majući na umu da je tijelo uvijek ”mjesto kulture”, želim postaviti i pokušati odgovoriti na pitanje kakvo je mjesto dato tijelima u dva teksta J. M. Coetzeea Iščekujući varvare i Foe, tematizirajući dva osakaćena, ”hendikepirana” i traumatizirana tijela; tijelo barbarske djevojke iz romana Iščekujući varvare i Petkovo tijelo iz romana Foe.

I.

Tijelo, kao označeno mjesto kulture, teži ka svom inkorporiranju u književnu pripovijest, opovrgavajući misao da je ono samo biološki konstrukt smješten u polju preddiskurzivnog i predznačenjskog. Imajući na umu da je tijelo uvijek ”mjesto kulture”, želim postaviti i pokušati odgovoriti na pitanje kakvo je mjesto dato tijelima u dva teksta J. M. Coetzeea Iščekujući varvare i Foe, tematizirajući dva osakaćena, ”hendikepirana” i traumatizirana tijela; tijelo barbarske djevojke iz romana Iščekujući varvare i Petkovo tijelo iz romana Foe. Kako dešifrirati poruku upisanu u osakaćenom i hendikepiranom tijelu? Ovo pitanje nužno povlači i pitanje jezika kao medija u kojem je moguća artikulacija pričanja, te odnos tijela spram jezika. Definiranje Petka i Barbarke[1] kao viktimiziranih subjekata u priču o tijelu i jeziku unosi i pojam nasilja, kao koncepta koji se smješta u procjepu tijela i jezika. Iskazi koje proizvode osakaćena tijela Petka i Barbarke su nužno politični jer nisu samo njihovi, to su mjesta gdje individualno nužno otjelotvoruje kolektivno; mjesto koje može dobiti atribut čudovišnog jer je uvijek u sferi nepripadanja, ne-mjesta, izvan polja izgovorivog.

Petko i Barbarka se pojavljuju kao traumatizirani subjekti čije iskustvo izlazi izvan sfere ljudskog, te u tom smislu, ne može ni biti izgovoreno u registru simboličkog koji se za njih pojavljuje ne samo kao nedovoljno polje za artikuliranje svog iskustva, nego i kao neprijateljsko oružje za čije se demontiranje moraju pronaći strategije otpora. Osakaćena tijela Petka i djevojke nisu samo traumatizirana, potlačena i mučena tijela; uprkos tome, ona su i mjesta otpora. Odbijajući da budu označena, ona sugeriraju jaku semantizaciju polja označenog; onemogućavajući svaki pokušaj dešifriranja i tupeći oštricu jezika, ova tijela žele da budu svoji vlastiti znaci.  Ono što je zajedničko za dva tijela koja tematiziram u ovom tekstu jeste to što se oni konstituiraju u svom odbijanju da ih neko tekstualizira i odgonetne njihovo značenje. Ova tijela potvrđuju stav da jezik ima mogućnost da pojedince drži na njihovim mjestima, ponašajući se prema njima kao prema ciljevima i ishodištima objektivizacije diskursa. Neimenovana[2] tijela ova dva lika su i opasna tijela jer nisu cjelovita. Iako je čin njihovog sakaćenja čin nasilja, događaj koji je hendikepirao dijelove njihovog tijela otvorio je jedan procjep jer je narušio granicu svijeta i tijela[3] i upravo je taj procjep otvorio ”treće” mjesto; doveo na površinu ono zazorno, čudovišno i skriveno koji sada želi ne da kaže, nego da se kaže.

II.

Iskustvo nasilja koje su proživjeli Petko i Barbarka kreće se u sferi neljudskoga, onoga što je izvan granica saopštivog. Njihova trauma je trauma osakaćenog tijela čije su granice nasilno redefinirane i ostavljene u stanju između cjelovitog i necjelovitog. Rascjep svijeta i tijela poništen je narušavanjem cjelovitosti tijela, što rascjepljeni subjekt vodi ka stanju predjezičnog i predsimboličkog u stanje lacanovskog imaginarnog.

