Smiješno nam je ono što smo do jučer radili s ozbiljnošću svećenika. Smijemo li i pomisliti šta će sutra biti s ovim našim danas; kada su i izvjesni bogovi postajali smiješnima, po vaskrsnuću Hristovom, ili po Muhamedovoj objavi. To je malo nezgodno okružje za razmišljanje. Biti smiješan to, na primjer, znači ne promislivši pomisliti i, uzviknuvši tri hiljade eureka, kazati kako smo na pragu božije osmatračnice, proglasiti da je sve spoznato, sve – viđeno, uostalom i sve već rečeno! Znači imati pamet vjeverice. Bilo je to prekjučer. Sad znamo. Vita est magistra historiae. Ali tad… Molitveno otvorivši ruke, alarmantno smo još i zavapili u rumene obraze nebesa tog ”predvečerja građanske civilizacije”, tražeći da Sunce zastane nad tim zapadnim nebesima duže od tog bijednog predvečerja. To smo bili mi – prepotopni ljudi! Prije svih tih potopa 20. stoljeća… Tražeći da konačno iznikne i onaj nasušni kruh bez klasa, iznijesmo na sunce, sa naučnom uvjerenošću i nenaučnom strašću, uz grmljavinu hiljada imperativnih uskličnika, povikasmo zapaljivo, kao grom iz sunčanog neba, podvukosmo jednu jedanaestu tezu, prema kojoj smo već dovoljno mislili, tumačili, objašnjavali: treba svijet mijenjati! Da li je 2.500 godina moglo biti dovoljno, na primjer, majmunu da se urazumi? To nismo upitali. Samo onaj komediograf neisušive mašte, bezobrazan i inovator bez obzira, ironični učitelj zadriglih knjiga i umišljenih svijesti, taj vražji Život, kao neki grčki bog, smijuljio nam se svojim božansko-đavoljskim cinizmom, tj. nadobudnim i unebovapijućim nama, redovima u somnambulnome maršu, dok smo nakjučer, prekjučer, jučer (1848, 1871, 1917, 1918, 1945…), jadni i gladni i žedni bezjadnoga življenja, još uvijek mislili u svojim usključalim lobanjicama, a to ovdje znači: vjerovali, sanjali, nadali se, da je čovjek razuman majmun, i da bi taj razumni majmun mogao nekako urazumiti tu svoju majmunsku socijalnu stvarnost, da bi konačno mogao dokučiti svježi izvor novoga života, što je postojao tek kao mogućnost, djevičanski čist i do tada evropskom čovjeku nedohvatljiv, poput pulpe palminog oraha na pustom i smaragdnozelenom antilskom otoku. Riješiti sukob čovjeka sa prirodom, sukob čovjeka sa čovjekom, rješiti zagonetku povijesti! Možda smo se tada trebali zvati bogovima, a ne racionalistima! Kakogod. Sve je završilo kao najobičnija nerazumna povijesna mizerija, i sve tako kukavno smiješno i gorkoslano i zapetljano ostalo je u lobanji, zagađeno zlogukim sedmocifrenim brojkama (deset miliona mrtvih, petnaest, dvadeset…), da se najčešće Svega Toga danas ne želimo ni prisjećati. Osim pokatkad, u knjiškim budoarima: samozadovoljno mudrujući o razrožnosti razvoja ljudske pameti i povijesti, o ∞ kao jedinoj mjeri svijeta. Vita magistra historiae est i tome slično…

            To je bilo jučer. A danas, gdje smo mi to danas, i kako smo? Da kritikujemo sa akcentom samozadovoljstva. Pred kojim to osunčanim gradovima, kojim ozvjezdanim zemljama? Kojim otškrinutim i pozlaćenim dverima kojega El Dorada? O, da! Mi smo, čujemo to svakovečerno od napuderisanih opica i ufrakljenih gostiju centralnih vijesti, zapravo, na pragu jedne – ujedinjene Evrope. Na pragu smo sreće. Konačno! Ne bismo se više htjeli igrati nekakvim bojama krvi. Krvavim nekakvim predvečernjim suncima. O, ne! Mi putujemo sigurnom rutom, provjerenom i isplaniranom, kao što je precizna i predvidiva putanja svemirskih raketa. Idemo i mi ka nebesima, leteći put kružnog sazvježđa evropskih zvjezdanosjajnih zemalja, zvjezdica što kao novogodišni ukrasi prosijavaju kroz modro platno ujedinjenoevropskih nebesa. Putujemo i mi i nadamo se, i radujemo se, i slavimo taj predstojeći zvjezdani milenij ljudske historije, i slavimo i obožavamo taj mili nam milje, i jedva čekamo da i mi uskočimo u nj, da poigramo, da se i mi pokažemo svoje hopa-cupa u tom ujedinjenom kolu evropskom. I tako zaneseni, pokušavajući se uhvatiti u kolo i želeći saznati samo kako se treba igrati, mi i nemamo pojma oko čega i zbog čega se igra to kolo, i po čemu se gazi tapkajući tako. Ujedinjena u čemu je ta ”ujedinjena Evropa”, kakve su to nevidljive sfere, kakva gravitacijska i magnetna polja ujedinjuju to zvjezdano kolo? Zašto se igra, šta se to proslavlja?

Zašto danas Afrikanci i Azijati krvare u uličnim protestima da bi i sami postali Evropljanima? Zašto čeznu za jednim novim, političkim Godvana kopnom? Tražeći odgovore, istrgnuli smo iz sjećanja tek neke ukrasne političkoretorske cvjetiće, papirnoblijede floskule i plastično nežive hrizanteme, što se pokazuju svuda, pa ih držimo za odgovore, i ponavljamo bezvoljno i razvaganjeno, kao gradski zvučnici kojima je odnekud naređeno da dnevice ponavljaju olinjale šlagere, tj. tri-četiri rečenice koje već svi znaju napamet ne mareći o čemu govore. ”Političke slobode (i tržišne slobode), slobodno kretanje ljudi (i roba), razvoj naukâ, tj. tehnologijâ, tj. ekonomski razvoj, (tj. razvoj automatskih proizvodnih sredstava i nezaposlenosti). Eto vam zagarantiranog dobitka!” Samo oni koji imaju mozak veličine bingo-loptice, ili mozak ispran deterdžentom reklama, mogu ne primjetiti kako je u navedenim principima suština skrivena za zidovima zagrada (essentia in parenthesi), a zatim i iskreno povjerovati i ponadati se još u političko-tehnološko-ekonomsku ovu ringe-ringe-raja utopiju zvjezdanog kola, blještavovarljivu kao što je blještava i varljiva reklama za lutriju ili za vešni deterdžent.

Ko ipak nije dovoljno glup da bio sretan u svemu tome mora vidjeti jedno još nešto. Npr. kako se iza reklamnoljeskavog i dekorativnog tog plavog i ozvjezdanog čaršafa, šaradesknog evropskog zvjezdanog bala, krije jedan bal obješenih, jedna zastava od oznojene ljudske i krvave kože, radničke i vojničke. Vidjeti da tim panirom mašu, nikakvi plemenitonamjerni humanisti, već novi-prastari građanski i građanskonehumani plemenitaši, fantomski sopstvenici akcija i fondova, tj. pokretači svih društvenih akcija, upravljači društvenog Svega, što će reći, praroditelji svih velikih i malih modernih ratova, svih malih i velikih depresija. Izumitelji Dvadesetog vijeka. Kriminalne pojave! Potomci onih pretprošlostoljetnih i prošlovjekovnih cilindraša i kaputaša, posjedujuće klase, buržuja! Sagledati taj praroditeljski grijeh može danas toliko ljudi koliko je i dugmadi na prosječnom građanskom kaputu. Jer, njihovi kapitalni politički protivnici su kapitulirali. Kapitalizirani su. Oni su, kao uostalom i sve ostalo: sold! Nema više onih golaća (tj. sankilota) što svim tim kravatašima htjedoše ščupati sve te njihove kravate da bi se njima privezalo svo gladno meso u ovećalima pantalonama, ili makar objesio neki od Alfreda ili Alberta ili Williama, Petnaestih ili Šesnaestih ili Sedamnaestih… Sad se, konačno, može živjeti na miru, bez brige da će neko sve to ozbiljno osporavati. Prije svega, sav taj život žiro-računa, deviza, akcija, kreditnih linija, viših i manjih poreznih stopa, manje i i više konkurencije, redovne berzanske trgovine, vanrednog vanberzanskog prometa, transakcija, kotacija fondova, inflacija, visokih i niskih, obveznica, porasta i pada vrijednosti roba, trgovanja sa rastom do 4,02 posto na 3.213,88 poena, prometovanja 15.975 dionica u sklopu 34 transakcije, eminenata ZIF BIG-a ili POK-a, na FTSE-u, NASDAQ-u, SASE-u ili SASX-30, ili rečeno nehijeroglifskim jezikom jednog očigledno zastarjelog i (poput dijalektike berze) većini nepoznatog moralnog zakona: taj život ozakonjenog i suptilno prikrivenog građanskog kriminala! Čiji su počinioci svi! Dakle, niko. Od dioničara i uglednih poduzetnika, fabrikanata, direktora i v. d. direktora, i njihovih poslovnih partnera, ministara i njihovih zamjenika, zastupnika u parlamentu i portparola vlade, bankara i brokera, odvjetnika njihovih, tj. sinekurista raznih, i prokurista, disponenata za ljudske resurse, asistenata, referenata, trafikanata, biznis-menadžera i projekt-menadžera, PR menadžera i neznamtivišekakvih-menadžera, sekretarica ovih i onih, daktilografa i analfabetskih novinara, i još četvrtpismenih Glavnih i Odgovornih Urednika, savremenih jereja i protojereja i profanih duhovnika, od metropolskih profesora ekonomije, prava, književnosti, filozofije i pedagoške tete u vrtiću ”Bambi”, pa sve do policajaca i kurira sa plavom kapom i srebrenom zvijezdom na njoj. Svih građana koji učestvuju u našem društvu, što će reći, u tom ozvjezdanom kriminalu! Većina o tome nema ni parče pojma. I kad bismo nekom tom g. Građaninu, ne znam kako vješto, objasnili strogi metod dijalektičkog mišljenja, sve ovo bi mu, zato što je građanin, i dalje zvučalo kao najobičnija fantazma. Priviđenje fantoma! I ispalio bi u vas ono svoje: ”Dajte, molim vas!” Objasnio vam nadmeno pjesnička fabula da je sve to. Onirizam i nenaučna fantastika. Lajavačka lažipriča. I kleveta, znate! Za to jezičarenje možete biti tuženi na sudu! U građanskoj parnici. ”Pretrpljena duševna bol” i sl. Tu su odštete velike. – Ali jednom kad sve te kreditne linije i kotacije fondova, vrtoglavice krenu gubiti vrijednost, kad zapadnu u depresiju, kad nastupe dužničke krize, rasturit će se ono zvjezdano kolo u krvavobojnu paramparčad, kao da je pogođeno vasionskom eksplozijom, kao da ga nikad i ne bi u ovoj galaksiji kapitala. Rasplinut će se kao fantazma. Rasut će se to međunarodno kolo, kao mitraljezom prerezano. Otvorit će se nanovo čeljusti onih redovnih vanrednih stvarnosti: međunarodnih ratova i kriza. Pozornica za suludi ples mrtvaca. Totentanz. Svi će iznenađeni zapitkivati ono svoje pitomački naivno: otkud? Još uvijek ne videći da im cilindraške utvare igraju o glavi. I bit će im još jedino zagarantiran povratak u jedan još krvožedniji Dvadeseti vijek i njegove sedmoznamenkaste krvoliptave brojke. Rascvjet logorskog grmlja, rascvjet grobalja…

I evo sad, upitamo li se ponovo, gdje smo mi to danas, znamo: tu smo, u ovoj velikoj noći života. Mitskim jezikom kazano, u Velikom smo Mraku. U beskrajnoj i zvjezdosjajnoj ponoći građanske civlizacije. U ovoj mirnoj noći socijalne povijesti, gdje više nema zublji i gvalja klasne borbe, niti kakve ozbiljnije pomisli o takvome čemu, tj. klasnoj borbi, već samo mirno svjetlucanje zvijezda po tamnoplavome evropskome nebu, dok gotovo nečujno funkcioniše, kao klizanje male kazaljke, ono mirnodopsko i mašinski suptilno izrabljivanje raznorasnih pleća i mišica u okvirima građanskoga javnog reda i mira. Samo mirno cvjeta, kao oleander, ovo narcisoidno društvo, misleći o sebi da je nevino kao đurđic, a naravno ne znajući da pognojeno gnjiležom miliona slamova, ”slatkih domova” lumpen-proleterijata, što vonjaju na pržen luk i mokraću; i to slijeposebeljubivo društvo, naravno, pojma nema o sebi, kao što đurđic i oleander pojma nemaju da cvijetaju zapravo na kravljoj balegi. Tu smo u ovoj velikoj pomrčini svjetskog i lokalnoga duha, u ovom infektnom uzduhu vremena, što smrdi poput prekjučerašnje i osunčane pasje iznutrice, u slijepoj smo ulici kulturne povijesti. Gdje se, na međi kolnika i pločnika, kao meretriksi, meškare profesori emeritusi, kvestori, agrežei, docensi, rektori magnifikusi, još i novinari neki, a literati, feljtonisti valjda, politički analitici, gosti vijesti večernjih, poput javnih žena nekakavih, u ovoj ponoći intelekta, posvuda nosaju i pokazuju i dokazuju društvenu korisnost svojih disertacija i asocijacija u svojim glavama, kao u kakvim kotaricama s prljavim rubljem, i monoklom svog profesorskonaučnog uvida vrebaju svoje vlasnike akcija ili vlasnike svojih akcija, svejedno, vrebaju imaoce, kako se to već kaže, proizvodnih sredstava i monetarnih kapaciteta. Silne te pravitelje i upravitelje fondova, direktore i upravne odbore, gg. Uvažene, Ugledne i Cijenjene, Nj. E. ambasadore, ministre, ministarske zamjenike i zamjeničke asistente, silne bezimenice te, zamjenice zamjenica, gđe i gđice sekretarice, prokurantice, projekt-menadžerice, menadžerice prodaje, abderićanke i abderićane, nonsensuse novovremenske i maecenase što hrane one svoje intelektualne manekene, člankopisce i čankolisce, buljonima i napajaju koktelima, ausštafiraju lornjonima, adiđarima i đevairima, brokatom, brokatelom. Gajtanim i bižuima… Sav taj Augustov prtljag! Treba se, izgleda, praviti glup. Ali sve to moramo gutati očima svaki dan; sve tako neukusno! sluzno i kiselkasto, kao bolesnička pljuvačka. Mi smo, dakle, u svijetu intelektualnih zasluga i sluga. Gdje bi svaki razuman čovjek morao biti na rubu nervnog sloma! Sam problem je, tako reći, više estetske negoli moralne prirode.

