Nije samo Bog mrtav. I čovjek je. To se ne smije zaboravljati. Oni su, naime, zajedno umrli. Iako se za njihovu smrt nije saznalo jednakovremeno. Čovjek je zato – neki još nisu čuli za njegovu smrt – manje mrtav negoli ovaj prvi, i zato je njegovu smrt danas važnije naglasiti. Manje mrtav, baš tako. On bi, čovjek, trebao danas biti mrtviji, trebalo bi tako govoriti. Umrli su njih dvojica, drugi s prvim, jedan zbog drugog, njihove su smrti u uzajamnosti. Oni su dvojica izginulih u dvoboju, u mrtvim rukama pištolji, na objema glavama po tačka. Humanizam koji je ubio Boga, ubio je i samog sebe, jer kada je već proglašena smrt metafizike, trebalo se proglasiti i smrt antropologije, starog morala, manihejskog, cijele stvarnosti osijedjelog duha. Ali nije. Zato on danas nije dovoljno mrtav. Čovjek je, dakle, mrtav i ako neko još uvijek želi ozbiljno misliti morao bi to imati na umu, prije nego počne. Vjernik prije molitve zna da ima Boga. Trebalo bi ga umrtviti, čovjeka. Jer je on davno umro, davno prije proglašenja njegove smrti. On je, kao i Bog, umro prije negoli su oni koji misle to spoznali. ”On je, naime, i postojao jer su ga oni koji misle izmislili.” Ako je to rečeno za Boga, to važi za čovjeka. Razumnije misli onaj koji vjeruje kako je Neko od haosa napravio red i stvorio Čovjeka, planski, prema Nacrtu, i dao mu Misiju na ovome svijetu, negoli onaj koji ne vjeruje u Boga, već ”samo onome što vidi i čuje”, što čulima i razumom spoznaje, koji ima pred sobom hiljade godina povijesti, krsta i vaskrsa, u kojima je podjednako i haosa i reda, i milijarde ljudi u čijem je ponašanju više haosa negoli reda i taj, pored svega toga, vjeruje da čovjek ipak postoji, tj. da postoje zakoni ljudskog ponašanja koji se daju spoznati, i misija njegova, šta treba da radi sa sobom. Leonardo koji crta aritmetiku čovjekove duše. Koješta. Razumnik vjeruje u čovjeka, jer nikad nije prestao vjerovati u Boga, samo ga je zamijenio Prirodom. Onaj koji je proglasio smrt Boga, misleći pod time na smrt svake metafizike, od Talesa do Kartezijusa, od Kartezijusa do dijalektike, i dalje, učinio je to jer mu je iskustvo dalo dovoljno razloga da prestane vjerovati kako je stvarnost haos koji je postao red i da se ona može svesti na zakone, sveobuhvatne, da se Sve može svesti na princip, izvesti iz Jednog na kojem počiva, formule. Vatra, voda, volja za moć, apsolutni duh… ”Pred čistim svjetlom ove božanske ideje, koja nije prost ideal, iščezava privid, da je svijet ludo, budalasto zbivanje”, kaže Hegel; da ne treba vjerovati svojim očima, već njegovim riječima. To je bilo logiziranje stvarnosti, redukcija obilja, dijalektičko idealiziranje materije, takoreći preneoprezno. Kresanje obilne krošnje stvarnosti, provlačenje kroz svijest i jezik, sakaćene, umrtvljivanje živog, čiji je rezultat metafizička soha kojom onda onaj u čijim je ona rukama lupa po glavi svakog ko vidi bujnost, preneurednu, te krošnje, zapletenost granja, haos lišća, kojom mlati po glavi onog, svakog, koji vidi što se da vidjeti: i ludilo zbivanja. Metafizičar je voljan da se igra boga ili njegovog izaslanika, jer ima sohu u ruci, skeptar. Samo s njom može ubijediti da je sve u redu. Bez nje se jasno vidi: ako svijet nije sasvim lud, nije ni razuman, sasvim, taj božanski duh na kojem počiva je poprilično lud. Dakle, ne počiva. Stvarnost nije mehanizam kojega je Neko napravio prema Nekom Nacrtu, niti se može svesti na nj, na formulu. – Dobro, Zaratustra, to je jasno. Ali trebalo bi to dovesti do kraja, dovedi to do kraja! Zašto mi, ako nema Boga, govoriš o čovjeku i tome šta bi on trebao postati? Kad više nije bilo Boga trebalo ga je, je li, izmisliti? Pusti, ne uči me više da se molim, nema više povratka ka starom! Kakav natčovjek! Ti kažeš da nema principa stvarnosti, a onda govoriš da je to volja za moć?! – Ako Stvarnost ne postoji, trebalo bi onda umrtviti i čovjeka, do kraja. On nije skroz mrtav, jer njegova smrt nije fraza. Ubiti te fraze o njemu! Ubiti tog samrtnika, ubiti preživjelost! Ubiti čovjeka! Ako se želi nastaviti ozbiljno misliti, treba biti spreman na zločin protiv te sijede humanosti, ući u nesigurnost koju takav zločin nosi sa sobom, krenuti put pakla, od pakla, kroz. Možda se ne vratiti. Gdje je Vergilije?

Za književnost se posljednih godina, posljednjih hiljada godina, pisalo kako ona ima spoznajnu funkciju. Ona je, kaže se u čuvenoj frazi Poetičara, bolja od prostog, historiografskog, bilježenja iskustva, jer govori o općem. Ona govoreći o jednom čovjeku, govori o čovjeku. Ona govori o univerzalnom, o zakonima ljudskog ponašanja. Ona, kazivano je, govori o ljudskoj sudbini. – Je li književnost Vergilije?

Odisej, na primjer. (Odisej uvijek. Uvijek na početku Odisej.) Homerov Odisej nije samo Odisej, već bilo koji čovjek. Tako se kaže. Tako će, na primjer, dvije hiljade i više godina poslije, jedan povratnik iz rata, iz Galicije, vrativši se svojoj Itaki, osjećati da je Odisej. Odisej je čovjek, njegova je sudbina, u suštini, sudbina Crnjanskog i svakog čovjeka.

Ah, koliko se žale na bogove samrtni ljudi:

zboreći zla da im dolaze od nas, a nevolje sami

spremaju sebi svojim zločinstvima preko sudbine.

To govori Zeus, u prvo pjevanju Odiseje. Za Egista koji se oženio Atridovom ženom i još je ubio tog kralja, mimo volje bogova, ”znajuć’ za svoju propast, jer mi smo mu ranije rekli, pošto oštrovidnog Hermiju, brzonju poslasmo njemu, neka ne ubije njega i neka se ne ženi njome”. On nema pravo da se žali, on je znao i odredio svoju sudbinu. On ju je odredio, uneredio, a ne bogovi. To može zvučati neobično samo onome koji nije čitao Homerove epove. Čovjek je Odisej koji vlada svojom sudbinom. Sve što mu se dešava posljedica je onoga što je učinio. Ex nihilo nihil. Tako ne misli samo Zeus, već i Homer. Odisejevi drugovi izgubili su živote, jer su jeli goveda Helija Hiperiona. Odisej isto tako: on se ne može vratiti kući, jer je učinio nažao Posejdonu. ”Nisi trebao kopati kikoplu oko!” On će se, međutim vratiti kući, jer nije učinio nažao Zeusu kojemu je, na trojanskom polju – i Ateni isto tako – prinosio žrtve. Samo naoko izgleda da je Odisejeva sudbina, na kraju, takva kakva je zato što je on dovitljiviji od ovog ili onog čudovišta, i da se zato izvlači iz opasnosti: on ne može nastradati, jer nije išao nasuprot volje onih koji su među bogovima najjači: Posjedon mu, dakle, može spremiti poneku klopku, ali on neće nastradati. Odisejeva sudbina nije u njegovim rukama: već u rukama bogova, većine, onih najjačih. Ali upravo zato je Odisejeva sudbina u Odisejevim rukama, jer bogovi ne određuju tu sudbinu slučajno, već po zaslugama, pošteno. Odisejev otac je bio veći dovitljivac od tog najvećeg dovitljivca, ali Sizif svoju odiseju sa kamenom, koji mu je dodijeljen zbog te dovitljivosti, nikada neće skončati. On je prekršio naredbe bogova i neće ostvariti svoj cilj. Tako je odabrao. Božija volja je zapravo čovjekova volja. Čovjekova je, dakle, sudbina u njemu. On ipak odlučuje o sebi. Bio on Odisej, neki od njegovih drugova, Egist ili neko četvrti, čovjek uvijek vlada svojom sudbinom.

