Ko kaže da se savremeni teatar mora baviti isključivo politikom ili religijom? Ne mora pozorišna predstava biti angažovana, govoriti o ISIL-u, izbjegličkoj krizi, Brexitu ili američkim predsjedničkim izborima… Recimo, u okviru ovogodišnjeg MESS-a izvedena je predstava „Konferencija ptica“ u režiji Nine Rajić Kranjac, rađena po adaptaciji djela sufijskog mistika, pjesnika i hagiografa Fariduddina Attara.
Pozornica je bila zasrtra perzijskim ćilimima, a nevidljivi narator je gledaoce uveo u priču o pticama koje krenu da besmislenu ovozemaljsku egzistenciju zamijene za vječno jedinstvo sa kraljem Simurgom. Nisam gledao predstavu i ne bih znao ocijeniti da li je dobra ili loša. No, nisam zbog toga ni krenuo govoriti o njoj. Prijatelj, koji ju je gledao 2. oktobra u SARTR-u, pričao mi je da su glumci-ptice, u jednom trenutku „poludjeli“ i razodjeveni stali skakati po publici. Izvjesnog gledaoca, koji je sjedio tik do tog mog prijatelja, jedan od glumaca je, tokom te dionizijske gungule, udario u čelo dijelom tijela, koji se ne imenuje u pristojnoj prozi. Nesrećni čovjek je nakon toga cjelivao kažiprstom i palcem nastradali dio čela, upitavši mog prijatelja: „Hoćel mi ostat šta?“
Odlazak na festival eksperimentalnih scena nosi sa sobom stanovitu dozu rizika, neovisno o tome što se pojedine predstave bave naoko nevinim temama. To zna svaka četvrtpismena osoba, koja, poput mene, recimo, češće izlazi na izbore nego što ide u teatar. Ne volim tu jagomirsku razularenost, a istovremeno ne sporim da je moj senzibilitet u tom smislu – po razvoju metafore – dio julara naslijeđene gorštačke strukture osjećajnosti. Tako vjerovatno ne bih išao ni na ovogodišnji MESS da klerikalni dio javnosti, u vidu Kardinala vrhbosanskog, Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ i beduinskog portala „Saff“, nije ujedinio abrahamski odijum, koji je ovaploćen u inicijativu prema vlastima da zabrane predstavu Olivera Frljića „Naše nasilje i vaše nasilje“.
Jesen srednjeg vijeka
Do tog trenutka nisam bio ljubitelj Frljićevog teatra, iako mu nisam gledao nijednu predstavu, po čemu se, vjerovatno, moje estetsko iskustvo nije razlikovalo od Kardinalovog ili onog uredništva Saffa. To sam negativno mišljenje stekao, čitajući pozitivne kritike njegovih angažovanih predstava, koje u formi hipertrofiranog šoka šalju eksplicitne političke poruke. Godinama sam objašnjavao u ovom časopisu o manama tako angažovane umjetnosti, pa ako ništa drugo nemam od toga, imam makar mogućnost da ne dosađujem čitaocu SIC-a, ponavljajući nadležnu argumentaciju. Međutim, nekim čudom uspio sam se suzdržati od toga da napišem sve to što mislim o Frljićevim predstavama koje nisam gledao. Ne sporim da ljudi imaju pravo da imaju mišljenje o predstavama koje nisu gledali, knjigama koje nisu čitali; imaju čak i pravo da javno iznose to mišljenje – ako baš žele da povećaju šanse da ispadnu budale urbi et orbi.
Ljudi, među njima i ja, uglavnom i imaju nedvosmislene stavove o stvarima, koje ne poznaju, dok stvari, koje jako dobro poznaju njihov bon sens dovode u stanje konfuzije, logičkih mrtvouzica, dijalektičkog jedinstva paradoksa. Ali – držim da ne smiju tražiti da se zabranjuju predstave koje nisu gledali. Jednako kao i one koje su gledali. Pozivati institucije vlasti da zabrane teatarsku predstvu ili militantne čitaoce da fizički onemoguće njeno izvođenje – nije samo izraz neobičnog kukavičluka, već i očitovanje opasnih političkih težnji. Posebno je uznemirujuće bilo – a to je, uz pomoć društvenih mreža, bilo vidljivo – da autodafe-inicijativa ima nezanemarivu podršku među građanstvom, koje se ončas počelo zanimati za pozorište, koje redovno ne posjećuje. Odjednom im je režiser bio glupak, koji „vrijeđa osjećanja vjernika“, zbog čega treba zabraniti njegovu predstavu, koju nisu gledali.