Ima i većih ćaknutosti u ovoj Abderi duha, u ovoj Nijagari logike, ovoj Stradiji smisla. Smiješnih stvari i ljudi. Nekih društvenih aktivista na primjer, bezjaka što nas tuku po glavi oklagijama svojih misaonih alogija i rečeničnih parazita. O, sva ta gospoda principijelno neprincipijelni prirepci! G. Ovaj i g. Onaj, g. Dakle i g. Međutim, g. Jelte i g. Znate! I kao da im nije bilo dovoljno svo to carstvo lingvističkih insekata kojim buše svaki iole zdrav mozak, oni su i neke sasvim ozbiljne intelektualne fraze unizili do grozomornih poštapalica. Angažman, na primjer. Oni to viču (angažman, angažman!) kao što ovce viču svoje ”be” i magarci svoje ”i-ha”, tražeći vode ili jela. Osim toga, oni u tom svom magarećije-ovčijem vidu imaju i najbanalnije poimanje forme intelektualnog angažmana: preživanje travuljine fraza. Oćutiti im namjere, to ne zahtjeva nikakvu specijalnu dijagnostiku. Operisali bi oni sa nepokretnim makazama patetike, amputirali bi zahrđalim skalpelima fraza društvene tumore, tj. eksploatatore što kradu ćelije zdravog tkiva radnih mišića, jezičkim i logičkim tabletama s rokom iz pluskvamperfekta iscijeljivali bi oni ovaj gnjili i kostobolni socijalni organizam. To mora i značiti da ne brinu o djelotvornosti svojih akata. Ta pobuna ne nalazi svoj smisao u sebi samoj. Prije u piću i hrani: kao oni govore ljudi što su se najeli bunike. Taj njihov performans ćemo nazvati šaradom, maškaradom, harlekinadom, predstavom intelektualnih bambino-lutaka. Bez rukavica dijalektike, sa kratkim vrljikama novinarskih slova, otplitati ovo leglo zmija naše socijalne stvarnosti, o, to mi jednostavno moramo nazvati smiješnim pokušajem. Do samoga vraga, smiješnim!

Ne biti smiješan! Kako danas pisati i djelovati, a ujedno ne biti smiješan? To je pitanje. Ne biti smiješan kao, na primjer, onaj frizirani filozof Lévy. Čajanački i cocktail-party slobodni mislilac, adiaphoros, i intelektualni Onan, što se voli fotografisati filozofski: milujući jastučcima desnice svoje filozofske lobanje podvoljak. Zemljak Voltaireov, što mrzi sve lijevo, a piše nelijepo, kao lijevom rukom, i još očitava lekcije o 20. stoljeću, s jednom jedinom, namjerom asistenta koljenopriklona, da u ovakvom 21. stoljeću leibnitzovskim izokrenućem dokaže kako je zapadnodemokratski svijet ipak najbolji od svih svjetova. Kao da ta njegova, Bernard-Henryjeva, stara patka, demokracija po zapadnom modelu, u svojim ”izvjesnim razvojnim fazama”, nije snijela crno jaje iz kojega će se izleći zloguka strojstvena avet, crna avet hitlerizma, koja će zagaditi, ukiseliti, učiniti nepodnošljivom za živovanje, ovu mliječnu galaksiju! – Ne biti ni smiješan kao onaj nadrealističkineiščešljan slovenačko-američko-francusko-engleski psihoanalitičar i marksista. Onaj show-marksista, što skakuće kao mokar golub ugledavši da je u nekom procesu uspio otkriti dijalektički razvoj, pa na osnovu toga svog izrazito skromnog dijalektičkog znanja iznalazi onda on izrazito neskromna i nedijalektička rješenja za ekspolituru ovog zahrđalog globusa: tj. povratak lenjinskoj politici gvozdene ruke! Kakav iznalazak! Kakva samo pamet! Kakav mirakul invencije! Samo, pitamo se, gdje li je ta gvozdena ruka? Ne računajući onu u Lenjinovom mauzoleju. I koga će voditi ta gvozdena ruka? Koliko čela ona mora razmrskati? Kako ćemo znati hoće li joj taj broj biti dovoljan? Je li ta gvozdena ruka protezna, prenosiva? I šta ako neke opasne ruke umisle da trebaju biti gvozdenije od te lenjinski gvozdene ruke? Cijeli tabak upitnika. I dok ne odleprša ovo jato upitnika, tj. dok ne ostanu samo tačke ispod njih, mislit ćemo i dalje da ta željezna ruka, vođena lenjinskom rusom zvijezdom, nije dostojna. Osim toga, ta gvozdenorukaška politička fraza, danas, može harangirati samo pred šačicom onih građanskih šiparaca, što o Hegelu, ako su uopće čuli za nj, misle da je to jedan stari deda sa jako smiješnom frizurom, a za dijalektiku zasigurno nisu čuli: ??? – never heard! Na kraju, i među svim tim jarosnim gitaristima i bubnjarima, tim misaonim bubnjarima, što su napeti i prazni i izlizani, i još galame bjesomučno, kao bubanj, drug Gvozdena Ruka skupio bi dovoljno ljudi tek da pokrene – jedan bend. O, miserere mei, Deus!

Kako živjeti (i još pisati) u ovom velikom mraku života? U ovom velemraku kojim šiba vjetar gluposti, a da nas taj vjetar i taj mrak i same ne učini smiješnima? Kako ne biti smiješan? Kako? Dok nam ovaj smrdljivi vjetar gluposti grči lice, kao bijesna zubobolja, i kao čeljusti šaka u očajnikovoj kosi ježi našu kosu, i pleše nam kožom, suludim i jeznim srsima, kao da nam venama prolaze munjine, a ne krv. Dok nam grči i izokreće svo tijelo i davi svijest, baca je u nesvjesticu, delirium, ludilo, na koncu, u smrt same naše svijesti i savjesti. Kako?

Jedan 20. vijek je poput bijesnog očuha svojim crveno-crnim gvozdenim rukama pocijepao sve papirnato-slovesne zavjetrine života i ostavio nam dadaistički haos paramparčadi, haos kojega opet moramo posložiti u nekakav smislen mozaik, inače ćemo ostati prazni i providni, i nošeni kao plastična kesa na onom vjetru gluposti. Ali čime da posložimo sve te kvadratiće činjenica? Kada su nam odsječeni prsti. Kad nam je još uvijek zatečen mozak tim 20. vijekom. I kako? Kojoj to postojećoj filozofiji, metafizici, religiji, nauci sad vjerovati? kojem to savremenom moralnom obzoru dozvoliti da nas prispodobije? Poslije 20. vijeka. Kojemu živućem političkom, kulturnom, ekonomskom, tehnološkom planu razvoja možemo vjerovati, i prikloniti mu se još? Kako osmisliti cijelo ovo naše, kolektivno i individualno, dezorijentisano kretanje unutar tohuvabohua našega prostora i vremena, kad je to naše kretanje obesmislilo samoga sebe, svim tim svojim tehnološko-ekonomsko-političko-kulturnim ”razvojnim tokovima”? Kad su ti razvojni tokovi protekli 20. vijekom ončas postali vojni tokovi, kad su talasima tenkova, topova, iperita, mina i vagona punih semitskih tjelesa, sušičavih i sivih, kad su optočili poljane logorskim gvozdenim grmljem. Opovrgli pretpostavke svih filozofija i religija, metafizika i nauka, logike bilo kakve i svakog morala, i sad su sve one samo nekakave teorijice, ukočene, bespomoćne i oneozbiljene pred svijetom, kao gatarke s kotlom nedjelotvorne čarobne čorbe. Tu smo, dakle, zatečeni i lišeni ozbiljnih kolektivnih inicijativa i napora u smislu osmišljavanja i harmonizacije naše povijesne putanje. Jedino, plešući svoj danse macabre, slave jezno sablasti onih što su već prije dva milenija sablasno prorokovali da svijetu spasa nema! Osim toga, da svijetu nema spasa, valja još reći i da je ona stara, i kao stari bolesni pas olinjala, fraza o ”očuvanju bar ličnog dostojanstva”, ona intelektualistička i olinjala metafora o uzgajanju vlastitog vrta, postala neistinitom, u ovom svijetu uhvaćenom u nevidljivu mrežu gigantskog tehničkog pauka. Nikakva gravitacija, već milijarde elektronskih meridijana i paralela okreću ovaj globus. U ovom svijetu, koji bezglavonaglo juri tom svojom tehnološkom asimptotom, ka pod a) apsolutnoj posredovanosti svakovrsnog međuljudskog općenja, prema čemu, i pod b) apsolutnoj društvenoj uslovljenosti jedinke, nemoguće je izolirati se, čak i da se sakrijete kao fetus. A moguće je već, i bez hiperbole, reći da ta asimptota uopće nije daleko od poravnanja sa pravom koju slijedi: već je zavisan moderni čovjek od svog društva kao fetus. Vjerovati da je moguće isključiti se iz ovakvog jednog društva, osamostaliti se, sačuvati obraz, isto je što i vjerovati da dijete u materinoj utrobi može isključiti pupčanu vrpcu, i pri tom još i ostati živo! Pazite dobro šta se želi reći. Ne – da nam je ovo društvo materinski naklonjeno: to nam ono samo govori, već – da mu samo smrću možemo potpuno umaknuti. A ukoliko mu ne možemo potpuno umaknuti, sve dok živimo, mi mu moramo pripadati. A kad mu pripadamo, mi moramo biti kao i ono. Moramo, dakle, biti – ono! Zvjerovi. Biti glup kao demokrata i misliti da posjedujemo slobodnu bolju, i da njome krojimo vlastitu sudbinu, to danas znači biti misaoni vepar! Moralna čistoća ne može biti smisao, opravdanje, modus existendi današnjeg čovjeka, jer moralna čistoća više i ne postoji! Ma šta govorili oni na televiziji, mi moramo znati da ne postoji deterdžent koji bi mogao isprati moralnu muzgavost modernog čovjeka. Svi mi, vi kao i ja, manje ili više, saučestvujemo u zločinu! Promislimo malo. Mi volimo gledati na televiziji kako umiru djeca u Somaliji. Šta raditi? Uzeti telefonski imenik i prozivati sve redom zbog zločina protiv čovječnosti?…

Sumirajmo. Naša svijest je preuska da bi mogla obuhvatiti svijet u svim njegovim mogućnostima. Svijet je prilično nerazuman. Svijet je na izvjestan način protivstavljen svijesti. Svijest ne može udesiti svijet po svojim željama. To je opće mjesto. On je nadilazi silnim i nepredvidljivim mogućnostima svojega futura. Danas su smiješne sve postojeće političke, ekonomske i tehnološke utopije! Posebice one koje obećavaju građanski kriminalci. To nije opće mjesto, kao što bi trebalo biti. Svijet je ismijao je sve naše pokušaje da urazumimo njegovo kretanje; one revolucionarne, posebice. Danas je smiješno nadati se urazumljenju svijeta. Građanski svijet onemogućava razvoj opće svijesti; smiješno je danas nadati se urazumljenju svjetine. Pisac realista, tj. pisac koji pokuša iznaći rješenje među realno postojećim političkim rješenjima bit ismijan od strane života. Baš kao i onaj koji se uplete u iznalaženje nerealnih političkih rješenja. A onoga, koji pak korakom ulične žene prošeta po građanskoj intelektualnoj pijaci, ismijat ćemo mi, svojim kupletima i vodviljima. Povijest je ismijala i obesmislila sve filozofije povijesti koje su je pokušale osmisliti. Povijest je ismijala našu svijest i odstranila nam slobodnu volju i savjest; pa još pripomažemo zločincima. Bezvoljno! Budalasto je misliti da smo nevezani. Kud bismo dalje?

Dalje?! Ukoliko je uopće i moguće ići dalje, sigurno je i da nećemo naći, da ne možemo očekivati alhemičarska rješenja. Volšebna. Optimalna. Konačna. Aladinove lampe nekakve u serijskoj proizvodnji! Isparili su ti recepti alhemije, zajedno sa alhemičarskim nadama i s naivnim alhemičarskim vjekovima. Pred grajom ove trias harmonice besmisla, zločina i beznađa, nisu ni mogla opstati rješenja do ona relativna. Ublažujući lijekovi. Tek. Sad znamo: panaceja ne postoji, već samo palijativi. To jest, samo palijativ.

Zapravo, samo umjetnost. I ovo nije nikakav proizvoljan slijed asocijacija, niti nepromišljena misao, isforsirana teorija. To ćemo i objasniti. Ukoliko držimo da su naše prethodne dijagnoze savremene stvarnosti tačne, a trenutačno ih takvima i držimo: tek smo ih napisali, onda moramo i izvesti nalaz prema kojem samo umjetnost može biti lijek za savremenu egzistenciju, tj. bolest, apatiju koja je simptom stvarnosti i tegobnija od Korzakovljevog sindroma. Ili ćemo priznati da taj lijek jednostavno ne postoji na balonu zemaljskom, da leži zakopan negdje na Saturnu!

Govorit ćemo o književnosti. Književnost je, na primjer, oduvijek postojala. Nešto je mlađa od gluposti i malo starija od pobune. U zločinačkim i progresivnim društvima, društvima sa ili bez revolucionarnih pokreta, prije i poslije religije, prije filozofije, poslije mitologija, poslije tehnike, prije nauka, književnost je postojala. To kaže njezina historija. A njezini neki izraziti predstavnici zakleli su se da je poslužila i spasenju duša u izvjesnim povijesnim razdobljima, u nekim zloćudnim svjetovima. Vjerovati im se može samo na riječ. To zna biti dovoljno u ovom slučaju. Samo, ne smijemo vjerovati da to ”književnost je oduvijek postojala”, znači ujedno i da je ona neovisna od povijesnog kretanja, da je ona neka perpetuum mobile, da je zbog toga oduvijek postojala. Naprotiv! Oduvijek je postojala samo zato što nije neovisna od povijesti, što nije platonska idealna zemlja, zato što je povijesna zemlja, što se i sama mijenjala s povijesnim kretanjem. To se razumije po sebi: perpetuum mobile i idealna platonska zemlja ne postoje, povijest postoji, književnost postoji! Ona je dijalektična i elastična. Kad prestane biti svjesna toga, to više nije književnost. To je alhamijado. Tad postaje predvidljiva, banalna, dosadna, beživotna, nepostojana, epigonska… Hoćemo li govoriti o književnosti, mi moramo zapravo shvatiti njezinu sudbinu u njezinom povijesnom kretanju. Naša preambula nije bez motivacije, i tek sad smo slobodni upitati: koji je to sat, dan i mjesec u književnosti, koja godina i vijek, šta se dešava na toj zemlji?

Šest milijardi ljudi. Više od polovine njih živi kao u komi, jer ovise o aparatima. Isključite im aparate: oni će ončas pomrijeti. Šest milijardi ljudi ne bi moglo preživjeti bez tehnike. Više od polovine njih su pismeni; zahvaljujući tehnici. Više od polovine njih može kroz nekoliko minuta stupiti u kontakt; i svejedno, da li su u istome gradu ili na različitom kontinentu, da li je jedan od njih na zemlji, a onaj drugi na mjesecu, prvi – papa, a drugi – prodavac pereca u Pofalićima, glas jednoga brzinom elektronskog talasa dopire do drugoga. Opet – zahvaljujući tehnici. Gutenbergova galaksija danas ne izgleda toliko impresivna, pokraj ovog elektronskog kozmosa riječi! Čovjek je umnožio, uhiljadostručio svoj jezik; ubrzao ga. To nije moglo proći bez kvalitativnih skokova. U okeanu elektronskih talasa, gdje se jezički obrasci neviđeno mnogo koriste, ti obrasci se i nečuveno brže troše; banaliziraju se, njihov sadržaj slabi: počinju biti vodenoprazni, i neosjetljivi, prolaze kroz i pored nas, s neoćutljivošću elektronskih talasa. Počinjemo čitati samo prva slova riječi, prve riječi rečenica, prve rečenice pasusa: sve ostalo vrlo brzo i lako anticipiramo; kao rasplete nedeljnovečernjih televizijskih filmova. Gutati sve to značilo bi i udaviti se u svoj toj poplavi vodenoprovidnog jezika.

