Kritičke vježbe dva u jedan: Koncert i Đaur i Zulejha Muharema Bazdulja / Literarni nasljednik Danila Kiša

Naučio si me kako glas svoj steći,

Celanovim stihovima to ti mogu reći:

Znam te i stojim u naklonu dubokom,

Čitatelj, sljedbenik, podložan ti vazdan,

U istom jeziku što nam je svjedokom,

Ti – sav zbiljski, ja – ko tlapnja sazdan. (Muharem Bazdulj, Danilo Kiš)

Muharem Bazdulj (1977) je pjesnik, pripovjedač, romansijer, prevodilac, scenarista, esejista i publicista. Do danas je objavio deset knjiga, od čega najviše pripovjedne proze, za koju je već i nagrađivan: Druga knjiga izabrana mu je od strane Fonda Otvoreno Društvo BiH za najbolju knjigu priča u BiH 2000. godine, a roman Koncert izabran je za drugi roman godine u Hrvatskoj na natječaju zagrebačkog nakladnika V.B.Z.-a. Osim što je nagrađivan, Bazdulj je i često prevođen pisac: knjige su mu objavljene već na desetak jezika. Na primjer, Druga knjiga je prevedena na engleski u izdanju poznate američke izdavačke kuće Northwestern University Press (Evanston, Illinois), i to u glasovitoj ediciji Writings From an Unbound Europe, roman Koncert je na poljskom objavila izdavačka kuća Czarne 2007. godine, a roman Đaur i Zulejha objavljen je u Beču godinu dana kasnije (Der Ungläubige und Zulejha, izdavač: Seifert Verlag). Osim knjiga proze značajnom se smatra i Bazduljeva zbirka soneta Heroes, te izbor njegovih kolumni sakupljenih u knjizi Filigranski pločnici. Književne i publicističke tekstove objavljivao je – i još uvijek objavljuje – u mnogim bosanskohercegovačkim i regionalnim časopisima, listovima i portalima: Abraham, Dani, Izraz, Lica, Sarajevske sveske (Sarajevo); Kolaps (Mostar); Diwan (Travnik); Reporter (Beograd – Banjaluka); Vreme, Politika, Peščanik (Beograd); Feral Tribune (Split); Novi Omanut, Pontes, Zarez (Zagreb); Bal Canis (Ljubljana); Naše Pismo (Skoplje); World Press Review (New York); zagrebačko izdanje Playboya i franjevački časopis Svjetlo riječi.

Književna vrijednost ovog – za Bazduljeve godine – prilično obimnog opusa je sljedeća. U kraćim predstavljanjima piščevog rada pročitat ćemo kako je on: jedan od vodećih pisaca mlađe generacije u zemljama bivše Jugoslavije[1], pisac snažne, intelektualističke i filozofski nabijene proze[2], u čijem pisanju je ”moguće isprve locirati visoku načitanost”.[3] Slična razmišljanja naći ćemo i kod najpriznatijih imena savremene bosanskohercegovačke literarne scene, gdje je Bazdulj odavno priznat za izrazito talentiranog autora: Miljenko Jergović ga ubraja među pet-šest najboljih autora na ex-yu prostoru[4], dok Semezdin Mehmedinović pojedine prigovore upućene Bazduljevoj publicističkoj djelatnosti objašnjava kao ”ozlojeđenost prosjeka prema piscu i njegovima tekstovimau kojim je prisutno realno obrazovanje i elementarna pamet”.[5] Eminentni kritičar Enver Kazaz je ustvrdio da Bazdulj razvija model Kišovog dokumentarizma čime širi ”katalog proznih modela” Nove pripovjedačke Bosne[6]. Dakle: dokumentarizam kao stilski postupak pripovjedačke Bosne; Muharem Bazdulj kao Danilo Kiš. Ovo (poetičko) povezivanje sa Danilom Kišom, u kojem prečesto učestvuje i sam Bazdulj svojim člancima, intervjuima i esejima, vremenom će postati i najvećim komplimentom za literarni talenat Muharema Bazdulja, jer: biti upoređen sa tim, danas nadnaravno popularnim piscem, biti čak proglašen njegovim literarnim nasljednikom[7], pohvala je veća od svih postojećih literarnih nagrada i priznanja na našim prostorim, od bilo kakvog i bilo čijeg komplimenta, od bilo kakvog američkog, poljskog ili njemačkog izdavača.

Muharem Bazdulj živi u Sarajevu i Travniku, od pisanja.

Koncert.[8]

1.Stil Koncerta ili golet jezika

1.1 Prvi zamah

”A onda je jednog dana vijest gromoglasno potvrđena. Da, koncert će biti održan!”[9]; ili: ”Ulaznice su išle u dvije verzije…” (6). Prva stranica Bazduljevog romana obeshrabruje. A onda je jednoga dana… Nisu li posve izanđani ovakvi neorealistički intonirani zameci radnje? Nisu li odveć dosadni za savremenog čitaoca? Ulaznice su išle u dvije verzija… Ne bi li književni tekst morao nuditi zgoljnije formulacije. Dalje: ”Karta za koncert bila je dizajnirana slično plakatu. Na njoj su bili još grandiozni žuti luk te rascvjetana mapa svijeta što je nalikovala na nekadašnju špicu dnevnika Televizije Beograd.” (6) Kako će posljednju rečenicu razumjeti čitalac koji je s rođenjem dovoljno zakasnio da bi upamtio špicu nekadašnje TV Beograd? Ili: kako će ovu rečenicu shvatiti poljski čitalac, rođen bilo kada? Bazdulj nam pokušava približiti izgled karte govoreći kako je bila dizajnirana slično plakatu, a sam plakat opisuje sa nekoliko književno nelijepih i odavno istegljenih pridjeva: palakat je plav, slova na plakatu su velika i crvena, a ekvator je debel i bijel.[10] Jasno je da ovo nije podesan način opisivanja u tekstu koji pretenduje da bude umjetnički: u literarnom jeziku predmet se određuje sa neuobičajenim sklopovima odredaba, očuđenim jezikom, a nikako frazerstvom[11], niti nijansama iz dječije bojanke: plava, crvena i ostale flomasterske boje. Osim korišćenja tih i takvih okoštalih oblika, Bazdulj od početka obremenjuje svoju priču i teretom najneliterarnijeg jezičkog balasta: ”Bila je to stotinu i trinaesta noć koju je tu prespavao. Znao je to jer je vodio svojevrsnu evidenciju. Na prozorskoj dasci nad svojim uzglavljem Marko je, naime, svake noći prije nego bi ugasio svjetlo narisao crticu. Četiri male uspravne prekrižio bi jednom dužom horizontalnom: ovo je označavalo jedan period od pet noći.” (10) Ili: ”Za nekoliko mjeseci ubijedio je roditelje da mu u potkrovlje prebace i video rekorder koji oni ionako praktično (!) nisu ni koristili.” (11) Kako su Markovi roditelji koristili videorekorder ako ne praktično? Umjetnički? Dalje: ”Sejo je rođen na Grbavici. Rođen je zapravo u Vojnoj bolnici, no odmah nakon izlaska iz porodilišta počeo je živjeti na Grbavici…” (15) Zašto Bazdulj dopisuje ove suvišne prirepine? Dalje o Seji: ”Sejo je, naprotiv, volio Želju bez imalo sebeljublja. Željo je bio Željo, on je bio on, a on je volio Želju. Bila je to ljubav, prava ljubav, bez želje za vlastiti probitak.” (16) Ko je bio ko, i ko je koga volio, ova maglena rečenica teško može objasniti. Kao što ovih dvadesetak početnih stranica teško mogu objasniti zbog čega bi to – kako nas uvjeravaju neki – Bazdulj trebao biti hvalevrijedan pripovjedač.

1.2.Drugi zamah

Taj početni utisak: sumnju u Bazduljev umjetnički talenat, kasnije je bilo još teže odagnati. Rečenice kojima Bazdulj opisuje u svom romanu satkane su od nejakih, žargoniziranih sintagmi koje, uslijed svoje preučestale razgovornostilske upotrebe, ne mogu postići odgovarajuću estetsku snagu: ”ranjeni stadion svog dragog Želje” (18), ”polako cupkao” (21), ”maskirna unifroma” (21), ”Pomalo nervozno je gledao…” (21), ”Amra je bila jedna (!) od onih (!) slatkih (!) pametnih (!) cura koje potiho (!) pate što nisu rasne (!) ljepotice pa makar i glupe (!). Onižeg (!) stasa, no skladnog (!) tijela, one ipak zaludno (!) žude za visinom i mliječnim (!) tenom. U pretpubertetsko vrijeme one su obično male (!) vragolaste (!) zavodnice i platonske srcelomke, no kad se probude hormoni potisnu ih dotad neprimjetne štrkljaste šutljivice.” (28), ”kraća crvena kosa” (28), ”divan ljetni dan” (31) ”kariranim dekama” (35), ”karirana košulja” (43), ”dosada je bila kolosalna” (36) (dok smo sve ovo čitali), ”djetinjski naivan i čedan” (40), ”kosa i brada dobrano sijede” (40), ”lijepi topli dani” (40), ”animalno (???) identični dani” (40), ”hodali su brzo i kao s nekom nelagodom” (43), ”prelijepo iskustvo veličanstveno koncerta” (47), ”svijetlo smeđa kovrčava kosa” (55), ”grohotan smijeh” (56), ”kasno poslijepodne” (57), ”odora joj je teška u ovaj ljetni sumrak” (67), ”crvenim slovima” (69), ”bijele patike” (71) itd, itd.