Legenda o malim inkvizitorima
Demokratija je političko uređenje, u kojem glupi ljudi imaju pravo da kažu sve što žele, kao i mogućnost da na izborima odrede ko će biti vlast. Međutim, u demokratiji čak i glupi ljudi moraju da poštuju zakone i ustav, koje donosi vlast, uglavnom ne po njihovoj volji, a često ni po svojoj volji. Tako i u BiH, koja se nalazi u procesu eurointegracija i zbog čega je u izvjesnoj mjeri desubjektivizirana, pravni sistem nije cenzorski, zbog čega je Kardinalov apel pravosuđu deplasiran, dok je poziv za fizičko sprečavanje održavanja predstave zapravo poziv na nezakonito nasilje (ugrožavanje ljudi i imovine).
U tom smislu, protivnici predstave proturječili su pravnom sistemu, za razliku od predstave, zbog čega je bila iznenađujuća odluka direkcije MESS-a da otkaže javno njeno izvođenje, dok je samo obrazloženje („sigurnost publike i aktera na prvom mjestu“) zvučalo neuvjerljivo. S obzirom da je hajka počela dva dana prije izvođenja, direkcija je imala dovoljno vremena da zatraži od MUP-a podršku, a MUP ima dovoljno kapaciteta da osigura mirno izvođenje predstave što je pokazao više puta (npr. rizične projekcije filmova u kinu Kriterion). Umjesto toga, direkcija MESS-a je pristala na protuzakoniti diktum beduinsko-vatikanske koalicije i svela predstavu „među četiri zida“, što je porazno, ako se uzme u obzir da MESS decenijama promoviše slobodarske ideale. To je značilo da su pobornici inkvizitorske estetike izvojevali pobjedu.
Hegel kaže da je u potpunosti slobodan čovjek, ona koji je, u pred-pravnom stanju, bio spreman da uđe u borbu na život i smrt, sa drugim čovjekom, koji je htio da ga porobi. Da nije bilo ljudi, koji su osjetili strah pred mogućnosti smrti, ne bi nikad ni nastalo robovlasništvo (i, susljedno tome, civilizacija). Direkcija MESS-a ne samo da se nije nalazila u vanpravnom stanju, već je imala podršku pravnog sistema i svejedno je popustila pred voljom, onih koji su htjeli da je porobe. Boriti se za slobodu, a bježati od svakog straha, ne biti spreman izložiti se nesigurnosti, misliti da sloboda s neba pada – znači zapravo boriti se za komfor koji donosi pokornost.
Vlada KS analizira rad MESS-a
Predstava strašnija od avionskog napada na dženazu
Otišao sam tu večer pred Narodno pozorište više iz znatiželje, nego iz slobodarskih pobuda. Ljudi, koji su ranije kupili karte, spontano su se okupljali. Najprije na platou ispred Pozorišta, a onda, kako se približavalo vrijeme početka predstave, premjestili su se tik pred svečani ulaz. Kako je koji član žirija, predstavnik sponzora ili medijskih pokrovitelja ulazio, plivajući kroz masu, nezadovoljstvo je raslo. Istina, nezadovoljstvo je, u ozbiljnom tonu, izražavao nukleus mase, koji su činili starije gospođe i gospoda, citoyens, dok je na rubnim dijelovima odnos prema diskriminaciji bio opušteniji. Iznerviran donekle tim stampedom pod sedativima, prijatelj s kojim sam stajao – a koji, uzgred budi kazano, ne nosi ime orijentalne provenijencije – kazao je: „Šta su volko nagrnuli, ko vlasi u džehenem.“
Možda bi se ljudi čak i razišli da hrabre gospođe iz nukleusa nisu bile uporne, gotovo histerično tražeći da uđu, bez obzira na to što je predstavnica MESS-a, sa nekakvim papirom u rukama, objašnjavala da je neka evropska asocijacija odobrila/naredila da predstava bude interna. A onda je u jednom trenutku, neko poveo navijanje: „Hoćemo predstavu, hoćemo predstavu“, nakon čega je došao direktor MESS-a, postavio valjda retorsko pitanje: „Jel hoćete predstavu?“, a zatim, dobivši pozitivan odgovor, kazao da možemo ući, uz sada već čuveni verbalni šlag na ideološku tortu: ulazite na sopstvenu odgovornost. Tako su se građani, predvođeni građankama, izložili riziku, savladali strah, izabrali da se povinuju vlastitoj volji, a ne medijevalno pomračenoj volji Biskupske konferencije ili konzilijuma duševnih bolesnika, čiji je (duševni) bol uzrokovan predstavom na MESS-u, a ne, recimo, napadom saudijskih aviona na dženazu u Jemenu, u kojem je prije tri dana ubijeno više od 140, a ranjeno više od 520 ljudi, muslimana, a na koji pro-saudijski Saff ne obraća pažnju.