Ko nam kaže da ta promjena nije relevantna i za književnost, nazvat ćemo ga diletantom. Jer je sam jezik u novom kontekstu. U kontekstu tehničke produkcije i reprodukcije jezika. To mora biti i elementarna činjenica konteksta savremene književnosti. Kako pisati književnost u epohi masovnosti? Koja tako brzo banalizira jezičke obrasce, što znači, i one književne. Zamislimo aktualizaciju klasične ljepote – tog ograničenog skupa obrazaca oblikovanja – u svijetu serijske proizvodnje: apsurd u punom cvatu! Grci su još uvijek mogli izbrojati sve svoje Apolone i Afrodite. A mi svoje? Koliko je apolonskih tijela samo u reklamama za gaće. Koliko više onih afroditskih, u gaćama, u reklamama za auspuhe. Dakle, taj naš apsurd nije nezamisliv – on postoji, u punom cvatu, svuda oko nas; samo to se više nema veze s umjetnošću, već se radi o jednoj industriji koja želi ubrzati prodaju miliona proizvedenih gaća i auspuha, svejedno trebaju li nam ili ne; industriji, dakle, sinhroniranoj sa cirkuskim i trivijalizirajućim vremenom tehničke reprodukcije. U svemu tome umjetnost bi morala biti nešto drugačije. Šta?

Zamislite sljedeću situaciju. Upravo ste naljutili klauna. On vas istoga trena počinje oponašati, umnažati svaki vaš pokret, svaku vašu rečenicu, sve vaše reakcije, posebice one ljutite, proteste, trivijalizirajući i čineći ih apsurdnim. Čineći vas same apsurdnim i smiješnim. To traje već neko vrijeme; klaun je ljut i uporan, bezočan i nikako ne prestaje. Kroz tu naoko bezazlenu igricu, svojom klaunskom revnošću on vas zapravo uništava kao sopstvenika vašega izražaja, vaših pokreta i rečenica. Vaši obrazi su uskoro klaunskirumeni: počeli ste se i sami pretvarati u klauna. On vam se smije. Nestajete poput lizala; u tim trenucima vi ste još samo izvor lakrdije i sve to zapravo postaje nesnošljivim. Sve dok se ne prisjetite – ta vi ste akrobata! A taj vaš jadni kolega, taj je – klaun. Dovoljna će još biti samo jedna pirueta, jedan salto, jedno hodanje po žici, pa da pokažete svoju neponovljivost i uz puno zadovoljstvo budete ostavljeni na miru. Rješenje u pravi čas. Zahvaljujući svojoj vještini, više uopće niste smiješni. Nedokučivi ste i još slobodni. Vi ste artist i u tome je vaše spasenje! To je modernizam.

Ali kroz neko vrijeme vaš kolega je došao naučivši sve vaše poteze, umije ih kopirati i karikirati: tek sada ste u neprilikama! – To je situacija poslije modernizma. Taj suludo uporni klaun – to je naš svijet! Te neprilike, to su naše prilike, nakon što su moderni artisti na eksploataciju jezika u političkoj i komercijalnoj propagandi, štampi, televiziji, radiju odgovarali stilskom akrobatikom, novim, originalnim i nepristupačnim, pokušavajući očuvati nezavisnost jezičkog izraza, nezavisnost bića, nastojeći ostati nesinhroni toj sveopćoj korupciji epohe – spasiti se! To je bilo rješenje u pravi čas. Ali danas! Danas se s tim rješenjem život klaunovski poigrao. Danas, s časom interneta, ta je korupcija, kako smo već rekli, uvišestručena, a sami modernistički postupci upućeni su na ponavljanje. Modernizam danas – to je samoukidanje. Avangarda se, na primjer, odavno popularizirala, nije više bila neprihvatljiva, niti više efektna za svoj cilj – épater le bourgeois! Neoavangarda je samo karikatura: ponavljajući avangardu ona je zapravo odvodi izvan smisla; jer estetska provokacija je naša svakidašnjica. Avangarda podrazumijeva konzervativnu kulturu, a gdje je ta danas, ovdje? Trebalo bi spaliti neoavangardu! Zbaciti je sa svemirskog broda savremenosti.

Onda, je li uopće moguće novo i originalno? To je pitanje naše epohe. Sumnja se čak da je u ovom svijetu, moguć i originalan čovjek, a kamoli originalna pjesma! Svijet je odavno izgubio neposrednost, pretvorio se u sliku, u riječ i nemoguće je jednome čovjeku da ne sluša sve te riječi, da ne gleda sve te slike, da ne bude i sam satkan od verbalno-slikovnog Svega Toga. Jednako je nemoguće piscu oteti se od univerzuma već napisanih knjiga. O tome je već zanimljivo pisao Borges. Nemoguće je pobjeći prošlosti. Uništiti prošlost, izbrisati je, popaliti muzeje, skinuti je s parobroda savremenosti, popljuvati brončane glave u parkovima, ćušnuti opći ukus, i uz to još i generirati uvijek novo, šokirati s apsolutno novim, praviti permanentnu stilsku revoluciju, kako je to htjela avangardistička senzibilnost; to je danas postalo – nemoguće! Dakle, sam modernizam je postao nemoguć. U Postilama uz Ime ruže Umberto Eco piše sljedeće rečenice: ”Avangarda uništava prošlost, izobličava je: Gospođice iz Avignona tipičan su gest avangarde; zatim, avagarda ide i dalje, razorivši figuru, ona je ukida, dolazi do apstrakcije, enformela, bijelog platna, poderanog platna, nagorjelog platna, u arhitekturi dovest će do minimalne uslovljenosti koju čini curtain wall, zgrade poput vertikalne nadgrobne ploče, čistog paralelopipeda, u književnosti do uništavanja toka diskursa, sve do kolaža u stilu Burroughsa, sve do ćutanja ili prazne stranice, u muzici do prelaza od atonalnosti do buke, do apsolutne tišine (u ovom smislu moderan je rani Cage).” Kuda dalje od tišine!

Ovaj uvid u načelnu iscrpljenost modernizma – to je postmodernistički uvid. Modernizam je dosegao granice formalnih mogućnosti, i završava u muku, pustolini, u vakuumu. To je prevelika cijena za novo. Zato naše doba više nije eksperimentalno. Ne smije biti. Danas vlada svijest da mnogo veću pažnju zaslužuju neka (ženska, crnačka…) iskustva koja su u prošlim razdobljima, kao marginalna, ostala bez literarne elaboracije. To bi trebalo biti novo literarno novo. Vjeruje se da je moguće pisati nova književna djela i na područjima stilskih linija koje su u historijskom razvoju smatrane dokrajčenim. Kategorično su opovrgnute stilska inovativnost i originalnost kao imperativi literature, kao kategorički imperativi, jer više nisu moguće, prema čemu, ne mogu biti ni obavezujuće. Nema više govora o modernističkom novome! Sve su to već opća mjesta današnje književne teorije, s kojima vješto barataju već u srednjoškolskim pismenim zadaćama.

”Može li se izjaviti ‘Bilo je lijepo jutro poznoga novembra’ a da se čovjek ne osjeti kao Snupi?”, pita se Umberto Eco u svojim Postilama. ”A kada bih to stavio u usta Snupiju? Naime, kada bi ono ‘bilo je lijepo jutro…’ rekao neko ko to s pravom izjavljuje, zato što se u njegovo vrijeme to moglo učiniti? Maska, eto šta mi treba. Mislim na postmoderno stanovište kao na muškarca koji voli neku veoma obrazovanu ženu, i koji zna da joj ne može reći ‘očajnički te volim’, jer on zna da ona zna (i ona zna da on zna) da je ovakve fraze već napisala Liala. A ipak, rješenje postoji. Mogao bi da joj kaže: ‘Što bi rekla Lijala, očajnički te volim’. I tako, izbjegavši lažnu nevinost, jasno stavivši do znanja da se više i ne može nevino govoriti, ipak će ženi reći ono što je htio: da je voli, ali da je voli u jednom razdoblju koje je izgubilo nevinost. I ako žena prihvati igru, opet će primiti jednu izjavu ljubavi. Tako se nijedno od svoje sugovornika ne bi osjetilo nevinim, oboje će prihvatiti izazov prošlosti, onog već izrečenog što se ne može ukloniti, oboje bi se svjesno i prijatno poigrali s ironijom… Ali oboje bi uspeli da, još jednom, progovore o ljubavi.” Reći kliše, ali ujedno i sugerisati da je to kliše! To jest, izgledati kao nevin i kada to nisi. Zato: ”Postmoderni odgovor modernom sastoji se od priznavanja kako prošlost, budući da se ne može uništiti, jer bi njeno uništavanje odvelo u muk, mora da se drugačije sagleda: ironično, a ne bezazleno.” (Eco) Ironijska kolažna igra sa već rečenim; pohod u muzej cjelokupne literarne tradicije, s ironijskim makazama, u potrazi za citatima; sagledavanje prošlosti sa ironičnim konkavnim staklima; govoriti klišeje s maskom; vraćati se prihvatljivim formama, formama popularne literature; to su akordi lajtmotiva književnog postmodernizma.

Nismo li malo okasnjeli? Umberto Eco je sve to napisao već davne 1983. To bi bila tačna primjedba samo da je i u književnosti 2011. a ne 1983! Postmodernizam je i danas jedini živući i međunarodni stil, to jest još uvijek revno koči pojavljivanje nečega novoga, a što nije onaj vječni nacionalni ili socijalni realizam. S pravom ili ne? To je osnovno pitanje našega razmatranja.

Postoji nekoliko nedoumica koje se vrzmaju oko ove Snupi-teorije g. Eca. Prije svega, da li je moguće da s modernizmom desilo sve to što g. Eco kaže? Da on, tj. modernizam, težeći novome zapravo uništava prošlost, da je u svome razvoju dosegao granice izražavanja, da je postao muk, jer je to morao postati, da se stoga danas ponavlja, jer se mora ponavljati, da se popularizirao, jer to morao, da je pristupačan, da je ”avangardna disonanca danas postala muzikom za uši”, da je ”modernistička neprihvatljivost postala prihvatljivom”, da je avangarda – danas tradicija, da je i sam modernizam upao u žrvanj sveopće trivijalizacije? Da li se akrobata zaista našao u škripcu, da više ne može izvesti ništa neponovljivo, ništa što i sam klaun ne može?

Je li moguće pretpostaviti takvo što? Teško. Gotovo nemoguće. Jedan klaun, ma kako bio vješt, jednostavno ne može kopirati svaki pokret jednog akrobata. Za to su mu potrebne godine rada; za to mu je potrebno da i sam postane akrobat. To bi već značilo i njegov poraz. Pretpostaviti kako je modernistička neprihvatljivost, danas, postala prihvatljivom, većini ljudi, to nije gotovo nemoguće. To je sigurno nemoguće! Ili mi pojma nemamo o našem svijetu, dok majke nad bešikama pjevuše fragmente Mallarmeovih poema, a zadaća u vrtićima je – pročitati prvih pet poglavlja Ulyssesa; Braque se, bez predgovora, daje u slikovnicama; Rimbaud je mačiji kašalj za osnovce, a da uz Baudelairea odmaraju mozak; srednjoškolci u svojim sveskama popravljaju metriku Mlade parke, dok su Hlebnjikovljeve poeme na izmišljenom jeziku (boum-goum-noum-poum) omiljeni recitali na školskim priredbama, a na porodično-prazničkim okupljanjima svira Pierrot lunaire; gđe pred spavanje čitaju Nađu, u crkvama namjesto ikona stavljene su dada-ikone F. Picabije, na ulazu u Jelizejsku palatu stoje skulpture Arhipenka ili Duchamp-Villona… Prokuranti pišu svojim šefovima hermetične izvještaje (u slobodnom stihu) o prihodima i rashodima za protekli mjesec, a doktori propisuju starijim gospođama sa visokim krvnim tlakom slušanje dodekafonije Albana Berga, za relaksaciju; u novinama čitamo: na JFK-u ćete uz karte dobiti i Waste Land, ”za ubijanje vremena za slučaj da let kasni pet ili šest minuta”, dok u zemlji renesanse to rješavaju praktičnije: štampanjem lirike kraj redova vožnje autobusa; gledamo na televiziji Talijane kako stoje u redovima za čitanje lirike Montalea i Salvatorea Quasimoda. Prava renesansa duha! Itd, itsl. Neka nam sada bude dozvoljeno proglastiti ovu teorijicu g. Eca – ordinarnom besmislicom!

Ah, da! Možda nismo najbolje shvatili šta g. Eco želi reći. Možda? vjerovatno? sigurno! on ne misli na takvo što. Da se savremena kultura prilagodila avangardi. Da je svijet počeo oponašati moderniste! Ali na šta onda, dovraga, misli taj g. Eco? I šta govori? Avangardna disonanca postala je danas muzikom za uši, neprihvatljivost poruke postala je prihvatljivom. (Postile uz Ime ruže)? Prihvatljivom za koga? Ako ne za većinu. Za manjinu? Opet bi rečenice g. Eca ostale nonsens! Avangarda ne može postati prihvatljivom za manjinu. Ona je uvijek i bila prihvatljiva za manjinu! Postoje sekte i one se nazivaju čitaocima Hlebnjikova, čitaocima Bretona, čitaocima Joycea… A svijet gleda televiziju. Naravno, svijet preko televizije gleda i slike Van Gogha, Gaugena i Maxa Ernsta. Ali to je jedna stvar! Druga je stvar doživljavati i razumijevati te slike na pravi način. Imati pojma o modernom slikarstvu, to nema veze ni s posjedovanjem Chiricovih ili originala Roberta Delaunaya, niti sa gledanjem televizije; to se po sebi razumije. Građani što, po muzejima ili galerijama, u kontemplativnim monden-pozama, ne trepajući ispod naočara i lornjona, u belespritskom mimohodu razgledaju nadrealističke vizije, uz to i praveći se da ih razumiju, a po zahtjevu situacije, ili, u samoljublju, zaneseni, misleći da ih doista razumiju; gledaju, na primjer, cerekava, buljooka, zvjerska, gnjiloraspadajuća, sablasna, majmunski iskežena lica s Picassovih ili slika Georga Grosza, sa ispitivalačkom facom majmuna koji motri sebe u ogledalu. Avangarda ne može više zapanjiti građanina. Ali nikako zbog toga što on razumije! Već se što se majmunski pretvara da razumije sve što se nađe pred njim; dadnite mu dadaističku farsu, on će zacijelo potvrdno klimnuti vam glavom: very well! excellent! magnificent! Postoji klasična priča o tome kako je jedan antički filozof umro od smijeha gledajući kako magarac jede smokve. Snaga ekspresija, bogatstvo emocije, sloboda poteza. To su tri frazerske lijane na kojima silni ti majmuni prolijeću kroz prašumu moderne umjetnosti, bez da mogu zastati, vidjeti, osjetiti bilo šta u toj prašumi od te silne jurnjave, jurnjave koju zovu i svojim ”lakim kretanjem kroz prašumu moderne umjetnosti”. Nadrealizam je otkrivanje nesvjesnoga. A kubizam? E, to je geometrizacija figure… I tako bablje, u nedogled. Naše vrijeme je vrijeme leksikonskog instant-znanja, kviz-erudita, frazerske kritike gg. novinara, banalnih asoccijacija, gluposti radi zarade, gluposti zarad gluposti… Niko više ne brine o vječnosti. Majmunsko je vrijeme. Vječno majmunsko vrijeme, razumije se…