Mogućnost reprezentacije traumatiziranog iskustva navela je neke teoretičare da uspostave analogiju između književnosti i traume kao dva koncepta u čijem je središtu pojam reprezentacije i njenih mogućnosti.[4] Artikulisanje jedne krizne situacije koja se nalazi pred zidom nemogućnosti svog ispoljavanja postavlja svojevrsni imperativ pred pisce, kako to nalaže npr. Cathy Caruth, iskazan kroz obavezu ”osluškivanja glasa s one strane mogućnosti pripovijednog prikaza.”[5] Iskustvo traume se realizira kroz odbijanje, kroz nagrizanje granice iskazivog, a pretendiranje na univerzalnost i potpunost svjedočanja o traumi ”nema više osnove”, međutim, ”upravo granice  koje se u vidu otpora naposljetku ocrtaju takvoj njegovoj pretenziji nude svjedočanstvo njegovog specifičnog traumatskog iskustva.”[6] Dominick la Capra smatra da se trauma ne može reprezentirati, a ”da se u nju ne uđe, da se kroz nju prođe, na način da je se odigra”[7]. Iskustvo traume nikada ne može biti ni shvaćeno, nego samo citirano (ponovljeno) u jednom neiskazivom diskursu koji pripada sferi van-jezičnog.

Odnos između nadzornika i Barbarke u romanu Iščekujući varvare može biti definisan u smislu nadzornikove potrage za Istinom. Postoji jedno pitanje koje lebdi u tekstu i koji se odnosi na način na koji je djevojka mučena, kako su je oslijepili i osakatili? Samo pitanje u tekstu ne ostaje neodgovoreno, međutim, odgovor ostaje prazan, ispunjen riječima koje ne mogu da znače više od zapisa birokratskog izvještaja.[8] Djevojka je svoju traumu izgovorila, međutim ona je ostala bezglasna, lišena emocija i samim tim sadržaja.[9] Nepodudaranje jezika i svijeta stvara rascjep i denaturalizira iluzionističku predodžbu o referencijalnom odnosu jezika spram svijeta. Bezglasnost riječi koje je izgovorila djevojka potvrđuje se u nadzornikovom pitanju (”Zar je to pitanje koje sam postavio?”). Preko odnosa djevojke i nadzornika problem izgovorivosti traume se transformira i pretapa u problem njene razumljivosti. Trauma koju ”izgovara” djevojka djeluje manjkavo i otud začuđeno nadzornikovo pitanje; riječi lišene emocionalnog sadržaja ukazuju na manjak značenja koje može biti odgonetnuto. Ovdje se pokazuje djelotvornim La Caprin zahtjev za ponovnim odigravanjem traume kao uslovom njene reprezentativnosti. No, postavlja se pitanje: ko ovdje treba razumjeti Barbarkino traumatično iskustvo? Odgovor na ovo pitanje nadaje se u dvostrukom smjeru. S jedne strane, njene riječi su usmjerene ka nadzorniku koji ostaje ”sleđen” pred njenom artikulacijom vlastitog iskustva. Njegovo razumijevanje Barbarkine priče nije moguće bez njene re-prezentacije u svom vlastitom iskustvu. Tek nakon što doživi poniženja vlastitog bića (prvenstveno tijela), nadzornik shvata uzaludnost svoje potrage za Istinom, jer ustvari, ne radi se tu o manjku značenja, nego, upravo suprotno, o njegovom suvišku. Preopterećenost barbarske priče mogućim značenjima destabilizira svaki pokušaj i pretendiranje na apsolutnu Istinitost, što nadzornik pokazuje u trenutku kada Joelu govori o pločicama na kojima su ispisane ”poruke” nekadašnjih stanovnika tog područja, također barbara. Pokazuje se da pločice mogu značiti bilo šta, te da odgonetanje poruka ”barbara”  ne vodi ka dovođenju u zonu predstavljivosti njihove priče, nego tek aktualizira odbijanje jedne priče da se ispriča.[10]