Human Reich
Šta je onda u toj Frljićevoj predstavi toliko strašno da boli jače nego smrt 140 i više ljudi, pa je u ovim oktobarskim danima trebalo posvetiti pažnju samo njoj?
„Naše nasilje i vaše nasilje“ ima nekoliko teza, koje iznosi eksplicitno. Zapad je od početka, u nizu ratova u kojima je aktivno učestvovao od 90-ih, ubio 4 miliona muslimana na Bliskom Istoku. Za Frljića nema dvojbe, riječ je o imperijalističkim ratovima, koji su povedeni zbog nafte – želje većine Evropljana (i Amerikanaca) da imaju jeftinu naftu, što je bila zapovijest za njihove vlasti da, koristeći svim sredstvima, preuzmu kontrolu nad izvorištima nafte.
Dalje, Frljić eksplicitno poručuje i da su ti ratovi i ubijanje 4 miliona muslimana uzrokovali porast terorističkih napada. Frljić čak poredi nesrazmjer između „stotinjak“ poginulih u terorističkim napadima u Parizu sa 4 miliona ubijenih na Bliskom Istoku.
U predstavi se sve to iznosi i eksplicitno, a onda i zaodjenuto u formu: zapadnjak, isljednik, upuca muslimana, navodnog, nedokazanog teroristu, nakon čega poziva publiku da minutom šutnje oda poštu žrtvama terorističkih napada u Parizu. Time Frljić čak cilja da kod gledaoca proizvede utisak stanovitog zazora spram tužnog sjećanja i pošte prema žrtvama masakra u Bataclanu.
Frljić šalje poruku o kolektivnoj krivici Evropljana, obezvređuje žrtve koje oni podnose, osuđuje dvostruke aršine u očima Zapada, po kojima je jedna zapadna žrtva, jedan zapadni život vredniji od hiljadu ili više muslimanskih žrtava/života; s prezirom gleda na njihovu uplašenost („teroristi odasvud vrebaju“): konkretno ismijava paranoju svog kolege, čuvenog evropskog režisera Alvisa Hermanisa, koji je, nakon pariških napada, plačevno tvrdio da je politika prihvatanja sirijskih izbjeglica samo eufemizam za poticanje terorizma na evropskom tlu.
Na kraju, Frljić se okomljava na brejvikovsku ideju evropske desnice da je Evropa hrišćanska. Zar je hrišćanski, pita on, ubijati djecu u bolnicama i školama iz dronova? Držati izbjeglice iza žice, kao u logorima? Tjerati ih da piju alkohol i jedu svinjetinu da bi dokazali da su „normalni“? Kakve veze ima imperijalistička politika Zapada sa vrijednostima koje je promovisao Hrist? Nikakve. Evropa nije, kaže Frljić, ni najmanje vođena nenasilnim, anti-militarističkim, vrijednostima Novog zavjeta, već je zarad svog užitka, vođena isključivo animalnim nagonima, spremna da siluje Bliski Istok.
Vaskrsnuće forme
Predstava nije „problematična“ zbog sadržaja, već zbog forme. Suština je, navodno, u detaljima. Ideološko-cenzorska kritika tako postaje formalistička. Nije problem za autodafe-poetičare u tome šta je Frljić kazao – oni zapravo i ne znaju šta je htio reći – već kako je kazao. Na kraju se došlo do toga da se forma uzela kao sadržaj. Uzgred budi kazano u estetski uspjelijim umjetninama teško je odvojiti formu od sadržaja; u slučaju Frljićeve predstave to je lako.
