Osjetim je za vrijeme praznika. Oživi u trenutnom grču na tantalovskim licima parlamentarnih zastupnika, sine u pogledima vojnika na svečanim smotrama, javi se kao mrmor tišine u mekanom trenju vjetra o satenske nabore državnih zastava. Snažno slutim kadence neizgovorenih riječi u molskoj organizaciji muzičkih nota, okrepljujuću solidarnost vokala koji implodiraju u disajnom traktu, u veličanstvenoj vrevi nepostojećih označitelja. Bljesne oštrina konsonantskih parova na cinčanom rubu tromblona, s odjekom basa vine se k nebu eho zaumne metrike. To je himna koja se pobjedonosno šuti i suptilnom ironijom negira konvencionalni patriotizam velikih nacija. Ali ga istovremeno i priziva, jer je i u nju upisan patos bdijenja nad mrtvim pokoljenjima. Ona stoga nije samo pohvala svega što čini našu trojednu naciju. Ona je i nijemo opelo i neizgovorena molitva pod astralnim kubetom domovine. Himna koje nema zato – ali ne i samo zato – nije namijenjena za pjevanje u prigodnim zborovima i za ekstatično deklamovanje nekome ili nečemu u čast. Njeno se djelovanje osjeća, značenja joj se slute u aluzijama tišine i u meandrima krvotoka, ali i u jezi kojom zrače cijevi pušaka i savršene oštrice ulaštenih bajoneta.

Javi se i na utakmici. Gromki preludij utiskuje je u mimiku fudbalskih reprezentativaca i bez riječi disciplinira šizofrena navijačka tijela. Svi se zagledamo u jedno. Čujemo joj zametke u mikroskopskom klopotanju crvenih krvnih zranaca, u odbrambenom tutnjanju bijelih, u mekom pulsiranju citoplazme. Osjećamo je – tu neuhvatljivu sinesteziju, taj tužni refren povijesti – dok svojim safovski stabilnim poretkom odražavamo strofičku skladnost njenih rimovanih praznina. Okrijepljeni osjećajem zajedništva i pokrenuti gibanjem meksičkih talasa, konačno se prodornim ovacijama vraćamo u jezik. Čovjek tada mora pomisliti da je u odnosu na himnu koje nema, Hej, Sloveni, npr, bila samo prazno skandiranje neuvjerljive kolektivističke mantre, zbir steroidne leksike i naivnih simbola, puki katalog banalnih asocijacija.

Himna koje nema i svojom formom nadilazi stereotipnu retoriku domoljublja. Ona je poput platonovski shvaćene ideje čiji odraz iz fine strukture ne-jezika samo u nužnim poglavljima povijesti, zakratko pronikne u jezik, u čitanke i u leksikone nacije, ali se na kraju, težeći apstrakciji, ovjekovječi u kristalnoj memoriji vode. Jer njena suština odbija da se udomi u jezik. No tu se ne radi o „gađenju nad riječi“, o kojem je svojevremeno govorio Broch, već o njihovoj nedostatnosti. Ako bismo pristali na ambiciozan pokušaj da je zaodjenemo poznatim riječima, (mada se to nekoliko puta i zvanično pokazalo neuspješnim), ona bi neizostavno zazvonila nijansiranom militarističkom terminologijom koja bi prizvala svete pohode i, kao semantički kontraliht, zaludne osmijehe na licu umrlih. Ucrtala bi u neprecizne prostorne koordinate prenaglašeni reljef reducirane geografije. Što je najstrašnije, personalizirala bi povijest: na njenom napudranom licu prepoznali bismo botoksirane dijelove koji bi joj snažnije naglasili starost i ganutom promatraču uznemirili borbene hromozome genetske spirale.

No naša je himna, nasreću, bezrječna. Doživljaj njene estetsko-propedeutičke dimenzije sasvim je lično iskustvo, nalik transcedentnom uznesenju mistika. „Šesto čulo“ njen je prirodni receptror. Taoistički sljedbenik možda bi najpreciznije objasnio njen ezoterijski karakter i približio ga profanoj nutrini plebejskih idioma.