Tako bi, dakle, i Crnjanski trebao da misli o ljudskoj sudbini. Jer i on je Odisej, ratnik, povratnik. Ali, on nimalo ne misli tako. On misli tako, ali ne misli. On se samo šali kada kaže da je Odisej, da je njegova sudbina jednaka kao i Odisejeva. On misli nešto sasvim različito. On govori kako je ljudska sudbina, proturječna onome o čemu govore Zeus i Homer. Ljudska sudbina zavisi od cvjetanja jedne biljke na Sumatri. Biljke koju taj čovjek nije ni zasadio, ni zalijevao. Dakle, ne zavisi od njega, nimalo. Već od slučaja. Nije u njemu već negdje izvan njega, daleko negdje, nedokučivo nešto. Složeni sklop uzroka, za koje nije znao, na koji nije mogao utjecati, nešto što ga ”samo snađe”. Pogađa ga kao grom. Zeus i Posejdon i Atena se igraju sa Čarnojevićem i sa Pavlom Isakovičem. Nepošteno, šale se. ”Sve što se dešavalo, na njegovom putu u Rosiju, događalo se dakle drukčije nego što je želeo i očekivao. Mesto lepih dana i velikih zbitija, put u Rosiju pokaza se pun sitnih nesreća, jada, odurnih iznenađenja.” – ”Sve je bilo drukčije nego što je očekivao.” To je taj Crnjanskijev junak, to je taj njegov čovjek. To je taj Crnjanski, koji je, bez svoje volje i želje, godinama, ratovao po zemljama koje nikad prije nije vidio, za interese država koje nisu bile njegove, koji nisu bili njegovi ciljevi, želje. I nije ta sudbina bila takva, jer je prekršio naredbu. Kako da jedan rob žrtvuje volove Zeusu kada jedva da ima šta jesti? Jedva da je šta Crnjanski mogao učiniti po pitanju sebe. Toliko infinitezimalno da graniči sa ništa. Sve je zavisilo od slučaja, njegova sudbina. Slučajno je i preživio. Vjetar koji je pokrenuo pijev jedne ptice u Kanadi mu je pomogao da se vrati na Itaku. Preživio je, jer je jednog jutra jedna plava ptica u Kini sletjela na bor umjesto na hrast. On nije ”onaj neko četvrti”. I mada je i kod Crnjanskog svijet u mitskom jedinstvu, kao i kod Homera, to je jedinstvo je šala i ono je zapravo jedna ironična sugestija odsustva jedinstva, viđenje stvarnosti kao haosa i slučaja, razjedinjenosti. Čovjek, kaže autor Čarnojevića, ne vlada svojom sudbinom.

Književnost, dakle, govori o ljudskoj sudbini, ali protivrječno. I nije jasno da li čovjek vlada sopstvenom sudbinom ili nimalo. Ko je sad u pravu, Homer ili Crnjanski? Ko je Čovjek, Odisej ili Čarnojević? Sasvim je nejasno. Književnost zbunjuje zdrav razum koji želi da zna zakon ljudske sudbine. I to je dobro. Homer nije u pravu jednako kao i Crnjanski, jer su obojica u pravu po pitanju ljudske sudbine. Niko nije Čovjek, tj. on je i Odisej i Čarnojević. Iz jednostavnog razloga, zato što ljudska sudbina ne postoji, jednako kao i Čovjek, ljudska priroda i tako to. Jer je književnost Homera, jednako kao i Crnjanskog, utemeljena u iskustvu, njihovom, u stvarnosti, njihovoj. Te dvije ”stvarnosti” su protivrječne, jer Stvarnost i ne postoji onakva kakvom je očekuje običan razum. (Koji ne podnosi ma kakvo proturječje.) Pojam stvarnosti, jednako kao i pojam ljudske sudbine biva u sebi protivrječan ukoliko nastoji biti totalan, i tu više nema zakona, već svaki zakon važi kao što i ne važi, svaki princip je zasnovan u istoj mjeri kao i njegovo protivječje. Ukoliko, međutim, nastoji da ne bude protivrječan, kao onaj humanistički, zdravorazumski, on, jasno, pati od toga da je nesukladan iskustvu, nije totalan. I kao takav, netotalan, on je smiješan kada sebe odveć ozbiljno shvata. A kada nije smiješan i ozbiljno sebe shvata, on je totalitaran i pokušava, nasilno stvarnost (i haos i red) pretvoriti samo u red, ili samo u haos, uzaludno. Smiješan je i strašan kada, tako naivan, naređuje šta da se radi. Književnost pokušava da ne bude takva, smiješna, vizija stvarnosti: ona ne govori o ljudskoj sudbini. Književnost nije spoznaja ljudske sudbine. Književnost nije samo spoznaja. Književnost zbunjuje onoga koji želi spoznati Čovjeka i njegovu sudbinu i u tome vidim njezinu najvažniju spoznajnu funkciju. (U kontekstu racionalističkog imperativa.) ”Ćud je čovjeku njegova sudbina”, kaže filozof, psiholog, antropolog. ”Da li je Jevrejin spaljen u Aušvicu zbog njegove ćudi ili je to spaljivanje nevažna činjenica unutar njegove sudbine”, pita pripovjedač. Književnost je, dakle, zbunjivanje.

Crnjanski u svom romanu nema Odiseja, jednako kao što Homer u svom romanu nema Čarnojevića. Ali to nije razlog da se sudbina tih junaka shvaća kao ljudska sudbina. (Čak, iako su sami autori pomislili da je njihov junak – Čovjek.) To nije ljudska sudbina, to su sudbine Odiseja i Čarnojevića. One nisu očitovanje univerzalnog kroz pojedinačno. Postoji sličnost, kao što se vidjelo, između sudbine Egista, Odiseja, Odisejevih drugova, ali to nije identitet. Samo su slične te sudbine, istovjetne su po nekom stanovištu, to je relativni identitet. Obojica su vladari svoje sudbine, ali Egista su ubili, a Odiseja nisu. Trebalo bi u korist Hansa Katorpa spomenuti, kaže Tomas Man u Namjeri svog Čarobnog brijega, da je priča koja slijedi njegova historija i da se svakom ne događa svaka historija. Hans Kastorp nije ”prosječni njemački malograđanin s početka dvadesetog vijeka”. Niti je ozbiljna književnost ona koja govori o prosječnom Bilo Kome. Nikome se, ljudima i književnim junacima, ne događa bilo kakva historija osim one njegove. I bilo kakva, nepažljiva, poistovjećivanja daleko su od ozbiljne spoznaje. Sadržaj književnosti nisu zakoni ljudskog ponašanja, jer je u toj oblasti svaki zakon protivrječan samome sebi. Jedini je zakon da ih nema. Ko govori o čovjeku – govorio je Stiplon, i to se zaboravilo onoliko puta koliko dana ima u dvije hiljade godina – ne govori o nikome, jer ne govori ni o ovome ni o onome.

Kad kažem da nema zakona, nisam Kratil koji osporava svaki zakon, relativista, sofista koji izjednačava sve, već mislim da je suluda pomisao kako se iz historije o Hansu Kastorpu može naučiti šta je to ljudski život. Ili šta je to život jednog mladića. Ili ”prosječnog njemačkog malograđanina”. Kad kažem da je stvarnost protivrječna sebi, ne mislim na bilo koji oblik protivrječja. Jer kad pišem da Odisej, u navedenom trenutku i navedenom smislu, vlada svojom sudbinom ne mislim (istovremeno i istosmisleno) da on i ne vlada svojom sudbinom. Zakon identita važi, ali ne u bilo kojem obliku, ne u svakom vremenu i smislu. Kada kažem da je književnost ima u sebi spoznaje o ljudskoj sudbini koje su protivrječne samima sebi, ne mislim da je isto protivrječno samom sebi, već različito, dva različita u odnosu kontradikcije. Kada to kažem mislim na romane u kojima su i Odisej i Čarnojević likovi, romane u kojima neki likovi vladaju svojom sudbinom i u kojima drugi ne vladaju. Mislim na roman u kojemu je sudbina junaka, jednog te istog, u jednom času glina u njegovim rukama i zavisi najviše od njega kako će je oblikovati, dok je u drugom trenutku on glina kojega oblikuju tuđe ruke. Mislim na nepretnog Hansa Kastorpa kad jedne večeri, ne znajući koliko je bezjak, prvi put prilazi k madam Šoša: onoj koja je bila otjelotvorenje njegove čežnje. (Ona reče: ”Tu es en effet un galant qui sait solliciter d'une manière profonde, à l'allemande.” I stavi mu na glavu kapu od hartije.) I na Hansa Kastorpa koji odlazi iz sanatorijuma, s čarobnog brijega, u rovove Prvog rata. ”Vidje da nije više začaran, da je izbavljen i oslobođen, – ne sopstvenom snagom, što je sa stidom morao da prizna, nego da je izbačen elementarnim spoljašnjim silama, za koje je njegovo oslobođenje bila sasvim sporedna slučajnost.” Udarac groma. Jedan, piše Man, historijski udarac groma koji mijenja sve. Zeus koji odlučuje hoće li Kastorp preživjeti ili neće nije Odisejev Zeus, već mu je svejedno da li je Kastorp radio ovako ili onako. Mislim na onog Hansa Kastorpa, za kojeg ne znamo hoće li poginuti ili neće? Čija historija, dakle, završava upitnikom, jer je njegova.