U književnosti kao umjetnosti jezika odredbene riječi (pridjevi, prilozi) se biraju s naročitom pažnjom: jezički izbor je usmjeren tendencijom oneobičavanja jezičkih konstrukcija, za što sugestivnije djelovanje na maštu i emociju čitaoca. Bazduljevo mimogredno razmišljanje o načinu popridjevljanja predmeta koje slika, proizvelo je prazne i za čitanje mučne opise, koji u čitaočevom duhu mogu izazvati samo efekte iritacije. Npr. bijele patike. Šta znači kad Bazduljev narator (koji nije uvjetni) u svome pričanju patike odredi samo kao bijele? Da li to može konkretizirati predmet u čitalačkoj mašti? Ili: kakvi su ”animalno identični dani”? Šta to uopće znači? Upitnik! Kakva to imaginativna slika može biti pobuđena sintagmama poput ”divnog ljetnog dana” ili ”lijepog toplog dana”? Šta u umjetničkom izričaju predstavlja slabo pismeni opis poput ”svijetlo smeđa kovrčava kosa”? Etc., etc. Je li Bazdulj ozbiljan kada pravi poređenje poput: ”Budan je sanjao kako sjedišta otpadaju poput jesenjeg lišća.” (59), ili: ”Sav stadion je vrisnuo kao iz jednog grla…” (74) Zašto pjesnik i pripovjedač, esejista i publicista, naš bitiimajući književni bard, Bazdulj, u svoju priču unosi toliko izanđalih, ružnostilskih pleonastičkih sintagmi: ”Autobusna stanica je bila prepuna. Oko dva sata poslijepodne uvijek je najveća gužva, a danas je sve bilo višestruko (!) umnogostručeno (!).”(39), ili: ”Stajao je na bini s mikrofonom u ruci i gledao ogromnu (!) masu (!).” (65) Je li sad to neka nova postmodernistička pripovjedana tehnika? Neki najnoviji štos književne radionice Fonda Otvorenog Društva? Neki najnoviji fol nekog uglednog kursa urbanog kreativnog pisanja? ”Najčešći muzički grafiti na sniježno (!) bijelim (!) zidovima travničkih novogradnji…” (12) Čemu ovo ponavljanje rečenog i uplitanje suvišnog? Sniježno bijeli zidovi: ”PLEONAZAM ( grč. pleonasmos izobilje), nagomilavanje suvišnih riječi i izraza i izraza u govoru kad je isto već sadržano u drugoj riječi ili izrazu, npr. p. je: bijeli snijeg (podvukao H.I.), stari starac, strašljiva kukavica i sl.”[12]

Pogledajmo još neke sasvim mutne opise koje ispisuje ”jedan od pet-šest naših najboljih književnika”. Bazdulj je u stotinjak stranica ovog svog romana uspio ugurati tolstojevski broj likova, i to poznatom neknjiževnom tehnikom kratkih i šturih obavještenja o cjelini života silnih likova[13]. Evo kako je, na primjer, brzimice predstavljen jedan u tom krdu likova: ” Ivan je novinar iz Splita, free lancer, trideset i tri godine star. Ne voli o sebi misliti kao o tridesettrogodišnjaku. Dolje blue jeans, gore crna t-shirt, smeđa kosa vezana u repić, jareća bradica, lenonke na nosu. Nije nikakav specijalni ljubitelj U2-a i njihove muzike, no nije da ih ne voli. Mogu proć (!!!). Ima kod kuće dva-tri albuma, ne gasi radio kad ih puste.”(43-44) Revnosni pripovjedač Bazdulj opisuje i gore i dolje, i lijevo i desno, i tamo i ‘vamo, a opet ne uspijeva kazati ništa suvislo, ništa što bi moglo PROĆI. Sve ostaje anemično, sve je samo zaostala fraza, sve je samo grozničava škripa rečenica s antiliterarnim pretenzijama: ”Otkako su krenule Ksenija spava. Glavu je naslonila na Amrino rame. Amra sjedi do prozora i gleda kroz prozor. Tamne (!) joj naočari zagladile kosu poput rajfa. Ima lijepo makar blago rošavo lice. Oči joj malko ukošene kao kod Kineskinje (!!!). Kraća (!) crvena (!) kosa.”(28). Gorčina pripovjedačkog jezika Muharema Bazdulja analogna je smjesi ustajalog piva i krdže.

U toj gomili likova Bazdulj nas upoznaje i sa talentiranim slikarem Damirom. Ovako taj talentirani slikar Damir posmatra netalentirane studente akademije likovnih umjetnosti: ”Gledao je u te svjesno (!) bizarne mladiće sa obrijanim glavama, sa maramama i ružnim (!) šarenim (!) sunčanim naočalama. Gledao je te cure, ljepuškaste, no sterilne (???), utegnute u sintetičke (!) haljine, drečavo (!) ofarbanih kosa, kako šminkerski (!!!) nose blokove i mape ispod miške, dok drugom rukom upadno gestikuliraju sa neizostavnom cigaretom među prstima galameći i grleno se smijući. Gledao ih je dugo te mu se usne široko (???) razvukoše. Bilo mu je valjda drago što (podvukao H.I.) ga nisu primili, bilo mu je valjda drago što (podvukao H.I.) se nije pretvorio u marionetu poze, u sjenu slabog (!) klišeja.” (24) Vrhunski slikar – a Bazdulj nas uvjerava kako je Damir upravo to – morao bi mnogo bolje gledati: njegov pogled morao bi biti uvjerljivije sliven u jezičku ravan.[14] Uvjerljiv kao pogled Filipa Latinovicza: ” ‘Ljudi su lutke i sjede po raznim civilizacijama kao po izlozima’, mislio je Filip promatrajući ovu elitu na liepachovskoj terasi. ‘Kao manekeni sjede te lutke po izlozima, a odostraga, u pozadini, nekakvi nevidljivi aranžeri preoblače te lutke uvijek iznova u druge krojeve i u druge običaje, i to se onda zove, a da nitko zapravo nema pojma zašto – ‘napredak’! Da se sada jedna od ovih prisutnih baba pojavi sa svojim predratnim gnijezdom od čipaka, papendekla, lakiranih trešanja, voća, grožđa, bresaka, s onim pantljikama i ajnlagima i glokenšosima i volanima, svi bi se smijali. A kad bi se za deset-petnaest godina pojavila opet koja od ovih kostanjevačkih girls-imitatorica negdje na čaju obučena po danas najnovijim propisima hollywoodskih šešira, opet bi se svi smijali. Te se ljudske opice smiju same sebi gledajući se petnaest godina unatrag! Sve je to neshvatljivo zapravo!”[15]

Ova Bazduljeva vizuelna ograničenost nije omaška: ”Odjeća svakojaka: darkeri u kompletnoj crnini, djevojke u haljinama pastelnih boja, srednjoškolci svakodnevno (!) odjeveni (farmerke, karirana košulja), skupine momaka do (!) pasa golih, poneka grupica u trenirkama, fanovi u odorama čiji svaki dio nosi U2 simbol.” (43) Zanimljivo je kako Bazdulj razlikuje svakodnevno odjevene (u farmerke i košulje) i svakodnevno neodjevene srednjoškolce, tj. srednjoškolce golaće. Svakodnevno goli srednjoškolci, dakle, nisu bili prisutni na koncertu, ali da golaći ne bi bili diskriminisani pripovjedač Bazdulj je u ”ogromnu masu” likova ubacio i skupine momaka ”do pasa golih”. Uvodeći još poneku grupicu u trenirkama i fanove ”u odorama čiji svaki dio nosi U2 simbol” (šta li mu sad ovo znači?), Bazdulj je, kroz njegove tipične anemične opise, predstavio čitavu lepezu raznolikih kultura odjevanja i neodjevanja.

Ova goluždravost Bazduljevih opisnih rečenica, izvire iz posvemašnjeg pomanjkanja rječnika ovog pripovjedača i pjesnika, esejiste i prevodioca. Bjelodano je kako Bazdulju fali objektivnog uvida u jezički krvotok vlastitog literarnog bića, jer bezrazložno zaposjeda poziciju jezički superiornog čovjeka: ”Osjeti žeđ pa kupi jedno pivo, tek da se osvježi. Eksirao ga je, popio u jednom gutljaju.” (55) Ili: ”Kad je krenula If You Were That Velvet Dress Ivan i Asja počeli su plesati sentiš. On je združio dlanove na dnu njezinih leđa, u visini bubrega, a ona je njemu stavila ruke na ramena.” (90). Ova knjiga jeste jezički korisna za one koji ne znaju šta je eksiranje ili sentiš. Ko poznaje značenja tih (općepoznatih) oblika, ova knjiga mu može biti jako dosadna.

Ako autor izabere jednostavni fabularni sklop, bez dinamičkih sekvenci, bez dramske napetosti, to može značiti samo kako je odlučio da na čitaoca djeluje snagom svoga pričanja. Prema tome, nerazumljivo je da Bazdulj kao svoj stilski registar odabire blijedi neuvjerljivi skaz, satkan od čaršijskog žargona, od osvakodnevljenih jezičkih sklopova; iskaz bez primjerenog poetsko-esteskog valera, jednu smjesu neorealističkog stila (naslijeđe stare pripovjedačke Bosne?) i savremenih argo obrazaca, izražavanje koje je figuralno hrđavo i koje nikako ne uspijeva da čitaocu sugestivno i snažno približi predmet pripovijedanja ”U šest je sačekao prvi autobus i krenuo prema Sarajevu. Na Marindvoru je pojeo hot-dog s kečapom. Popio je, zatim, kafu u nekom bifeu pa je malo cunjao Skenderijom. Oko pola jedanaest odluči poći do govornice.” (22) Čitajući samo Bazduljeve rečenice u ovom romanu, nemoguće je čak i naslutiti da on ima ikakvih ozbiljnih literarnih namjera: on od prve stranice, umjesto prodorne snage književnoumjetničkih rečenica, podmeće neko svoje kataleptično i antiliterarno cacorenje koje je dosadno kao i bzikanje muhe u jutarnjoj tišini sobe.

1.3. Pod lupom: komentari na neke rečenice pjesnika i pripovjedača, publiciste i esejiste Muharema Bazdulja

Pisanje je, veli spomenuti Krleža, sposobnost koja iziskuje jednostavnu, a istodobno vrlo rijetku sposbnost, a to je sposobnost razaznavanja značenja pojedinih riječi. Muharem Bazdulj, ”jedan od vodećih (mladih) autora u zemljama bivše Jugoslavije”, očigledno ima prevelikih, nesavladivih problema sa ovom sposobnoću. Da je suprotno, Bazdulj nikada ne bi pisao rečenice poput ovih: ”Marko je rekao da na koncert želi otići dan ranije jer ne želi da mu se ispriječi nekakav zastoj, kvar na autobusu ili nešto slično.”(10) Može li se na koncert otići dan ranije ili dan kasnije? Ili pak samo na dan koncerta? Omađijan nekim kritičarskim bajalicama, Bazdulj, čini se, misli o sebi kao o piscu snažne intelektualističke proze koji ne mora obraćati previše pažnje samom stilu, pa piše: ”Pogled mu zabljesnu bina.” (50) Pogled znači orijentaciju svijesti na neki predmet koji biva opažen čulom vida. Pogleda se ”baca na nešto” ili ”upire”. Dakle, pogled je nešto što izlazi iz čovjeka i, prema tome, neprirodno zvuči kada Bazdulj kaže da je nešto zabljesnulo pogled. Pogled je nešto što imamo kod subjekta, a nikako kod objekta radnje. Svjetlo ponekad zabljesne oči, ali pogled nikada. Jasno je da Bazdulj slabo vlada maternjim jezikom, da jezik često počinje vladati njime (tj. Bazduljem, pjesnikom i pripovjedačem, esejistom i publicistom).