Ne može biti govora o tome da je modernizam postao prihvatljivim za to naše vrijeme, vrijeme vladavine majmuna i postmodernizma; teško da će on prihvatljivim postati za bilo koje dogledno vrijeme. Ni svjetski priznati stručnjaci u oblasti umjetnosti još uvijek i sami ne znaju i ne osjećaju šta je to modernizam. Na primjer, g. Umberto Eco: on nam je sad nekako priručan. U svojim Postilama on je primjetio kako je James Joyce u svome posljednjem djelu i sam – postmodernist! Smjela primjedba, dakako. Samo, šta li je onda modernizam, ako to nije Finnegan's Wake? To već niko, pa ni sam g. Eco, ne bi znao objasniti: modernizam je, dakle, još uvijek moderan, nepoznat i nedokučiv. Pogledajmo još i sljedeću konstataciju da bismo se uvjerili u naše pretpostavke. ”Avangarda uništava prošlost, izobličava je: Gospođice iz Avignona tipičan su gest avangarde…” Avangarda, dakle, uništava prošlost, a ”Gđice iz Avignona” su tipičan njezin gest! To misli g. Eco, i kada to kaže, liči na nekog estetskomorfološkog Snupija. Iz sljedećih razloga. Ako su Gospođice iz Avignona tipičan gest avangarde – a jesu – onda ne može biti govora o tome da avangarda uništava prošlost. Na toj slici je možda i najočigledniji, vidljiv i očima običnih diletanata, stilski utjecaj crnačke plastike na kubizam; upravo tu Picasso počinje oživljavati jednu prošlost Afrike i primitivne umjetnosti, jednu pravu prošlost, arhajsku i zaboravljenu, potisnutu, neznanu, i još od linija tih kipića crnačkih bogova formira složenije oblike, križance, tj. sve u novome kontekstu, evropskom i kontekstu platna. Deformacija proistekla iz težnje za hijeratizmom i začudnim, raspršavanja oblika. Oblik se razbija u rasparčane volumene. Potrebno je dobro se zagledati kako bismo mogli shvatiti kojoj od pet figura pripada koja ruka: oblici su međusobno zapleteni s intencijom proizvođenja utiska o zbrci. Ta kompozicija, policentrična, ekscentrična, ipak je tradicionalna u španjolskom baroknom slikarstvu. Kod, na primjer, Goye u ”Porodici Karla IV”. Ali Goyini oblici su neusporedivi s Picassovim, između ostalog i zbog Picassovog crpljenja iz crnačke plastike. Mirna nepomičnost je isto tako upečatljiva kao i nagla kretnja, ali povezanost tih nespojivih elemenata! Ta djeluje daleko upečatljivije. To je znao kubista. ”Les Demoiselles d'Avignon” uzbuđuje i uznemiruje daleko više od crnačkih idola ili od Goye. Dakle, nov kvalitet. To je važno. U različitim manifestima avangarde jest proglašen raskid sa prošlošću i to pomućuje rasuđivanje. Ali i žumanjak je prije narandžast nego žut. Hoćemo reći da je za razumnu ocjenu teza iznesenih u avangardističkim manifestima potreban je razuman čitalac, a ne avangardist ili Snupi. Avangardisti viču, u afektu i, u svome stilu, pretjeruju: zbaciti Dostojevskog, Tolstoja i Puškina s parobroda savremenosti! To je izvjesna tradicija, a ne tradicija uopće, ne prošlost uopće, ne Verhaeren, Nietzsche, trubaduri ili Njekrasov na primjer, već nacionalna i posvećena prošlost. Negira se klasična prošlost ponajviše, muzealizirana i iscrpljena kultura, neživotna i zloupotrebljena, kanonske ikone ponajprije: ne meće Marcel Duchamp brkove Mona Lisi tek zato što mu je bila pri ruci! Ali se i usvajaju neke zanemarene prošlosti, potisnute tradicije i njihovi svježi, nedokrajčeni stilski instrumenti: okeanijska, afrička i umjetnost američkih Indijanaca, starokitajska i starojapanska, starogotska, staroslavenska i još neke starostavne umjetnosti. Japansko slikarstvo, ono je za impresioniste bilo jedna velika škola posmatranja: ono ih je opskrbilo duhovnim naočarima s kojima s mogli ugledati prizore što ih njihove zapadnjačke oči zbog hiljadugodišnjih navada nikada više ne bi mogle primijetiti. Zašto Van Gogh bježi iz Pariza u Orivansu? ”Želio sam da vidim drugačiju svjetlost, vjerovao sam da ću, dok promatram prirodu po svjetlijim i prostranijim nebom, dobiti tačniju ideju o tome na koji način na koji gledaju i crtaju Japanci.” Savršeno originalan, Van Gogh je bio za ekspresioniste ono što je staro japansko slikarstvo bilo za njega. Govorili smo i o kubizmu: na kraju, znamo li šta je samo Cezanné značio za kuističku optiku, pitanje prirode avangardnog novoga moralo bi biti zaključeno. Nemoguće je umjetniku uništiti prošlost, to je tačno; samo, to važi i za modernizam: pokušaji oslobađanja od svih utjecaja su završili u provaliji Ničega, u muku, praznom papiru, poderanom kartonu, platnu, i nisu modernizam, jer nisu rezultirali umjetničkim djelima, već su to samo izjalovljene hipoteze megalomana. Žaba koja je, napevši se da i sama bude velika kao slon, postala haotični niz mrlja i komada, neuvisli poredak boja, koja je postala ništa: to jest samo se rasprsnula. Uništavati svu prošlost, to znači uništiti bilo kakav govor (jer i govor crpimo iz prošlosti), to nije umjetnost; to nije modernizam, modernizam je živio od oživljavanja izvjesnih tradicija. I avangarda je imala svoju tradiciju. Uranijum je, također, sačinjen s pomoću nekih bogomdanih elemenata.

Neprekidna jurnjava barbarskih hordi, gladnih i žednih stalno novih zemalja, i neprekidno gaženje i uništavanje svih znakova prošlosti, prije svega klasičnog grčko-rimskoga nasljeđa; uništavanje i jurnjava što su, zbog ekstremnosti svojih namjera, zapravo od sebe samih osuđeni na nestanak, jer kada se uništi sva ta prošlost i kada se osvoje sve zemlje, kad se sve to iscrpi, više neće ostati ništa, a oni ne znaju živjeti drugačije, sjedilački. Ta jurnjava i to uništavanje, to samoiscrpljivanje u jurnjavi i u uništavanju, to samoubistvo – to je modernizam za Umberta Eca i postmoderniste. Modernisti se jesu voljeli poistovjećivati s barbarima, ali barbari koji su napadali Imperij i njegovu antiku, nisu bili u neprestanoj jurnjavi za novim i neopljačkanim: Burgundi i Vizigoti su također imali i svoje dugovječne naseobine, zapravo vlastita kraljevstva na zapadnoevropskome tlu; Vandali su dugo vremena, čak za vremena nekoliko njihovih kraljeva, ostali u sjevernozapadnoj Africi; Langobardi u dolini Padusa; o Francima da i ne govorimo. Barbari su osnovali nove zemlje, napravili geografski otklon od epicentara antičke civlizacije, i označili prekretnicu u razvoju evropske povijesti. Barbari devastiraju prošlost Imperija, ali imaju i svoju prošlost, nju i čuvaju. Tako i modernisti: nisu bili vjetrogonje, to jest znali su zastati: imali su svoju prošlost. Njihova prošlost, njihova tradicija, su, kako smo već nekoliko puta rekli, svi ovi i još mnogi drugi barbari. I ne samo barbari, već i neki modernovremenski utjecaji.

Modernizam, to nije eksperimentalna hemija koja traga samo za izmišljanjem novih elemenata, iznalaženje novih stilskih uranijuma i plutonijuma, potreba za stalnim širenjem stilskog Mendeljejevog sistema svjetske literature; to samo o njemu misle postmodernisti. Modernistička hemija je prije u potrazi za novim jedinjenjima već postojećih elemenata, potjera za novim čarobnim molekulama; to je alhemija prije svega. Čak i oni modernisti za koje se u školskim priručnicima kazuje da su izumitelji elemenata, nisu negoli dobro umiješali bogomdane atome. Uzmimo neke ”osnovne figure modernizma” u poeziji i prozi, kao dokazni materijal. Baudelaire i Joyce – to su alhemičari, kat’ exochen. Oni su pažljivi skupljači sastojaka i izumitelji recepata. Savršeni poznavaoci elemenata i tvorci majestetičnih molekularnih formula. Baudelaire je svojom estetskom teorijom, prije negoli svojom (iako originalnom, ipak nemoderno diskurzivnom) lirikom, otvorio put simbolizmu; a kao estetski teoretik je zapravo sintetičar; njegova teorija poezije je pabirčenje iz Poea, Theodora Hoffmanna, Novalisa, iz francuskog romantizma, Parnasa Teophilea Gautiera, Swedenborgove mistike itd. Nije potrebno ići dalje u našoj antiekologijskoj tvrdnji. Amalgam dakako, ali i čudo: njegova teorija je sjemenka iz koje izrasta sva moderna lirika, i svaki pupoljak na toj razgranatoj krošnji ima itekako veze s ovim bogom pjesnika. Ili Joyce. On je na području romana zacijelo najveći tvorac stilskih sinteza: veći je sintetičar od Baudelairea! Njegovo djelo – to je složeni hemijski spoj od elemenata sa posve različitim svojstvima; on operiše sa najraznolikijim postupcima, od suhe proze do paratakse dadističkih manifesta. Ulysses je u tome smislu jedna složena i šarena mješavina. Koliki je samo utjecaj na primjer futurističkih manifesta u tom romanu, u njegovoj sintaksi, interpunkciji, ritmu, i koliko je još filološki neispitana ta veza! Joyce, na kraju svih krajeva, nije ni izmislio taj svoj ”tok svijesti”, već neki Francuz. Ali ko još zna za tog Francuza? Joyce je, s pravom, najznačajniji moderni romansijer, a ti stvaraoci novih elemenata, to su endemi! A još su rjeđa vrsta oni koji su izbjegli sudbinu izumitelja struje svijesti. Takvi su na primjer Rimbaud i Mallarme. Oni su nuklearni fizičari svijeta modernog pjesništva! Oni su stvorili nove elemente, uranije i plutonije moderne lirike: nove tehnike, nove figure, nove sintaksičke krošnje, nov lirski jezik, nov način čitanja, nov način djelovanja u poeziji, a radijacija njihovog utjecaja je na božanskom stupnju: lirika 20. vijeka, od Valeryja do nadrealista, od ruskih futurista do Federica Lorce i Ujevića, ma koliko izvjesni pjesnici bili značajni i originalni, ne donosi ničega elementarno novoga, već su to različita jedinjenja onih starih, bogomdanih i ovih novih, simbolističkih elemenata. A sve je to, kako maloprije rekosmo, nezamislivo bez Baudelaireovih teorijskih formula. Pa, onda kolikog samo utjecaja na tu modernopoetsku nuklearnu fiziku imaju formule bajalica drevne magije ili mistika Balanchea i Lévyja! ”Pjevao sam o zlu kao Mickjevič i Byron, Milton, Musset, Baudelaire, itd. Naravno, malo sam proširio dijapazon u namjeri da donesem nešto novo toj uznemirenoj književnosti…” Malo sam proširio dijapazon… To kaže Lautreamont! Izvjesni obziri nas sprječavaju da idemo dalje, ali već i nakon navedenoga, smijemo primijetiti: ako modernizam ne oživljava prošlost, onda mi uopće ne znamo šta te riječi (tj. modernizam i prošlost) znače.

Moderno vrijeme, to su prije svega neviđeno proširene komunikacijske mogućnosti: čarolijske mogućnosti raznih proteza čovjekovog glasa, čovječanstvo koje broji milijarde glava… O tome smo već govorili. Ali daleko od toga da smo iscrpili, da smo mogli iscrpiti, značaj tih činjenica. Značaj tih fakata samo za književnost! Komunikacija među najudaljenijim i najrazličitijim kulturama i metodima umjetničkog i neumjetničkog oblikovanja: sjetimo se još jednom prošlosti Gospođica iz Avignona, ili pak Bretonovih predgovora zbirkama pjesama i izložbama crteža luđaka i djece. Pristup najrazličitijim znanjima: od marksizma do sufijskog islama, od psihoanalitičkih teorija do okultizma. Književnost u doba tehnike je presudno određena tim stanjem sveopće razmjene znanja i iskustava, i svemogućnostima tog stanja; u znaku je svih tih neslućenih i bizarnih susreta, u znaku cijelog svijeta kao tradicije, svjetske književnosti i svjetske tradicije. Taj svijet međunarodne saradnje postojao je mnogo prije OUN-a i postmodernizma. Npr. već u doba onog slijepog rapsoda. Ta postmoderna ”Aleksandrijska knjižnica”, ”Babilonska biblioteka” ili kako već, to je – zapravo podvala, švercerska etiketa, samo reklamni pojam. I neka nam oprosti duh Borgesov, ali hoćemo da kažemo sljedeće. Pretpostavljati da je modernizam uništavanje prošlosti, prošlosti kao takve, čišćenje od utjecaja, neprestana jurnjava u novo, uvijek novo, uvijek u apsolutno novo, i da je to novo zbog sebe takvoga, apsolutnoga, danas isrcpljeno, i da bi traganje bilo uzaludno, i da je zato novo danas nemoguće, da treba priznati prošlost, da joj se treba vratiti, vratiti se onome što je moguće, to jest ironijskom sagledavanju prošlosti; pretpostavljati i zaključivati tako, to znači vidjeti stvari kao g. Eco. To jest postmodernistički. To jest pogrešno. Glupavo. Ta opozicija između modernizma i postmodernizma, da prvi negira prošlost i priznaje samo novo, dok drugi priznaje prošlost i samo negira novo, to je izvještačena opozicija, lažna: kako smo već vidjeli, modernizam uopće ne poništava prošlost kao takvu, i njegovo novo niukoliko nije van svake prošlosti; već priznaje prošlosti i zapravo tek oživljavajući prošlost on dokučuje novo. A postmodernizam je potekao iz zablude, i sam je jedna zabluda, i umrijet će kao zabluda, i takav ostati u pamćenju, tj. kao zabluda. Ako uopće ostane zapamćen, jer nije htio ponuditi ničega novoga, ili jest htio ali nije mogao: čak ni ta njegova ”Aleksandrijska biblioteka” nije njegova, već od davnina.

Postmodernizam je bolesno ambiciozni šegrt koji je ubio majstora, a zatim sve prikazao kao slučaj samoubojstva; kao nesretan slučaj, kao neizbježan slučaj, kao logičan slijed stvari. Kao očekivan razvoj. I sve je naoko ispalo savršeno: radionica, ugled i mušterije, sve majstorsko ostalo je samo za njega. Sve majstorsko, ali za šegrta. Dakle, sve, ali samo naoko savršeno. Sve je zapravo pošlo naopako. Onoga trenutka kada je trebalo ponovo početi raditi ispostavila se istina: nepokradeno je ostalo ono najvažnije. Jasno, radi se o majstorskom znanju, a za što su bile potrebne godine dana krađe, tj. rada i – živ majstor. To je sad bilo posve nemoguće i nelogično! Ovako je samo šegrt rasprodao alatke i majstorsku radnju trgovcima starim gvožđurijama: radionicu (koja je sada zapravo trgovina) sada posjećuje ”više naroda”. Laž je učinila da opet sve izgleda očekivano i logično. Majstor se samo zavaravao, jer zanat je zapravo izumirao, tj. izumro: tj. bolje je bilo radnju iskoristiti za prodaju staroga gvožđa negoli nekorisno majstorisati, iscrpljivati maštu i tijelo uzalud, praviti Ono što nikome neće trebati, ubiti se na kraju iscijeđen. Sve je tako logično i svi su povjerovali. Svi sem onih koji su poznavali samog šegrtovog mentora, i koji su morali znati da se On nikako nije mogao sam ubiti. I sada nakon četrdesetak godina poslije smrti njegove savjesti, tj. majstorove smrti, gledamo lažova kako i sam umire, i izgleda nam kao mizerna pojava.