Onaj koji čita taj roman želeći da spozna sudbinu ljudsku, ili njemačkog malograđanina s početka prošlog stoljeća, ostaje zbunjen na kraju. Na presudnom mjestu stavljen je upitnik. ”Šta to sad znači? Šta će biti? Zašto nije poginuo? Hoće li se vratiti na Itaku?” – ”Koji je zakon njegove sudbine?” – Čitalac koji traži u književnosti univerzalne zakone, zbunjen ovakvim krajem, zaboraviće vrlo brzo jedan ovakav kraj, ”besmislen”, necjelovitu priču, i sjetit će se kako mu je Ivo Andrić, na nekim mjestima, fino i lijepo, objasnio u svojim narodnim poslovicama – a on je, jasno, to prepisao u svoj rokovnik, fino i lijepo – šta je to svijet i šta ljudska sudbina jeste, tj. lijepe i fine putokaze za životni put. Jedan takav čitalac koji čezne za jednom takvom metafizikom i antropologijom, lišenom zbunjivanja, proturječja, imat će, naravno, jedinstvenu, svoju sudbinu. Ali, ukoliko stvarno utuvi u glavu da je stvarnost Ono i da je čovjekova sudbina Ovo, i ukoliko počne živjeti sukladno Tome, on bi mogao biti sličan nekim književnim junacima koji su smiješni svakom ko je shvatio kako je poenta povijesti o Hansu Kastorpu to da zapravo i nema poente.

Jedan je dokoličar našao u knjigama Felisijana de Silve i kod još nekih, kako su živjeli Galaor i Amadis od Galije i shvatio je šta je stvarnost, dobro i loše, i kako se čovjek treba ponašati, kako vladati sobom, naučio je živjeti. On je, kako kaže pisac povijesti o njemu, time potpuno pomjerio pameću. ”Pošto je, dakle, očistio svoje oružje, od pikače načinio šljem, dao ime svome konju i sam sebe pokrizmao, učini mu se, da mu ništa više ne fali, no da potraži kakvu gospu, u koju će da se zaljubi, jer lutajući vitez bez ljubavi bio bi drvo bez lišća i bez ploda i tijelo bez duše.” Postoje tumači romana, psiholozi znanja, koji ideje, veltanšaung, književnog junaka (Ivana Karamazova ili Mersoa) vide samo kao odraz njegovog karaktera; može biti, ali nije uvijek. Servantes pokazuje obrnuti tok: ideje koje formiraju određen karakter. Strastveni čitalac knjiga postao je psihotičar. Usvojivši, naime, određen pojam o čovjeku, njegov junak, čitalac, odlučuje da se identifikuje s tim pojmom. Kezada je odlučio postati Don Kihot od Manče. Jasno da ništa ne nastaje iz ničega i da je u njegovom karakteru postojalo plodno tlo za tu, karakternu, preobrazbu, međutim, nesumnjivo da su knjige, pojmovi koje je usvojio, način na koji je čitao te romane, imali nemalog udjela u tom procesu stvaranja njegovog ludila koje je na kraju bilo jače od svakog razloga. On živi ”podražavajući mnogim drugima, koji su isto tako činili, kao što je bio čitao u knjigama o tim stvarima”; identificira se s pojmom, totalno, teži totalnoj koherenciji, nosilac je jednog nimalo protivrječnog morala i teži njegovoj realizaciji; i zato je totalno smiješan. Izgorio mu je mozak, kaže Servantes. To nije priča o čovjeku, već o jednom čovjeku. (Da jeste priča o svakom čovjeku, Servantes bi, jasno, tvrdio da je isto tako izgorio mozak svakom čovjeku, pa i njemu samom, Servantesu.) Nikoga ne bi trebalo poistovijetiti s njime, niko se ne bi trebao identificirati s njime, jer to je smiješno, o tome govori Servantes, kako ne treba živjeti. Smiješan bi bio čitalac koji bi identificirao Čovjeka s tim Kezadom, shvatao ljudsku sudbinu, našavši zakon ljudske prirode.

Dobro, Don Kihot je učio kako da živi iz smiješnih knjiga, iz onih koje iskrivljuju zakone stvarnosti, postoje znanja o stvarnosti koja nisu smiješna kao ideje iz viteških romana, tj. smiješna kao takva. Dobro. Postoje, međutim, junaci slični Don Kihotu, u navedenom smislu, koji su izučavali mnogo ozbiljnije knjige, tražeći u njima razumno, empirijski zasnovano, objašnjenje stvarnosti i sukladno tome i najadekvatnije moduse življenja. Ti junaci-čitaoci su Floberovi Buvar i Pekiše. Dva čovjeka, a zapravo jedan. ”Buvar i Pekiše su htjeli. Buvar i Pekiše su smatrali, oni su željeli”, tako piše Flober. Kao i Servantes, smiješna mu je njihova identifikacija, njihova težnja za identifikacijom. ”U Luvru su se”, na primjer, ”trudili da se oduševe Rafaelom.” Ali treba paziti, oni nisu došli u Luvr da bi mogli pričati kako su tamo bili. Oni su se zaista trudili da se oduševe Rafaelom, oni to žele shvatiti. Oni nisu glupi, ni neobrazovani; naprotiv. Buvar i Pekiše su pročitali gomile knjiga, i žele da sve znaju. ”Obučeni u plave bluze, sa šeširima širokih oboda, s dokoljenicama i džambaskim štapom u ruci (jedna ruka! – op. H. I.), tumarali su oko marve, zapitkivali seljake i nikad nisu propuštali poljoprivredne skupštine.” I oni znaju mnogo toga. Oni, međutim, žele da znaju sve. Na primjer, odlučuju da se bave poljoprivredom i oni čitaju sve o tom poslu. I tek kad su Sve naučili, spremni, oni su počeli sa svojim poslom. ”Da bi se upoznali sa prognozom vremena, studirali su oblake prema klasifikaciji Lak-Hauarda. Posmatrali su oblake koji se izdužuju kao grive, koji liče na ostrva, one za koje bi se pomislilo da su brda snijega, trudeći se da razlikuju nimbuse od cirusa, stratuse od kumulusa; oblaci su se mijenjali pre nego što bi im pronašli imena.” Tako i sa uzgajanjem povrća i voća: sve su isplanirali, sve su znali, bili su savršeni poljoprivrednici, ali su se našle neke okolnosti – Otkud? Niotkud! – koje su im upropastile posao, sasvim. Gomolj je sagnjio, voćke su se sasušile, sijeno je izgorjelo… Eksplodirao je njihov mehanizam za pravljenje pića! ”Deset minuta ostadoše u takvom položaju, ne usuđujući se da učine ikakav pokret, blijedi od straha, posred komadića stakla. Kada uzmogoše da govore, zapitaše se šta je to uzrok tolikim nedaćama, ove posljednje naročito? I ništa nisu shvatali, osim da zamalo nisu poginuli. Pekiše završi ovim riječima: – To je, možda, zato što ne znamo hemiju!” I pored tolikih nedaća, i pored toga što su bili dovedeni pred situaciju u kojoj ”ništa ne shvaćaju”, oni – i u tome je njihovo ludlilo – ne sumnjaju u svoj koncept, u Znanje, ne žele da sumnjaju: na sve su to mogli utjecati, ništa od toga nije samo okolnost, nepredvidiva, slučajna, već predvidiva, sve to zbog čega im propada posao, oni su to morali znati. Oni su, u tom smislu, Don Kihot kojega ništa ne može pokolebati u njegovoj vjeri. Oni, ma kakvo bilo njihovo iskustvo, vjeruju da je stvarnost racionalna, da se može saznati, tj. isplanirati. Oni su filozofi, metafizičari, vjeruju u Stvarnost, da u njoj vlada red, da ga treba shvatiti, principe treba znati da bi se uspjelo u nečemu, u poljoprivredi, vladati svojom sudbinom. ”Treba bolje izučiti geologiju, hemiju, matematiku.” Kad su Buvar i Pekiše pročitali sve o ljubavi, onda su ono odlučili da se zaljube. Buvar je uspio, zaljubiti se. Floberov čitalac zna kako je to završilo, ta njegova ljubav.