Pisati znači i stalno osluškivati zvukovni sklop rečenice: ritam i intonaciju. Ozbiljan pisac sluša samog sebe: sluša šta govori i šta piše. Pisati književni tekst znači ne praviti ovakve zvukovne baljezgarije i ovakva bakočenja: ”Useljenje u to potkrovlje Marko je smatrao svojom prvom inicijacijom (!)…”(11), ”Već od tada je u školi U2 bila njegova differentia specifica (!).” (12), ”U avionu je Ambasador sjedio vis a vis (!) Edgea i dugogodišnjeg U2 menadžera (pravilno bi bilo: menadžera U2-a, op. H.I.) Paula McGuinessa.” (26), ”Šetali su (…) vis a vis (!!!) Ciglana…” (107) Vis a vis u ovakvim kontekstima je poput bjesomučnog arlauka južnoafričkih trublji uperenih ravno u čitaočeve uši, na rastojanju od jednog centimentra. ”Vis a vis Ciglana” dreždi poput npr. ”vis a vis Morića hana”. Ozbiljan pisac sluša samoga sebe[16]: ”Govorio je (!) kako je (!) on dok je (!) studirao kući dolazio najviše jednom u dva mjeseca te se (!) ne može prežaliti što se (!) nakon fakulteta uopće vratio u Tavnik, a da se (!) vratio samo zato što u Sarajevu preko godinu dana nije mogao dobiti posao.” (9) Ovo Bazduljevo jejekanje i sesekanje, u koaliciji sa rogobatnom sintagmom ”najviše jednom u dva mjeseca”, proizvodi toliko neugodnu zvonjavu u ušima da čitalac mora nakratko odložiti ovaj Bazduljev zviždalački i kmeketalački koncert (concerto grosso), ako misli ostati pri zdravim živcima.

Još literarne gluhoće pjesnika-sonetopisca: ”Sejo je, naprotiv, volio Želju bez imalo sebeljublja. Željo je bio Željo, on je bio on, a on je volio Želju. Bila je to ljubav, prava ljubav, bez želje za vlastiti probitak.” (16). Još uškopljenih rečenica: ”Videoton.(!) Bio je prvi srednje. Od te utakmice Željko mu je bio najbolji drug. Željko čija je jedina (!) kvaliteta do tada bila to što mu je prirodni nadimak bio Željo. Bio je cvikeraš, pomalo štreber, nije trenirao fudbal jer je bio smotan, a među navijače Želje primili su ga samo zbog nadimka i strastvene upornosti.” (16-17) Prva skupina prigovora: Užasan ritam. Trapav ritam. Ušlafrokljene i bodljikave rečenice. Bufonerija. Drugi prigovor. Videoton. Muharem Bazdulj je majstor besmislene i brgljave brahilogije. Videoton. Užasna rečenica! Ovo je rečenica koju razumiju samo nogometni navijači, i to tek oni sa srpskohrvatskog govornog područja. Kako će ovu rečenicu razumjeti npr. čitaoci ne-navijači, rođeni poslije 80-ih godina? Ili postavimo stvar ovako: kako će ovu rečenicu razumjeti poljski čitaoci, rođeni bilo kada? Ćimilet upitnika. Pojedini mađarski čitaoci možda bi i uspjeli shvatiti šta Kiš, pardon, šta Bazdulj hoće reći ovom rečenicom. Mađarski možda – poljski nikako! Treći prigovor: Željko je imao jednu jedinu kvalitetu: imao je ”prirodni” nadimak – Željo. Osim te ”jedne jedine” kvalitete, Željko je imao još jednu kvalitetu: bio je strastveno uporan. To je najveća kvaliteta za svjetonazor sportskih navijača, kakav Željo jeste i među kakvima živi. Muharem Bazdulj ili ne uspijeva zapamtiti šta je redak prije kazao (a piše intelektualističku i filozofsku prozu!), ili ne smatra strastvenu upornost navijačkom vrlinom. Kako god: bila druga rečenica logički neprijatelj ili susjed prvoj, nesporazum u Bazduljevoj rečenici neće biti riješen. Čak i kada se ona prevede na poljski jezik.

U galeriji Bazduljevih jezičkih bedastoća naša crvena olovka zadržala se i na sljedećoj logikoneljubivoj rečenici: ”Ipak, dilajle poput Muje najčešće su prepoznatljivi simboli grada negoli akademski intelektualci ili ugledni građani.” (39) Najčešće su negoli??? Otkud kod ”jednog od pet-šest naših najboljih savremenih književnika” (Miljenko Jergović) takva pučkoškolska greška, jezička nekorektnost kakvu čine stranci koji pohađaju jeftine kursove, recimo, poljskog a pokušavaju progovoriti i našim jezikom. Takve greške u našem jeziku NAJČEŠĆE prave ljudi koji ne ŽIVE OD PISANJA. Čut ćemo takve greške PRIJE kod njih, NEGOLI kod pjesnika i pripovjedača, publicista i esejista. Ljudi koji ne ŽIVE OD PISANJA ne moraju poznavati sintaksu jezika kojim govore, oni zarađuju za život teškomučnim radom, dok bi za pripovjedače i pjesnike, esejiste i publiciste, nepoznavanje (sintakse) maternjeg jezika trebalo biti najveća sramota.

1.4. Valjda postupak

Osim gore pobrojanih nedostataka, čitajući Bazduljev tekst pažljiv čitalac će osjetiti i jednu autentičnu muharembazduljevsku pripovjedačku nakaradnost: već nakon pročitanih dvadesetak stranica primijeti se kako pripovjedač Bazdulj kada hoće da kaže šta je neki junak mislio ili osjećao uporno lijepi prilog valjda. Npr.: ”Bilo mu je valjda (!) drago što ga nisu primili, bilo mu je valjda (!) drago što se nije pretvorio u marionetu poze, u sjenu slabog klišeja.” (24), ”U civilu je lijepo biti gušter, no u uniformi, vala, nije, valjda (!) je mislio.” (23-24), ”Mujo je valjda očekivao” (40), ”Pitao se valjda (!) kako će teren izgledati kad koncert počne…” (55) itd., itd. Jedan od pet-šest naših najboljih književnika je, vjerovatno, negdje[17] načuo kako je direktno pripovjedačevo uplitanje u misli i emocije junaka literarni anahronizam, pa cijelo vrijeme to svoje uplitanje pokušava relativizirati prilogom valjda. U konačnici takav postupak izaziva krajnje komične efekte (vidi gore moju pretpostavku da Koncert spada u komično pisanje). No ni tu nije bio kraj: u jednom trenutku Bazdulj počinje direktno referirati na misli i ojećanja junaka. Bilo je to za vrijeme trajanja famoznog koncerta: ”Ksenija se pita…” (71), ”Amra je mislila…” (72), ”Usporediti život sa audio kasetom, a na audio kaseti, e to može samo Bono, mislio je Marko.” (97). Sad odjednom svi počinju misliti bez onog valjda. Kada koncert U2-a završi, i kada Koncert M.B.-a dolazi do svoga svršetka,  na 108. stranici poput sablasti povraća se onaj nesretni prilog: ”Mislile su valjda da ovim ulicama svaku noć šparta legija…”

Zaključak: Bazduljevi junaci prije početka koncerta valjda misle. Na samome koncertu počinju misliti, tj. samo misle, bez valjda. A onda, poslije koncerta, na samom kraju romana likovi ponovo – valjda misle.

2. Ideja Koncerta

2.1. Intelektualistička proza u srednjejužnoslavenskoj interliterarnoj zajednici na prelazu milenija

Danas pitaju: jesi gledo koncert?

U meni u trenu proradi dert,

Ko nije gledo, ko da nije diso;

Šta jesam gledo? Knjigu napiso! (Muharem Bazdulj, Bono Vox)

Muharem Bazdulj je imao 26 (i slovima: dvadeset šest!) godina kada je prvi put objavio ovaj roman. Koncert je, kako piše jedan zagrebački recenzent, ”osobno autorovo subjektivno viđenje (gotovo reportaža) legendarnog sarajevskog koncerta” irske rok grupe U2 održanog 23. septembra 1997. na stadionu Koševo. Isti taj recenzent objašnjava kako je Bazdulj, kao ”roker u duši” i veliki fan irske grupe, nastojao transponirati to svoje ”osobno subjektivno” viđenje slavnog koncerta u literarni rukopis, ali i vidjeti u tom koncertu simbolički kraj rata.[18] Taj prikazivač piše i da je to priča o ispreplitanju sudbina nekoliko mladih ljudi koji pohode Sarajevo da bi prisustvovali Događaju, te da priča završava zazivanjem oprosta, pomirenja i suživota. Pogledajmo kako sve to izgleda kad se iz prikazivačkih visina spustimo u samu materiju.

Centralna figura romana je Travničanin Marko, koji studira u Sarajevu i živi u prizemlju male kuće na Mejtašu. Pripovjedač nas tjera da u studentu Marku vidimo intelektualca, pa tako objašnjava kako je Marko strastven čitalac: ”sedam godina [je] bio član dječijeg odjeljenja biblioteke iz kojega je pročitao valjda (!) i sve knjige.” (11), ali i filmofil: ”Pogledao je nesumnjivo i preko hiljadu filmova (ovdje nije bilo precizne evidencije).” (12) (Ovo je, dakle, jedan od primjera te transplantacije dokumentarističkih pripovjednih obrazaca D. Kiša u prozi M. Bazdulja.) Osim toga Marko voli i U2. Narator objašnjava kako je, zapravo, u Markovoj srednjoškolskoj generaciji bio još jedan Marko, dakle: imamo Marka 1 i Marka 2. Ovaj Marko 1 je u školi bio poznat kao ”onaj što sluša U2” pa su ih tako razlikovali. Osim te praktične identitarne funkcije, U2 je posvema orkestrirao i Markov subjektivitet: Marko u pjesmama U2 pronašao sve: i Borgesa, i Celana (!!!), i Kierkegaarda, itd. Bono je za Marka bio – najveći živući umjetnik. (97) Da bi proizveo utisak filozofičnosti, u ovaj dio romana autor prišiva masu citata iz spomenutih i inih autora. Npr. Marko ide ulicom i odjednom mu sine neka Cioranova ideja o životu i smislu. A u romanu je toliko takvih i sličnih mjesta da u jednom trenutku realističnom postaje pretpostavka kako Bazdulj piše knjigu (samo) da bi pokazao svoju eruditivnost. Pošto je Marko bio toliki fan U2-a bilo mu je jako važno da ne propusti sarajevski koncert U2-a. Čak je došao je u zavadu i s roditeljima: ”Zar ti je koncert važniji od ispita, upitao je preneraženo otac. Marko ga je gledao ne vjerujući da bilo ko, njegov rođeni otac zapravo, može uopće i pomisliti da je moguće uspoređivati ispite, suštu paradigmu trivijalnosti, i koncert, i to ovakav koncert!” (10) Marko je, naravno, otišao u Sarajevo, nabavio kartu, a potom: ”Stavio je kartu kartu u džep na mjestu srca što teško da je slučajno.” (48) (Opet Bazdulj brkljači. Šta bi prethodna rečenica trebala značiti? Možda da Marko srce nosi u džepu vindjeke?) Marko je oduševljen koncertom. Kao vjeran poznavalac U2-a prati pomno sve pjesme i objašnjava sebi (tj. čitaocima) filozofsku vrijednost tekstova Bone Voxa. Po završetku koncerta Marko zadovoljno gleda avion U2-a koji izlijeće iz Sarajeva.

