Gender hijerarhizacija između ostalog služi i kao modus za klasnu i nacionalnu hijerarhizaciju. Ovdje se radi o feminizaciji siromaštva kroz feminizaciju siromašnih, bez obzira na njihov spol, a zarad njihovog potčinjavanja
Piše: Amer Tikveša
O klasnim impikacijama rodnog osvještenja
Feminizam u BiH, uprkos brojnosti svoje sljedbe i iako je baštinik relativno duge tradicije ženske emancipacije, učinio je relativno malo na poboljšanju položaja žene u bh. društvu, kao i uopšte na unaprijeđenju životne sredine u smislu poboljšanja životnih uslova, demokratizacije društva i sl. Ne treba ni spominjati da je to sve, ako ne eksplicitno navedeno, onda podrazumijevano u statutima feminističkih ili ženskih udruga koje djeluju na nivou mjesnih zajednica, pa do onih koje su aktivne na nivou cijele države. Kada spominjem brojnost sljedbe, onda mislim upravo na te organizacije koje u centru pažnje imaju ženu, a koje, bar po jedna, postoje u svim bh. opštinama. Tome treba dodati entitetske gender centre, tj. Gender centar Federacije BiH i Gender centar Republike Srpske, kao i Agenciju za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine. Kada je riječ o tradiciji koju feministički pokret u BiH baštini, treba krenuti od 1919. kada je osnovano feminističko udruženje „Društvo za prosvjećivanje žena i zaštitu njihovih prava“. Međutim, ono što je najznačajnije i dosad nenadmašeno kada je riječ o ženskim pokretima u BiH jest Antifašistički front žena koji je nastao 1942., a zahvaljujući kojem će žene nakon Drugog svjetskog rata imati ista prava u pristupu gotovo svakoj profesiji, platu kao muškarci, godinu dana porodiljskog odsustva, legalan prekid trudnoće i razvod koji se mogao postići međusobnim sporazumom supružnika. Ono što nije samo zasluga žena, nego zasluga socijalizma samog po sebi jest besplatno obrazovanje, zdravstvo, predškolski odgoj djece, a što je uveliko koristilo i ženama i umnogome smanjivalo njihovu „duplu opterećenost“ koja se danas nerijetko spočitava socijalizmu a pod kojom se misli na to da zapošljavanje žena u firmama nije smanjilo njihovu opterećenost kad su kućni poslovi u pitanju. Pitanje je šta danas nakon socijalizma i petnaest godina iza rata žene imaju više od toga i koliko je uopšte to naslijeđe danas živo, koliko postoji u praksi ili je u velikoj mjeri samo mrtvo slovo na papiru. Ono što je sigurno je to da više ništa od navedenog nije besplatno, da je mnogo manje zaposlenih, do posla se teže dolazi, mnoge su žene žrtve rada na crno, njihova je zarada nerijetko manja nego što je cijena potrošačke korpe, da se stoga mora raditi više, nerijetko i na dva posla, a uz to su kućne obaveze ostale iste. Mobing i seksualno uznemiravanje su postali gotovo sveprisutni, jer korupcija, nemogućnost nalaženja drugog posla, poslodavcima, uglavnom privatnicima, daje gotovo neograničenu vlast nad radnom snagom. U mnogim slučajevima možemo govoriti o višestrukoj, a ne dvostrukoj opterećenosti kod žena, ali i kod muškaraca. Feminizam u BiH na to danas nema odgovora. Nepostojanje odgovora uslovljeno je feminističkim razvojnim i političkim strategijama. Velika greška feminizma u bh. kontekstu, ali bez koje bi sam naziv feminizam bio obesmišljen, jest njegova gotovo isključiva skoncentriranost na ženu. Ono što je neophodno je uključenje što većeg broja muškaraca u feminističku priču. Naime, spolni identitet je disperziran kroz mnoštvo drugih kolektivnih identiteta tako da je samo u njemu nemoguće vidjeti kohezivnu snagu koja bi objedinjavala mnoštvo individua i usmjeravala ih ka društvenim promjenama. Kada je BiH u pitanju, problem postaje složeniji jer se radi o zemlji izgrađenoj na nedemokratskim osnovama. Zemlji koja je kreirana prema slici koju je stvorio rat i povampireni fašizam koji je produkovao genocid, aparthejd, etničko čišćenje i brojne druge negativne civilizacijske tekovine za