Buvaru i Pekišeu okolnosti nisu išle naruku. Zapravo im uvijek idu nauštrb, ništa ne bude onako kako su očekivali, htjeli. Sve je kontradiktorno njihovim željama. To, međutim, opet nije zakon stvarnosti – kao što misli Čarnojević i sličan pesimizam, iako je moguće da i tako bude. ”Sve je bilo, što je doživeo, drugačije, nego što je očekivao”, kaže se za Pavla Isakoviča. Sve je, uvijek, takvo, misli Pavle. Ta razlika između očekivanja, želje i dočekanog, doživljenog, nije čvrsta, ta drugačijost nije uvijek u jednoj mjeri, potpunoj, po mjeri lirike Crnjanskog. Ta razlika, ona je zakon priče o Buvaru i Pekišeu. Flober to radi s namjerom humoriste, da bi ismijao građanski racionalizam, taj metafizički materijalizam, kao što se, je li, Servantes smije idejama viteških romana, vjeri u jednostavnost stvarnosti. Stvarnost nije mašina. Stvarnost nije jednostavna, već je obilje, nepregledno, i to znači da vanplanske okolnosti mogu ići naruku planovima. Don Kihot je u jednom trenutku razočaran, jer njegov dolazak u jednu krčmu nije bio pozdravljen. ”Slučajno se desi da u taj čas svinjar jedan tjeraše sa neke strnjike čopor svinja (koje se tako zovu i bez oproštenja), pa duhnu u rog, kojim ih je znakom kupio, a Don Kihotu se onaj čas učini da je to…”

Bog slučaja se ne igra uvijek na isti način; postalo bi mu dosadno. A najdraže mu je igrati se s onima, racionalistima, koji ne vjeruju u njega. ”Zakon neminovno postoji i mora postojati: tu ne može biti slučajnosti”, tako misli Raskoljnikov na jednoj stranici u početku Zločina i kazne. Taj isti mladić drži da se, lako, pronalaze i otkrivaju svi zločinci, jer ne budu dovoljno pažljivi, razumni, u odlučujućim trenucima. ”Samim zločincem, i to skoro svakim, ovlada u trenutku zločina neka klonulost volje i mišljenja, a mjesto njih nastupa fenomenalna djetinja lakomislenost, i to baš u trenutku kad su zdrava pamet i opreznost najpotrebniji.” Buvar i Pekiše se slažu s Rodionovom logikom. Kad, međutim, on koji je sve pažljivo isplanirao počne djelati, nešto bude kako je planirao, nešto nije tako. On ostvaruje svoj naum, ali ubio je i sestru te babe, nevinu. O toj nevinosti će kasnije razmišljati, sad mu volja nije klonula nimalo i cilj je: pobjeći iz tog stana, pred kojim su se, odjednom, pojavili nekakvi ljudi – ”Ko su ti ljudi?”- i kucaju na vrata – ”Šta oni hoće, sad?” – vrata iza kojih je stan, rascvjetane lobanje i latice krvi svuda po podu, sjekira, Raskoljnikov. I kad je jasno i izvjesno da će biti uhvaćen, jer nema kud, odjednom, se stvaraju neka otvorena vrata stana, praznog, u kojem će sačekati dok ”slučajni prolaznici” uđu u stan lihvarke i budu nekoliko, tj. dovoljno, trenutaka zapanjeni. Raskoljnikov, očigledno, nije dobro ”proučio hemiju”, ali imao je sreće. Stvarnost Raskoljnikova prepuna tačaka, postaje stvarnost prepuna upitnika i uzvičnika, ali to ne znači da su svi ljudi Pavle Isakovič i da ju je kreirao Miloš Crnjanski. Metafizika koja kaže da sudbina jednog papagaja u Banatu ovisi, uvijek i samo, od trešanja na Sjevernom polu, ne može sažeti u sebe stvarnost jednako kao i ona protiv koje je upravljena. Netačno je da su svi napori uzaludni.

Stvarnost je prevelika da bi je jedan Raskoljnikov, ma koliko bio lucidan, mogao predvidjeti. Ali njegov problem nije samo taj, problem te nepredvidive budućnosti, već i sadašnjosti koja mu izmiče zbog njegovog telosa, njegove misije. I sadašnjoj je pregolema za njegovu usku svijest. Izmiče mu. ”Tako biva kod po nekih manijaka koji su se i suviše na nešto usredsredili”, piše Dostojevski. Cilj je potpuno porobio tog mladića koji se, sličan Don Kihotu, identificirao s Napoleonom. On će nastupiti u ime Pravde! Dakle, smiješan. ”Kao da mu se”, piše na jednom mjestu u romanu kada se Raskoljnikov skoro oslobodio Cilja, ”iznenada provalio na srcu nekakav čir, koji je rastao mesec dana. Sloboda, sloboda! Sad je slobodan od tih čini i mađija, od začaranosti i priviđenja!” To je ipak samo trenutak. On će, sve dok ne ostavi svoj cilj, posmatrati svijet isključivo sa stanovišta tog cilja. On će obilje stvarnosti svesti na Jedno. Svu stvarnost vidi kroz naočari, ili bolje reći lornjon, svojega nauma, svoje identifikacije s Napoleonom. Jasno da bi onaj, apsolutno protivrječan Raskoljnikovu, koji bi htio da vidi stvarnost kao takvu, kao obilje, cijelu dakle, u svim njenim manifestacijama, jasno da bi on se rasprsnuo, ili bi mu makar iskočile oči iz te glave. Ali i Raskoljnikovu hoće oči da frce iz glave jer svijet misli samo kroz Jedno. Usredištena pažnja ništi sve ostale stvari; svijet van fokusa je ništavilo, za onog koji gleda. On liči na čovjeka koji među sto hiljada traži jednog čovjeka, tj. ostali su samo smetnja ili pomoć. I kad uspije naći tog jednog on vidi da taj nije Taj. Dok onih sto hiljada nije ni vidio, osim kroz njega. To svođenje života i to propuštanje svijeta, ta tragedije tog Napoleona, takvog, ne može se isplakati ni sa sto miliona suza. Raskoljnikov je ipak imao sreće. On je za razliku od Don Kezade nadživio svoje ludilo, kao što to uistinu i biva kod ponekih manijaka.

Pavle Isakovič nije želio biti ni Amadis ni Napoleon, on je htio biti Mojsije. Njegova sudbina, međutim, nije bila biblijska priča. Bog nije bio na njegovoj strani. Kao kod Odiseja. Pavle je kao Čarnojević. Kao vojnik Crnjanski. ”Slučaj, najveći komedijant na svetu, opet se bio sa kapetanom poigrao.” Ta se rečenica ponavlja u Seobama neprestano, kao izdisaj. – Srpski nacion, smatra Pavle, nema šta da traži u Austriji, za koju su ratovali godinama i koja, sad, hoće da od njih napravi kmetove, robove. Treba ići u Rusiju, Rusi će biti pošteniji prema njima, Srbima, oni će, pravoslavci, cijeniti njihove napore. Pavle želi otići u Rusiju, tu, takvu, ali kako god krene ne uspijeva. Skreću ga. Uvijek dolazi gdje nije želio. (Tim su Rusima važniji, u tom trenutku, dobri odnosi sa Austrijom, neraspoloženom za seobu; njima je korisnija od Pavlovih sanjarija, ili Pavlovih vojnika, austrijska cijela vojska, za desant na Tursku i tome slično. Tu Rusiju Pavle vidi već u Beču, takvu; kada je budan. Tu će Rusiju saznati i kad ode u Rusiju. Ima tamo i unakazanija knutom! A biva katkad i urezanija jazika!) ”Isakovič sve nešto traži po vazduhu, sve nešto trčkara po nebu.” I nije samo pojam Rusije, s kojim se identificirao, sapeo tog kapetana, pa on, kao Revolucionar, kao Raskoljnikov, malo o čemu drugom i misli, malo šta drugo i vidi, već je on u zabludi i sa pojmom srpskog naciona s kojim se identificirao. Kada ga Rusin Volkov, u Beču, pita: žele li uistinu Srbi u Rusiju, Pavle će reći: svi! Pavle nije Don Kihot ili Raskoljnikov, jer se on ne poistovjećuje s jednim čovjekom, već su stotine jedinki tog srpskog naciona, u Austriji, za njega jedan čovjek, jedan san, jedna želja. Isakovič tako vidi srpski nacion, kao jednu dušu, a čak ni Isakoviči nisu jedinstveni u tom smislu.”Ima pravo Trandafil koji kaže da je familija teža nego carevina!” Jedan njegov brat želi u Rusiju, drugi ne želi. Jedna Pavlova snaha, također, želi u Rusiju, ali zbog Pavla. ”U tu njegovu Rosiju.” I druga snaha, isto. Jedan je njegov brat, muž ove prve, ljut na Pavla zbog toga. I ne samo zbog toga. ”Ja ću moći reći da me Paja vodi u Rosiju, sa konja, na magarca, u mobu. Aha! Aha!” Itd. Itsl. – Pavle, dakle, ne može riješiti probleme u porodici, već ih i proizvodi, nesvjesno, a riješit će sve probleme u narodu! Stotine njih u Temišvaru, i hiljade njih u Rusiju, ljudi, različitih želja njihovih, protivrječnih, Pavle, nihilizujući, poistovjećuje u svojim snovima, svojim željama. Serbi kada sprovedu svoje otselenije u Rosiju biće sreće. Jasno! Dakle, on, koji voli svoju mrtvu ženu, vodiće Srbe koji ne postoje u Rusiju koja ne postoji. To je Pavlovo rješenje u svijetu u kojemu je sve ludo. U kojemu sve zbunjuje. Nacionalizam Crnjanskog? Dobro, nacionalizam Crnjanskog, priča o Pavelu Isakoviču, to je taj nacionalizam Crnjanskog, jeste.