Konkretno, „problem“ je u sceni u kojoj glumica, noseći hidžab, izvadi iz svoje ložesne zastavu evropske zemlje u kojoj se predstava izvodi. Saff ne zna šta je time htio poručiti autor, ali je to nedopustiv postupak šta god da je htio poručiti, tj. „sigurno je samo htio uvrijediti islam“. Svejedno što evropska zastava unutar ložesne polugole pokrivene žene znači zapravo bolesnu potrebu evropskih zemalja da se – kao u slučaju zabrane burkinija u Francuskoj – institucionalno bave tijelima muslimanki, da država ulazi u polje njihove intime, da ih država, koju simboliziraju zastave, obeščašćuje, da kontroliše njihovo tijelo.
U drugoj „problematičnoj“ sceni mladić, koji na početku kaže da je Jevrejin, a kasnije stavi krunu od trnja, siluje muslimanku s hižabom. Naravno, Isus nije bio silovatelj, ali hrišćanska Evropa se prema Bliskom Istoku, u prenesenom smislu kazano, odnosi silovateljski. Isus u predstavi nije Isus, već Evropa, a muslimanska s hižabom nije muslimanka s hižabom već metafora Bliskog Istoka.
Da je Frljić rekao to što je htio reći – kritikovati zapadni imperijalizam, licemjerje Evrope, etc. – na neki drugi način, drugim metaforama, vjerovatno ne bi došao na udar vatikansko-saudijskih”formalista”. Je li onda trebao to uraditi? Neukusno je govoriti o tome šta umjetnost treba. Umjetnik valjda sam zna šta treba. Ovdje se može postaviti pitanje je li imao pravo koristiti navedene metafore. Smije li umjetnik koristiti religijske figure za poruke koje nisu religijske?
Balada o veselom Isusu
Smjela-ne smjela, umjetnost to radi već hiljadama godina. Zapravo pisci, slikari, čija imena su sinonim za umjetnost, čija djela su u muzejima i lektirama su to radili. Tako, recimo, Fouqet prvi slika Bogorodicu sa otkrivenom dojkom, izvlačeći je iz konteksta nevinog, svetog majčinstva i smještajući u erotski kontekst. Giotto u svom „Raspeću“ prikazuje Hrista u trijumfalističkom, gotovo radosnom raspoloženju, u trenutku njegove, je li, najveće patnje. Stoljećima kasnije, u „Uliksu“ Jamesa Joycea, Buck Mulligan mirnoluckastim glasom pjeva „Baladu o veselom Isusu“ (poprijeti kažiprstom, pa pjeva: „Ko ne vjeruje da sam i čovjek i bog/ taj mukte neće pit od vina mog. / Za kaznu pit će, na svečanom godu / kad pretvorim vino opet u vodu.“)
Dante, znamo, smješta poslanika Muhameda u pakao. Kod Dostojevskog inkvizicija hapsi Hrista, koji se se vratio na zemlju, a kada mu Veliki inkvizitor drži lekciju o tome kako je njegovo učenje u suprotnosti s ljudskom prirodom, koja zapravo mrzi slobodu, Hrist šuti. U „Vremenu čuda“ Borislava Pekića, Hrist zapravo odmaže ljudima, čini im život mučnim: nakon što oživi Lazara, sadukeji ga ponovo ubiju, pa ga Hrist ponovo oživi (da bi dokazao da je mesija), pa ga ovi ponovo ubiju (da sakriju da se pojavio mesija), a dok traje ta religijsko-politička borba, Lazar se, ležeći neko vrijeme mrtav, ucrvao, pa bljuje crve iz pluća, i moli ili da ga ubiju ili puste da živi. Kod Thomasa Manna („Josif i njegova braća“), Jakov hvata recimo svog sina, proroka Josifa, čuvenog po ljepoti, da masturbira povodom vlastite pojavnosti. Još ako se uzme u obzir da je Mann „Josifa“ pisao za vrijeme nacizma, naši borci protiv „umjetnosti koja vrijeđa kolektivna vjerska osjećanja“ imaju savršenu platformu da ga proglase Hitlerovim sljedbenikom.