Drugi pol razumijevanja traumatičnog iskustva djevojke nalazi se na planu recepcijskog polja književnosti i tiče se problema odnosa književnosti prema temi predočivosti traume. Književnost ulazi u sferu posttraumatskog interpretiranja i ono što ona može uraditi jeste upravo ukazati na krizu reprezentativnosti i priznati svoj poraz u pokušaju da predoči iskustvo traumatičnog događaja. U pokušaju da predoči iskustvo traume Coetzeeov tekst upada u (namjerne?) aporije koje svoje ishodište pronalaze u ”razvlašćivanju” priče od teksta u koji je upisana, pa samim tim i od pisca. Barbarka se ”osjeća” nepripadnom tekstu koji je piše, svjedočeći na taj način jedino o njenoj nemogućnosti da kaže o sebi i na taj način pronađe dom u Coetzeevom tekstu. Ali, gdje je onda njen dom? U samom tekstu ne dobivamo priču ”iza granice”; iz kulture koju prisvaja Barbarku kao dio svog tijela. Djevojka se ne može vratiti u svoj prethodni dom (kulturu) jer je proživjela iskustvo granice, nepripadanja; što njenu poziciju udvostručuje u smislu višeperspektivnog pristupa svijetu. Specifičnost njene pozicije može se upravo pratiti preko tijela; jer ako tijelo shvatimo kao ”središte kulture”; kao ”njen tekst”[11], onda uočavamo da tijelo djevojke u svom ”iskasapljenom” obliku svjedoči o uplivima kulturnih mehanizama u definiranje identiteta pojedinca. Međutim, nasilje nad tijelom omogućilo je i otvaranje mjesta koje je izvan kontrole kulture, što stvara jednu paradokasalnu situaciju, u kojoj je tijelo, nad kojim je počinjeno nasilje upravo da bi se potlačilo i označilo, progovorilo pronalaženjem mjesta izvan jezika, tj. samim sobom. Tijelo djevojke koje svijet gleda ”oštećenim”, ali ”iskošenim” pogledom, nudi jednu drugačiju perspektivu, koja ukazuje na varljivost i iluzionističku varku neposrednog doživljavanja stvarnosti. Ako se vratimo teorijskim promišljanjima o konceptima traume i postraumatskog interpretiranja, a u kontekstu pozicioniranja lika barbarske djevojke iz Coetzeoovog romana, onda svjedočenje o traumi djevojke moguće je jedino kroz otpor svjedočenju; kroz postuliranje stava da se nešto strašno dogodilo bez mogućnosti da se kaže šta. U rascjepu između iskustva i nužnosti da se ono kaže, rascjepu, koji je uvjetovan nepremostivom provalijom između svijeta i jezika, jedino mjesto na kojem ostaju tragovi ovdje se pokazuje upravo tijelo i jedini način da se razumije jeste da se pročita tijelom tekst tijela; bez pretenzije da se znakovi tijela prevedu u polje simboličnog, jer Coetzeeov tekst, u namjeri da tijela dovede do značenja, ipak otvara jedan prostor u kojem su tijela svoji sopstveni znaci.