Registar pokuda bio bi već sada prevelik, ”ogromna masa” prigovora, što bi rekao Bazdulj. Ukratko: ljevački dilentantizam i novinarske bedastoće u načinu građenja likova u romanu, kilometarska nemotivisana i nefunkcionalna, dosadna i bombastična, bakočava i benava citiranja svega i svačega. Osim toga, u ovoj funkcionalnoj jedinici romana nalazimo i na jednu protivurječnost koja snažno potkopava uvjerljivost Bazduljevog teksta: s jedne strane, pripovjedač nas ubjeđuje u Markovu duhovnu superiornost nad okolinom, dok nam kasniji razvoj priče donosi spoznaju kako su pak Markovi estetički i idejni kriteriji odveć niski, i kako mu je patos gimanzijalski.

Osim ”rokera u duši” Marka, važna je i figura slikara Damira iz Zenice. Damir je, naime, još od osnovne škole bio odličan crtač i suđeno mu je bilo da postane slikar. Slikar u duši Damir, nakon završene srednje ekonomske škole u Zenici, ne uspijeva upisati sarajevsku likovnu akademiju: pao je na prijemnom, siguran je da se ”radilo o štelama”. Narator nam objašnjava kako je Damir jako povrijeđen i onda kritikuje strukture vlasti, posebice resor zadužen za obrazovanje: ”Jer onaj pad na prijemnom je u Damiru nešto slomio. Ili on ne zna crtat (a to je boljelo) ili se možda (što je boljelo još gore) prijem na akademiju ne vrši prema znaju i talentu, nego prema nekim drugim stvarima. Na takvu akademiju on nije želi pa makar ga naredne godine dočekali s crvenim tepihom. A ako pak ne zna crtat neće znat ni dogodine. Nije, dakle, bilo nikakve potrebe da ponovo izlazi na prijemni.” (23) Idealist Damir, u antiakademističkom zanosu, odlučuje šokirati sve i otići u vojsku: ”Ne treba mi akademija da budem sretan slikajući, valjda (!) je mislio.” (23) A možda i nije odustao od karijere akademskog slikara, kod valjda-pripovjedača Bazdulja nikad se zna. U kasarni ga i zatičemo pred sami koncert, gdje on pravi još jednu idealističku odluku: pobjeći će iz kasarne na koncert sa svojom rajom, Mladenom i ostalima. Na koncertu Damir upoznaje Beograđanku Svetlanu, u koju se i zaljubuljuje ustanovivši joj povišen koeficijent rajinosti. Nakon odličnog provoda uz Bonove pjesme, Damir i Svetlana se rastaju sa suznim očima, a Bazdulj čitaoce ponovo gađa citatima iz Balaševića i Dostojevskog: ”Najdraži Svetlanin pisac bio je Dostojevski. Voljela je ono što je Balašević (kojeg Dostojevski jednostavno obara) zvao prostom dušom slovenskom (!). Ima kod Dostojevskog u Poniženim i uvrijeđenim jedna rečenica koju je Svetlana nekoć podvukla crvenom olovkom: Kad sam se opraštao s njom, ja je odvedoh u stranu da joj kažem nešto strašno važno; ali mi jezik najednom stade i zanijemi. To je Svetlanin običaj; podvlačiti rečenice koje joj se svide u knjigama koje čita.” (113) I pripovjedač Muharem Bazdulj ima jedan (pripovjedački nekulturan) običaj: voli unositi nepotrebne citate u svoje pripovijedanje.[19] Na kraju priče pročitat ćemo kako se Damir i Svetlana se rastaju sa sjetom u duši.

Prigovori: Pripovjedač tu džejnostinsvski stereotipnu situaciju prezentira bez imalo ironijskog otklona. Nije li to već jedna fundamentalna bedastoća. A Bazdulj, kao da nikad nije napisao ovaj roman, govori na jednom drugom mjestu sljedeće: ”Svako autentično razmišljanje je nestereotipno. Stereotip je, u suštini, ponavljanje tuđeg mišljenja. Svaki iskren, ako hoćete, lični pogled je nestereotipan jer je moj, odnosno vaš. Tako pristupam (!) svim temama pa onima koje se teško „vare”, pogotovo na ovom našem, balkanskom prostoru. Kao što svaki čovek ima različitu DNK, ili otisak prsta, tako svaki čovek, ako misli iskreno, misli nestereotipno.’’[20]

Čitajući Koncert lako je bilo uvidjeti da su likovi poput Marka, Damira i Svetlane autorovi duhovni srodnici: ni u jednom trenutku njihove ideje ili emocije nisu dovedene u pitanje, naprotiv, autor ih protivstavlja drugim likovima prema kojima je očit njegov ironijski odnos, ili koje pak otvoreno kritikuje. Za Bazdulja su ovi prvi fina rokerska ”raja” (često koristi taj termin, posebno kada govori o skupinama koje su stigle na koncert iz Zenice i Beograda), koja je intelektualno i emocionalno nadmoćna nad svim ostalim glasovima uvedenim u strukturu romana: nacionalistima, slušačima narodne muzike, građanima u frakovima, damama u šanel-kostimima, lokalnim benama (o čemu će biti riječi nešto kasnije), Željinom navijaču Seji koji je u čizmama došao na koncert ”samo da bi pitarima izgazao travu” i sl. Ta urbana rokerska raja ima sljedeće karakterne odlike: njima nije važno iz kojeg ko grada dolazi, kako se ko oblači, koje je ko nacije itd., važno je samo da ”istinski voli rok” (po mogućnosti U2) i da ”je raja”. Takve su npr. srednjoškolke Amra i Ksenija koje su propustile maturalnu ekskuziju u Prag da bi pohodile koncert kultne grupe (Amra sve vrijeme zamišlja kako ću ju Bono izvesti na podijum i otplesati s njom jedan ples, kako to on obično čini na koncertima), takva je Azra studentica filozofije koja je oduvijek ”voljela U2, od samih početaka, od kad je, kako je znala reći, postala intelektualno i emotivno svjesna vlastitog postojanja.” (31) i koja prezire gomilu, a svjesna je važnosti pjesama U2-a na emocionalni i misaoni razvoj poratne generacije. Takav je Ivan, novinar iz Splita, tridesettrogodišnjak koji ”ne voli o sebi misliti kao o tridesettrogodišnjaku” (43), takva je i djevojka Asja s kojom se Ivan upoznao na koncertu pa su se kasnije ”odradili (kako je ona to rekla)” (113). Takvi su Tin i Merima koji i pored protivljenja Meriminih roditelja[21] vode ljubav, a ovako dopisnik zagrebačkog izdanja Playboya erotizira atmosferu: ”Jedne proljetne večeri na nekoj pustari kraj Modraca Tin i Merima su oborili prednje sjedište. Automobil se zatim petnaestak minuta tresao kao u domaćim filomovima. Što rek'o tvoj imenjak – umrijeću noćas od ljepote, rekla je Merima paleći prvu postkoitalnu cigaretu.” (61) (Da li bi se ovaj junak zvao Tin da Muharem Bazdulj nije htio utkati ovaj Ujevićev stih u svoj roman?) Takvi (ne postkoitalni, već raja) su i Adela, Selena, Ema, Zaim, Ervin, Goran i Saša, srednjoškolci iz Konjica koje, kad god pripovjedač spomene, uvijek im navede i imena u kompletu, uvijek jednakim redoslijedom: Adela, Selena, Ema, Zaim, Ervin, Goran i Saša.[22] Pogledajmo kako se – pojednostavljeno, neuvjerljivo i klišetizirano raspoređuju likovi u novoj pripovjedačkoj Bosni, tj. kako se ostvaruje interkulturni dijalog: Ivan i Asja, Svetlana i Damir, Merima i Tin, Mirso i Robert (najbolji prijatelji), Adela, Selena, Ema, Zaim, Goran i Saša (prijatelji), Amela i Zorica (prijeratne najbolje prijateljice), Sejo i Željko (prijeratni najbolji prijatelji).

Sva idejnost ovog Bazduljevog romana ogleda se u novinarskobanalnim aksiomima i asovima puberscentnih čitalaca kolumni Miljenka Jergovića: da se mladi (rokeri/pankeri) ne mrze, da (rok/pank) muzika spaja ljude, da su mladi urbani rokeri (ili pankeri) – kakvim se očigledno smatra i autor ovog romana – misaono, moralno i emocionalno superiorni nad ostalim, gore pobrojanim skupinama. Ozbiljan čitalac lako će uvidjeti kako duhovni horizont, čiji su fundamenti: apoteoza B. Voxa, rajinska emocionalnost, kao i pseudoromantičarski prezir prema gomili, prije svega odražava izvjesnu duhovnu zakržljalost, i nikako ne može biti meritoran u činu uspostavljanja hijerarhije unutar glasovne raznolikosti epohe kojem ovaj roman teži.

2.2. Ćorkan

Deveto poglavlje Bazduljevog Koncerta govori o ”slaboumniku Muji”. Stil je – kao što smo već navikli kod Bazdulja – drangulijast: ”Autobusna stanica je bila prepuna. Oko dva sata poslijepodne uvijek je najveeća gužva, a danas je sve bilo višestruko (!) umnogostručeno (!).” (39) Taj lokalni slaboumnik o kojem Bazdulj počinje govoriti je predmet šala kod drugih ljudi. Mujo je lokalna bena, baš kao onaj Singerov Gimpl Bena ili Andrićev Ćorkan.