Govorili smo kako je doba tehnike zapravo doba međunarodnosti, međunarodne ovisnosti. Izolacija neke od nacije više nije moguća, ni ekonomska, ni kulturna. Zemljotres u Japanu, znači i ekonomsku krizu u Japanu, a ekonomska kriza u Japanu znači i skuplji kruh u Gani. Ili: pokršteni Indijanci u unutrašnjosti Amazona s virtuoznošću samog Menuhina gudaju koncerte Paganinija! Slično i u književnosti. Voditi se samo za lokalnom tradicijom, to danas znači i ne moći poroditi novo. Kao što novo nije ni uvođenje svjetskih trendova u lokalne okvire, tj. Jovan Dučić ili ”hrvatski fantastičari”. Baš kao što u oba slučaja ne možemo očekivati ničega književno vrijednoga. Pogledajmo, na primjer, samo šta bi to u našoj književnosti moglo stajati kao vrijedna i svjetska književnost. Krleža je napisao jedan roman bez kojega bi bilo nedovršeno 20. stoljeće u evropskoj literaturi, to je zasigurno. Taj njegov glavni junak, neurastenik koji se spašava njegovanjem estetskih senzacija, jeste samo varijacija Axela Villiersa de l'Isle-Adama, Baudelaireovog Samuela Cramera, Laforgueovog Lohengrina, Hamleta iz Mallarmeove drame Igitur, Huismansovog Des Esseintesa, Proustovog junaka… Svaki od njih je kao odsječen komadić slike, i tako lišen odnosa prema podlozi, njegova pozicija u društvenoj kompoziciji, odnos njegove figure prema drugim figurama u toj kompoziciji: građaninu, boemu, seljaku, naučniku, filozofu, fabrikantu ili plemiću, jest nemoguć, samim čime je i nemoguća moralna problematizacija njihovih odnosa, i taj odrezani komadić je u tom smislu ostao obesmišljen; svaki je, iako dovršen u sebi samome, ipak ostao nedorečen. Naravno, svaki osim Filipa Latinovicza. Artistička i socijalna proza u jednome: spajanje nespojivoga! Ili kod Crnjanskog, gdje je još izraženiji taj kontrast. Moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini. ”….Moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini, priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim i mrem.” On dovodi u vezu lešine svjetskih ratova i panteizam stare kineske lirike, Lao Cea! Pogledajte u Dnevniku o Čarnojeviću: tu su lišće i trešnje Li Tai Poa zajedno sa krvavim listovima (sa zgnječenim glavama i rasporenim drobinama) ratnog naturalizma. ”Na glavnom putu smo dobili tri teške granate. Bilo je već dosta mrtvih. Navikli smo se. Šume su bile sve lepše; zlatne, crvene, mlade šume.” Uporedimo li pjesme Crnjanskog sa onim Dušana Vasiljeva vidjet ćemo svu veličinu prvoga. Ta njegova bizarna kombinacija tek uspijeva svojom jodnogorkom ironijom dati lirski učinkovito čovjeka koji pjeva poslije rata: te trešnje su smirujuće lijepe i zavičajne, ali često i gorke, često crvave, zbog silnih leševa pod njima. Vasiljev se pobojao da pjeva o bilo čemu drugome osim o leševima… To nije bilo dovoljno da se pjeva o leševima, to nije bilo dovoljno da se zapanji modernog čitaoca. Tu još treba ”biti indiferentan i slijediti prirodu” (Čuang Ce). Veći luđak je onaj ko u Dvadesetom vijeku govori kako vlada svojom sudbinom, negoli onaj što veli da sve to zavisi od cvjetanja jedne rumene biljke na Cejlonu. To je Crnjanski znao. Spajanje nespojivog i govorenje nečuvenog. Ta njegova bizarna veza je poput metafore: spajanje dvije stvari koje do tada nisu… Umjeti biti originalan u književnosti znači zapravo umjeti napraviti uspjelu metaforu! Imati, prije svega, pjesničko čulo.

Porast komunikacijskih mogućnosti je neizbježno i porast literature o književnosti, prije svega, porast naučne literature o književnosti. I to ima itekako veze s našom temom. Pogledajte, na primjer, radove modernih filologa o Rabelaisu. Skoro svi elementi koji se sjedinjuju u Rabelaisovom djelu poznati su iz poznog srednjeg vijeka: grube i šaljive narodne priče, kreaturalno shvatanje ljudskog tijela, nedostatak stida i uzdržljivosti u seksualnom smislu, miješanje takve realistike sa satiričnim ili didaktičnim sadržajem, haotično nagomilana i katkad teško razumljiva učenost, upotreba alegoričnih figura u kasnijim knjigama. Ali on realistički podražava zemaljski život koji trijumfuje, to je nehrišćanski, što će reći, i potpuno suprotno cjelini ideja poznosrednjovjekovne kreaturalne realistike. Te pojedinačne i preuzete elemente Rabelais pojačava, i još im daje jedan sasvim drugi smisao, suprotan njihovom srednjevjekovnom; potpuno im mijenja namjenu i funkciju. – Rabelais je neki James Joyce poznoga srednjeg vijeka! To se o Rabelaisu nije moglo znati prije moderne filologije. Pogledajte šta je napisano o Komediji, o Don Kihotu, o Iskušenju sv. Antonija… Ali, ta filološka komparativna djelatnost osim što zna biti otkrivalačka, zna i gušiti otkrivanja novoga. To se posebice odnosi na sagledavanje savremene literarture. O Rabelaisu nije donesen sud po kojem je on samo – narodna priča poznoga srednjeg vijeka plus antički humanizam, tako i u komparativističkom suđenju savremenoj književnosti treba pristupiti, ako već ne može sine ira et studio, onda makar, bez vjere da jedno književno djelo može na zbir stilskih utjecaja. To ne znači da ne može postojati knjiga koja je uistinu prosti zbir stilskih utjecaja, samo to nije književnost, već roman Muharema Bazdulja. A granica između sinteze koja daje nov kvalitet i epigonije, ta granica je spoznatljiva, samo ukoliko je ne kroje novinari, profesori estetike na našim filozofskim fakultetima ili profesori semiologije u Bolonji. Sve se ovo o čemu govori jasno vidi na primjeru Danila Kiša. Taj Danilo Kiš, on piše u ”postmoderno vrijeme” i uspijeva u svojim prozama biti originalan i inovativan u smislu stila; on ne ukida prošlost, izvjesni utjecaji na njegovo djelo su očigledni, uostalom, naći ćete kako i sam o tome (prečesto i pomalo neukusno) nabraja: Flaubert, Andrić, Borges, Isak Babelj, Krleža, Varlam Šalamov, Solženjicin itd; Kiš nije nikakav ”srpski borhesovac”, baš kao što ni Borges nije nikakav argentinski poovac! Kiš nije u literarnom smislu ni Šalamov, ni Solženjicin, ni Karlo Štajner, ni Robbe-Grillet, ni Borhes, niti neki Irfan Horozović. On je uspio dati novo: kakve veze imaju Borges i Varlam Šalamov, to smo vidjeli u Grobnici za Borisa Davidoviča. To spajanje nespojivog. I taj Danilo Kiš, je zapravo naš dokazni primjer da i u postmodernom vremenu moguća stilska originalnosti i novost. To je njegova vrijednost, a ne nekakvi protulijevi krošei njegovog resantimana upućivani svim iole crvenim glavama.

Umjetnost pridavanja vlastitog smisla tuđim riječima: jednako u prozi i u poeziji, što znači, oživjeti riječi, ispuniti ih novim, vlastitim i literarnim smislom, to je umjetnost stila. I to je, prije svega, pitanje pojedinačnog talenta, ili božije davanje, dar muza, kako se to već nekada objašnjavalo. Bez oživljavanja prošlosti ne može biti književnosti. Jednako kao što je i bez prevazilaženja prošlosti ne može biti. Slažemo se sa svim onime što je Poe jednom rekao, da je originalnost stvar izučavanja, što ne znači da je to stvar koja se može preneti nastavom. A kako smo već rekli, mi u ovom svijetu krcatom informacijama, nemamo vremena zadržavati pažnju na nečemu posve poznatom, tj. dosadnom kao žvakaća guma. Mi to preskačemo. Zastajemo samo pred originalnim. Tražimo novo. Jer je novo moguće. Kao što je bilo moguće u književnosti, od Dantea do Danila Kiša. Novo kao nove kombinacije riječi. Ništa više od toga… Ništa manje od toga!

Mi pišemo ovo za one koji imaju imalo mozga i u njemu poznavanja književnosti. A ne za postmoderniste. Jer da ti ubogi postmodernisti imaju imalo mozga i pojma o svemu što govore, oni nikada ne bi tvrdili da novoga više ne može biti, tj. da ga zato i ne treba biti. Zato što ti postmodernisti (ako već dobro pamtimo tu njihovu argumentaciju protiv ”totalitarnih sistema modernizma”) tvrde kako je stvarnost uvijek nedorečena i kako je neiscrpiva u toj svojoj nedorečenosti, kako se ona stalno kreće, kako njezinih neizbroj mogućnosti izmiče bilo kakvom sistematskom opisu, kako se uvijek otvaraju neki novi i neopisani momenti stvarnosti: kako je stvarnost neopisiva do kraja, kako je svijet otvoren, kako je on prije mogućnost negoli postojanost; kako nas je zato budućnost svaki put ismijala kad smo mislili da poznajemo stvarnost, kako je sve rečeno, i da možemo anticipirati budućnost… Svijet je otvoren baš kao što je i novo moguće. Osim toga, glupavo bi bilo i pomisliti da su u 3000 godina samo evropske literature i mogle biti iscrpljene sve kombinacije, i da danas sa ta tri milenija literarane tradicije, u tehničkome svijetu i neviđeni novim oblicima iskustva, nemamo zapravo iz čega stvarati novo! Glupavo kao i sam postmodernizam. Mi zato moramo tražiti i očekivati jednu novu književnost, bolju književnost, drzovitiju, muževniju… Ukoliko ne dadnemo nova djela, mi ćemo u očima književnih bogova ostati mizerne pojave. Ukoliko ostanemo. Ukoliko ostanemo pri pameti u mukama ovog postmodernog stanja.

Naše vrijeme je vrijeme profesora i novinara prokrijumčarenih u literaturu, vrijeme njihovih novinarskih i profesorskih mudrolija o književnosti, vrijeme profesorske i novinarske korupcije na literarnoj sceni. Književnost je svim time oneozbiljena. Taj vražji mizanscen! U književnost vladaju profesorske teorije. Na primjer, na osnovu lingvističkih teorija nekih pariskih filozofa iz 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, sumnja se čak i u mogućnost da jezik, tj. književnost, može prenositi zbiljsko iskustvo, već se (književni) tekst shvaća kao iskaz o nekom drugom tekstu, o ovaj o nekom drugom, i tako ad infinitum. Riječi su izgubile vezu sa stvarima. Tako su se pisci poput Johna Bartha okrenuli parodističkom odnosu prema željama modernističke književnosti da uobliči iskustvo, da simulira zbilju; parodijski se odnose prema jezičkim i književnim konvencijama – to je njihovo rješenje. I tako ad infinitum. U jeziku je izvjesna samo značenjska nestabilnost i sudbina bilo kakavog pisanja je neograničena igra neodredljivih značenja.[1] Rekosmo ”igra”; to je ključna riječ kada savremeni književni teoretičari i postmoderni pisci, poput Rolanda Barthesa, govore o funkciji književnosti u savremenom svijetu. Uz igru, dakako, ide i zabava, pa se u postmodernoj literaturi nazire književni model kojega neki kritičari i poetolozi (spominje se izvjesni Leslie Fiedler) smatraju šansom književnosti današnjice, a tj. pisanje koje će premostiti jaz između ekskluzivnog, čak u izvjesnim vidovima – ezoteričnog, modernizma i tzv. ”popularne kulture”. Tako i Umberto Eco: ”Htio sam da se čitalac zabavlja. Barem onoliko koliko sam se ja zabavljao. To je veoma važna stvar, koja se, izgleda, sukobljava s misaonijim idejama koje, ako nam je vjerovati, imamo o romanu.” (Postile uz ”Ime ruže”) Taj Ecov roman prodat je u više od 30 miliona primjeraka! Ipak, Eco je nedavno, tj. nakon tridesetak godina, napisao i novu verziju svoga romana. To jest pojednostavljenu verziju ”Imena ruže”. Pisac je, kako se navodi u saopćenju njegovog izdavača, odlučio izmijeniti tekst romana i to tako što će biti ”izbačeni podugi opisi, eruditske reference i pasaži na latinskome”, a sve da bi roman ”učinio pristupačnijim novoj, digitalizovanoj” čitalačkoj publici. Pisac ipak ”nije izmijenio radnju niti strukturu romana, te je roman u svojoj suštini ostao – isti”, zajamčio je izdavač na kraju svog saopćenja.

Još jedan profesor, pisac evropskih obzora, cijenjen evropski akademičar, prorokuje o sudbini književnosti na sljedeći način: ”Nepovrativo je, naime, nazočna svijest da su mogućnosti jezičnog oblikovanja ograničene i da se zbog toga i nova iskustva moraju povjeriti fondu postupaka koji se sve češće ponavlja. Naivno bi bilo smatrati da će neka zgonetna dijalektička mudrost povijesti nove životne procese popratiti i novim oblicima organizacije teksta. Prije će biti da je nastupio povijesni trenutak koji potvrđuje uvid da će umjetnost uopće – a književnost zacijelo neće biti izuzetak – poživjeti drukčijim životom u javnosti nego u prethodnim razdobljima. Vraćamo se time razmatranju s početka ovog poglavlja. Epohama emancipacije umjetnosti estetsko je stvaralaštvo bilo poprište snova i ekstaza, ali i organon istine, ‘cijele istine’ o čovjeku. Znakovi upućuju na to da će se umjetnost rastati od te patetične uloge i da će u njoj prevladati oblici manje ili više suptilne igre.” Mogućnosti jezičkog oblikovanja su ograničene; novoga neće biti; književnost će odbaciti tu patetičnu ulogu organona istina, i u njoj će prevladati oblici suptilne igre. U te četiri proste rečenice sažeta je sva misao postmodenizma.