U romanu Foe, tijelo koje se odupire pokušajima da bude označeno; tijelo koje se buni i odbija da pronađe dom u Coetzeeovom tekstu je tijelo Petka. Petku je odsječen jezik, tako da on ne može da govori. Tjelesna deformacija ovdje dobiva političko značenje, tako da Petkov tjelesni nedostatak proizvodi isti onaj efekt u značenju koji se može uočiti u Coetzeevom romanu Iščekujući varvare. Ona koja želi iznijeti Petkovu priču na vidjelo je Susan Burton, brodolomnica koja se, baš kao i lik nadzornika iz prethodnog romana pojavljuje na razmeđu, utjelovljujući elemente i koloniziranog i kolonizatorskog subjekta. I u ovom romanu se pokazuje da traumatski događaj ne može biti interpretiran i doveden do jezičke artikulacije, a umjesto toga, Petkova priča se razlama kroz spektar različitih značenja, pri čemu niti jedno od tih značenja ne može imati validnost istinitog. Kako je Petko izgubio jezik? Ovo pitanje u tekstu, ostaje neodgovoreno. Za razliku od priče djevojke, koja ipak izgovori svoju priču, ali u jednom bezglasnom tonu i čiji iskazi svjedoče o nemogućnosti da se traumatično iskustvo tijela izgovori putem jezika, Petko, bez obzira i na tjelesnu deformaciju koja mu onemogućava da kaže, ipak i ne želi govoriti. Petkov jezik ostaje jezik tijela, muzike, onog poetskog koje svojim odbijanjem da se prevede u formu simboličnog iskazuje kontrapunkt nasilničkoj prirodi jezika. U Coetzeevom tekstu Petko je ”nenaglašeni činilac uskraćivanja” čime odbija da bude definiran samo kao viktimizirani subjekt i dodjeljuje sebi ulogu ”čudnovatog stražara na margini”.[12] Petkova trauma odbija da bude verbalizirana; njegova šutnja nije samo izraz nemogućnosti govorenja, nego čin odbijanja, razaranje jezika. Kada Susan pokušava da nauči Petka da piše jasno je da njegovo drugačije pisanje od naređenog nije čin neznanja nego čin otpora. Spivak ističe kako u romanu Foe postoji jedno slovo, koje izgovara/piše Petko, to je slovo H. Slovo, čije je prisustvo, znak ”nemosti same”, konstituira jednu temu u tekstu, koja nikad nije izgovorena, zabilježena, ali čije prisustvo čudnovato opsjeda tekst, podsjećajući možda na ”drugost istorije, na crtu koju ne možemo preći”?[13] Granicu koja odvaja Petkovu priču od Susan ne možemo preći ni mi, čitatelji/ce Coetzevog teksta.[14] Ponovo se pojavljuje otpor, iskliznuće priče od značenja.

Razlika između Petka i Barbarke uočava se u načinu njihovog otpora. Barbarkin otpor je djelimičan, pasivan; ona se podvrgava jeziku, ali ga lišava sadržaja, tako da on ostaje bezglasan, isprazan. Jezik upada u čin neuspjeha, a Barbarkina bezglasnost podcrtava jaz između jezika i svijeta. Petko, nasuprot tome, odbijanjem jezika stvara jedan prostor izvan jezika; prostoru jezika on suprotstavlja ”prostor uskraćivanja” koji je obilježen nedostatkom značenja, to je prostor ”obeležen tajnom koja možda nije tajna, ali koja ne može biti otključana.”[15] Petko i Barbarka svjedoče o tome da trauma i može biti izgovorena (Iščekujući varvare), ali ostaje bez sadržaja, bez glasa i Istine obuhvaćene jezikom. Traumatsko iskustvo izmiče jeziku, prebacujući značenja na prostor osakaćenih i označenih tijela koja odbijaju da budu tekstualizirana.

III.

U studiji Simbolička razmjena i smrt Jean Baudrillard u odlomku kojeg naziva ”Čuang-Ceov kasapin” navodi citat (Čuang-Ce: Princip higijene) u kojem kasapin priča o svom umijeću kasapljenja; o stiliziranom prodiranju u meso životinja. Tu su naročito bitni ”međuprostori” u koje treba znati zariti nož, tako da britvica noža tokom vremena ostaje britka baš kao i na svom početku. U procesu kasapljenja nož i tijelo se susreću, a tijelo kroz meso prolazi ”anagramski”. Smisao traženja ”međuprostora” u tijelima jeste zanemarivanje tijela koje je na površini i traženja jednog tijela koje je u dubini čija ”tajna počiva na artikulaciji onoga što kola ispod diskursa i opisuje nešto, neko ime, neku formulu, čije odsustvo opsjeda  čitav tekst”[16]. Tijelo koje je skriveno, ono koje nosi tajnu je ono koje se nalazi u ”međuprostoru”, to je tijelo koje ”prkosi anatomskom tijelu”  i tijelo koje ”nož opisuje i razrešava”.[17] Igra oštrice britve i tijela svoje ishodište treba pronaći u razrješenju priče; u odgonetanju zagonetke; u prizivanju onogo što je odsutno, neizrečeno, a što nagriza tekst.

