju “uređivačku politiku”, što nije sporno (čak je više nego poželjno) ali je pitanje na kojim postulatima postavljenu “uređivačku politiku”. Ovdje se ponovo vraćamo na “oblikovani kodeks djelovanja svijesti kolektiviteta”. Dovoljno je pročitati riječ urednika/ce jednog takvog sajta pa da osjetite blagu začuđenost, ako ne i šokiranost. I da spoznate da takav način poimanja (“koncept bez koncepta”, ili „ćuspajz koncept“, “bez kriterija”, “što slobodnije” “sve je igra i zabava”, „ako ste primjetili ovo je nepismeno ali to nije bitno” i sl.) već negdje uveliko funkcionira. Naravno, (da odagnamo zle aspiracije), internet je medij koji dozvoljava slobodu, i svako ima pravo da pravi koncepciju po vlastitom nahođenju; da na sasvim slobodan i legitiman način izražava svoje mišljenje, i to, u svakom slučaju, nije sporno, te sve što je produkt entuzijazma mladih ljudi jeste za svaku pohvalu. Problem je samo u načinu na koji se prezentuje i šta se prezentuje konzumentu, i koji efekat to ima na rezonovanje konzumenta. Nepostojanje kriterija je evidentno, što je i primjereno cilju koji, na početku pomenute, “aktuelne kulturne politike” nastoje postići. Ne morate biti obrazovani niti kvalitetni, ne morate ulagati trud, dovoljno je da na sceni pokažete nagost ili ine atribute i budete predmet koji pobuđuje pažnju. (Ovo previše podsjeća na još jednu posljedicu sunovrata posljednjeg deseteljeća na balkanskoj pozornici, koncepciju onoga što se – mora – (više ne i žargonski) – nazvati turbo-folk kulturom). Ta vrsta “načina” je slikovit produkt nametnutog okvira u kojem “nije” potrebna struka, obrazovanost, kritički argumentirani diskurs, i, najvažnije, nije potrebna odgovornost.. Da parafraziramo Sartre-a i usput se zapitamo: „postajemo li sužnji slobode“?

Naravno, o ovim fenomenima ili pojavama treba razmišljati i promišljati, ipak, više kao o posljedici jednog procesa u „iščašenom vremenu“, a povod za “slučajnu” povezanost je baš ta jedna (izgrižena) riječ koja imenuje navedene aktivnosti – to jest poezija. Šta se dešava ako izuzmemo ili potisnemo bilo kakav sistem vrijednosti u komunikaciji (kroz ono što bi željeli da se naziva umjetnošću) sa svijetom u kojem obitavamo. Svjesni da nam medij, poput interneta (doduše ni ostali mediji ne zaostaju po tom pitanju), to sasvim legitimno dozvoljava. Nismo li tako ustoličili isprazni monolog i samoslasno vođenje ljubavi sa samim sobom. Čak i ako ne ulazimo u sam „kvalitet i kvantitet“ takvog procesa „vođenja“ ljubavi. Možemo li u tome prepoznati posljedicu jedne isključivosti koja je bitan aspekt u oboljenju s početka priče. Isključivosti prema vlastitom traganju za svrsishodnošću same umjetnosti. Pomenute grupacije se od ovakvih sugestija mogu jednostavno ograditi riječima da je sve to naivna igra s plemenitim ciljem i da uopće ne zavrjeđuje bilo kakvu pažnju u nekoj ozbiljnijoj analizi!!! Međutim, nema potrebe za bilo kakvom odbranom, jer ovaj osvrt ne osuđuje slobodu djelovanja prema vlastitom nahođenju i prosudbi svakog pojedinca ili grupacije. Djelovanja na taj način, generalno, ne dotiču onaj ideal umjetničkog kojeg nalazimo u rijetkim dometima, često marginalizovanih individua. Ali ako se pozovemo na navedenu formulaciju „odbrane“, primjetićemo da bi to, možda i stajalo da se isti odbrambeni odgovor ne može primijeniti i na ono što tako često nazivamo, takođe pomenutom „turbo-folk kulturom“, jer, priznali mi to ili ne, turbo-kultura uveliko obrađuje i obrazuje ono što zovemo kolektivnim kodeksom mišljenja, interesa, ponašanja i djelovanja u svim segmentima života. No, nije cilj ili nakana ovakvog osvrtanja na te fenomene kao na bitne činioce koji daju opšti okvir (jer to, uistinu i nisu), već nam služe samo kao smjernica koja će nam u izvjesnom smislu dati konture formiranja svijesti koju nazadnjaštvo porađa. To je taj razlog ukazivanja na tu, naizgled, neznatnu devijantnost, jer iskustvo nas uči da nekad i bezazlene sezonske bolesti znaju imati fatalan ishod po organizam.