U svijetu u kojem je sve ludo nema čovjeka, idealnog. Mislim da bi čak i Miloš Crnjanski priznao za sebe da nije idealan. Ili je drugačije? Možda je svijet toliko lud da čak ima i takvog u sebi? U Andrićevoj priči Smrt u Sinanovoj tekiji govori se o jednom čovjeku koji je proživio uklonivši se od svakog zla i ma kakve gluposti. ”Sudbina mu”, piše Andrić, ”nije dala samo znanje i pronicljivost, i pogled širi nego u ostalih ljudi, nego i tako savršenu harmoniju između duha i tela da je za sve koji su ga poznavali, lično ili po čuvenju, stajao kao nedostižan primer savršenstva svake vrste. Izgleda da su mu nemir i ljudska potreba za nemirom bili potpuno nepoznati.” Taj je šejh Alidede naučio pravila svoga Reda posvetio se vjeri i molitvi, ukloio se u tekiju od svakog zla, i primijenivši sveta pravila u svome životu, postao je, takoreći, konkretan ideal. On nije Raskoljnikov koji želi biti Robespjer ili neko drugi koji želi biti neko treći. On je bio derviš koji je želio biti derviš. On se, naime, identificirao sa samim sobom, bio je uvijek ono što jeste. Koherentan. I upravo je iz toga proistekao njegov spokoj, veselost, odsustvo nesreće i bezgrešnost. ”Nikad u životu nije kazao reč koja rastužuje ili nipodaštava drugog.”

Svega dvaput zbunila ga je pojava žene. Prvi je put sa jedanaestak godina kada je, u blizini porodične kućne, poslije neke poplave, ugledao tijelo, polugolo, žene, utopljenice. ”Trčeći prema kući, vikao je glasno majku, ali kad je stigao i ugledao ukućane, prevlada u njemu odjednom dotle nepoznato osećanje stida.” I nije rekao, već je voda odnijela, sutradan, tijelo utopljenice i proturječje koje ga je mučilo njegovu dušu (između krivice onog koji šuti i stida onog koji bi rekao). Nadvladao je stid. Taj je prvi događaj, međutim, tek zametak drugog, važnijeg. Alidede ima 25-26 godina, i već je u nekoj carigradskoj tekiji. ”Jedne noći…” On stoji na prozoru tekije. ”Već je hteo da zatvori prozor i da se vrati u postelju, kad u vrhu ulice ugleda neki beo lik koji se brzo spuštao nizbrdo. Otvori široko oči, u nedoumici između sna i jave: lik se primicao velikom brzinom. To je bila neka žena u beloj haljini ili samo u košulji. Malo zatim, iza ćoška na vrhu ulice, pomoliše se dva tamna muška lika. I oni su trčali. Ubrzo se začu težak topot njihovih nogu. Žena je trčala pravo ka kapiji koja se nalazila ispod samog prozora. Jurila je, očito izbezumljena od straha, ne štedeći snagu, kao gonjena zverka. Kad se primakla, videlo se da je raščupana, pocepana i polunaga.” Žena prilazi kapiji, njeni gonitelji zastaju. Skrivaju se; čekaju? Ona, međutim, nema više snage. Pada. Tek pruža ruku prema kapiji. ”Mladić se nije usudio da spusti pogled još jednom na kapiju. Kao da u toj neobičnoj noćnoj sceni igra već i on svoju ulogu, pusti prečagu za koju se držao. Stupajući natraške, poče oprezno da se povlači ka postelji i brzo leže.” Situacija ipak nije ista, niti je Alidedino rješenje isto. Ovaj put on može da spasi ženu – druga je živa! – i ovaj put njegova odluka, pobjeda stida ili želje da ukloni sebe od svakog zla, još je manje jednostavna za njegovu savjest, nego u prvom slučaju. ”Šta je bilo s njom? I kako je nestala ispred kapije? Prekoravao se ogorčeno što one noći nije odmah sišao u avliju, razbudio ostale, otvorio kapiju i pomogao gonjenoj ženi.”

(”Posle toga je živeo četrdeset godina u Carigradu ne poznavši nikad nemira ni patnje; ničeg drugog do rada i molitve. To je bio taj život Alidedin o kome smo govorili napred i o kome se pričalo gde god ima muslimanskog uha.”)

Alidede sad (u prezentu priče) umire, i pored cijelog tog savršenog života sjeća se ta dva događaja, s grozomorom, prepun je bola. ”Nisam znao da ovakva gorčina može ispuniti dušu čoveka.” – Sav život se samrtniku javlja u posljednim izdasima, i sav Alidedi život su ta dva događaja. On se cijelog života uklonio pred zlom, tj. svijetom, osim u ta dva događaja kada je svijet došao po njega, tj. zlo. On ne želi biti umiješan, ali je umiješan. On je bio umiješan, i sad zna da je u te jedine dvije prilike kada je mogao živjeti u svijetu – dakle: živjeti – pogrešno odlučio. On nije ni živio, osim u ta dva slučaja. Ta dva slučaja su sav njegov život, a ne cijelo ono njegovo, savršeno, bježanje od života. On je bez ta dva slučaja mogao živjeti savršeno, jer bi živio sasvim izvan svijeta. Jer ne bi ni živio. Lešina ima koherentnu dušu. Mrtvac može biti totalno etičan. On zna sad da je totalni grešnik, jer je bio totalni bezgrešnik, jer je to htio biti u ona dva slučaja. Stid koji je odraz njegove želje za potpunom moralnom koherencijom, proizveo je koherenciju potpunog nemorala. ”Evo moja misao Milostivi, a Ti je vidiš, kazao je ja ili ne: gorče je i teže nego što sam mislio robovanje zakonima Tvoje zemlje”, kaže Alidede na kraju života i priče.

Da li to Andrić, na kraju, možda želi reći da je religija loš putokaz za život? Da je islam ideologija koja degradira život i koja ide u prilog zlu? Brzoplet Volter zadovoljno trlja ruke, jer ima jednog tako moćnog kompanjona u svojoj prosvetiteljskoj misiji. Musliman, naivan, još zadovoljnije, jer je dobio još jedan dokaz Andrićeve islamofobije. Obojica su nepametni, jer obojica podjednako dobro ne znaju čitati književno djelo, znaju samo ”prepoznati” svoje teze. Alidede, naime, nije bilo koji musliman. On čak nije ni ”bilo koji religiozni dogmata”, niti ”svaki isključivi karakter”. Andrić ne ilustruje ideološki ili psihološki tip, već pripovijeda o životu Alidede, takvom kakvim je bio, sugerišući o mogućnostima u koje bi mogli upasti svi oni koji bi htjeli, svi koji bi željeli oponašati Alidedu, ili pojam koji on za njih predstavlja, Koherenciju. Andrićeva književnost zbunjuje takve oponašatelje, vjernike u Koherenciju; psihotičare. Derviš koji misli da je derviš. Ne prosjak koji misli da je kralj, već kralj koji misli da je kralj, tako je jedan opisao psihotičara. Otac Gorio koji misli da je otac. Alidede ipak nije bilo koji psihotičar. Jednome se dervišu moglo desiti da naiđe na Alidedina proturječja ranije, drugome nikad, trećemu dovoljno da promijeni karakter… Andrić nije psiholog, već pripovjedač. Koji ne piše protiv islama, kao takvog – islam an sich i ne postoji – već o jednoj interpretaciji njega. Alidedinoj i onih koji ga žele oponašati. ”Kada bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće”, kaže Kur'an, i on je tu bliži Andrićevoj sugestiji negoli Alidedinom stidu i bojazni od bilo kakvog grijeha, slijepom robovaju zakonu. A ako Andrić i kaže kako se o Alidedi ”pričalo gde god ima muslimanskog uha”, to ne znači da je svaki čovjek s muslimanskim ušima, među Turcima, htio oponašati Alidedu, da je tu priču ozbiljno shvatao, intimno. Ako niko onda je bar taj kraljevski konzul u Hitlerovom Berlinu jako dobro znao razliku između lične misli i javne riječi o onome što je društvo promovisalo. Andrićeva književnost je neuklopljiva u ideološke obrasce.

Selimović je jednom prilikom govorio o svom divljenju prema načinu kojim Andrić uspijeva u svom pripovijedanju da uhvati složenost i zamršenost svijeta. Meni se to u jednom trenutku učinilo ironičnim. Jer ako se uporedi priča o Selimovićevom šejhu sa Andrićevom, onda Andrić, i sa svom svojom složenošću, liči na didaktičara koji na smiješan način uprošćava stvarnost. Crno-bijel je svijet Andrićeve priče, kao u svetim knjigama. Smrt u Sinanovoj tekiji ipak završava unekoliko jasno: Alidede je u presudnim trenucima morao nadvladati svoj stid, iako ”nije mogao”. Selimovićevom šejhu, međutim, svijet neće biti toliko naklonjen, biće mu još gori – jeste, može biti! – nego Alidedi. Neće mu biti čak ni jasan. Nurudin će također skončati u groznici, sa neviđenom gorčinom u duši, ali ne zbog previda, ne zbog karakterne slabosti, ne zbog dogmatike. Šejh Alidede je spram njega, šejha Ahmeda, Odisej koji vlada svojom sudbinom. Koji je imao tu privilegiju da mu karakter bude sudbina. Alidede je mogao odabrati. Svoje je ”jedne večer” odabrao totalno dobro, tj. totalno zlo.