Igra kasapljenja tijela radi razrješenja tajne koja opsjeda tekst, a koju Baudrillard izvodi iz Čuang-Ceovog navoda, može se primjeniti i na problematiku odnosa jezika i tijela u ova dva Coetzeeova teksta. Jezik je ovdje ona britva, oštrica koja traži međuprostore da bi u njima razriješila, odgonetnula tajnu koja se krije ispod, i koja odbija da se sama artikuliše u razumljiv oblik.  Jezik obilježava, imenuje, prisvaja, odbacuje, traži ”međuprostore” koje će zasjeći i tekstualizirati neimenovanu čudovišnost.[18] Međutim, oštrica jezika u Coetzeevom tekstu biva ”istupljena”, tako da zagonetka ostaje neriješena. Tupljenja oštrice jezika dešava se na poligonu tjelesnosti, gdje se dešava jedan ”promašaj” slično onome što Shoshana Felman naziva ”skandalom tijela u govoru”.[19] Skandal tijela u govoru karakteriše jedno iskliznuće, čin neuspjeha ”kojim se činjenje tijela nikad ne uspijeva iskazati, dok kazivanje uvijek uspijeva učiniti”[20]. Za Petka i Barbarku čin jezika je nasilni čin, instrument koji im određuje prostore i pokušava ih smjestiti u definirane kontekste. Međutim, jezik ne uspijeva izraziti ”činjenje tijela” te se promašuje; rješavajući se referencijalne iluzije. Prognan u prostor ”autoreferencijalnog” jezik prestaje da bude oštrica koja može otkriti formulu odsutnosti koja progoni tekst.

Djevojka u Coetzeevom romanu nema ime, kao ni ostali predstavnici njenog naroda, ali ni nadzornik koji se smješta u prostoru između kolonizatora i koloniziranih. I ovo se može tumačiti kao čin otpora (Coetzeeov?). Nemati ime znači ne pripadati negdje, nemati mogućnost identifikacije, smještanja u određeni kontekst (dom). Petko ima ime, ali ono je fiktivno, to je ”arbitrarno ime” koja ukazuje na ”čuvanje tajne koja je vidljiva iznutra, ali ne i spolja”.[21] To je ime ”čuvara margine” koji napušta mjesto koje mu je jezički dodijeljeno i odlazi u prostor u kojem riječi ne znače, nego su tijela ”svoji sopstveni znaci”. Iako znamo, kako to ističe Spivak, da ”čitava Kucijeva knjiga upozorava da Petkovo tijelo nije svoj sopstveni znak”[22], iako svjedočimo kontinuiranom procesu označavanja tijela jezikom/nasiljem, ipak tekst tijela ostaje zagonetan, i dalje ostaje sablast koja progoni tekst neodgonetnuta. Anatomsko tijelo je narušeno, iskasapljeno, označeno, ali u tom procesu njegovog označavanja/potlačivanja desio se promašaj. Ono tijelo koje se razrješava ”anagramski” ostalo je ipak skriveno, a oštrica kasapina istupljena. Moć otpora konstituirala se u prostoru tijela, učvrstila marginu saznatljivog i postavila na nju ”čuvare”: iskasapljena i opasna tijela koja odbijajaju da kažu jer ”neponovljivost tog jedinstvenog događaja (traumatskog događaja op.a) može se samo nesavršeno ponoviti.”[23]

IV.

Možda  u priči o tijelima zaboravljamo da tijela koja su svoji sopstveni znaci nisu tijela koja prebivaju u nekom idealnom svijetu gdje tijelo može ispričati priču o ”otporu” svog kazivanja. Ko ukazuje na granice reprezentativnosti traumatskog iskustva i dozvoljava priči da se ”razriješi” bez značenja? Postoji još jedno pitanje koje opsjeda roman Foe, a to je pitanje: ko je M.J.?

Pozivajući se na Deleuzee/Guattarijevu interpretaciju Kafke, Coetzeeov ”tekst” se može tumačiti kao iskaz male književnosti o okviru koje ”političko polje prožima svaki iskaz”; ne postoje ”uvjeti za individualan iskaz”.[24] Mala književnost zapada u jednu aporiju nemogućeg, u procjep nemogućnosti ”da se ne piše” i ”nemogućnosti da se piše drukčije”.[25] Kako ovu aporiju rješava Coetzee? [26]

Ovi autori konstatiraju da Kafkino pisanje karakteriše ”sintaksa krika”; traženje linija bjekstva u jeziku. Koje su linije bjekstva Coetzeea? Stražari na marginama uspješno su obavili svoj zadatak; priča je ostala iza margine; anagramski nerazriješena. Anatomsko tijelo je iskasapljeno, narušena mu je cjelovitost, ali to je greška; pređene granice izazivaju konfuziju. Šta je tamo iza, u iskustvu pređene granice?  Coetzeova linija bijega je šutnja; dubinsko tijelo koje odbija da se pokaže čak i  međuprostoru. Sve je samo ”kost” koja lomi oštricu kasapina. A ko je kasapin?