Dalje, Majakovski u „Oblaku u pantalonama“ pita Boga („Slušaj ti, bradati“) kako mu ne dosadi gledati ljude kako žive jednolično i pate, dovodi u pitanje Božiju upućenost u ljudske duše, u njihove osjećaje, proklinje i prijeti da će ga ubiti („Rasporit ću te odavde do Aljaske!“). Aleksandar Blok u „Dvanaestorici“ predstavlja Hrista kao može biti predvodnika crvenogardista, bezbožnika („Sprijeda, s krvavim bajrakom, / S vijavica nedoglediv, / Od taneta nepovrediv“). Na kraju krajeva, Nietzsche za razliku od Frljića vrijeđa hrišćanstvo, Isusa Hrista ponaosob, najbrutalnije, proklinjući ga kao nešto najgore što se desilo čovječanstvu, pa demokratska društva, čije je sve najviše svetinje pisac “Genealogije morala” redom izvrijeđao, nikada sebi ne bi dopustila da ga pošalju u džehenem autodafe-prečicom.
Ako bismo zabranili bilo kojem savremenom umjetniku, bio on Oliver Frljić ili neko drugi, da se koristi „vjerskim simbolima“ na „neprimjeren način“, onda moramo biti dosljedni, pa zabraniti pola kanona svjetske književnosti, neka od djela, koja su prema generalnom konsenzusu, među najboljim što je u umjetnosti čovječanstvo stvorilo. Imajući to u vidu, čini se da je velika sreća ljudi, koje je uvrijedila ova predstava koju nisu gledali, to što takođe ne čitaju ništa, jer kad bi bili upoznati sa nekim od neupitno najvažnijih djela svjetske književnosti, ne bi imali kad zabraniti sve to: ončas bi se rasprsli (od duševne boli) kao onaj sibirski medvjed koji je slučajno pojeo vreću eksera.
Ugalj i peć
Glupost ima najrazličitije manifestacije, a jedan od pokazatelja skromnih intelektualnih kapaciteta je doslovno shvatanje metafora. Tako klervoajantni i larmoajantni cenzori, koji u Frljićevoj predstavi, u liku Isusa vide Isusa, a ne pseudo-hrišćansku Evropu, slični su donekle kognitivnim kanibalima koji jagodicu (prsta) i (Adamovu) jabučicu smatraju jestivim.
Cenzori su kroz historiju generalno imali problem sa razumijevanjem metafora. Ili su ih shvatali doslovno, ili su doslovne stvari shvatali kao metafore, a najčešće su radili oboje. U svakom slučaju, ako podržavate cenzore, koji hotimično nemaju razumijevanja za metafore, morate biti svjesni da se borite za socijalnu utopiju, u kojoj više nećete biti gospodari značenja vlastitih riječi i u kojoj same riječi, ma kako vam se nevinim činile, odveć lako mogu postati nešto poput krivičnih djela.
U Hašekovom „Razgovoru s cenzorom“ načelnik policijske cenzure Jose Maria Linares objašnjava Marianu Melgareju, dramskom piscu, da je njegov komad Peć i ugljen zabranjen zbog političkih aluzija i namjere da se izazove politički skandal. Čim je pročitao, kaže Linares, naslov ‘Peć i ugalj’ znao je – sve! Samo mu je još ostalo nejasnim kako je pisac saznao da je otac generala Placida Yoneza bio torbar u Jugavi, a da je majka ministra unutrašnjih poslova Garantizadora Chuisage prodavala ugalj u Birquesu, u potosijskom departmanu?
U Melgarejovom komadu peć guta ugljen. “Kako ste”, pita cenzor književnika, “saznali da će generalu Placidu Yonezu biti dodijeljena i dužnost ministra unutrašnjih poslova, koju je sve do sada obavljao general Garantizador Chuisaga?” Uzalud naš dramaturg pokušava objasniti da on to nije saznao i da peć nije general Yonez, niti je ugljen general Chuisaga, već da je peć – peć, a ugalj da je samo ugalj. Cenzura je zabranila komad i zatvorila pozorište u kojem je izveden.