I Ahmed Nurudin ima svoju ”jednu večer” – Alidedinu, a svoju, i tu kao da Selimović parodira Andrića, toliko je sličnosti i toliko razlike. Andrić sugeriše kako je svijet mnogo složeniji od onoga što se učinilo Alidedi, dok Selimović dokazuje kako je (tj. može biti) svijet složeniji čak i od onoga što se učinilo Andriću. ”Na sokaku, pored tekijskog zida čuli su se koraci.” – ”Nije me se ticalo ko je mogao da prolazi u to kasno pretponoćno doba pored tekije, posljednje kuće na izlasku iz kasabe.” – ”Da sam znao, zatvorio bih teški mandal na kapiji, i ušao u kuću, neka se tuđe sudbine rješavaju bez mene. Ali nisam znao”, kaže Nurudin. Gonili su te večeri nekoga ispred tekije. Ko je gonio? Koga je gonio? Taj neko – kasnije će ga Nurudin nazvati Ishakom – skriva se iza tekijske kapije, u bašču. Gonioci ga ne vide. Šejh ga vidi. ”Znali smo i ja i on da će se gonitelji vratiti. Gledali smo se, nepomični na svojim mjestima i ćutali.” Šta učiniti? Ko je on? Zašto je kriv? Nurudin ništa ne čini, kao i Alidede. On je šejh, i njegovo nije da se miješa. Ali kao i Alidede on ipak čini, umiješao se je. Pomogao je gonjenom, ništa ne učinivši: nije ga odao.

Nurudin prvo bježi od tog svog čina, takvog. ”Nisam se zaustavio, nisam htio da me se više tiče. Ušao sam u tekiju, okrenuvši ključ u zarđaloj bravi.” Ali ko je on? Ipak mu je pomogao. Kome je pomogao? Uključen, Nurudin ne može da se isključi. Vraća se. – ”Nešto se dešava, nimalo nevino, znam da se stalno dešavaju teške i surove stvari, ali ovo je pred mojim očima, ne mogu da ga otisnem u neznano i neviđeno kao sve ostalo, i neću da budem ni krivac ni nevoljni saučesnik, hoću slobodno da se odlučim.” Ishak je još dolje. ”Šteta što ništa ne znam o tom čovjeku. Ako je kriv, ne bih mislio o njemu.” Zašto ne ide? Zašto ne oslobodi Nurudina odluke! Zašto mu ne dopušta da ga se ne tiče! Tekija mu je već dovoljno pomogla. ”Ako me otjeraš, umiješao si se.” Ako ga otjera, otjeraće ga u smrt. ”Skloni me do sutrašnje večeri.” Ne, ne može ga skloniti. ” – Ne mogu. – Onda zovi stražare, tu su, iza zida. – Neću da ih zovem. I neću da te sklonim.” Ni da ga izda, niti će mu pomoći. Kada je, međutim, Ishakova ravnodušnost (prema tom čovjeku s voljom kipa) zapalila njegovu sujetu, Nurudin odlučuje da mu pomogne. ”Nije me se ticalo, nisam znao o njemu ništa, nikad ga više vidjeti neću, a stalo mi je do njegova mišljenja, uvrijedilo me što se drži kao da me nema. Volio bih da se ljutio.” Upućuje ga na kućerak u kojemu derviši drže starudiju. ”Već ti je krivo što si ovo učinio”, govori mu Ishak, i ima pravo. ”Hoće li pobjeći, hoće li ostati, hoće li ga uhvatiti? Jesam li pogriješio što ga nisam odao, ili što ga nisam sklonio u svoju sobu? Rekao mi je: što god bi učinio, bilo bi ti krivo. Kako je mogao da pogodi i ono što ni meni samom nije bilo sasvim jasno? Nisam htio da budem ni protiv njega, ni za njega, i našao sam srednje rješenje, nikakvo, jer ništa nije bilo riješeno, samo je muka produžena. Moraću da stanem na jednu stranu.” Ali kako da zauzme stranu, kada ne zna koja je prava? ”Bezbroj razloga je bilo i za jedno i za drugo, da ga uništim, ili da ga spasem.” Takav, neodlučan, Nurudin je morao poništiti svoju pomoć. Ujutro je – i ranije bi da je neko bio budan – rekao Mula-Jusufu gdje se krije bjegunac. Ishak je, međutim, znavši za njegovo kolebanje, to predvidio i već pobjegao. Nurudin nije odabrao stranu, odabrao je obje. Time je umirio svoju savjest, svoju želju da bude na pravoj strani. On nije još uvijek živio u svijetu. On je vanzemaljac. Dok ništa ne znam, misli šejh, nema ni određenja, i neću da se miješam. Zvjezdano nebo nada mnom, zemaljski haos u meni!

On nije živio u svijetu, ali svijet je došao po njega, uvukao ga u sebe. Kao Alidedu. Zapravo još silovitije, još gore. ”Prije deset dana, dok brat nije zatvoren, bilo bi mi svejedno, ma šta da učinim bio bih miran, sad sam znao da je to određivanje, zato sam ostao na pola puta, neodređen.” U tom naoko neznatnom događaju s Ishakom nazirala se sva nesreća koja je bila u vezi sa zatvorenim bratom i koja će ga uskoro pogoditi. ”Uvijek sam znao šta treba da činim, derviški je red mislio za mene”, a sad kad treba da donese odluku – pomoći ili ne pomoći Ishaku – sad kad nema derviškog reda, već u neredu stvarnosti, on mora da misli, on ne zna ni šta jeste taj svijet, ni šta treba da radi. On mora da čini! Kako on da čini? On je neodlučan. Kako pomoći bratu Harunu, a da se ispoštuje pravda? Da izda Hasana ušavši s njegovom sestrom i kadijom u zavjeru? Da spasi brata? ”Predaću joj njenog lakovjernog brata, nasješće na savjete prijatelja. Naplatiću za trud i izdaju, ne suviše veliku, jer bi i bez mene učinili što hoće, a ja bih mogao pomoći da sve ipak izgleda ljepše. Zašto da se stidim, zašto da predbacujem sebi? Brata spasavam!” – ”Ne znam šta je brat učinio, ne znam koliko je kriv, ne vjerujem da je išta teško, suviše je pošten i mlad za veće zlo. Možda će ga i pustiti uskoro. Ali ako i neće, čak da sam siguran da neće, mogu li pristati na ovu nepoštenu zavjeru protiv čovjeka koji mi nikad ni ružnu riječ nije rekao?” – Spasiti Ishaka ili ne spasiti? Spasiti Haruna ili ne spasiti? Stvarnost mu je nejasna, a njemu treba jasna stvarnost, svijet s oštrim razlikama, da bi pravedno postupio, sasvim moralno, to njemu treba, a ne ovo što ima. U takvoj, kontradiktornoj stvarnosti, s obiljem proturječnih mogućnosti, on ne može održati moralnu koherenciju: ma šta učini učinit će grijeh. On ne želi griješiti, nema snage da podnese ma kakav grijeh. On u njoj ne može djelovati. To je stvarnost noći Ishakovog bijega.

Stvarnost, međutim, ne miruje. Čak njena nejasnost nije stalna, jednaka sebi. Kasnije saznaje da njegov brat nije kriv. To više nije stvarnost one noći Ishakovog bijega. Svanulo je! Brat nije kriv, treba ga spasiti! Da nisam znao, kaže Nurudin, mogao bih da čekam, branilo bi me neznanje, sad više nije bilo izbora, osuđen sam istinom. Ali, evo ne branim ga dovoljno čvrsto, a njih ne opravdavam, čini mi se samo da su mi svi zajedno nanijeli zlo, gotovo podjednako, poremetili me, suočili sa životom izvan moje prave putanje, natjerali me da se određujem. – Natjeran da se određuje! Čak i kad zna da brat nije ubio nekog, da nije kriv, čak i kad se stvarnost više ne skriva, kad zna istinu o bratu, on nije dovoljno voljan da ga oslobodi. Bilo kako. Onako, na primjer, kako Hasan predlaže. ”Nisam htio da objašnjavam, ne bi shvatio, jer misli drukčije nego ja, da bratovo oslobođenje pripremljenim bjekstvom ili podmićivanjem ne mogu prihvatiti, jer još vjerujem u pravdu.” Tu je on već Alidede, a ne onaj Nurudin koji nije znao da li da spasi Ishaka. Nurudinova neodlučnost više nema opravdanja u Nejasnoj Stvarnosti, već u isključivosti njegovog karaktera. Derviš koji misli da je derviš, šejh koji je šejh, Ahmed koji je Alidede.

Kasnije on, doduše, mijenja stav, poslije uzaludnih napora kod kadije, mutije i muselima. Pravde neće biti, takve kakvom je zamišlja šejh. ”Treba oteti Haruna, treba platiti čuvarima da pobjegne, treba ga poslati u drugu zemlju, da ga više nikad ne vide. Samo tako će se osloboditi tvrđavskih podruma: moje sramotno kreveljenje neće mu pomoći.” Ali kasno. Dok je on došao pameti Harun je već mrtav.