Bazduljevo profiliranje rog lika je umjetnički nejako. Počinje sa slabo pismenim i ne baš pametnim generalizacijama: ”Ljudi poput Muje nikad nisu klasični prosjaci, no (sintaksa!, op. H.I.) skupe više milostinje negoli armija profesionalnih molitelja sa uličnih uglova.” (39), ili: ”Ipak, dilajle poput Muje najčešće (!!!) su prepoznatljivi simboli grada negoli akademski intelektualci ili ugledni građani.” (39) Nakon tih ispraznih i estetski štetnih uopćavanja, Bazdulj prelazi i na konkretnija određenja. Ova pak nisu ništa bolja od početnih jer opasno koketiraju sa građanskim snobizmom: ”Mujina svijest bila je, reklo bi se, na razini šestogodišnjeg djeteta. Najveći intelektualni dosezi njegovi bili su to što je naučio čitati (sricati slova, hoću reći; nikada, vjerovatno, nije pročitao ni novine, a kamoli knjigu) i gledati na sat.” (39-40) Naša dijagnoza bila bi: Bazduljeva svijest u ovom je romanu na razini jednog običnog pubertetlije. Najveći intelektualni doseg Muharema Bazdulja je taj što je skoro naučio pisati složene rečenice, tj. proste proširene, i to što vjerovatno čita (samo) novine, a očito je da se nikad nije dobrano namučio pišući stilske vježbe. Bazdulj možda zna gledati na sat, ali to ga ne čini književnikom. Dalje: ”Ona ofucana fraza prevesti ga žednog preko vode kao da je načinjena na Mujinom primjeru.” (40) Ovaj Bazduljev roman prepun je ofucanih fraza. Mujo je, dakle, spavao na staničnim klupama i preživljavao od onoga što isprosi od putnika i drugih. Nakon tog uapstrakćenog opisa dolazimo do smisla priče o Muji: ”Siroti Mujo bio je žrtva zabude svojstvene ne samo slaboumnicima. Ime grupe U2 njemu je ličilo na oznaku vremena, poput termina za sastanak: vidimo se u dva (U2).” (40) (Bazdulj doista svoje čitaoce smatra idiotima kada ima ovako crta smisao najprostijih rečenica.) Ali kada je došao veliki dan: ”ništa se nije desilo. Samo su ljudi prolazili kao i svaki dan. Jest da ih je bilo više, no ljudi su ljudi.” (40) Ništa se nije dogodilo, samo je jedan od pet-šest naših najvećih savremenih pisaca (i filozofskih antropologa?) utvrdio vječnu istinu: ljudi su ljudi.

Ovo poglavlje, onakvo kakvo jest, bilo samo jedan od bezbrojnih Bazduljevih priloga inflaciji polupismenosti u savremenoj bh. književnosti, da ne završava ovako: 1. ”Pored Muje prođoše i Damir i njegova raja.” (40); 2. ”Dok su prolazili pored Muje Mladen viknu: vidi onog, isti Miki! To je valjda sarajevski Miki, reče Selma, samo ponavlja: danas u dva, danas u dva.” (41); 3. ”Mladen će kroz smijeh (!!!): to ga je neko navuko na ono U2. A Damir će: To nije ništa, sjećaš se da je moja nena mislila da to znači – dvojica ustaša.” (41); 4. ”Ado odjednom pokaza na jedan tek pristigli autobus iz kojeg su putnici još izlazili: vidi ono, i raja iz Beograda došla na koncert.” (41) Da bi literarno dokazao misaonu superiornost svojih omiljenih junaka Bazdulj ih intelektualno proitvstavlja nesretnom slaboumniku Muji (ili Mikiju). Već je to nespretan, neukusan i slabouman postupak. Nepametan je i način na koji Bazdulj govori o Mujinoj svijesti i intelektualnim sposobnostima. Ali na najveću bedastoću nailazimo kada se jedan od tih likova ”iz raje”, prema čijim etičkim i emocionalnim profilima osjeća izrazitu simpatiju i stalno im atestira superiornost, kada se dakle jedan od tih homo bazduliusa (Mladen) počne smijati tragičnoj sudbini retardiranog Muje. Na tom mjestu potrebno je protestirati i oduzeti pravo Muharemu Bazdulju da Muju vrijeđa na takav način.

Pošto tako postupa, Bazdulj nas prisiljava da mu preispitamo još jedno književno bratstvo – ono s Ivom Andrićem, koje je , kao i u slučaju s Kišom, izgradio svojom omiljenom taktikom: stalnog dovođenja dotičnog autora u vezu sa sobom: ‘’Who are your major influences?” , upitat će ga Joanne McNeil, a jedan od pet-šest naših najbolji literata (prema M. Jergoviću) odgovora sa: ”Very interesting question (!). People generally presume that writer is able to “choose” his or her influences. It seems to me, however, that usually it is the other way round (!). I was born in Travnik, a pretty small town in Bosnia, famed throughout the Balkans and Europe for its historical significance and as the hometown of Ivo Andric, Nobel Prize winner in literature. Andric died two years before I was born and I consider him as one of my major influences. I must also mention Danilo Kis, Jorge Luis Borges, Paul Auster, Milan Kundera…”[23] Najotrcanije novinarsko pitanje koje je moguće uputiti jednom piscu: ko su vam glavni uzori?, pjesnik, pripovjedač i esejista Bazdulj vidi kao: vrlo interesantno pitanje! Vrlo interesantno je što Bazdulj vidi tu nešto interesantno! Vrlo interesantno je i to, što – kako je nespretno i glupavo rečeno u prethodnom citatu – Andrić zapravo odabire Bazdulja za svog književnog srodnika, a ne obratno!

Evo kako to izgleda kad uporedimo literarne srodnike. Andrićev odnos prema Ćorkanu nešto je drugačiji od Bazduljevog odnosa prema Muji: Andrić uvijek suosjeća sa tim likom kroz čiju tragičnu egzistenciju prelama učmalost i pokvarenost jednog (bazduljevskog) moralnog obzora, dok se Bazdulj potcjenjivalački i sa (pod)smijehom odnosi prema bijednom Muji.

Der Ungläubige und Zulejha

1. O stilu Đaura i Zulejhe ili ”Sunce je bilo kao proljetno, nebo vedro, jutro toplo.” (87)

Da se odmah razumijemo: stil kojim je pisan roman Đaur i Zulejha jednak je stilu Koncerta, tj. iščičkan je samo nelijepim ornamentima. Tek što je autor, možda, malo inventivniji u pravljenju pogrešaka.

Posve je jasno kako Bazdulj nema literarne (duhovne) snage potrebne da bi se oslobodio bljedunjavog i krajnje dosadnog neorealističkog pripovijedanja, jer: i u ovom romanu Bazdulj određuje predmet sa anemičnim i stalnim pridjevima, zahrđalim sintagmama i poređenjima, sa tim svojim ružnim svakodnevnojezičkim šarama: ”Bijela se nekakva svjetlost” (7)[24], ”umoran kao pas” (8), ”ko mač oštru britvu” (14), ”Han bijaše pun kao košnica.” (56) i sl., zatim: ”blještava bjelina jutra” (8), ”prlijepe trepavke, duge, sjajne i guste” (8), ”buđenje puno nekakve iracionalne strepnje” (8) (kakva je racionalna strepnja?), ”dva mrka Turčina” (9), ” ulice su bile uske i prašnjave.” (10), ”Atomsfera je bila mučna.” (11), ”Čudan nekakav osmijeh siđe mu na lice.” (13), ”vulkanske erupcije želje” (21), ”prijekoran i oštar pogled” (32), ”raskošna sećija” (37), ”u mrklom mraku” (66), itd., itd. I u ovom romanu Bazdulj piše sijaset prostih i nezanimljivih, nelijepih i apstraktiziranih, što će reći: literarno bezvrijednih rečenica, poput: ”Čeznuo je za snom, a ovaj je dolazio tako rijetko i nenajavljeno poput dragog ali nepredvidivog gosta.” (8), ”Tek nekoliko puta u životu, kad je bio mrtav pijan, pijan ko zemlja, potpuno obnevidio od pića, zaspao bi nekim čudnovatim kratkim snom što je više bio nesvijest nego spavanje.” (8), ”Mjesec se ukazao na tamnoplavom nebu, makar sunce još nije bilo posve zašlo, kad su ugledali prve raštrkane kuće planinskog sela.” (46), ”Od gledanja u dubinu i neprestanog kruženja Byronu se malko vrtjelo u glavi. A i gladan je bio. Čak i zubato jesenje sunce kao da ga je ošamutilo. Nije, međutim, bilo moguće stati: nigdje proširenja, nigdje ravnine ni toliko da čovjek i konj predahnu.” (45), ”Bilo je već kasno poslijepodne kad se Byron pokislo (?) i iznemoglo vratio unutra. Handžija ga je gledao pomalo podsmješljivo.” (70), itd.