Koliko samo besmisla u te četiri rečenice! Pa zašto, dovraga, igra? Zašto ne istina? Gdje smo mi danas? I kako smo to? Da bi nam književnost trebala postati oblikom igre. Igrom je ona bila u junačkim vremenima. Jesu li ovo junačka vremena? Ako je patetično dodijeliti književnosti ulogu organona istine, šta onda znači odrediti joj ulogu ”više ili manje suptilnih oblika igre”? Je li to ironijski ili svinjogojski pogled na stvari? Je li to opravdano ili je po miloj voljici? Igrati se u literaturi, je li to znači da naš svijet nije satkan od očaja i besmisla, od haosa i zločina? Od duboke psiho-fiziološke nelagode. Da li to živimo u nekim idealnim društvenim porecima? Jesmo li to razriješene sve protivurječnosti historijskog kretanja? Jesmo li na kraju povijesti? Na kraju vremena i prostora? Ne postoje više ni metafizičke smetnje, je li? Da se konačno možemo na miru igrati?… Zašto onda čitati one koji nisu pisali literarne igrice? I oni će nastaviti da postoje kao književnost i u našem vremenu. Kako ćemo čitati sve koji su smatrali ”da uobličuju iskustvo i govore o zbilji”? Hoćemo li ih onda smatrati dvopapkarima? Magarcima koji ne žele da se igraju s nama, već magarče tamo nešto svoje… Evo šta na primjer, onaj maloprije citirani profesorski profet, u istoj knjizi, kaže za Kafku: ”Što vrijedi za odnose unutar književnosti, vrijedi i za doživljavanje zbilje očima čitalaca. Kafka nije stvorio samo svoje preteče i svoje sljedbenike u književnosti nego i u realnosti. Otkad postoje njegova djela, svijet je u opažanjima senzibilnih ljudi dobio nove karakteristike.” Kafka je u očima svojih čitalaca promijenio izgled svijeta. Pretpostavljamo da čitaoci Kafke imaju bolji uvid u stvarnosti? Svejedno, na kraju. Kafka nije nikakav realist, ne mora čak ni oponašati stvarnost, a ta njegova opet književnost ipak ima duboke veze sa stvarnošću, sa njezinim izgledom u očima čitalaca, tj. sa istinom i laži o njoj. Riječi jesu izgubile vezu sa stvarima: teorijske riječi. One su se osamostalile; taj prazni jezik koji više ne govori ni o čemu osim o sebi samome. Izvjesne lingvističke teorije nemaju nikakve veze sa iskustvom, a očekuju da ih se uzima za ozbiljno. Taj teorijski Pariz! I te njegove vražje teorije! Nakon svega toga trebat će nam nekoliko dobrih ćuški od strane zdravog razuma da dođemo sebi. Zamislimo da je Rimbaud u tome smislu postupao par ordre Karl Marx: zaboga, on nikada ne bi napisao ni retka! Savremena književnosti upregnuta u nepokretna kola silnih tih nesavremenih teorijica liči nam na nekakvog sipljivoga magarca koji ne može više ni makac, i zato nam je i smiješna, prilično beznačajna. Ili smo mi zapravo smiješni i mazgovi, a svi oni za koje se po sebi razumije kako je svaki taj nekakav Kafka ili Rimbaud dječija igrarija i nekakva dragunlije, i da je prava stvarnost van svih tih pričam ti pričanja, dakle, da su svi ti poslovnokonkretni ljudi i svinjogojci zapravo i tako nesvjesno – osviješćeni spram nas, mazgova? Tu nema kompromisa.

To naše vrijeme – šta je ono? Šta smo to mi – ljudi doba tehnike? Kakve smo to promjene pretrpjeli pa se imenujemo uz taj samozadovoljni germanski patos? ”Ljudi u dobu tehnike.” Ne, to nije uobraženost; prije govorimo sa sjetom. Mi smo tek tehnički ljudi. Pogledajmo, na primjer, sljedeći opis naše doživljanosti. Naši osjećaji prostora i vremena su nešto sasvim novo negoli prije tehnike. Promjene u doživljaju prostora u doba novih saobraćajnih mogućnosti, ta planetarna povezanost, šest milijardi glava u jednome tijelu, to je značilo i ukidanje doživljaja ogromnih udaljenosti. Šta je nama jedriti po kozmosu ili kampovati na Mjesecu! Šta nam je to više daleko? Kad mi to tugujemo, ispod golog mjeseca, što više ne možemo nekome poslati pismo! Te pjesme se više ne pjevaju ni u rovovima: svi današnji ratnici, povratnici iz rata postaju literate, tj. skupe sva svoja pisma i dnevničke zapise. A svi naši žični i bežični golubovi pismonoše su brži od onih krilatih božjih izaslanika. Je li uostalom i naše vrijeme više onom bogomdano? Mi, recimo, nikada bismo čekali nekoga evliju da, nagazivši nam nogu, povede i nas na kraj svijeta. A naši leteći ćilimi prebrzo lete da bismo imali vremena za neke pustolovne doživljaje. Ako je vrijeme kod starog čovjeka protjecalo kao rijeka, naše vrijeme je zemljotresom gonjen talas Tihog okeana što juri stotinama kilometara na sat. Mi jurimo stotinama kilometara na sat. Taj naš bijesni ritam života! Taj naš uravnoteženi ritam života. Naše tanano raspoređivanje našega vremena: na poslu, u uredima, za aparatima, u fabrikama, u prometu, naše slobodno vrijeme, pred televizijom, u kinu, za računarom, na jutarnjoj kafi, u čitanju novina, u šetnji, u šetnji psa, u džogingu, na brzom doručku, na još bržoj užini, na supružničkoj večeri, u terevenčenju, u krevetu, u odmoru, u seksu, u četkanju zubiju, u podrezivanju dlaka u nosu, u češljanju, u prometu, na poslu, u uredima… Sve je to naše organizovanje i planiranje predvidljivo kao idući pokret kazaljke na satu. Mi smo tačni! Naši dani idu ukrug kao sat. Mi živimo ukrug. Mi smo regulirali svoj život do u minutu. Hoćemo doživjeti najviše životne intenzitete u minutima. Hoćemo zabavu, ali brzu. Mi hoćemo znanje, ali relevantno za berzu i berzu rada. I, naravno, brzo znanje, ekspresno. Mi imamo sve u svome r-okovniku, mobitelu, računaru. Mi imamo milijarde minuta već isplaniranog vremena. Mi nemamo vremena!…

Postali smo – razumna bića. Zbog zahtjeva koje svijet, koje društveni svijet, poslovni svijet postavlja pred nas, mi moramo njegovati naš intelekt prije svega. Od nas se traži preciznost, domišljatost, visprenost, nebrzopleta brza reagiranja, prilagođavanja, u saopćavanju, u referisanju, u djelovanju… Analitička i funkcionalna bića – to smo mi. Politički analitičari, ekonomski analitičari i vojni analitičari, matematski analitičari, nuklearnofizički, hemijski analitičari, nogometni analitičari, analitičari umjetnosti, i kulture uopće, analitičari za sve i svašta, pri ambasadi Kraljevine Norveške, Kraljevine Švedske, Ujedinjenoga Kraljevstva, Evropske Unije, Republike Slovenije, Republike Francuske, Republike Ove, Kraljevine One… modni analitičari, analitičari žute štampe, palanački profesori i čajanački filozofi, filozofi – analitičari bitka, profesori – analitičari književnosti, analitičari za međunarnodne odnose pri centrima za međunarodnu saradnju međunarodne zajednice… raščlanjivanja međunarodnih kriza i ratova, nedeljnovečernja televizijska razaplitanja spoljnopolitičkih zapleta, analize unutarnjopolitičke situacije, analize televizijskih emisija, analize deklaracija, proklamacija, obligacija, velikih i malih naracija, analize regresa, honorara, bonusa, toplih obroka, revizorskih izvještaja, komisijskih izvještaja, saopćenja, otvorenih pisama, kolumni, feljtona, buljona, makarona, šampinjona i njihovih umaka… Naša svijest ne poprima, sve više, analitički i funkcionalni vid; ona je sve to davno poprimila! Analiziram, dakle postojim; to je formula našega doba. ”On je analitičar” – to je abrakadabra našega vremena!

            Ali šta to zapravo znači – za čovjeka? On je, bez premca, postao biće razuma. I postavši to – ona postao i jedno posve nerazumno biće. Osim što se od njega traži da bude koristan, od njega se traži da i sebe samog analizira, da raščlani sebe, da neke dijelove sebe jednostavno odstrani: da ostane sam razum. Analitičari prije svega, i time još više nemaštovitiji negoli prije. Barbarski narodi su maštoviti, a tehnički ljudi nisu; njihova tehnička mašta je bliža trogloditima i njihovoj pećini od mašte. Zbog toga današnji ljudi su pravi nerazumnici. Jer žive u vremenu neprestane i neizbježne kiše informacija, i od siline kiše ne vide nijednu kapljicu, niti od tog silnog kapanja po njima i pred njima, i svuda oko njih, mogu vidjeti gdje su i kuda idu, kuda trebaju ići. I tako zbog preobilja informacija oni pojma nemaju šta je to svijet oko njih i zato je nerazuman. Misle da je to sažetak vijesti ili brzopotezni pregled novina. Ali kojih novina i kojih vijesti? Današnjih, jučerašnjih, prekjučerašnjih… Sutrašnjih? Sportskih, političkih, kulturnih? Tuzemnih, inozemnih, evropskih, američkih…? islamskih, jevrejskih? ribolovnih? književnih? svemirskih?… Sami, sa svojom maloumnom analizom, u cijelom tom haosu slika i riječi, u jurnjavi tog beskrajnog voza novina i vijesti, sami, dakle, ne mogu povezati činjenice u stabilnu i cjelovitu predstavu svijeta. Uzroci su previše udaljeni od posljedica. Za to razumu je potrebna i jedna lirska imaginacija. Samo razlaganje je daleko od istine.

A i to obilje analitičkog smisla – to jest i sam besmisao u punome cvatu.. Jer šta je zapravo analitički smisao? Šta ima smisla? Cipela, na primjer, ima smisla za hodanje po pločniku. A hodanje po trotoaru – kakvog ono ima smisla? Za odlazak na posao. A odlazak na posao ima smisla, naravno, za raditi u fabrici obuće ili analizirati nešto u kancelariji, dok svaki taj rad ima smisla sve dok nam zarađuje plaću; plaća bi trebala imati smisla za platiti račune, kupiti hranu, kaput, benzin za auto, kupiti, na primjer, lakirane cipele; a to zadovoljavanje potreba ima smisla za preživljavanje ili preživanje, tj. za današnje življenje, a današnja egzistencija ima smisla jedino ako radimo, i proizvodimo nešto, i zarađujemo, i od toga kupujemo cipele, četku, kremu, postolje itd, za njih, i ako u tim cipelama idemo pločnikom, na posao… Bez kraja. To je naš svijet. To je zapravo jedan haos smisla koji do besmisla razvlači našu pamet! Razum kaže kako sve ima smisao za nešto, iz čega onda slijedi da sve to i nema nekakvog smisla, tj. cjelina svega toga nema nikakvog višega smisla. Mislimo i govorimo kako je zapravo život krajnji smisao svega. Ali to jednostavno nije tačno za naš svijet. Život ovdje nije po sebi koristan, tj. smislen, i ako hoće da bude, on mora biti smislen za nešto, tj. koristan. Pogledajte samo one društveno nekorisne; ti nemaju pravo da postoje, ili su pak sami korisnici nekih društveno korisnih. Sve je sredstvo! Život je sredstvo, sam čovjek je sredstvo, njegov razum samo sredstvo: nauka je drugo ime za korisnost. Čak emocije! ”Bijes, to može biti dobro za pobjedu, ukoliko ga pravilno kanališete”, čujemo kako trener viče fudbalerima. Ili strah. Prokuranti vrlo dobro znaju koliko je strah od otkaza koristan za uspješno privređivanje… Ništa nije vrijedno, nije ozbiljno ukoliko nije sredstvo, ukoliko nije korisno. ”Svako ko ne koristi sistemu, košta sistem”, objašnjava ekonomski analitičar u večernjim vijestima, dok mi klimamo glavom. Koristan sam, dakle, imam pravo da postojim. To je metafizika našega doba. A sve svrhe, kako vrlo dobro znamo, sve korisnosti, samo su znakovi da je nečija volja za moć zagospodarila nečim manje moćnim i nametnula mu prirodu funkcije. Dakle, osim što je naše Sve posve besmisleno, ono je i neslobodno.

Čuli smo, na primjer, da je smisao rada u zadovoljenju potreba. Ta fraza jednostavno je prestala biti istinitom. Naš svijet je svijet koji industrira sve, pa čak i ljudske potrebe. Da! Ta industrija ljudskih potreba, svima nam je vrlo dobro poznata – to je reklama. To je i moda. I baš kako mi – radnici proizvodimo robe, tako i robe proizvode nas – potrošače. A kada zbog potreba profita proizvedemo više robe negoli što nam treba, onda moramo proizvesti i više potrebe; to radi reklama. To radi moda, to danas zapravo radi jedna cijela popularna kultura. Čovjekove emocije i potrebe podešene su prema potrebama proizvodnje. I više ne može biti govora o nekakvoj ravnoteži između proizvodnje i potreba, već samo povećanje naših potrošačkih potreba zbog povećanja proizvodnje, tj. još veća brzina proizvodnje i potrošnje. Današnji čovjek više nije ni sopstvenik vlastitih nagona! On je proizveden proizvodnjom. Njegovi nagoni, njegovi doživljaji i njegovi osjećaju su podešeni robama serijske proizvodnje. Milioni primjeraka u seriji neke robe, dat će i milione jednakih jedninki, što će reći, individua ponestaje, jer nestaje individualiziranih proizvoda. To je logika našega vremena i prostora. Ko bi danas pravio proizvod kojega može samo jednom prodati?! Ili koji se ne može potrošiti?! To bi bilo besmisleno sa stanovišta našega društvenog razuma.

Besmisleno bi bilo i svim tim bezličnim potrošačima, današnjim ljudima, ljudima serija i roba, običnim građanima, demokratima, glasačima, radnicima, potrošačima, pripisivati nekakvu ličnost, nekakvo intelektualno-emocionalno Ja, bilo kakav autonoman duševni život. Apsurdno bi bilo smatrati ih nezavisnointelektualnim subjektima, ”demokratskim biračima”, kao što to rade ustavi i centralne izborne komisije. Izvjesno je, demokratska epoha i popularna kultura, a koja je samo produžena reklama, dovest će ljude do jednakosti koju Karl Marx nije mogao vidjeti ni u najluđim svojim snovima dijalektičkim. Pravi nacrt današnjega čovjeka, to je Paracelzijev model homunkulusa. To je bio pravi futurizam. A od demokratske nauke i od demokratskih univerzalnih deklaracija o univerzalnim ljudskih prava očekivati boljega čovjeka, to je građanski pedagogizam, tj. najobičnija baljezgarija, koještarija.

Rekli smo: književnost. Ali kakvo rješenje može biti ona? Kad je upitno može li uopće preživjeti, to jest može li biti korisna. Da bude pristupačna običnom čovjeku? Vidjeli smo na primjeru najnovije verzije ”Imena ruže” kolika je to ludost, koliko smiješno. ”Moj san bio je da knjigu naslovim Adso da Melk. Ovaj naslov bio bi sasvim neutralan, jer je ipak Adso glas koji pripovjeda. Međutim, naši izdavači ne vole vlastite imenice; bili su preoblikovani čak i Fermo e Lucia, dok su, inače, rijetki primjeri kao što je Lemmonio Boreo, Rubé, Metello… ” Šta ovo uopće i dovraga znači?! Da izdavači posjeduju i snove u glavi g. Eca?! Da ako naši izdavači npr. odjednom odluče da ne vole imenice da pišemo samo s glagolima? Ili ako zavole pisanje samo sa glagolima u infinitivu, jer to je najjednostavnije, da pišemo samo u infinitivu. Zamislimo onda jednu infinitivnu verziju ”Imena ruže”, tj. verziju za polupismene čitaoce, tj. skraćenu verziju romana na tri lista i to, naravno, sa očuvanom radnjom i strukturom romana. ”Početi, pisati, skratiti, imenovati ružu, saopćiti, prodati…” Tiraž od – 500 miliona primjeraka! Sunca nam ekološkog, neće ostati nijedno drvo na planeti dok se odštampaju sva ta izdanja! – Tendencije g. Eco su poprilično besmislene i sa stanovišta običnih čitalaca i sa književnog stanovišta. G. Eco može skratiti koliko hoće svoj roman i čak sačuvati radnju i strukturu do kraja, opet će ”obični čitaoci” prije pogledati film sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi, jer ti ”obični čitaoci” neobično ne vole čitati književnost. A veresija Umberta Eca u književnosti je veća od njegovih tiraža. U literarnom smislu, za g. Eca možda bi bolje bilo da nikada više ne piše postile za svoje romane; zapravo bolje bi bilo da nikada više ne piše, ni romane niti postile za bilo šta.