Osjetim je u cikličnom nizanju značajnih datuma. Bez zadrške uživam u performativu koji ona zahtijeva da bi djelovala, jer je jedinstven u historiji modernih nacija. Pomislim da su druge himne napjevi podložni izmjenama, često disharmonični u izvedbama, da nisu uvijek po ukusu svakom pripadniku kolektiva koje zastupaju, i zadovoljno se osmjehnem. Himni koje nema to se ne može prigovoriti. Ona je svojevrsna holistička atrakcija prijemčiva svakom duhu. Slušajte je koliko hoćete, nikakve nepravilnosti nećete čuti. Njena nepostojeća semantika nije usmjerena na potencijalnog neprijatelja. Nije uvredljiva ni selektivna, jer nije spomenula ništa, ali ništa nije ni izostavila. Slušalac je u tom smislu pošteđen epskih emocija i sumnjičavog vaganja značenja. Nema bojazni od disharmonije, ona se uvijek metronomski tačno poklapa sa svakim taktom muzičke podloge. Ne treba ni pomišljati na šta bi se svela kad bi je pretočili u ma kakav tekst.

Skeptik bi ovdje mogao prigovoriti suhoparnom pravničkom argumentacijom da se zapravo radi o nepostojanju koncenzusa između predstavnika konstitutivnih nacija o konačnom sadržaju himne, da je po srijedi klasično nadmetanje diskurzivnih istina o povijesnim događajima, o karakteru posljednjeg rata i sl. Ali to su sintagme tlapnje. Ako i postoje određeni nesporazumi u vezi sa sadržajem himne (kako to profano zvuči!), oni nemaju ništa s gorenavedenim razlozima. Odsustvo sadržaja motivirano je lingvo-stilističkim, a ne političkim problemima. Koji bi ozbiljan politikus dopustio da se u službenoj bajalici kolektiva nađu, npr, rogobatne rečenične strukture, gomile bezočnih hiperbola, smiješnih preklinjanja, nepotrebnih ponavljanja, jedan besmislen monolog o brdima, rijekama i ostalim prirodnim datostima voljenog podneblja? Koji bi pošten pojedinac, uostalom, prihvatio da ispjevava sva ta opšta mjesta isključive ratoborne lirike, i na taj način aminovao skrnavljenje ekumenskog duha dejtonskog evanđelja? Himna koje nema sačuvana je svih nepromišljenosti jezika. Ona je nevini psalm ni o čemu. No to, opet, ne znači da je neko pristao na neodgovorno anarhističko geslo: neka svako pjeva svoju pjesmu. Naprotiv. Rješenje je mnogo elegantnije: svi neće pjevati, ni pjesmu ni svoju. Pogotovo ne neku zabludu.

Ovdje se valja prisjetiti: pjesnik je jednom rekao da najlepše pevaju zablude. Himne se, treba li to reći, pjevaju, a to znači da su sve himne zablude. Prihvatimo li to, uskliknućemo: naša se himna ne pjeva! Odatle slijedi utješna silogistička konkluzija: naša himna nije zabluda! To što himne nema, ništa ne mijenja pozitivan aspekt ove konstatacije. Makar i isnistirali na ljepoti zabluda, ljepota himne koja to nije sadržana je upravo u tome što se ostvaruje iza značenja riječi. Zar to nije zadivljujuća metafora onostranog? Precizna geomtrija paralelnih svjetova!

Zaključak se nameće sam od sebe. A samonametljivi zaključci značajno su uvjerljiviji od onih koji se izvode u nastojanju da se stavi tačka na neku priču. Jasno je da onaj ko jednom doživi himnu koje nema, nikada više neće imati povjerenje u tekstualno uobličene patriotske imaginacije. Recimo, naposljetku, i to: tekst je ionako tek lanac označitelja, imaginarij nepouzdanih značenja, dok je himna koje nema – oslobođena simboličkog tereta jezika – lakanovsko Realno, ona suština svijeta koju nam koprena riječi vječito sakriva. Ako je ikad, u nekom osionom trenutku budućnosti, političari proglase nevažećom, i, u mitomanskom nadahnuću, njenu stabilnu tišinu zamijene stihovima s određenim rokom trajanja, zablude će pobjedonosno odjeknuti. Tada ćemo se, predviđam, s nostalgijom sjetiti arkadijske suštine, uzleta i lakoće himne koje nema.