Čak na nekim mjestima Bazdulj srozava kvalitet svog pripovijedanja na nivo komentara u dječijoj slikovnici: ”U svitanje trava je bila mokra.” (44), ”Jutro je bilo hladno.” (11), ”Byron je lijepo spavao. Probudio se odmoran i veseo. Kiša mu je sinoć pjevala uspavanku…” (67), ”Sunce je pržilo kao usred ljeta a Byron je odlučio prošetati.” (9), ”Sunce je bilo kao proljetno, nebo vedro, jutro toplo.” (87), ”Poslije doručka Byron se poželio obrijati.” (14), ”Byronu je prijao povratak u sedlo. Put je bio suh i razmjerno širok, vrijeme vedro i prilično toplo za jesen. Bilo je lijepo jahati u ovo rano poslijepodne.” (40) itd., itd.[25]

Ovi odsječci iz jezičke građe romana ukazuju na jasnu činjenicu: Bazdulj ovaj roman piše bez misaone koncentracije, bez pjesničke maštovitosti, bez iskrenog zanosa i bez autentične emocije. I u ovom romanu zaprepašćuje odsustvo literarnog sluha kod ovog pjesnika, prevodioca i pripovjedača: ” Udesio je (!), kazao je (!), i da već sutra ili prekosutra u Janinu dođe Isak, Alipašin liječnik koji govori i engleski.” (11). Ili: ”Bilo mu je sedamnaest godina, bio je (!), mislio je (!), zreo muškarac, uskoro će naslijediti imanje, bio je spreman oženiti svoju voljenu.” (21). Još nekoliko primjera i moglo bi se, uz vjerovatnost koja graniči sa sigurnošću, konstatirati da je jejekanje zvukovna osobina Bazduljevog pripovjedačkog stila. Razumljivo je da Bazdulj misli da je i pjesnik, ali zar mora na ovakav nespretan i bedast način ”poetizirati” i svoju prozu: ”Pijan nije definitivno, pomisli Byron, Šta je s ključem, upita ga. Isak nije odgovarao. Gdje si bio? Isak je i dalje šutio. Je li sve uredu? Isak nit romori (!), nit govori, a ni oči ne otvara…” (65). Još M.B.-ovskih lirskih zanosa: ” Čovjek je ko i jabuka – tek što se zarumenila, već pada na zemlju.” (14) Čovjek je kao jabuka. Svijet je kao šljiva. Ljudi su kao behar. Do kada će naši pripovjedači pisati ovakve petparačke koještarije, ove licitarske lažignome i pri tom misliti da su kazali nešto krupno, iskonsko i duboko? Kad smo već u oblasti flore, evo kako npr. kod Muharema Bazdulja pada list: ”I baš dok ga je gledao s obližnjeg drveta poče padati list.” (42) Staviti ili ne staviti zarez, upitao se pripovjedač Bazdulj. Onda pripovjedač Bazdulj, koji je uz to još i pjesnik, i publicista, i esejista, odluči da ne stavi zarez. I, šta smo dobili? Tipičnu mahrembazduljevsku rečeničku enigmu: je li gledalac stajao na obližnjem drvetu i posmatrao list koji pada, ili je s obližnjeg drveta počeo padati list dok ga je gledalac gledao stojeći na zemlji? Upitnik! I šta znači to da je list počeo padati s drveta? Otkad to postoje faze u biološkom procesu padanja lista s drveta? Možda se list pripremi, pa onda neko vikne pozor!, a potom list napravi start nakon čega, konačno, počne padati. Kompleksna je ova Kišova, pardon, Bazduljeva ”intelektualistička proza”. Izvjesno je kako će se namučiti njemački čitalac dok sve komplekse ove proze provari kroz svoj intelektualni želudac.

I za kraj ove dionice jedan geometarsko-birokratski opis špilje i još jedna suvišna konstatacija: ”Pećina je bila prostrana i udobna koliko to špilja može biti. Bila je podijeljena na dva otprilike jednaka dijela. Prednji dio pećine bio je dug i širok otprilike po deset metara, visok četiri do pet. Najednom mjestu, međutim, nivo tla se oštro spuštao neka pola metra niže, poput neke široke stepenice i tu se špilja nastavlja. Ovaj dio bijaše ipak nešto duži, no prirodni krov pećine u posljednjoj se četvrtini ove odaje postepeno spuštao da bi na njezinom kraju bio visok jedva jedan metar.” (52), i: ”Večerali su brzo i jednostavno, bez stola i stolica i pribora za jelo.” (52). Dakle, Bajron i kompanija su večerali u špilji, u kojoj nema ništa drugog osim metara, a jedan od pet-šest najboljih ex-yu književnika dodaje, kako su Bajron i ekipa večerali ”bez stola i stolica i pribora za jelo”! Bazdulj nije ni svjestan koliko je u pravu, kada na jednom drugom mjestu kaže sljedeće: ”U medijima caruju javašluk i primitivizam, uzdižu se posve bezvrijedni umjetnici, a njihove se besmislice pokušavaju etablirati i predstaviti kao remek-djela. Sve se to radi bez ikakve mjere, pa pojedini mediji svoje ‘favorite’ proglašavaju genijalcima koji se rađaju jednom u petsto godina, a riječ je o pukim mediokritetima.”[26]

1.1. Poštapalica pripovjedača Muharema Bazdulja

”Bijela se nekakva svjetlost, međutim, naslućivala onkraj okolnih uzvišenja.” (7), ”Naredio je, međutim, da se engleskom …” (10), ”Činilo mu se, međutim, da se iza prozora i taraba, iz kuća i avlija, ne njega lijepe ženski pogledi.” (11), ”San se, međutim, nije tek tako vratio.” (12), ”jutros, međutim, jesen je jasno kezila zube.” (13), ”Ima, međutim, nekog vraga u tom njegovom nemoj proći.” (13), ” znao je da ih je spalio sve, a opet, međutim, nekako nije mislio da je ta knjiga nestala.” (13), ”Ne bi ga, međutim, srce zaboljelo ni da sve …” (14), ”Niko, međutim, nije znao da je…” (15), ”Pomirio se, međutim, već s jedva…” (15), ”Lice je, međutim, bilo izuzetno…” (16), ”Byron se, međutim, radovao…” (17), ”Sad su, međutim, poput dvojice Engleza…” (19), ”Nikad više, međutim, s nekom ženom…” (22), ”Ovaj kratki susret ga je, međutim, obilježio mnogo više negoli…” (23), ”Isak o njezinom podrijetlu nije rekao ništa, ali (!), teško (!), međutim (!), da bi najava…” (27), ”Kad bi mu se približio, međutim, onaj naizgled blagonaklon izraz lica postajao je tvrd, mrzovoljan i strog…” (32), ”Byron je, međutim, znao da se …” (34), ”Nije, međutim, bilo suđeno da se na put krene ujutro.” (38), ”Međusobna simpatija između Byrona i njih dvojice nije, međutim, ovisila od riječi.” (39), ”Prekinuo ga je, međutim, ponovni ulazak onog dvorjanina.” (40), ”I njemu je, međutim, odgovarala žurba pa se …” (41), ”Nebo, međutim, bijaše vedro…” (44), ”Već tren kasnije, međutim, vidio je Isaka kako korača…” (44), ”Staza je, međutim, bila šira…” (45), ”Jutro je, međutim, osvanulo suho.” (49), ”Bio je, međutim, svjestan da je Isak…” (50), ”Isak je, međutim, i dalje zagledao…” (51), ”Isak na to, međutim, nije ragovao…” (51), ”Sad su se, međutim, kao po komandi…” (55), ”Sad je, međutim, na nebu Byron …” (56), ”Novac i glas o Alipaši učinili su, međutim, da Byron …” (56), ”Ništa, međutim, na Isakovom licu…” (58), ”Isaka, međutim, kao da ništa nije moglo…” (65), ”Ni riječ, međutim, nije stigao reći.” (66), ”I Isaka je san, međutim, san očito okrijepio.” (67), ”Sad je, međutim, zastao.” (68), ”Kad su završili, međutim, pogledi im se susretoše…” (69), ”Teška se bijela zavjesa,međutim, spustila …” (69), ”Sve je međutim, bilo uzalud.” (70), ”Byronov je pogled, međutim, bio usmjeren na tu tačku, ali je u glavi savršeno jasno vidio tek jedno lice, žensko, Zulejhu.” (71), ”Isak se, međutim, nasmiješi…” (72), ”Isak je to, međutim, već naslutio.” (75), ”Posljednje njegove rečenice Byron je, međutim, jedva čuo.” (77), ”Selim-beg je, međutim, kazao nešto.” (77), ”Noć je, međutim, brzo došla.”(80), ”Byron je, međutim, bio spreman…” (81), ”Upravo je zbog toga, međutim, do savršenstva…”(81), ”a sad se, međutim, tuklo snažno…” (82), ”Sada, međutim, zveket mačeva…” (83), ”Ona ga, međutim, očito nije htjela poslušati.” (83), ”San ga je, međutim, prevario…” (84), itd.

Ovaj kompleks citata liči na pikado podlogu u koju je pripovjedač i pjesnik Bazdulj pozabadao sve čestice međutim koje je u tom trenutku imao u glavi, s tim da Bazdulj nikada ne pogađa u centar. Jadni njemački čitalac ne zna da je međutim poput teškog gvozdenog malja kada se nađe u rukama pripovjedača Bazdulja, i izvjesno je da će biti pretučen poput mušeta posegne li za ovom knjigom. Poštapalica u umjetničkom pripovijedanju! Govoriti dalje o drljavom stilu ovog literarnog fićfirića bilo bi krajnje suvišno.

2. Spoznaja u Đauru i Zulejhi

Bazdulj za svoj roman o pjesniku Bajronu piše sljedeće: ‘’My most recent novel is called Giaour and Zuleika. It is a story about Lord Byron's travellings (!) through the Balkans. It is very loosely based on Byron's biography. I wanted to retell the ancient and eternal tale about East and West through [a] particular love story. I assume this book will also be published in English. A translator is working on it, but at this moment I still do not know who [will] publish it and when.’’[27]

Osim što prevodilac Yatesa i Brodskog ne zna da u engleskom jeziku ne postoji oblik travellings već samo travelling ili travels, i osim što u maniru najplastičnije književne starlete objašnjava kako će njegov novi roman uskoro biti objavljen i na engleskom (samo dok se nađe izdavač), Bazdulj piše i da je taj roman kazivanje vječne priče o odnosima Zapada i Istoka nanovo. Kroz pojedinačnu love story. Pogledajmo kako je to Bazdulj, kroz love story, nanovo objasnio te – svakim danom sve kompleksnije – zapadnjačko-istočnjačke odnose.