Pisac ”male književnosti”, u rascjepu između nemogućnosti i nužnosti govorenja, mora ”kriknuti”, a to je ”lagano postepeno prenošenja jezika u pustinju”.[27] Prenošenje jezika u ”pustinju” izaziva skandal; ”skandal tijela u govoru” kaže Shoshana Felman, jer jezik se vraća sam sebi, prazni se od referencije, osuđuje na autoreferencijalnost.

U tekstu Iščekujući varvare linija bijega je bezglasnost, riječi ispražnjenje sadržaja, koje nas ostavljaju u polažaju skeptičnog posmatrača: zar smo to pitali? U Fou linija bjekstva se realizira kroz razaranje samog jezika, kroz njegovu deformaciju; u Petkovom O, za koje Foe vjeruje da je početak Petkovog učenja nakon kojeg će doći ostala slova, u onome O, za koje Spivak kaže da je možda omega (kraj), a možda je to O i jedna nula, ništa, jedan prazan prostor koji odbija da se povinuje jeziku; jedno ništa za koje se ne može ni reći da je ništa.

Coetzee propituje mogućnost umjetnosti da bude ”proteza” (Spivak), nadomjestak koji će moći ”prorezati” i izvesti na površinu prostor značenja. Međutim, ”proteza” je zakazala, otkrila svoje pravo lice, otrgla se u ”poetsko”. ”Poetsko je pobuna jezika protiv sopstvenih zakona”, kaže Baudrillard, pozivajući se na De Saussuerove Anagrame. [28] Drugi Saussuerov zakon iz Anagrama odnosi se na na riječ-temu, na ”anatemu” koja opsjeda tekst. ”Reč-tema se rasipa kroz tekst”, a značenje se poništava ”dvojnikom”.[29] Coetzeeov tekst nije poetski, ali je anagramski. Postoji tu jedno anagramsko dvojstvo koje se poništava, čudovišni dvojnik koji daje nulu; kasapin koji je ujedno i generator bijega (M.J i J.M.); otuda i njegovo anagramsko udvostručenje. Na kraju, da li je razdvajanje pitanja o tome ko je kasapin od pitanja ko je M.J. potrebno? Nije li to naposljetku jedno pitanje koje se razriješava u istom odgovoru, u aporiji koja tekstualizira svoj krik, samo zato da bi rekla da je aporija. Ko ne pronalazi svoj dom u Coetzeevom tekstu? Sam Coetzee?

[1] U Coetzeevom tekstu lik djevojke nema ime,  pa sam radi lakšeg orijentiranja u tekstu, odlučila da se na nju referiram kao na Barbarku.

[2] U romanu Iščekujući varvare likovi koji pripadaju ”potlačenom” narodu nemaju svoja imena, ostaju neimenovani. Čak i lik nadzornika koji ne pripada u potpunosti niti jednoj grupaciji ostaje neimenovan, za razliku od lika koji dolazi iz kolonijalnog svijeta. S druge strane, iako u romanu Foe lik koloniziranog subjekta ima ime (Petko-Friday) ono ipak nije njegovo vlastito jer mu je dodijeljeno od strane kolonizatora. Ako bismo pravili paralelu Petko-djevojka i Susan- nadzornik na osnovu imenovanja, na prvi pogled bismo mogli reći da se radi o različitom pristupu metodi imenovanja istog pisca u dva različita romana. Međutim, ako jezik i proces imenovanja shvatimo u njihovoj nasilničkoj prirodi, kao instrument kulturne i političke dominacije, onda proces imenovanja u ova dva Coetzeeova romana poboljšava našu sliku o mjestima i pozicijama koje su date pojedinim likovima.