Smrt njegovog brata plod je i njegove neodlučnosti. Da je odlučnije djelovao pred Hasanovom sestrom, pred muftijom, pred kadijom, pred muselimom, da je prihvatio prijedlog Hasana, možda je mogao spasiti brata. Nije spasio zbog neodlučnosti, zbog stida, zbog slabosti karaktera, zbog derviške isključivosti, zbog toga što je bio Alidede.

Ali to samo naoko. Njegova stvarnost je ipak stvarnost one Ishakove noći, ona koja se skriva, stvarnost koju ne poznaje, tajna. Njegovo odugovlačenje nije moglo ubiti brata, jer brat je već bio mrtav prije nego što je Nurudin i mogao nešto učiniti. ”Pamtio sam i to da se sve već desilo, da je Harun bio ubijen, kad je tražila da izdam Hasana.” Sve je već bilo gotovo i prije nego je shvatio o čemu se radi. Sve je već bilo riješeno i prije nego je mogao riješiti. Svi njegovi napori su bili uzaludniji nego što je mislio: on je pokušavao mrtvaca da spasi od smrti. On nije mogao spasiti brata. On nije Alidede, njegova stvarnost nije bila tako jednostavna. Njegov karakter nije bio kriv. Njegovu je takvu sudbinu odredilo cvjetanje neke biljke koja je u drugom nekom svijetu. Bog se šali sa svojim šejhom.

Ali mogao je biti. Njegova nemoć i neodlučnost mogle su biti presudne. To plaši Nurudina, kasnije, u mjeri da se mijenja; on još nije mrtav, njegova sudbina nije dovršena. Moja naivnost je, kaže Nurudin, umrla od stida. On zna: bio je dijete kojega su natjerali u stvarnost. On se mijenja i zbog sujete slične onoj u Ishakovoj noći: neodlučan, on osjeća da ne postoji; nemoćnome, prema njemu će se odnositi kao da je vazduh. Unesrećili su ga i ponizili, on osjeća mržnju. On mrzi sebe takvog, bivšeg, slabog. Djetinjastog. Postajući protivrječje šejha Nurudina s početka, postaje mudar i odlučan, mrzi, ali razumno usmjerava svoju negaciju. Počinje vladati situacijom, lancem uzroka i posljedica, poznaje okolnosti, planira, koristi se okolnostima, počinje vladati sobom i svijetom oko sebe. On se sveti onima koji su ga unesrećili, kadiji, muselimu. Stvarnost mu više nije ona Ishakova noć. To je sad drugi dio romana.

Nurudin vlada situacijom, u trenutku kada počinje njegova osveta, ali to je samo privid. Da nije bilo slučaja, sretnih okolnosti, da nije saznao da je Sinanudinov sin postao carski silahdar, kao što je moglo biti, da su Sinanudina odmah oslobodili kadija i muselim nakon što im ga je šejh podmetnuo kao mamca, da su saznali, kao što su mogli, o kakvoj se podvali tu radi, da Tatarin nije odnio pismo u Carigrad, već da ga je dao muselimu… ”Nikad čovjek ne može sve da predvidi, igramo na sreću više nego što mislimo. Uzalud sam bio sve proračunao i pripremio; pohlepa jednog tatara mogla je da me upropasti na prvom koraku.” Da je Nurudin bio jednako pribran kao na početku romana, da je htio protumačiti svijet, do kraja, prije nego počne djelovati, on nikada ne bi krenuo u osvetu. Ponovo je bilo hiljadu razloga na jednoj i drugoj strani. Da je ostao totalno razuman, lišen mržnje, ostao bi neodlučan. Ovako, prepun mržnje, odlučan, okolnosti su mu naklonjene, slučaj je na njegovoj strani i prepun je sreće. Konačno ostvaruje svoje namjere, živi i čini! Ima sreće. Kakva ekstaza! Bog je na njegovoj strani. Ima božije pravde za one koji nisu naivni i nemoćni.’ Kadija Nurudin, kasnije, ima dovoljno moći i dovoljno pameti da ne bude više nesretan kao onaj nepametni i nemoćni šejh s početka.

”Ti opet misliš da ćeš činiti ono što ti budeš htio”, kaže mu Hasan. Nurudin misli da sad konačno može raditi što hoće.”Odlučio sam da za sve što učinim, pitam samo svoju savjest” Ali nije. Postavši kadija, koji ne želi biti nepravedan kao njegov prethodnik, on stvara sebi neprijatelje među moćnicima; neposlušan je. Opet je sam i nemoćan, izložen opasnostima, glava mu kao i šejhu Nurudinu visi o koncu. Piri-Vojvoda, Nurudinova kadijska savjest, otkrio je špijune u Dubrovčanima, Hasanovim prijateljima… ”Nesreća božija! Da nije turao nos gdje ne treba, bio bih miran bar s te strane. Ne znam i ne tiče me se. Sad znam i mora da me se tiče.” Opet se Nurudina ne tiče svijet. Opet bi volio da da ga se ne tiče, da se izuzme, da se isključi iz svijeta. Ali ne može. Opet ga je tuđa greška (jednaka Harunovoj, ”turao je nos gdje ne treba”) natjerala da čini. On, naime, mora ovaj put potpisati smrtnu presudu najboljem prijatelju, Hasanu, koji je pomogao ”dubrovačkim špijunima” da pobjegnu. ” – Hoćeš li napisati rješenje? – Alahu, pomozi mi, ne mogu ni napisati ni odbiti. Najbolje bi bilo da umrem.”

Najbolje bi bilo, ali on ne umire. Odmah. On potpisuje Hasanovu smrt, ali Hasan ostaje živ. ”Ličilo je na grubu šalu”, kaže Nurudin nakon što je, uz intervenciju Mula-Jusufa, ispalo kao da se Nurudin žrtvuje zbog Hasana. Izvjesna je još samo ta njegova smrt, nevoljna. Ti si opet mislio da ćeš činiti ono što ti budeš htio? To je ta stvarnost noći u kojoj Ishak bježi, stvarnost u kojoj ništa nije jasno i u kojoj će svaki Nurudinov čin biti ono što on nije htio da bude, što nije želio, stvarnost slučaja, tajne i neizvjesnosti, stvarnost nesreće koju ne može oblikovati bio nemoćan ili odlučan, neodlučan ili moćan. Gdje je zlatna ptica koja sreću znači, pita se Nurudin na kraju. Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko koji se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Šta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve počne da se ruši i odronjava? Život je izgledao čvrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i neskrivljen, porušio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska. Bilo nas je četvorica braće, i sva četvorica su tražila zlatnu pticu sreće. Jedan je poginuo u ratu, jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrđavi. Ja svoju više ne tražim. To su sve Nurudinove riječi.

Grdna si varka, zlatna ptico! To je zaključak njegovog života. Svaki je čovjek na gubitku, zaključak Selimovićeve priče. Stvarnost je takva, stvarnost je ona stvarnost Ishakove noći. Čovjek je onaj šejh Nurudin koji ne može postupiti pravilno, jer mu stvarnost uvijek izmiče, uvijek je nejasna, šira, uvijek izvrće njegovu namjeru u nešto različito, u protivrječno. Nemoć u moć, i moć u nemoć, odlučnost u neodlučnost. Svijet mi je, kaže Nurudin, odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

Stvarnost, međutim, ne mora biti takva, svakome, Nurudinova. Nurudinu je mogla da ne bude takva, kao što cjelovremeno nije bio bez uspjeha. Kako je samo bio sretan kad je vladao situacijom. O tome, o mogućnostima koje isporučuje slučaj, pokazuje mu i jedan mladić, svojom pojavom. Sin Emina Bošnjaka, možda njegov sin? Njegova majka je trebala biti njegova žena. Da Ahmed nije zakasnio, da nisu mislili da je poginuo u ratu… Da gazija nije ni išao biti gazijom? ”Znam, mogao bih da kažem, kao i svaka budala: da se nije desilo to što se desilo, moj život bi bio drukčiji. Da nisam otišao na vojnu, da nisam pobjegao od nje, da nisam pozvao Haruna u kasabu, da Harun nije… Smiješno.” Smiješno bi uistinu bilo da Nurudin misli o toj mogućnosti, ali bi isto tako bilo smiješno, ili smješnije, da neko, Selimovićev čitalac, misli da je svaki čovjek Ahmed Nurudin, bez razmišljanja o toj mogućnosti, o tome da je Nurudin mogao ne biti Nurudin, da je njegovu sudbinu nije odredio zakon, već slučaj, zakon slučaja, zakon koji kaže: može, ali ne mora. Zlatna ptica može biti grdna varka, ali ne mora. Uvijek. Čovjek jeste, ali i nije uvijek na gubitku. Jer ne postoji. Nema te metafizike koja drži svijet u redu. Nurudin je imao sreće, ali i nije; oboje po mjeri njegove sudbine. Njegove.