Radnja romana smještena je u Albaniju, gdje se pjesnik Bajron zadržao nekoliko dana na neplaniranoj etapi svog velikog hodočašća. Zatekao se u mjestu Janina gdje čeka lokalnog upravnika Alipašu koji je napustio mjesto zbog nekih obaveza, ali silno se želi susresti s Bajronom, zbog čega se Bajron i zadržava prekovremeno u Albaniji. Bajron to neplanirano zadržavanje Bazdulj ispunjava na razne načine: čitamo kako Bajron pati od nesanice, kako se sjeća lomače neke od svojih knjiga, kako se poželio obrijati, kako je šepav, kako se sjeća svoje ljubavi prema jednoj rodici itd., itd. Osim toga Bajron često razgovara i sa Isakom, ličnim prevodiocem koji mu je dodijeljen po Alipašinoj naredbi. Njih dvojica razgovaraju o činjenicama nižeg i višeg reda: Isak, inače Bosanac, objašnjava lordu Bajronu šta je to akšam, šta je sabah i sl. – opet Bazdulj sastavlja leksikon općepoznatih riječi. Isak znatiželjnom pjesniku Bajronu priča i o istočnjačkim svadbenim običajima, o sjedeljkama uz kafu, ali i o pojmu časti kod istočnjaka, o tome kako ovi ne vole đaure, pa mu onda objašnjava da đaur znači nevjernik. Priča Isak i o bosanskim ljepoticama, kratko spomene i najljepšu – Zulejhu, a onda elaborira o sevdahu i dertu, i to ovako: ”Dert i sevdah su, milorde, nastavi Isak, ista stvar, a opet nisu. To je čežnja, to je strepnja, to je ljubav, to je žudnja, to je pomama, to je strast, to je zanos, to je uzdah, to je žar. Dert je crven kao krv, a sevdah crn kao žuč. Dert je ranjeni vuk, sevdah cvijet što vene. I dert i sevdah su pjesma. Dert pjeva glasno, a sevdah potiho. Jer ne mogu Bosanci ni (?) bez pjesme.” (29) Priča Isak Bajronu i sultanu Jahiji i o caru Samuelu, tj. o tome kako silniji uvijek pobijedi. Priča Isak, ubi se pričajući, a Bajron samo klima glavom i ponekad ga prekida: ”Byron ga prekide: Ne razumijem, rekao je, nikako to vaše istočnjačko uživanje u mistifikaciji.” (42), i: ”Byron je nastavi: Ne shvatam, kažem, tu tajnovitost gdje je ne bi trebalo biti, te priče…” (42). Bazduljeva historiografskometafikcionalna (kako ružna riječ!) vještina[28] sastoji se, dakle, u tome što on Bajrona, romantičarskog pjesnika, predstavlja kao zagriženog racionalistu i demistifikatora, jer: normalno je da u kulturalnoj priči o odnosima Istoka i Zapada, zapadnjak mora biti racionalista a istočnjak – mistifikator. I prema tome, Isak i nakon Bajronovih protesta nastavlja u mističkom duhu.[29] A možda je ovaj Isak i postmodernista: kaže nešto (metanarativ) pa ga odmah ospori (dekonstruira)? Nikad se ne zna: ovo je postmoderna proza[30], ovdje se sve smije sve i svašta – važno je samo da se nešto decentrira.[31] I tako Isak i Bajron ćeretaju o svemu što im (čitaj: Bazdulju) padne na ne baš široku pamet. Priča Isak i o Platonu, pita Bajrona je li čitao ”Gallandov prijevod 1001 noći”, i tako tralaliče, i traliliče, i traliliče…. (Inače, ništa zanimljivo, ništa što već ne znamo.) I tako prolazi radnja a još nikakvih romaneskno vrijednih značenja na pomolu. Na dvadeset stranica pred kraj, obuzet osjećajem prevarenosti i iritacije, čitalac srdžbeno se pita: šta sve ovo, dovraga, znači? Na postavljeno pitanje urednik ove knjige sigurno bi izdrdrdrndao kako Bazdulj ”uspostavlja interkulturni dijalog”, ”decentrira kulturne metanarative” i to ”modelom fikcionalizacije povijesti”. Ali, šalu na stranu. Nejasno je: znači li sve ovo nešto? Samo negativne kategorije razrješavaju ovaj upit: ništa suvislo, ništa pismeno, ništa literarno vrijedno, ništa idejno vrijedno, riječju: apsolutno ništa! Totalna desemantizacija, potpuno odsustvo bilo kakvih značenjskih potencijala kojim bi ovaj Bazduljev zapis mogao djelovati na iole pismenog čitaoca. Ako je ideal postmoderne književnosti bio da autor ne kaže ništa, a da čitalac može bilo šta učitati u tekst, onda je Muharem Bazdulj u ovih sedamdesetak stranica pokazao da je pravi majstor postmoderne naracije.

Nakon te sedamdesetostranične značenjske bjeline, te besmislene i u strutkturi djela estetski sasvim beznačajne ab ovo ekspozicije ( = prigovor i na kompoziciju), tek pred kraj – u posljednjih dvadesetak stranica – vidjet ćemo kako se stidljivo naziru neke Bazduljeve intencije (u najpogrdnijem smislu te riječi). Naime, nakon što su Bajron i društvo (osim Isaka tu su i ”prvi Albanac” i ”drugi Albanac”, koje Bazdulj zove još i ”dvojicom Albanaca”) poslije duge kiše konačno stigli u han obližnjeg grada, saznali smo kako je ljepotica Zulejha u gradu. Bazdulj Zulejhinu ljepotu oslikava u maniru trubadura i minezengera: svaki čovjek koji ju ugleda odmah se zaljubi u nju. Tako se i Isaka mori i dert i sevdah kad ju ugleda, tako i Bajron čim je ugleda shvati značenja derta i sevdaha. Bajron u ovom trenutku Bazduljeve priče prestaje biti racionalistom i pravi konačno jedan ”bajronovski čin”: odluči zaprositi Zulejhu. Zulejhin brat, naravno, odbija prosca i govori kako je ona već isprošena, ali i da nije on ju ne bi dao za đaura. Zatim Bajron – kao u turskim sapunicama – pita šta o svemu tome misli sama Zulejha, na što njezin brat kaže (preko usta prevodioca Isaka) sljedeće: ”Ona je žena i ona želi šta ja želim, nema ona svojih želja, tako je rekao Selim-beg, milorde, reče Isak.” (77) Dalje: Bajron pita Zulejhinog brata Selim-bega da li bi bilo drugačije da on pređe na islam, koji ga opet odbija i na što mu odgovara sa potcjenjivanjem muškosti: ”Kakav je to muškarac što zbog žene vjeru mijenja, veli Selim-beg.” (77) Bingo! Bazdulj ovim zapravo hoće kazati kako je Bajronova situacija bezizlazna, kako je on zapravo žrtva svoje religije (kulturne pripadnosti), zbog koje i ne može ostvariti ljubav. Ergo: religija je sudbina. I? I to je to, bar što se tiče ideja.

Pred sami kraj priče, možemo vidjeti još samo jedan dvoboj – kakva bi to bila priča o Bajronu bez dvoboja – suparnika u pregovorima: nakon što je potrošio sve mogućnosti, Bajron pita Selim-bega šta da radi, a ovaj mu kaže da se samo preko njega mrtvog može oženiti sa Zulejhom. Bajron nakon toga – vjerovatno očaran snagom zadivljujuće Zulejhine ljepote i u zanosu derta i sevdaha – ulazi u dvoboj sa Selim-begom, koji Bazdulj opisuje na sebi svojstven način, tj. kao borbu junaka u filmovima za djecu i omladinu. U dvoboju u konačnici pobijedi Selim-beg, ali pobjeđuje samo zato što se Bajron okliznuo. Pošto je dvoboj do smrti, Selim-beg kreće posjeći Bajrona, ali – gle čuda – Zulejha otvara prozor i viče kako bi Englezu spasila život: govori kako se nikada neće udati ako ga brat ubije (sad odjednom Zulejha smije odlučivati), a Bajronu poručuje da prestane tražiti njezinu ruku. Učesnici duela pristanu na nagodbu, a Zulejha Bajronu dobaci svoju svilenu maramu, koju ovaj poput korejskih tae-kwan-do boraca sveže oko glave koju mu je zakačila Selim-begova sablja.

Za najobičniju ljubavnu priču ili love story (kako je Bazdulj okarakterisao svoju priču) potrebno je, kako kažu, dvoje. Ovdje nemamo ni jednu osobu koja voli. Zulejha očito želi spasiti život ludom Englezu, i maramu mu baca prije kao suvenir (koji će ga utješiti) negoli kao zavjet. Bajron je prije bi se reklo opčaran nadnaravnom Zulejhinom ljepotom, baš kao i Isak i svi ostali muškarci koji je ugledaju, no da li to znači da je voli? Ako da, onda je i Isak voli, onda je svi muškarci koji je ugledaju vole, i onda ovo nije ”particular love story” (kako reče Bazdulj), već prije nekakav ljubavni stokut, poslastica za psihoanalitičare. A pošto naš djelokrug nije psihoanaliza, već književnost, ponovo pitamo: šta je ovdje ljubavna priča? Gdje je ovdje love story?

Priča o putešestviju Bajrona kroz zemlju orlova, završava pjesnikovim mudroslovnim razgovorom sa Isakom: Isak kaže kako kiša pere zemlju kao mejta, Bajron pita šta je mejt, a Isak odgovara, zaokružujući Bazduljevu tezu: ”A ni mrtvace baš i ne kupamo. Sad su se obojica smijali. Isto vam je to, milorde, rekao je Isak, neki kupaju, neki cvijeće nose, a i jedni i drugi to zbog sebe rade, ne zbog mrtvih. Tako i jest, reče Bajron.” (88) Bazdulj protivstavlja slobodu tijela religijskim ritualima i predrasudama. Iako plemenita u apstaktnom obliku, ova ideja u Bazduljevom romanu, gdje je prosto odjevena u rahitično kompoziciono i stilsko ruho, biva najobičinijim misaonim zviždukom koji nema veze sa intelektualističkom prozom.

Riječ-dvije o glibu

”Mislim da su se u proteklih desetak godina”, katalogizira Miljenko Jergović, ”prilično zanimljive stvari dogodile i u Bosni i u Hrvatskoj, ali da je cijela priča prvo krenula iz Sarajeva. Osamdesete su u globalu bile dosadne, imali smo slavom ovjenčane lektirne klasike i đuturume koji su od Triglava do Đevđelije živjeli na partijskim sinekurama, a onda se malo pred rat počelo događati neko čudo. Vjerujem da je krenulo sa Semezdinovim Licima i Fantomom slobode kao svjetskim projektima potpuno oslobođene literature, a onda se u ratu nadogađalo toliko toga da bez straha od pretjerivanja mogu reći kako Bosna nikada, ali baš nikada, nije imala ovakvu književnu generaciju. Trebam li nabrajat’? Dobro: Nenad Veličković, Damir Uzunović, Goran Samardžić, Muharem Bazdulj, Igor Klikovac, Mustafa Zvizdić, Asmir Kujović, Josip Mlakić, Saša Skenderija, Hajrudin Ramadan, Alma Lazarevska, Aleksandar Hemon…”[32]

Razumije se, među pobrojanima ćemo prepoznati dvojicu-trojicu vrijednih autora, ali jasno je kako navedna Jergovićeva tvrdnja – da Bosna nikada nije imala bolju književnu generaciju – ima jedan osnovni nedostatak: ona nema veze s istinom. Usporedimo li npr. samo onu prvu – i jedinu pravu – pripovjedačku Bosnu (Andrić, Humo, Ćorović, Kikić i dr.), sa tekućim stanjem (literarne pismenosti) pod snažnim osvjetljenjem ćemo neutemeljenost Jergovićeve ocjene. Tako je Jergovićeva tvrdnja istinita samo kao odraz našeg literarnog Zeitgeista, tj. sumraka svih stilskih i misaonih vrijednosti književnog pisanja. Sukladno tome, izvjesno je kako će Muharem Bazdulj, i povrh svih pobrojanih nedostataka njegovog pisanja, nastaviti bitisati kao pjesnik i pripovjedač, publicista i esejista, pisac intelektalističke proze i literarni nasljednik Danila Kiša, (šutnjom ili riječju) hvaljen od svih rukovodećih osoba u našim književnim poslovima. Kao tlapnja sazdan.