Ko i kako oblikuje ukus konzumenta? Imamo li potrebe biti odgovorni ili se mirno prepustiti “slobodi“ nazovi-umjetničkog izričaja?

Ova, naizgled, trivijalna pitanja imaju tako veliki značaj, da bi o svim segmentima rasprave trebalo imati mnogo više ispisanih stranica nego kod detaljnog pojašnjenja Fregeovog klasičnog teksta “O smislu i značenju”. Razlog je jednostavan: na jednom slikovitom, odveć slikovitom i pomalo trivijalnom primjeru to lako možemo uočiti. U današnjoj masmedijskoj produkciji “lakih nota”, od prosječnog demode menadžera, ili još atraktivnijih fasion guru-a koji brani svoje izabranike, možemo dobiti “istrošeni” ali učinkovit (samo naizgled) odgovor: “Mi dajemo konzumentu, ono što konzument želi… Mi jednostavno ispunjavamo želje konzumenta, (željnog hljeba i igara).“ Naravno, takva retorika je i habitus svake nacionalističke klike. “Koncept bez koncepta” ili unaprijed se zna šta konzument (narod) želi!!!

Zašto je opasno (destruktivno) djelovanje koje prosječnu svijet pojedinca oblikuje tako da prezire bilo kakav sistem vrijednosti i odgovornosti za vlastitu izgovorenu riječ (djelo) ili koja mu ukazuje da je sloboda govora i djelovanja lišena bilo kakvog samopreispitivanja?

Zato što tako oblikovane svijesti, tačnije rečeno – razorene svijesti, jesu najlakše podložne manipulaciji i usmjeravanju u rezervoar pogonske mašinerije neke buduće retrogradnosti. Zato što takva svijest može bez ikakve samoisljednosti (tome smo svakodnevni svjedoci), napisati u tiražnom i uticajnom dnevnom listu tekst koji spada u neupitne primjere neimanja novinarskog, etičkog, ljudskog kodeksa. Zato što je prije svega takva svijest i porodila uređivačku politiku takvog lista. Zato što takva svijest mirno uzima nasilje kao nedostatak argumentacije. Zato što je sve navedeno signal i putokaz plovidbe fantomskog broda sa tri katarke.

Ako rezimiramo promišljanje o “institucionalnoj kulturnoj politici” – s jedne strane, i komunikacijskim pogodnostima modernog vremena, te njihovoj “nesvjesnoj” zloupotrebi, s druge strane, ako, dakle, rezimiramo promišljanje ovog slučajnog uzorka, (pristupajući kao da se radi o uvriježenom djelovanju kod prvih i nekom “odgovoru“ na to „djelovanje“ kod drugih) možemo slobodno konstatirati sljedeće: ako ćemo na šund, devijantnost, iščašenost, stranputicu, bezidejnost aktuelnog trenutka ukazivati skoro jednakim kičerajom i šundom, zaogrnuti plaštem „legitimne slobode“, onda u biti pripadamo istom taboru; samo su jedni na terenu, u prvoj postavi, i od prve minute, a drugi su na klupi za rezervne igrače. Nedostatak kriterija koji barem ukazuju na valjanost u bilo kojoj mjeri je pogubna, ali nepostojanje bilo kakvih kriterija je ravno vlastitom intelektualnom pogrebu na kojem sam entuzijast/ica nesvjesno bunca u pijanstvu zakržljalog egoizma.