Ja, i pored cijele svoje samouvjerenosti, shvaćam da ponekad pišem nespretno, pa je izgledalo kad sam navodio primjer najslavnijeg Venecijanca, priče iz njegovih memoara i da čovjek uvijek nije na gubitku, kao da formiram uzor, primjer s kojim se trebalo identificirati. Ako je moja nespretnost bila tolika da je to ”izgledalo” bilo objektivno, onda su te moje rečenice gluposti. Taj se Kazanova nije identificirao ni sa samim sobom, niti s Don Đovanijem, niti sam ga htio navesti, niti ga navodim kao primer primjera. Koliko slučaj ide protiv volje Ahmeda Nurudina, toliko ide u prilog mletačkom avanturisti, i bilo bi suludo vjerovati kako je vjerovatno da se Slučaj mogao tako poigrati s Nurudinom, ali da nije s Đakomom, bivajući ovaj put darežljiv. Zašto bi bilo vjerovatnije ono što misli pesimista, da loviti zlatnu pticu, znači, uvijek, loviti je u letu? Bilo bi suludo tvrditi da ta ptica uvijek leti, bilo bi suludo da je ona toliko fantastična, da ju je izmislio Pavle Isakovič i da je ona samo takva, kakvu je vidi taj ludi kapetan. Bilo bi suludo tvrditi da svako želi tu zlatnu pticu, takvu, zlatnu i živu istovremeno, bilo bi suludo misliti da postoji takva, metalna ptica, zlatna, živa. U svakom društvu ne gube ljudi glave zbog jedne ili dvije loših riječi o vlasti. Zar treba biti pesimista ili paranoik jer su Andrić i Selimović, i njihovi junaci, živjeli u takvom društvu i vremenu? ”Uvijek je takvo!” Koješta. Bilo bi suludo tvrditi da nikad ptica nije sletjela u ruke jednom čovjeku, i da zlatna ptica sreće nikada nije došla u ruke, sama, slučajno ili namamljena. Kao i da je ona tu uvijek.

Bilo bi suludo lirski doživljaj svijeta prihvatati kao epsku spoznaju. Bio bi sulud pesimizam, kao i optimizam, konačni, jednako kako bi bilo suludo odricati svaki optimizam ili svaki pesimizam. Koji su različiti karakteri od isključivih čestnjejšeg Pavla i šejha Nurudina, manje nesukladni toj stvarnosti sa svojim pojmovima i težnjama: više se, na primjer, smiju – Đurđe Isakovič i dželepčija Hasan, nisu model za oponašanje, recept, rješenje, jer ćud ne mora biti sudbina. Psiholozi navode primjer ”umjerenog karaktera”. Ali šta bi pomogao taj karakter onome kome ludi automobil, slučajno, u zagrljaju vrata i kotača stavi tačku na život? Šta je mogao pomoći umjereni karakter vojniku u Galiciji koji čeka da mu šrapnel otvori lobanju? Nije ni molitva rješenje, jer Odiseju je uslišena, a Nurudinu nije. Imati skromnije cijeve? Prihvatiti nesklad svijeta? Smijati se? Hasan je spoznao nesklad svijeta i on nije žena koja od svijeta očekuje princa na bijelom konju. Prije bijelog konja na princu. I Kazanova se smije. ”Mis Wynne je u mom srcu zauzela ono mjesto koje je još prije osam dana pripadalo crnookoj Esther, no to joj ne bi pošlo za rukom da je Esther bila u Parizu.” Nijedan stav nije, jer ne mora biti, rješenje. Sve može srušiti slučaj. Sve je lutrija! ”Slučajno se desi…” – ”Kojeg li iznenađenja! U jednoj od prvih loža slučajno spazih gđu Annu Wynne i njezinu dražesnu kćerku.” Šta bi bio kockar Kazanova sa svim svojim znanjem, vedrinom i šarmom da je kojim slučajem – bilo je i takvih opasnosti – ostao bez oka ili noge? ”Njena mi ispovijed još jednom dokaza da ispravno rasuđujem kad mislim da najodlučniji čini u našem životu ovise o beznačajnim uzrocima”, zaključuje Đakomo nakon što je odslušao ispovijest gđice Žistinijen, ljupke šiparice koja, kao svaka treća ljupka šiparica, hoće da se ubije, jer ne može ostvariti ljubav prema g. Feniksu, kojeg je Đakomo izmislio slučajno, skoro u šali. ”Sve je međusobno povezano, i svi smo mi začetnici djela kojima nismo učesnici. Sve što nam se najvažnije u životu događa upravo je ono što se moralo dogoditi. Mi smo tek misaone čestice koje vjetar nosi kud ga je volja.” Situacija neće ispasti toliko ozbiljna, pa bude i smiješno, ta diskrepancija između znanja i stvarnosti, ali Kazanova ovdje govori kao Nurudin, kao Čarnojević, kao Selimović i Crnjanski, fatalizam; dešava mu se i tako. I njemu! On će nasmijati onima koji misle da znaju, da imaju recept za sreću. On, međutim, češće nije Nurudin, nije Pavle Isakovič, ni Čarnojević, već bliži Odiseju i snalažljivom koji kao da uvijek vlada svojom sudbinom. Njegov je onaj fatalizam kao kontradikcija u pridjevu. On je, na primjer, jedini čovjek koji je pobjegao iz tamnice, mletačke, Pod olovnim krovovima. I ne samo zato što je bio vješt: jasno, nevješt nikada ne bi pobjegao. On se, najčešće, snađe kad ga snađu nesreće. ”Niko ne ostvaruje ono što je želio”, to neće on reći, već Crnjanski, Čarnojević, Isakovič, Pavle. ”Grdna si varka zlatna ptico”, tome će se Nurudinu nasmijati on koji realizira svoju namjeru, želju, često. ”Svoj sam cilj postigao upravo onako kako sam želio”, to kaže on ili slično, svako malo, a Nurudin, kojemu se isto desilo da postigne svoj cilj, jednom, on mu ne vjeruje. Kad Kazanova nema novca i onda dobije, nekako, na nekakvoj lutriji neke cekine, to može biti smiješno Nurudinu: Nurudin koji se nikad ne smije, nasmijao bi se povijesti Đakomovog života, sigurno. Ali moglo se to desiti, čak i tada, da dobije tu lutriju, ne samo na prevaru. On je nerijetko miljenik slučaja, kao što Nurudin nije. Nerijetko ne znači uvijek. Sreća prati hrabre, ali i ne prati. ”Kad danas mislim na sve one neugodnosti koje su me zadesile za boravka u Amsterdamu, a koji sam mogao proživjeti u miru i sreći, moram i opet kazati da smo uvijek sami prvobitni uzrok svim našim nedaćama”, kaže Kazanova i protivrječi svom pređašnjem uopćavanju. Sve što se može reći o čovjeku, općenito, važi podjednako kao i proturječnost istoga. Nurudin i Kazanova su čovjek, niti su uvijek jednaki sebi. Protivrječni su i to zbunjuje. Sretni su i nisu, vladaju sobom i ne vladaju. Bolje izučiti hemiju? Ne, nema rješenja.

Nije rješenje ni to da ga nema, nije to sveden račun. Taj očaj koji ne bi htio više da živi kao Kirilov ili Kraft Dostojevskog, zbog filozofskih razloga – ”sve je tako krhko, zidanica od pijeska” – bio bi smiješno proturječje onoga koji je pomislio da mu je svijet jasan u svojoj nejasnosti, da je jednak sebi, uvijek, u svojoj nerazumnosti. – ”Kunem se vremenom da je svaki čovjek na gubitku, pa čak i ako vjeruje!” – ”Na gubitku je, ne samo jer vjeruje, već upravo stoga.” I slično. Taj Merso koji odstupa od bilo kakve koherencije, vjere, koji ne želi ostvariti ma kakav cilj, ali koji živi i čini, i s kojim se slučaj igra, nije ništa riješio, već je donekle smiješan u svojoj tragičnosti. Čovjek koji ne teži identifikaciji s bilo kojim pojmom, identificira se s pojmom jednog takvog čovjeka. Drži tu suludu koherenciju svijesti, ništa ne želi, svejedno mu je, a slučaj se poigrava s njegovim djelovanjem, čini ga nekoherentnim, i smije mu se. Nije svejedno biti u zatvoru i vani: Merso bi želio zagrliti jedno žensko tijelo. Suludo bi bilo razdvajati tu jasnost i nejasnost, iracionalnost i razumnost, volju i slučaj, Odiseja i Čarnojevića, i onda govoriti o svijetu i čovjeku, misliti uistinu tako, i živjeti prema tome, zauzevši bilo koju od strana, konačno. Bog slučaja može biti i nježan i surov. Ovo nije ni pesimizam, ni njegovo proturječje. Može biti naklonjen ili ne. Njegova naklonost može biti časovita šala s Ahmedom Nurudinom ili dugoročna simpatija prema Kazanovi. Može biti i hiljadu drugog. Slučajan je. Ćudljiv je i ne znam kojim riječima da zaključim ovaj tekst, a da se taj bog ne naljuti na mene. Znam samo da čovjek ne postoji i da književnost više zbunjuje onog koji zna, ili bi htio da zna, šta je čovjek. I to je dobro. Ona u tom smislu jeste najsličnija iskustvu, a iskustvo, je li, najbolje prorokuje. Prorokuje! Kako, međutim, proricati, jer se mora, a ne biti samom sebi Pitija? Kako pravilno živjeti? Kako uloviti zlatnu pticu? Ja znam samo da je čovjek mrtav.