koje se mislilo, bar kada je o Evropi riječ, da su stvar prošlosti sahranjene sa Drugim svjetskim ratom. Istrajavanje Bosne i Hercegovine na tim osnovama, svom tom zlu dalo je legitimitet, a istovremeno i stvara strah od ponavljanja istog. Kako se u ratu stradalo gotovo isključivo zbog nacionalne pripadnosti, nacionalni identitet je postao najveća asimilacijska snaga na ovim prostorima, te polje identifikacija koje on propisuje kod mnogih ljudi ima prioritet nad svim drugim identifikacijama. Feminizam, stoga, mora ozbiljno uzeti u obzir nacionalizam, ne samo kao ideologiju koja je krivac za repatrijarhalizaciju i retradicionalizaciju, već i u smislu vlastitog angažmana protiv diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Pokušat ću kroz hipotezu ilustrirati zašto. Uz svijest o neostvarivosti takvog čega, pokušajmo zamisliti tri predsjednice koje predstavljaju bosanskohercegovačko tročlano predsjedništvo. Te tri žene, samim tim što su tri, već ukazuju na partikularnost „ženskog“ subjekta koji zbog svoje disperziranosti nije u mogućnosti da sebe pojmi kao cjelinu. One bi tu bile prije svega jedna Srpkinja, jedna Hrvatica, jedna Bošnjakinja i zastupale bi interese naroda kojima pripadaju. S druge strane stoje pripadnice nacionalnih manjina, koje se opet ne mogu posmatrati kao jedinstvena kategorija, jer nisu na isti način opresirane pripadnice romske nacionalne manjine i pripadnice slovenske ili rumunske nacionalne manjine. Naime, jedna od rijetkih njima zajedničkih stvari je vjerovatno ta što kao pripadnice nacionalnih manjina ni hipotetički ne mogu biti predsjednice BiH. Tu dužnost mogu obnašati samo pripadnici konstitutivnih naroda.
Dakle, kada se govori o diskriminaciji žena, ne može se govoriti isključivo o diskriminaciji na osnovu spola, jer teško je zaključiti da li je neka, npr. Bošnjakinja u Republici Srpskoj diskriminirana više na nacionalnoj ili spolnoj/rodnoj osnovi. Hoću da kažem da cilj feminizma u BiH ne bi trebao biti samo jednakost među spolovima, nego društvo bez isključivanja po bilo kojoj osnovi i bilo koga. Prilikom izrade bilo kakvih razvojnih strategija moraju se uzeti u obzir presijecanja različitih vidova diskriminacije bez potcjenjivanja bilo kojeg od njih. Bh. društvo počiva na isključivanju. Naveo sam „vrijednosti“ na kojima je utemeljeno, treba još samo istaći da su korupcija, nepotizam, kriminal, do te mjere ukorijenjeni u sistem da boriti se za učešće u donošenju odluka unutar njega, ne znači samo djelovati unutar nacionalizmom i fašizmom zadatog okvira, nego i veliku mogućnost za primoranost na vlastitu povezanost sa kriminalnim miljeom zbog ostanka na izborenom položaju. Bh. feministice djeluju u takvom društvu, doduše, ne značajnije prisutne ni na jednom od nivoa vlasti, ali boreći se za ravnopravnost spolova, bore se i za politički segment te ravnopravnosti, tj. za ravnopravno učešće žena, između ostalog, i u vlasti. Načini ulaska žena u vlast su najčešće: „ili sa alternativne političke scene – iz ženskih organizacija i grupa koje se bore za ženska prava – ili iz ženskih sekcija oformljenih unutar političkih partija“[1] Ako osmotrimo programe političkih partija koje imaju najveće biračko tijelo u BiH, a to su uglavnom nacionalne stranke (pri čemu ne mislim samo na stranke s nacionalnim predznakom već mislim i na bh. socijaldemokratske partije, SbiH, PDP i sl.), opravdano je postaviti pitanje, šta bilo ko, ko se zalaže za sprovođenje ideja i zahtjeva tih stranaka može dobrog doprinijeti bh. društvu, pa i ženama? Zašto se boriti za veći procenat žena u vlasti ako one dolaze iz partija s dominantnim biračkim tijelom? Šta su konkretno dobrog donijele Amila Alikadić-Husović, Meliha Alić, Dušanka Majkić i sl. Tako npr. ženski ogranci SDA ženu prije svega vide kao majku. U deklaraciji jednog ogranka stoji: „Insistiramo da pravo na porodiljsko odsustvo traje najmanje 12 mjeseci neprekidno, a za blizance i svako treće dijete 18 mjeseci neprekidno (sredstva na ime naknade obezbijediti na entiteskom ili državnom nivou)“.[2] Iz navedenog citata jasan je stav o afirmiranju majčinstva nad ostalim ulogama koje žene u društvu mogu imati. To potvrđuje i stav drugog ogranka žena koje djeluju u okviru SDA, a to je Asocijacija Fatma:
Asocijacija poseban značaj daje svakoj djevojci, ženi, majci kroz edukaciona predavanja, ohrabrujući ih da steknu što veći stupanj naobrazbe, da su im dostupna sva radna mjesta koja neće povrijediti njihovu ženstvenost, da se uključuju u političke aktivnosti, jer to nije stvar prestiža, to je naša obaveza, a kada postanu majke, da im ispred svih aktivnosti bude odgoj djeteta, jer samo tako može prosperirati žena, dijete i društvo u kome žive.[3]
Ako je suština ženskog postojanja na svijetu odgoj djece, kakva je razlika između toga ko će se boriti da se žene „osvještavaju“ u tom pravcu? Moja teza je da se ne treba boriti za veći procenat žena u vlasti, već za promjenu kompletnog sistema, treba, dakle, mijenjati društvo, a ne fizionomije na vladajućim položajima. Ako je nacionalizam glavni uzročnik retradicionalizacije i repatrijarhalizacije, onda je on taj protiv kojeg treba usmjeriti djelovanje. Pri tome treba imati u vidu da: „Nacionalistički lideri sa prostora bivše Jugoslavije koji su ovu zemlju uveli u krvavi rat, masovno osiromašenje i očaj (pre svega žena), za svoj dolazak na vlast, treba između ostalog da zahvale ženama koje predstavljaju polovinu njihovog biračkog tela“.[4] Može se reći da brojnost te sljedbe nije ni danas manja. To svakako ne umanjuje potrebu za borbom protiv spolne diskriminacije, ali opravdava pitanje: da li obespravljenost postoji dok svijest o njoj kao takvoj ne postoji? Tu se sada dotičemo pitanja osvještavanja koje svakako spada u opis djelovanja feminističkog pokreta, ali ono što je njegov problem je to što ono teče jednosmjerno, tj. usmjereno je isključivo na žene, te na njihovo spolno/rodno osvještavanje. Polazi se od pretpostavke da su one najveće žrtve repatrijarhalizacije, retradicionalzacije, rata i tranzicije, čak i ako svjesno pristaju na položaj žrtve ili su saučesnice u afirmaciji ideologija koje promoviraju žensku subordiniranost. To je vidljivo i u prethodno iznesenom citatu. Takav stav je pogrešan, ako ne i opasan. Kako ističe Marina Blagojević komentarišući odnos zapadnog GAD (Gender and Development) diskursa prema problemu tranzicije u zemljama Balkana:
Jako je teško, s naučne tačke gledišta, i često je kontraproduktivno na političkom nivou, tvrditi da su žene najveće žrtve tranzicije i da je rodna nejednakost najozbiljnija nejednakost u poređenju sa socijalnom, ekonomskom ili etničkom nejednakošću.[5]
Tranzicija, kroz koju dominira ideologija nacionalizma obilježena repatrijarhalizacijom i retradicionalizacijom, koliko god štete nanosi ženama, nanosi i muškarcima. Mahom su osiromašeni, u mnogim aspektima života obespravljeni, ratom i egzilom fizički i emotivno osakaćeni, a očekivanja koja pred njih stavlja patrijarhat nesrazmjerna su njihovim mogućnostima. Radi se o tome da u trci za novcem, na kojoj insistira ideologija neoliberalnog kapitalizma koja sve više zaživljava i u BiH, nemaju šta da traže, jer startne pozicije većine muškaraca isključuju ih iz kompeticije, što se kosi sa zahtjevima patrijarhata za muškarcem kao izdržavateljem porodice, a što u konačnici za rezultat ima krizu maskuliniteta. Uzimajući to u obzir, feminizam se mora pozabaviti i osvještavanjem i pridobijanjem što većeg broja muškaraca. Kada je riječ o osvještavanju, radilo se o ženama ili muškarcima, ono ne smije biti samo rodno, već i klasno. Samo klasnim osvještavanjem moguće je iskorijeniti strah od drugog kojim propagatori nacionalizma manipulišu zarad vlastitih klasnih interesa. Sva ta priča o nacionalnim identitetima, njihova izgradnja, potreba za pripadanjem njima, u svojoj pozadini ima bogaćenje glavnih njenih pokretača. Vlast je u njihovim rukama, privatizacijom oni rukovode, a i Zakon o restituciji vratit će državnu imovinu potomcima nekadašnjih nacionalnih elita koja je nacionalizovana dolaskom komunista na vlast poslije Drugog svjetskog rata. Potpuno ista kritika koju Ema Goldman uputila američkom patrotizmu primjenljiva je i na bosanski:
„borbeni šovinisti i ratni špekulanti pune atmosferu sentimentalnim sloganima licemjernog nacionalizma: ‘Amerika Amerikancima!’. Ovakvi pokliči su uhvatili dobro tlo diljem zemlje. Kako bi održali Ameriku, vojna pripremljenost mora biti trenutačno postignuta. Milijarde dolara dobivene iz znoja i krvi radnika se troše na bojne brodove i podmornice za vojsku i mornaricu, a sve to kako bi zaštitili svoju dragocjenu Ameriku. Najironičnije u svom tom zanosu jest to što Amerika, koju će štititi ta ogromna vojna sila, nije Amerika svojih građana, nego Amerika privilegirane klase, klase koja pljačka i iskorištava mase i kontrolira njihove živote od rođenja pa sve do groba“.[6]
Samo što je u BiH slučaj da se novci više ne troše na vojnu pripremljenost, ali razlozi upotrebe sintagmi „Ne damo Srpsku“ ili „Bosna Bosancima“ su isti. Gender hijerarhizacija između ostalog služi i kao modus za klasnu i nacionalnu hijerarhizaciju. Ovdje se radi o feminizaciji siromaštva kroz feminizaciju siromašnih, bez obzira na njihov spol, a zarad njihovog potčinjavanja i stvaranja ovisnosti od bogatih, nacionalizmom privilegovanih individua, bez obzira na spol, koje su do svojih položaja došle nelegalnim putem. Također, jedna od grešaka feminizma u BiH, tačnije, feminističkog nevladinog sektora je ta što je on uspostavio vezu i u dubokoj je ovisnosti od neoliberalnog kapitalizma. To primjećuje i Nada Ler-Sofronić koja piše:
Danas je, izgleda, još uvijek dominantna anakronična preokupacija većine ženskih NVO-a, koji su uglavnom dizajnirani i formatirani prema mjeri projekta zapadne pomoći demokratizaciji u tranzicijskim zemljama, što će raditi i od čega će živjeti kada se strani donator povuče (Ler-Sofronić 266).[7]
Djelovati u okvirima zadatim neoliberalnim kapitalizmom, znači pristati na legitimizaciju nelegalno stečenih klasnih pozicija. Ta ideologija, sa njoj imanentnim individualizmom i njenim kompetitivnim karakterom, na margini društva ostavlja milione obespravljenih koji ne mogu ući u kompeticiju zarad svojih nepovoljnih startnih pozicija za koje nisu oni krivi, već rat i postratni tranzicijski haos. Stoga ona ide ruku pod ruku sa lokalnim nacionalizmima i kao takvu treba je izbjegavati, a savezništvo tražiti u socijalizmu koji je zarad njemu imanentnog komunitarizma i kooperativnosti mnogo bliži humanističkim načelima feminizma. U protivnom, feminizmu prijeti opasnost da postane bljedunjava opozicija koja više služi učvršćivanju pozicije negoli njenoj kritici.
[1] Jasna Bakšić-Muftić: Politička prava kao ženska prava-otvorena pitanja i izazovi u Izazovi feminizma. Ed. Nirman Moranjak Bamburać, Forum Bosna Sarajevo, br 26, 2004.
[2] Deklaracija. http://az-vogosca.org/deklaracija.html. Posjećeno: 13. 7. 2009.
[3] Asocijacija Fatma http://sdamostar.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=28&Itemid=43. Posjećeno: 12. 4. 2009.
[4] Nada Ler Sofronić. “Kontroverze savremenog feminizma: iskustvo identitet, moć.” U Drugačija moć je moguća. Žene u crnom, Beograd, 2004.
[5] Marina Blagojević: Mapping Misogyny in the Balkans: Local/Global Hybrids in Culture and Media
[6] Emma Goldman: Pripremljenost, put ka sveopćem pokolju
http://www.zamirnet.hr/stocitas/emma%20goldman.htm. Posjećeno: 5. 2. 2010.
[7] Nada Ler Sofronić. “Kraj tranzicijske paradigme–rodna perspektiva.” U Zborniku Žene i politika: pitanje roda u političkoj teoriji. Zagreb: Ženska infoteka.