Svrha literature je duboko povezana sa pretpostavljenim čitaocem. Pretpostavljati običnog čitaoca i pisati, to znači misliti književnost kao formu zabave ili didaktike, najčešće zabavne didaktike, jer taj obični čitalac niti želi nešto više od zabave, niti očekuje nešto više od književnosti nego brzo-laku poduku i obuku, niti može nečeg višeg iscrpiti iz jedne knjige. Pisati danas za običnog čitaoca značit biti banalnodosadan kao Umberto Eco, ili kao Miljenko Jergović, ili kao reklama za porodični sladoled. Hoće li jedna knjiga da bude ozbiljna, danas, ona mora pretpostaviti čitaoca koji bi podnio da bude nešto više od toga što trenutno jeste. To je teško, i pretpostaviti, i postati. Ipak, mi ne možemo pretpostaviti da bi se književnost zapravo i mogla upustiti u rješavanja čovjekovog stanja, ukoliko revno ne odbaci taj svoj sadašnji i nakazni guvernantsko-harlekinski stav, i pretpostaviti da može više od toga. Ne pisati za čitaoca glupljeg od sebe samog, to je imperativ današnjeg književnika.

”Ali kako će onda preživjeti?” Misliti na ovaj način sudbinu književnosti, znači misliti mozgom homunkulusa, ili nekakvog Umberta Jergovića. Dvije mogućnosti. Književnost se može prilagoditi običnom čitaocu i opstati. Ili će nestati, ukoliko se bude zatvarala u sebe i hermetizirala. Simpatiju prema prvoj opciji i skepsu prema drugoj, naći ćete u svakom novinarskom prikazu svake moguće knjige u našoj zemlji u posljednjih 20 godina, uz sve moguće novinarskoknjiževnokritičarske one žvakaće fraze koje su povadili iz mini pakovanja postmodernističke teorije. To misle gg. novinari. Dakle, potrebno je odmah i kategorički odbaciti sve to što oni pišu o književnosti.

Oni kažu: ”književnost se mora prilagoditi običnome čitaocu, ukoliko želi….” Ukoliko želi umrijeti, tad će se književnost prilagoditi običnom čitaocu, to mi kažemo. Životnost književnosti, nije podudarna nikakvome tržišnome uspjehu ili slično. Inače, Dan Brown i Umberto Eco bili bi vrhunski pisci. To se razumije po sebi; hoćemo reći, životnost književnosti je u nečemu drugom. Književnost koja hoće zabavljati; ona mora znati da televizija ili internet mnogo bolje zabavljaju, Manchester United ili Beatles. Da ”obični čitaoci” najviše vole čitati prevodilačke titlove na filmu i da će tim običnim čitaocima književnost uvijek tek biti dekoracija u baroknoj vitrini. Književnost koja hoće podučavati; ta mora dobro znati da škola i nauka mnogo bolje podučavaju, i da će književnost u školskim ili naučnim udžbenicima uvijek biti tek ukras. Književnost kojoj ništa nije ostalo negoli da zabavlja i podučava ljude, to je jedna lešina, kadaver. Ta književnost je osuđena na smrt baš kao i božićna jelka. O tome ćete naći već kod Lecontea de Lislea i Baudelairea. Kada je Sully-Prudhomme pokušavao da pretoči cijele naučne udžbenike u stihove, de Lisle je napisao: ”Sve te didaktičke perifraze, koje nemaju ništa zajednikog s umjetnošću, prije bi mi dokazivale da pjesnici u modernom društvu postaju iz sata u sat suvišni.” A Baudelaire ponavljajući de Lislea i Gautiera piše sljedeću rečenicu: ”Poezija ne može, osim po cijenu smrti ili propasti, da se poveže s naukom ili moralom.” To važi i danas. Svedemo li književnost na nešto što ona nije, to ujedno znači njezinu smrt. Svejedno da li je to nešto: glupava zabava ili najozbiljnija socijalna etika. Teorija o samosvrhovitosti književnosti nije nimalo naivna kao što neki naivni i napadni mozgovi misle. Čak i u smislu engagementa; danas, u vremenu kada proizvodnja od svega želi načiniti samo robu ili bar reklamu za svoju robu, kada je revolucija samo halucinacija nekih intelektualnih gitarista, a kada su građanski intelektualci traže za se uhljebije po svaku cijenu, angažman mora biti pisan radi angažmana! Parnas, ta najnapadanija teorija u našem vremenu, to je možda i najvažnija teorija moderne literature! Mi ne mislimo da je to samo pledoaje za opisivanje grčkih vaza u aleksandrincu. Ne. To kultno izdavajanje valja razumjeti, prije svega kako su ga razumjevali sami Leconte de Lisle i Charles Baudelaire, tj. kao nastojanje da se u rijeci banalnosti očuva ostrvo duhovne čistote lišeno bilo kakave građanskibanalno i koristohlepno pojmljene svrhe. Osim tog patetičnog smisla, za nas, današnjane, na tom ostrvu ima i mnogo više sakrivenog blaga nego što se mislilo.

Da li će književnost imati čitaoce, djetinjasto je o tome brinuti. A glupavo je zbog takvih briga devastirati samu njezinu prirodu. Postojanost književnosti ne ogleda se u broju njeznih čitalaca, već u načinu njezinog djelovanja na čitaoce koje uvijek ima; i u tom smislu, književnost će postojati čak i onda kada bude imala samo jednog čitaoca. Nije važno je li ona pristupačna, već – je li važna čitaocu; to je causa sine qua non njezine životnosti. Jer ona nije život, i ne nalazi opravdanje u sebi samoj; ona tek postoji za život, i opravdanje može naći tek u tome da bude važna za život, tek za onaj svjesni, život čovjekov. Naš svijet je pun pojava kao što je pustinja puna, to jest krcat je nevažnim, a pažnja je naša – karavana koja svaki dan putuje tim pustinjskim obiljem nevažnog, i da bismo preživjeli, ta naša karavana ne smije zastajati zarad svakog zrnca pijeska, čulima ga ispitivati, za to nemamo vremena. Da bi zadržala karavanu naše pažnje književnost mora biti važna kao što je važno pustinjsko vrelo. Književnost ne može uopće preživjeti ako nije važna stvar! Šta je važna stvar, to vrlo dobro znamo; stvar koja ima jedinstvena svojstva, stvar koja može učiniti ono što nijedna druga ne može. To se zove i razlikovnim obilježjem. Bez toga stvar zamire, tone u nepregledu pustinjskog pijeska nevažnosti. Koliko je samo za Atenjane bio važan glasnik s Maratona, a danas; danas postoji elektronska pošta. Je li neko u posljednjih 100 godinu vidio goluba pismonošu? Ili konji; ti su nekada bili najvažnije prevozno sredstvo, a danas, u vrijeme mašina, oni su besmisleni, osim ako su brzi kao vjetar i imaju svog džokeja, tj. sasvim nov smisao. Jedra nisu bila jednako važna prije i poslije pojave parobroda, a to važi i za vjetar; a taj parobrod, gdje je on danas, kad imamo dizel-motore. Čemu više karavane između Medine i Mekke, kada je tamo danas više nafte negoli pustinje! Čemu deve, ako nema karavana. Itd, itd. Unutar sveopćeg kretanja stvari i pojave se rađaju, mijenjaju se, umiru. Stvari i pojave koje ne podnose promjenu vlastite svrhe brže postaju besmislene, to vidimo na primjeru begova i konja. Govorimo o smislu jedra, ili smislu konja i sl. To sve naravno stoji samo sa stanovišta čovjekovog života. Ali i književnost jeste i može biti samo za onoga koji govori. Ona ipak nije nikakavo govorkanje, već pojava koja se mora razlikovati od drugih pojava jezika. U Oktavijanovo doba poezija je bila i nekakva ilustrirana enciklopedija pčelogojstva, ali čemu bi danas takve pjesme služile pored naučne enciklopedije iz apikulture, koja, na primjer, poznaje više pčelinjih bolesti negoli su Horacije i Vergilije mogli i zamisliti.

”Gordost” – to neka bude naša osnovna riječ kada danas govorimo o književnosti! Književnost danas može preživjeti samo ukoliko bude gorda. Književnost ne smije ni po koju cijenu pristati na zahtjeve koje joj postavlja proizvodnja; pjesničke snove ne smiju krojiti nikakavi izdavači, naslove ne smiju davati izdavači, književnost ne smije biti, prije svega, izdavačeva roba. Književnost ne smije biti dopadljiva roba! Ne smije zbog toga biti izdana. Niti bilo kakav moral smije uzaptiti literaturu; klerici moraliziraju, profesori, novinari, ti nam sole pamet. Književnost više nije ni katehizis. On ne smije biti stihovni udžbenik naučnih saznanja. Tražiti smisao književnosti u širenju prosvjetiteljske kritičnosti, umijeća analize ili ateističkog morala, to je racionalistički plemenitonamjerno, što će reći, da ujedno mora biti i poprilično glupo. Za sve to, postoje druga i efektnija sredstva od književnosti: zato mnogi danas ne razlikuju šta je to nastava književnosti u četvrtom razredu osnovne, a šta književnost sama! Tako glupost čini ubojstvo iz nehata. Književnost ne smije biti suvišna! Književnost se mora osamostaliti. Mora biti samohrana. Književnost mora u sebi samoj naći svoju svrhu, svoj smisao – ne smije tražiti van sebe i svog djelovanja. Van svojih, književnih efekata. Njezin smisao ne smije biti očuvanje nacionalne tradicije; to mogu i školske priredbe, televizijski serijali i slične koještarije. Ukoliko želi preživjeti danas, književnost mora moći učiniti ono što nijedna druga stvar ne umije. Književnost mora imati samosvojno obilježje. Ovdje uopće ne podrazumijevamo bilo kakva tematska ograničenja, tj. da se moraju govoriti izvjesne stvari, već oblast dejstva, tj. da se stvari koje se govore, govore na izvjestan način. Književnost mora djelovati na način, ili bolje reći, na načine na koje druge jezičke forme ne mogu. Njezino dejstvo se, po cijenu njezine smrti, ne smije poistovjetiti sa dejstvom bilo čega što sama ona nije; svejedno, bio to filozofski moralizam, naučna istina ili slaganje slagalice. Njezino dejstvo je nezamjenjivo. Književnost mora moći ono što nijedna druga stvar ne može. Svaki književni rod mora moći ono što nijedan drugi ne može. Svako književno djelo djelovati onako kako nijedno drugo ne djeluje: mora biti novo. Književnost mora pretpostavljati čitaoca koji nije samozadovoljan. Ona mora pretpostavljati čitaoca koji će tragati za njom, a ne očekivati da ona traga za njim. Književnost ne smije biti nikakva kurva običnog čitaoca, već gorda ljepotica koja ga neće htjeti sve dok je takav, običan. Ona mora obožavati svoje djelovanje. Ona ga zato mora i obogoviti!

Pokušajmo sagledati šta sve ovo znači na primjeru naše savremene lirske poezije. Postmodernizam je bio u znaku proze. To se najbolje vidi na postmodernističkoj poeziji. Evo šta, na primjer, Quorumova antologija (Strast razlike, tamni zvuk praznine, Quorum, godina XI, br. 5/6) izdvaja kao pjesmu:

Violina seksa

Na plaži u Crikvenici

razgovaraju dvije mlade žene

Gotovo zaboravivši kolica

u kojima leži jednogodišnje dijete

Ne čujem o čemu razgovaraju

ali vidim dijete se izvrsno zabavlja

prinoseći umjesto zvečke ustima

videokazetu s natpisom ”Violina seksa”

Majka je možda planirala zabavu

na koju će večeras pozvati dva prijatelja

(jedan od njih može biti i njezin muž)

ekran će svunoć svjetlucati kao kulisa

kolektivnog dahtanja

Dijete će spavati u susjednoj sobi

sve dok ga ne probudi urlik majčinog zadovoljstva

onda će se zvuk zanosne violine seksa

začas pomiješati sa zvukom novorođenog plača

Na plaži u Crikvenici razgovaraju dvije mlade žene… U smislu utisaka koje može postići, njihove dužine i prirode, i jezičkog mehanizma kojim će ih postići, tj. novinarskog stila proste informacije i svakidašnje nesvakidašnjosti ove situacije, dakle u smislu poetike, estetike i erotike, ova lirska pjesma Mileta Stojića ne razlikuje se od lošega erotskog vica u novinskom dodatku. I ako je taj vic – antologijska pjesma hrvatskog postmodernizma, onda je ovo alem-kamen bošnjačkog postmodernizma:

Most na Ugru

Pijem jutarnju kafu u bifeu ”Milenijum”

i slušam kako prepričavaju konobarice:

da je sinoć moj komšija Šerif Čolak

propao kroz gnjile daske mosta na Ugru

Ali samo do pazuha

Kobeljao se tako pola noći

kao dijete u hodaljki

sve dok ga odatle nije

samo jednim majčinskim zahvatom

izvukao njegov prvi komšija Bahrić Delić

I znajući dobro kako njih dvojica

već pet godina ne govore

zamišljam Čolaka kako svunoć

 u mislima psuje i Bahrića i Boga i sudbinu

što ga ne pustiše da propadne skroz

u potok

 

Kako se prave postmodernistički stihovi? Uđite u bilo koju lokalnu kafanu. Naručite kafu: bit će dovoljna šoljica. Zatim posadite na stolicu pokraj sebe konobaricu ili nekog od stalnih gostiju. A onda poslušajte čega ima novoga. To što vam opričaju, za vrijeme dok se vaša kafa ohladila do temperature ugodne za ispijanje, dok se šećer u njoj rastopio do prave mjere, to zapišite. To je vaša postmodernistička pjesma. Možda i antologijska, ako ste sarajevski novinar.