Finale: Ako je Krleža svojevremeno pisao da se zatekao u mračnoj književnoj krčmi, a pisao je to u isto vrijeme u kada su u našoj, jugoslavenskoj literaturi aktivni bili i on, i Andrić, i Crnjanski, i Ujević, i Marko Ristić, i Milan Dedinac, i Rastko Petrović i mnogi drugi – dakle radi se o najplodnijoj epohi naše književnosti – ako to Krleža kaže tada, onda mi, danas i ovdje, s potpunim pravom, možemo kazati kako smo zagazili u duboki, olovnoteški i maligni literarni glib, da smo literarno potpuno blatnjavi, da nikada, ali baš nikada nismo imali goru literarnu situaciju – čak ni u osmansko doba kada je, uzgred budi rečeno, bilo zadivljujuće odličnih usmenih pripovjedača – i da smo u mrkom literarnom mraku, dok se onkraj okolnih uzvišenja ne nazire nikakvo svjetlo nade.

[1] John K. Cox: Razgovor sa Muharemom Bazduljem, Duh Bosne, sv. 4, br. 1, januar 2009.

[2] Joanne McNeil: An Interview eith Muharem Bazdulj, Bookslut, April 2007, Notrhwestern University, vidi na: http://www.bookslut.com/features/2007_04_010887.php

[3] Dario Grgić: Ozbiljan pisac sluša samog sebe (razgovor s Muharemom Bazduljem), Zarez, br. 188

[4] Predrag Ž. Vajagić: Oni koji čitaju – ti sada ne ubijaju (intervju sa Miljenkom Jergovićem), vidi na: http://www.marginalac.org/index.php?option=com_content&task=view&id=123&Itemid=76

[5] Semezdin Mehmedinović: Pencirkus, BH Dani, br. 619

[6] Enver Kazaz: Neprijatelj ili susjed u kući, Rabic, Sarajevo, 2008, str. 170-171

[7] Za Andrewa Barucha Wachtela Bazdulj je ”the purest kisian”; vidi u: The legacy of Danilo Kiš in post-Yugoslav Literature, SEEJ, Vol. 50, No. 1, (Winter, 2006.) , str. 135-149

[8] Ovdje ćemo se pozbaviti s prva dva Bazduljeva romana (Koncert i Đaur i Zulejha), koji su već nekoliko godina dostupni i domaćem i inostranom čitalaštvu, a već dugo su i okosnica Bazduljeve bibliografske riznice. Što se tiče ostaka Bazduljevog romansijerskog opusa: romana Tranzit, kometa, pomračenje (2007) i nedavno izišle Sjetve soli, čitaoca upućujem na prikaze: Saše Ćirića: Astronomija Bespuća, Beton br. 97 i Vladimira Arsenića: Fašizoidni rođendan i uzaludna priključenija, Elektronske novine, 5.9. 2010.

[9] Koncert, V.B. Z., Zagreb, 2003, str. 5. U ovom radu i dalje ću koristiti ovo izdanje knjige, a iza svakog navoda u zagradi će biti iznačen broj stranice.

[10] Koncert, V.B.Z., Zagreb, 2003, str. 6

[11] Usp. sa: ”Sejino prvo sjećanje, najranija sačuvana slika njegovog djetinjstva, vraćalo se u jedno poslijepodne kasnog proljeća. Verao se uz ogradu i umalo pao. Mati ga je u posljednji čas uhvatila. Bila je nedjelja. Majka je kasnije često pričala kako je kao opijen zurio u stadion.” (15)

[12] Stjepan Babić: Jezik (školski leksikon), Privreda, Zagreb, 1963, str. 80

[13] Npr. ”Vrijeme je brzo prolazilo, završio je srednju školu, otišao u vojsku, vratio se, pomalo konobarisao.”(17)

[14] ”Slikarstvo nije sastavljeno isključivo i jedino samo od odnosa boja, raspoređenih na platnu ili na stijenama, po izvjesnom dekorativnom planu. Slikarstvo nije mehanička igra svjetlosti i sjenki, jer kad bi se u slikarstvu radilo samo o rasporedu planova ili samo i figuralnom rješavanju ljudskih ili životinjskih pojava, onda bi pisati o slikarstvu bila stvar jednostavna, kao što je nabrajanje fakata u obliku bilo kakve reportaže.” (Miroslav Krleža: Eseji III, NIŠRO Oslobođenje – IKRO Mladost, Sarajevo – Zagreb, 1979, str. 300) Osnovni Bazduljev problem je upravo u toj nemogućnosti oslobođenja od strukture reportažnog iskaza i novinarskog misaonog toka, o čemu ćemo govoriti i nešto kasnije.

[15] Povratak Filipa Latinovicza, Večernji list, Zagreb, 2004, str. 120

[16] Vidi: Dario Grgić: Ozbiljan pisac sluša samog sebe (razgovor s Muharemom Bazduljem), Zarez, br. 188

[17]Možda ovdje: ”Ta jedna jedina reč – možda – prvi je korak od psihološkog žanra ka modernoj narativnoj prozi; ta reč premošćuje jaz koji deli sveznajućeg od skeptičnog (‘nepouzdanog’) pripovedača, prvi simptom starenja žanra, prva seda vlas u bujnoj kosi razbarušenih klasika.”(Danilo Kiš: Flober i Borhes, u: Život literatura, Prosveta, Beograd, 2007, str. 57)

[18] Božidar Alajbegović: Muharem Bazdulj: Koncert (V.B.Z., 2003.), vidi na: http://knjigoljub.blog.hr/2005/06/1610859229/kritika-muharem-bazdulj-koncert-vbz-2003.html

[19] Osim estetski enfunkcionalnih citata iz svoji omiljenih knjiga i pjesama Bazdulj je svoj roman dotkao i gomilom nevažnih reportažnih i logističkih podataka o koncertu, tako je u pravu onaj slabo pismeni recenzent kad kaže da je ovo Bazduljevo ”osobno subjektivno” viđenje gotovo reportaža. Danilo Kiš: ”ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar (specijalno za M.B.-a podvukao H.I.)” ( Saveti mladom piscu, u: Život, literatura, str. 95)

[20] Milica Dimitrijević: I Platon je bio Balkanac (intervju sa Muharemom Bazduljem), Politika, 17. 12. 2009.

[21] Evo kako, na primjer, Bazduljev pripovjedač izravno kvalificira vrijednosti svojih (negativnih ) likova: ”Sirotinja, a ni vjera mu nije za pohvalit, mozgali su valjda (!!!) ovi lokalni lovatori, hasmuslimani probuđeni iz hiberncije.”(62)

[22] Isp. jedanaesto poglavlje Koncerta.

[23] Joanne McNeil: An Interview eith Muharem Bazdulj, Bookslut, April 2007, Notrhwestern University, vidi na: http://www.bookslut.com/features/2007_04_010887.php

[24] U ovom radu koristit ću bosansko-hrvatsko izdanje knjige: Đaur i Zulejha, Zoro, Sarajevo – Zagreb, 2005. Iza svakog navoda naznačit ću broj stranice.

[25] Bajron za predškolce: Jednog toplog jutra kad je nebo bilo vedro a sunce pržilo kao usred ljeta Bajron se probudio odmoran i veseo. Kiša mu je sinoć pjevala uspavanku. Poslije doručka Bajron se odlučio obrijati. Potom je Bajron odlučio prošetati. Vidio je kako je sunce koje je pržilo kao usred ljeta osušilo travu koja je bila u svitanje mokra. A zatim je odlučio malo projahati. Byronu je prijao povratak u sedlo. Put je bio suh i razmjerno širok, vrijeme vedro i prilično toplo za jesen. Bilo je lijepo jahati u ovo rano poslijepodne. Čiča-miča i gotova priča.

[26] Dario Grgić: Ozbiljan pisac sluša samog sebe (razgovor s Muharemom Bazduljem), Zarez, br. 188.

[27] Joanne McNeil: An Interview eith Muharem Bazdulj, Bookslut, April 2007, Notrhwestern University, vidi na: http://www.bookslut.com/features/2007_04_010887.php

[28] Vidi u nekom pojmovniku postmodernističke proze (protumačene djeci) o historiografskoj metafikciji.

[29] ” Stvar je u tome, nastavio je, što kad mogu ili sjesti ili leći, nekako prirodno legnem, u sobi bez stolica ja bih uvijek ležao.Zanimljivo je to, kaza zamišljeno Isak, ovdje na Istoku sjedenje i leženje nisu tako strogo razdvojeni, ljudi kao da najradije nekako poluleže ili polusjede, na sećijama, dušecima, šiljtetima. Zastao je na trenutak pa nastavio: To je valjda povezano s tvrdoćom i mekoćom, Zapad je tvrd, a Istok mek ili je i to tek generalizacija.” (58)

[30] Roman Đaur i Zulejha objavljen je u sklopu edicije Postmoderne naracije (ur. Enver Kazaz).

[31] Model na osnovu kojeg je strukturiran prvi dio ovog romana: Bajron: Isače, a šta je to sabur? Isak: ”Sabur vam je, milorde, kazao je Isak, u suštini strpljenje, ali ne obično strpljenje. To je, nastavio je, nekakvo metafizičko strpljenje. Ima u Kini poslovica koja kaže: Ako budeš dovoljno dugo sjedio kraj rijeke vidjećeš leševe svojih neprijatelja – voda ih nosi. E, milorde, govorio je Isak, sabur vam je to, al nekako mekše. Sve će doć na svoje kad bude vrijeme, a i ako ne dođe, ionako je svejedno jer je puno vremena prošlo.” (75)

[32] Ahmed Burić: BIH je zemlja velikih kretena i velikih ljudi (intervju s Miljenkom Jergovićem), BH Dani, br. 317