[3] Petku i Barbarki su oštećeni upravo oni dijelovi tijela u kojima dolazi do susreta sa svijetom: jezik i oči.

[4] Kao najznačajnija imena teorije traume izdvajaju se imena Cathy Caruth, Dominicka la Capre, Shoshane Felman itd. Na tragu njihovih stajališta razvile su se i teorije o testimonijalnom diskursu i književnosti svjedočenja. Promišljanja ovih teorija kreću se, prema riječima A. Zlatar, oko dva kruga pitanja, pri čemu se jedno pitanje ”vezuje uz prava na svjedočenje i njegov legitimitet”, dok se drugo pitanje veže uz teme ”iskazivosti i neiskazivosti traumatskog iskustva kroz proces svjedočenja”. Andrea Zlatar,  Tekst, tijelo, trauma: ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti (Zagreb: Naklada Ljevak,  2004), 179.

[5] Vladimir Biti, Doba svjedočenja (Zagreb: Matica Hrvatska, 2005), 14.

[6] Ibid, 29.

[7] Andrea Zlatar,  Tekst, tijelo, trauma: ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti (Zagreb: Naklada Ljevak,  2004), 182-183.

[8] Na početku romana razgovor između nadzornika i djevojke se odvija na sljedeći način: ”Da li su ti to oni uradili?”.  ”Da”. Šta su ti uradili? Ona sliježe ramenima i ćuti’. Dž.M. Kuci, Iščekujući varvare ( Beograd: Paideia, 2004), 35. Kasnije, djevojka odlučuje da sama kaže ono što ju je nadzornik toliko puta pitao: ”Vazda mi postavljate to pitanje, pa ću vam sad odgovoriti. Bila je to viljuška. Nekakva viljuška sa samo dva zupca. Zupci su se završavali malim kvrgama, i bili su tupi. Stavljali su ih u ugljeve da ih užare, pa nas dodirivali time da nas oprže (…) Zar je to pitanje koje sam postavio? Hoću da se pobunim, ali ipak slušam dalje, sleđen. (…) Teško je to objasniti. Ali sad je sve bolje. Levo oko ide nabolje. To je sve. (…) Šta osećaš prema ljudima koji su ti to napravili? Dugo leži, razmišljajući. Onda kaže: Umorna sam od pričanja” (Ibid, 47)

[9] U svojoj studiji Life and Words: violence and the descent into the ordinary, Vena Daas, govoreći o svom iskustvu susreta sa ženama na kojima je počinjeno nasilje govori o pričama tih žena, o odsustvu emocija iz njihovog govora, te u tom smislu pravi razliku između govora (speech) i glasa (voice), pri čemu, prema njenim riječima glas može dati život zaleđenim riječima. Ona kaže da su riječi takvih žena bile bezglasne (voiceless), u smislu da su bile ”ledene, ukočene i bez života”. Veena Das, Life and Words: violence and the descent into the ordinar, ( London. University of California Press, 2007), 8.

[10] Kolonizatori su pronašli pločice koje je nadzornik skupljao i dešifrirao i sada ga tjeraju na prevođenje tog ”pisma”: ”Gledam redove znakova što ih je ispisao neki odavno preminuli neznanac. Ne znam čak ni da li ih treba čitati s desna na levo ili s leva na desno. Onih dugih večeri što sam ih proveo okapajući nad svojom zbirkom izdvojio sam više od četiri stotine različitih znakova tog pisma, možda i svih četiri stotine i pedeset. Pojma nemam šta predstavljaju” Dž. M. Kuci, Iščekujući varvare, (Beograd: Paideia, 2004), 119-120.  Ironijski tumačeći znakove sa pločica, nadzornik ukazuje na višestrukost njihovih značenja: ” Da vidimo sad šta piše na sljedećoj. Gle, samo jedan znak. To je varvarski znak za rat, ali ima i drugih značenja. Može biti i osveta, a ako ga okrenete naglavce, ovako, može se protumačiti kao pravda. Nema načina da se zna koje su značenje imali na umu.” Dž. M. Kuci, Iščekujući varvare, (Beograd: Paideia, 2004), 121.