Zaštićen pred bilo kakvim kritičkim rasvjetljavanjem, sa hiljadama maškara svojih nakaznih pojmova (”dehermetizacije modernističkog poetskog idioma”, ”demistifikacije modernističke estetske utopije”, ”niveliranja modernističke diferencijacije kodova elitne i popularne kulture” itsl.), postmodernizam je doista napravio šaradeskni bal, karneval budala u našoj poeziji, i tu se više i ne zna ko je ko, niti ko pije, a ko plaća, tj. ko je samo budala, a ko lirski pjesnik. Krećući se u rasponu od nazovipobunjene nazovipoezije raznih žurnalističkih poetastera i flastera redakcijskih do bakalinskog intimizma marindvorskih starograđana i gadljive sarajevske lirske hirurgije, tj. nesnošljivog otvaranja staračkih srdaca i gnjilih jetara, izvrtanja smežuranih i rahlih kožurina, na CUM-u Sarajevskih svezaka, od venecijanskih jadikovki s perspektivom Bistrika, pisanih izanđalim i kao nevaljano sidro hrđavim jezikom, do ispovijesti poetskih turista s njihovih jutarnjih kafa u ligurijskim hotelima, u nekim najitalijanskijim jutrima od svih italijanskih jutara, od tešanjske pričam-ti-pričicu lirike g. Predsjednika Udruženja književnika do brzopotezne i mangupske slike fudbalera Zinedina Zidanea u nepravilnom apoteotskom sonetu jednog mangupskog novinara, od vic-ironije i brkova Harisa Džinovića u slobodnom stihu do navijačke crne žući u kako slobodnom tako i vezanom stihu (”Trava ti je rosna, sudbina pakosna, ne daj se Bosno, prkosna i ponosna”), od pomužjačenog i psovačkog jezika feminizma naštiklovanih i prefarbanih nekakvih ženica do postmodernih ilahija i kasida literarnih fakina i barutovačkih tvrdoglavica pod kineskosintetičkom francuzicom, naša savremena poezija naprije nam liči na pomahnitalog cirkuskog majmuna koji više ne zna treba li imperijalnoukočeno jahati na slonu ili luđački skakutati po krokodilovom nosu, pa, majmunski mudar, on za svaki slučaj radi i jedno i drugo! Ona nije više autonomna, nije samosvrhovita, ona nije slobodna, ona je demokratski slobodna, ona je pluralistička, ona je dužna, njoj je naređeno šta će raditi, ona je sama sebi naredila da bude korisna! Ona je harlekin, ona je svećenik, ona je prostitutka. Ona je majmun. Ona je šizofrena. Ona je roba i reklama. Ona je šizofreni majmun. Ona je zabava koja misli da je i pouka; ona misli da je pouka koja je zabavna; ona je sve to tek da bi mogla biti roba ili reklama. Ona je čak ”engagement”, samo zato da bi mogla biti roba i reklama! Ona je protiv roba i reklama: da bi i sama mogla biti roba i reklama! Ona je sirovina akademijske industrije i televizijske industrije. Ona je predmet disertacija i studija; ona je po mjeri svih tih disertacija i studija. Ona je rubrika u televizijskim emisijama o građanskoj kulturi. Ona je po mjeri novinara. Novinari uvijek žele da prave nekakav festival od literature. Profesori uvijek žele neki izam od toga. Njezinu ogoljenost jezika, taj ogoljenizam, to zloćudno utjecanje poljskih i loših nekakvih pjesnika, to obožavaju građani i građanski književni kritičari, novinari ponajviše. Zato što građani obožavaju kada čitaju post-modernu (dakle, bolju od moderne!) poeziju radi opuštanja, i još sve razumiju! Građani tada sami sebe obožavaju. O, kako građani obožavaju sebe obožavati! Građani su naravno budale, i sve te novinske članke koje im za pet para podvaljuju svi ti njihovi čanko-lisci, mogu naći za paru, u dnevnim novinama. Građani misle da su estete, jer vole lijepu obrubu. Građani plaćaju samo korice svim tim izdavačkim lisicama. Kako smo rekli: sve je roba. Sve može biti roba i sve može biti poezija! To je formula našeg vremena. Čak i robni izmet! Sačuvajte, na primjer, svoje račune iz trgovine, precrtajte svaki hemijskom, zaheftajte to, ukoričite, i napišite na koricama da je to autentičan i neoavangardni poetski protest protiv savremene potrošačke kulture, odnesite to izdavaču, gostujte u sedmičnoj emisiji o kulturi krovne bosanskohercegovačke televizije, odnesite to na akademiju, profesorima, da analiziraju, štampajte u časopisima, otvorite račun, dobijte za to Soroševu stipendiju, aplauz, stisak ruke, osmijeh ponosnog oca, dobijte nagradu Njemačke ambasade za to, ili Slovenačke ambasade, dobijte nagradu talijanske banke, švedske fondacije; brzo, dok je vrelo, nosite to uglednim pjesnicima, neka vas promovišu, neka vas lansiraju, neka vas tapšu po vašim poetskim ramenima, čitajte to u parku, čitajte u gradskoj galeriji, u gradskoj biblioteci; boga nam građanskog, ako hoćete biti pjesnik – bit ćete pjesnik! Pjesme naših pjesnika su bakalinske, dosadne i bezlične, izvještačene, proste, i štancaju ih po hiljadu na mjesec, i kod svih su iste, kao roba u seriji, i duboko su vezane za proizvodnju, za robu, za kasu, i po njima pišu reklame; pjesme naših savremenih pjesnika su kao bakalinski računi. Čak najpotrošenije stvari mogu biti – poezija. Vrhunska. Antologijska. O, demokratijo! O, slobodo volje! O, sveta Deklaracijo o ljudskim pravima, dokle smo to doveslali! Ta naša savremena poezija, ona je samo izmet sveopće pojmovne zbrke. Samo ako jasno odredimo pojmove s kojim operišemo nastupit će smak ”našeg savremenog poetskog svijeta”, i naša savremena poezija, to će biti samo prazni papiri! Tek mogućnost.

Lirika je izgubila razliku spram proze. Zapravo naša savremena lirika izgubila je razliku spram novinskog članka ili vica! Ona više nije postizala jedinstvena dejstva. Pripuzala je građanskom jeziku i malograđanskoj osjećajnosti. To više i nije mogla biti lirika. Niti književnost. Svaka nova pjesma mora se razlikovati od svega što ja napisano u književnosti, u potrebnoj dozi, da bi i sama mogla biti književnost: inače može biti uvrštena u neku buduću Quorumovu antologiju. Naši tranzicijski skribenti pisali su pjesme koje se ne razlikuju niti od najobičnijeg razgovornog jezika. Ta njihova lirika, ona više ne može da ima pravo na postojanje. Ona nema samosvojnog obilježja i smrtno je bolesna. Ona će zasigurno nestati s vremenom, ali bilo bi plemenito usmrtiti je što prije, jer je nakazna i štetna kao tumor. Ona je parazit, baš kao što je i građanska klasa parazit. Ona se prilagodila građanskom ukusu. Ona parazitari na parazitu! Govorili smo o strukturi duše današnjih građana. Ubrzana doživljajnost, tj. potreba da se svi utisci svedu na minimalno trajanje, koristohlepni i analitički um, građanska teorija smisla života (”živim da bih kupovao cipele, kupujem cipele da bih živio”), tj. građanske besmislice, nemaštoviti um, gubitak moći sinteze činjenica, tj. uniženje moći tumačenja svijeta, tj. udaljavanje od svijeta, nagoni i potrebe proizvedeni od strane proizvodnje, tj. cijeli jedan senzibilitet proizveden od strane pop-kulture, tj. reklame, idejno-emocionalna ujednačenost proizvedena od masovnih roba i masovne kulture itd, itsl. To je današnji obični čitalac. Izvolite, slobodno, pišite po njegovoj mjeri! Samo, kad se lirika prilagodi svijesti tog običnog čitaoca, dešava se ono što zovemo ”našom savremenom lirikom”. To jest, dešava se njezina smrt.

Mi držimo građansku dušu duboko invalidnom. Njezine su odlike zapravo najveće nesreće našega mirnodopskog doba. Čovjek je izglobljen; on više i nije čovjek, postao je građaninom. Govorilo smo o lirici, zato što lirika može biti učinkovita na tom planu, u borbi čovjeka protiv građanina. A ona je najbeživotnija danas. Rekli smo, čovjek je izglobljen. Zato je i ona izglobljena, jer ga je samo izražavala; zato danas nemamo prave lirike. Lirika, dakle, ne smije više opisivati ”običnog čovjeka”, uobličavati njegove emocije. Nikakvo više ”kako naš narod kaže”! Narod je invalidan, proizveden proizvodnjom; narodni čovjek je prokleti analitičar, glupavi racionalista i robuje robama. Njegova svijest nije istetovirana reklamama, reklama miluje blago kao ženska ruka: i ne vidimo kad i gdje sve ostavlja tragove. Potreban je jedan lirski jezik efektan kao čelična četka, da nas natjera da osjećamo, da zgulimo tu lažnu kožu u koju nas je zaogrnula reklama, da svojim mesom osjetimo svijet. Mi moramo reći ne običnima utiscima! Lirika nam mora dati neobične utiske. To je prava pobuna; to je pravi angažman! Dovoljno je lirika izražavala čovjeka. Ona sada mora stvarati alternativni kozmos onome građanskom, paralitičkome. Nov način osjećanja, nov univerzum emocija… Lirika mora opet stvarati čovjeka! To je njezina božanska uloga. To ona može učiniti samo s božanskim djelovanjem.

Lirika se mora uputiti senzornom djelovanju. Senzorijum, ono što psiholozi nazivaju sensorium commune, dio mozga u kojemu je sjedište osjetljivosti. To je meta lirskog jezika. Postoje odjeci među riječima, njihovi izvori su sintetski i iracionalni, a njihovo dejstvo je magijsko, hipnotičko, božansko. Oni mogu pecnuti senzorijum i obuzeti cijelog čovjeka. Neobičan kontrast ili podudaranje na pravome mjestu, i eto vas, na nebesima! U nekim ljubičastim ili crnim sferama… To se nekada povezivalo sa bogom, sa onostranošću, u romantizmu ili simbolizmu; sada znamo kako je izvor svega toga u primozgu, u nesvjesnome, pod kožom, u mesu, u stegnima, u kostima, u rebrima, kako sve to izvire duboko iz utrobe; pod nebom: ljepota je čovjekova i za čovjeka. To stanje se često naziva i senzacijom. I to, doduše, kratko traje; ali senzacija ima i dugotrajne posljedice. Nove kombinacije među riječima, novi odjeci, dat će i nove smislove i nove forme doživljajnosti. Što je najvažnije! I, kako smo već rekli, to nema veze sa bilo kakvim tematskim ograničavanja literature na opisivanje muzealiziranih grčkih vaza; naprotiv. Pitanje je to stila, prirode lirskih riječi. Lirika danas može pjevati o bilo čemu, ali samosvojno lirsko dejstvo može imati samo ukoliko očuva svijest o svojoj ”samosvrhovitosti”, tj. odbacivanju bilo kakvog propagandno-zabavljačkog, društvenokorisnog, građanskog smisla. Lirika, rekli smo, to je jedna gorda ljepotica koja će sutra biti nanovo očaravajuća. Jedna lirska pjesma Francisa Jammesa neće vas moći pri svakom novom čitanju jednako fascinirati, jer postaje znana; ali zato što je znana, vi jednostavno nećete jednako doživljavati (npr. ”volim”) prije i poslije tih čitanja. Zato lirika mora biti uvijek nova i uvijek očaravajuća. Tako poezija mijenja svijet.

Živimo u epohi velikog nezadovoljstva, opće psiho-fiziološke osujećenosti, krize životnih formi, doživljajnih formi, epidemije sustalosti i tromosti života, depresije i bijede čovjekove, u vremenu budala, poslije ratova i razmrskanih lobanja, rasporenih drobina, poslije silovanja, poslije nevinosti čovjeka, besmislene patnje, i sad smo u sveprožimajućeg zločina, društvenog kriminala, odsustva bilo kakve nade u revolucionarnu promjenu, nevjerice prema budućnosti… Rekli smo već štošta o tome. Ali valja naglasiti i ono najvažnije, sav taj naš svijet, kao zagrljaj mrske osobe, obuhvatio je i nas same. Satkani smo od vremena. Rekli smo, glup je svako onaj ko u ovom svijetu ne pati, a misli da je moralan. Mi saučestvujemo u zločinu. S tom sviješću mi nemilice moraliziramo; ali bit ćemo makar inkvizicija za moralizam u književnosti. U onoj mjeri u kojoj moramo biti primjereni svijetu da bismo uopće preživjeli, mi smo i sami prečesto građani. Hoćemo se otimati iz tog nemilog zagrljaja, ali građanski svijet traži od nas građansku svijest. Taj svijet je prilično moćan. Odbaciti sve te građanske zahtjeve, da se bude razuman, što jest analitičan, da se privređuje i proizvodi, samo ono što se može prodati, da se bude sposoban, to jest da se umije prodati roba, itd. Odbaciti sve to, znači postati skitnica. Tu opciju ne treba olako odbaciti. Baš kao što je ne treba olakotno ni prihvatiti. To je možda i jedina prava pobuna u oblasti djelanja. Kakogod, valja znati, nemoguće je izolirati se. Mi se od građana razlikujemo samo time što nismo sretni u svomu tome, što nismo zadovoljni svim time, što tragamo za nečim drugim, u oblasti duše: bunimo se na papiru, i pod vlastitom kožom, protiv građanina. Otimamo se. Ako već ne za natčovjeka, onda bar za čovjeka. Pokušavamo…

Mi ne tražimo čovjeku smisao. To bi bilo vrlo loše. Niti povratak modernizmu. To bi bilo apsurdno. Mi smo kao u minskome polju. Vidjeli smo kako su utabane izvjesne staze, ali svi su ti sada mrtvi, i mi moramo nastaviti, i smijemo samo onim neutabanim. Ne možemo više vjerovati u revoluciju, onu Nelsona Mandele ili onu Uljanova, mi nismo hrabri i ratnici, niti to možemo biti, puštati hiljadu divljih pasa koji leže u nama da izlete van, kako je govorio onaj moderni, brkati Dionizije, bezobzirno njegovati svoju volju za moć, pa makar nas izgrizlo u utrobi, tj. ne smijemo više biti nikakvi futuristi, ne možemo opjevavati tehniku i muškost, vidjeli smo već kako prolazi jedan Dvadeseti vijek na svojim mašinama, 100 miliona ubijenih, i pepeo u Poljskoj; nismo više dječaci, ne smijemo očekivati da će nam vidovitost riješiti sve probleme, da nam estetska sezacija može biti smisao života, o, to ne! Da nam lirika može zamijeniti život. Ne umjesto života, već literaturu za život. To hoćemo. Mi nismo portparoli Boga! Mi nećemo da je naša umjetnost – naša ekspresija ili sl. Ne vjerujemo da su samo naši snovi prava stvarnost, niti je svaki zapisan san – jedna lirska pjesma. Mi smo za pjesničke forme. Ali mi nismo tek pjesničke forme, lirika nam ne može biti smisao! Mi ne možemo više tražiti taj ”čovjekov smisao”. To bi bilo besmisleno. Čovjek je davalac smisla. I čemu on poda smisao, to znači da mu je tek nametnuo svoju volju za moć; ono što ima smisla, ima smisla utoliko što će raditi u njegovu korist, u korist određenog čovjeka, njegove sreće. Bit čovjeka je da nema biti. A u čemu je i izvorište njegove metafizičke slobode. Slažemo se sa svim time. I niukoliko ne želimo biti sredstvo budućih pokoljenja, makar ona bila i sretna. Nismo nikakvi asketski svećenici, imitatori Hristovi. Zapravo, i da želimo to biti, mi više ne možemo vjerovati da može biti sretnijih pokoljenja. Život ne pronalazi svoj smisao u literaturi, ali literatura ima smisla za život. Nismo više ni filozofski ni srednjoškolski idealisti, da bismo vjerovali kako je blasfemija upoređivati književnost sa kobasicom. To da kobasica zna biti mnogo smislenija od književnosti, to stoji. Ali kada je kobasica tu? Život je, dakle, tu. I forma naših doživljaja su nezadovoljavajuće. Kao što je pjesma od pjesme razlikuje u kvalitetu svoje forme, tako se i život od života razlikuje prema kvalitetu formi svojih doživljaja. Tu je književnost svakako važnija negoli juneća kobasica. Hoćemo da proza da promijeni svijet! Da mu promijeni izgled. Hoćemo da poezija oživi život! Da oživi doživljajnost. Da bude sunce u noći!

            Ali, ima li sunca u noći? Ne može ga biti samo zato što nam ono treba. Već samo ako ga može biti. U ovoj noći života i svijeta, tmuloj kao grobnica, sada znamo da sunce više nije Bog, i da Aldebaran, tj. crvena zvijezda, nije sunce u našoj galaksiji, već samo oko neuhvatljivog zvjezdanog bika, mi smo lišeni svjetlosti i smiješni. Vajamo i opipavamo zrak u strahu, u neznanju, u nevjerici. Kako živjeti bez svjetlosti? Kako se kretati u mraku, a ne biti smiješan? Gamizati kao svi sveti intelektualci savremenosti? Ili se navići na taj mrak, biti nakaza, kao netopir. Kao građanin? Samo ponekad, kad nema magle gladi i oblaka bijeda, kada je vedro, kad je mjesec istupi sjajan kao Ahilov štit ili kao na vjetru napeto jedro, kao gola žena ili kao komad kruha, ispred hiljada bezličnih i vještačkih zvjezdica, i njihove lažne svjetlosti, kao svjetionik u kozmosu, kao ogledalo, javi se sunce i osvijetli nam svijet, oživi život. Ali književnost nije mjesec bez ikakvog smisla, da slijepo idemo za njom, ne obraćajući pažnju na svijet, kao mjesečari. Književnost je mjesečina.

---

---