[11] Susan Bordo, ‘’Tijelo i reporodukcija ženstvenosti’’, Razlika/Differance:  3/4 (2003): 311.

[12] Gajatari Čakravorti Spivak, Kritika postkolonijalnog uma (Beograd: Cirkulus Globus, 2003), 256.

[13] Ibid, 254-255.

[14] ‘’Nagađajući’’ moguća značenja Petkove priče, Susan se pita: ’Tko bi mogao tvrditi da u Africi ne postoje plemena u kojima su muškarci nijemi, a sav je govor prepušten ženama. Zašto tako ne bi moglo biti? Svijet je daleko raznolikiji nego što priznajemo…’’ J.M. Coetzee, Gospodin Foe (Zagreb: V.B.Z., 2000), 65.

[15] Gajatari Čakravorti Spivak, Kritika postkolonijalnog uma (Beograd: Cirkulus Globus, 2003), 256.

[16] Žan Bodrijar, Simbolička razmena i smrt (Gornji Milanovac: Dečje novine, 1991), 137-138.

[17] Ibid.

[18] Isticanje nasilničke uloge jezika naročito je uočljivo i naglašeno tematizirano u romanu Iščekujući varvare kada kolonizatorska vojska barbarima na njihova tijela (leđa) upisuje riječ ‘’neprijatelj’’.

[19] Skandal o kojem govori Shoshana Felman dešava se zbog čina neuspjeha jezika. Spajajući Austinovu analizu performativa sa lacanovskom psihoanalizom, Felman ukazuje na nešto što se može okarakterisati kao skandal tijela u govoru, a taj skandal je posljedica ‘’samoreferencijalne prirode jezika’’, ali i psihoanalitičkog otkrića ‘’nemoguće stvarnosti’’. ‘’Čin neuspjeha otvara prostor referencijalnog ili nemogućeg stvarnog, ne zbog toga što nečeg nedostaje, već stoga što je učinjeno nešto drugo, ili je pak nešto drugo izrečeno: promašaj ne ukazuje na odsutnost, već na uprizorenje razlike’’ Shoshana Felman, Skandal tijela u govoru (Zagreb: Naklada MD, 1993), 73.

[20] Shoshana Felman, Skandal tijela u govoru (Zagreb: Naklada MD, 1993), 82.

[21] Gajatari Čakravorti Spivak, Kritika postkolonijalnog uma (Beograd: Cirkulus Globus, 2003), 258.

[22] Ibid, 259.

[23] Ibid, 252.

[24] Ibid, 29.

[25] Ibid, 27-28.

[26] Odgovor na ovo pitanje se nameće upravo u Coetzeeovom naglašenom tematiziranju mogućnosti pisanja (figura Foa iz istoimenog romana, tematiziranje Susan kao (potencijalne) spisateljice, tematiziranje naratora iz romana Iščekujući varvare kao figure čitatelja/tumača/posrednika u priči o barbarima itd) i mogućnosti razumijevanja onoga što nije zapisano/ispričano.

[27] Žil Delez/Feliks Gatari, Kafka (Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1998), 47.

[28] Bodrijar kaže da De Saussuerovi Anagrami predstavljaju značajno otkriće na polju jezika, jer je u njima De Saussuere izložio jednu ”antagonističku formu jezika lišenog sadržaja” koja predstavlja dekonstrukciju znaka i predstavljanja”. Kasnije će De Saussuere napustitu ovu ”revolucionarnu intuiciju” i posvetiti se izgrađivanju lingvističke nauke.  Žan Bodrijar, Simbolička razmena i smrt (Gornji Milanovac: Dečje novine, 1991), 213.

[29] Kada govori o poništavanju dvojnikom, Baudrillard se referira na De Saussuerov drugi zakon iz Anagrama; zakon koji podrazumijeva sparivanje samogasnika u poetskom (anagramskom) jeziku, gdje se samoglasnici uvijek tačno sparuju i kao ostatak daju nulu. Žan Bodrijar, Simbolička razmena i smrt (Gornji Milanovac: Dečje novine, 1991), 217.