UPRAVO ČITATE

Haris Imamović: Metak u drob ljepote

Haris Imamović: Metak u drob ljepote

Narodna drama (SARTR, režija: Slobodan Skerlić; tekst: Olga Dimitrijević)

Ritualno sam jeo svoju mađarsku gulaš čorbu začinjenu aleva paprikom i glavoboljom, kada je taj čovjek neobičnog lica ušao u bistro „Loreley“. U glavi mi je pucketala vatra, izazvana skraćenim snom i propuštenim doručkom i odgođenim ručkom – uzgred budi kazano, sve zbog lijenosti – te nisam imao snage da ukrstim pogled s njegovim.

Oborio sam pogled, kontemplirajući svoju čorbu; no dvije-tri malopređašnje opažajne sekunde bile su mi dovoljne da zapamtim lice novopridošlog gosta na kojem su se isticali obrazi rumeni, iziritirani noktima hladnog vjetra koji je puhao vani, i oči, plave i sitne, a pri tome s nečim neživim u sebi, kao kod plišanih životinja. Bio je odjeven građanski, sa dugim crnim kaputom, koji nije skidao ni unutra, te cipelama sa rupicama na pramcu, u duhu nekih prošlih vremena.

Iako mi smrt, a ni život gospodina Goluže nisu bili ni na kraj pameti, umalo da naručim još jedan gulyásleves (dupli, dakle), ali prepao sam se mogućnosti njegovog laksativnog djelovanja, pa sam naručio pileći file sa šampinjonima u sosu što, ispostavit će se, liči na sazrelu hrakotinu, te jednu tufahiju.

Zatrpavši se tolikom narudžbom, nisam bio slobodan da napustim bistro, iako sam to želio u trenutku kada je neki mladić, narušio blagougodnu atmosferu, počevši da uznemireno dobacuje prijetnje i uvrede gostu, grčeći svoje tursko-grčko blijedo lice sa snažnim obrvama i tačkastom bradom kao kod Giorgiousa Karagounisa.

Najprije mi nije bilo stalo da razumijem zbog čega se svađaju; razmišljao sam kako da napustim „Loreley“ što prije. Da li da otkažem narudžbu ili da naredim da mi spakuju preostali dio ručka? Nalazio sam se tačno na razmeđu, prateći putanju konjićevog skoka, te sam neugodu i malo vjerovatnu mogućnost da kolateralno dobijem čašu u glavu preobražavao u vještačko-nadmeni prezir prema restoranu i njegovim nekultivisanim gostima.

Nastavivši da jedem, više posvećen namjeri da ostavim dojam spokojnog čovjeka, te da razaberem iz bujice nepovezanih varnica, koje su izbijale iz mladićevog lica, šta je uzrok svađi, što sam i uspio u određenoj mjeri. Ukratko, čovjek sa plastičnim očima je navodno iznio neku vrstu nepristojne ponude mladićevoj supruzi, po svemu sudeći seksualne prirode, a da stvar bude bizarnija u sve je bila uključena i supruga optuženog, i to kao saučesnik.

Optužbe su išle čak do navoda da to nije usamljen slučaj, da „oni to tako rade“ a onda ucjenjuju (ukoliko, valjda, kompromitiraju žrtvu). Sve je bilo praćeno uvredljivim vokativima („klošaru“, „majmune“), prijetnjama („hoćeš sad da te tu prebijem“),te psovkama i napadima na čast žene optuženog („žena mu se jebe za 20 maraka“). Dok je to govorio, (drugi) mladić koji je sjedio s njime je skinuo duksericu, istaknuvši u majici kratkih rukava svoje bicepse i mornarske tetovaže.

Čovjek sa neživim pogledom se nalazio iza mene, isprva šuteći, a zatim pitajući šta mu je skrivio, pa opovrgavajući navode, ne pretjerano i ne slabašno. Čak je u jednom trenutku ustao i prišao stolu tužioca, ponavljajući svoje odbrambene konstatacije, koje nisu odavale ni utisak slabosti ni utisak snage. A onda je kazao nešto što ja nisam najbolje čuo, ali sam čuo – nešto u smislu da se njegov odnos mladićevom suprugom ne može svesti na to, da je to bilo nešto više. To je zbunilo mladića, i premda je nastavio da optužuje i vrijeđa, zvučao je i izgledao bespomoćno.

Preostali minuti mog prisustva u bistrou „Loreley“, protekli su u napetoj šutnji. Pojeo sam svoje jelo i napustio bistro, u sumnji i nedoumici. Da li je mladić posumnjao u iskrenost svoje supruge? Ili sam ja taj dio pogrešno čuo i razumio? Šta stoji iza šutnje čovjeka s plastičnim očima, dok mu je mladić vrijeđao suprugu, nazivajući je pred njime i nama kurvom – da li snaga u vidu podsmijeha ili razumijevanja prema ranjivoj agresivnosti; ili pak primordijalni kukavičluk? Da li je prvi napustio restoran ili je čekao da najprije mladić ode?

Da li čovjek s plastičnim očima kriv, pa ga je osjećaj krivice (i straha) oslabio ili je bio kriv, ali se nije osjećao tako, ili nije bio kriv, a dovoljno je jak i slab, mudar ili glup, da ne reaguje agresivno na takve grdnje i optužbe? Kako biste vi reagovali da vas neko tako u restoranu optuži i izvrijeđa vam suprugu pred gostima a niste krivi (ili jeste)?

Predstava Sarajevskog ratnog teatra – „Narodna drama“, u režiji Slobodana Skerlića, a po tekstu Olge Dimitrijević ne otvara tolika i takva pitanja, što – da ne bude zabune – nije nedostatak. „Narodna drama“ govori o ljubavno-bračnoj sudbini djevojke Anke (Fatima Kazazić), koja se pod pritiskom porodice i sredine udaje (za đuvegiju Milana, koji je zaljubljen u nju). Ponižen i uvrijeđen njenim prkosnim priznanjem da ga ne voli (i nikad ga neće voljeti), prvu bračnu noć je faktički siluje.

Nakon što početno vrijeme u braku provede u letargiji, Anka se oslobađa uz pomoć pjevačice Branke (Darja Badnjević), kroz lezbijsku ljubavnu avantura, koja je bila začeta već u svadbenoj noći, kada je Branka sredstvima svoje umjetnosti golicala i gnječila radosna srca mladoženjine (Mirsad Tuka i Vedrana Božinović) i mladenkine porodice (Sead Pandur i Maja Salkić).

Međutim, nakon što i same Anka i Branka uđu u neku vrstu pseudo-bračnog odnosa, kroz koji dani postaju svakodnevni, a od zabranjenog voća lezbijskih strasti ostane samo kora na stolu (i svađe ko će je počistiti), sve se vraća u stanje, očevi i majke su zadovoljni, pa čak i suprug. To traje neko vrijeme, a onda opet sve ispočetka: Branka, prevarena i ostavljena – umalo ubijena u podmetnutom požaru u kafani, koji je pratio Ankin odlazak/povratak porodici – dolazi ponovo u Selo. No, umjesto osvete, ponovo se rađa ljubav, koja ovaj put skončava kobno: zatičući Anku i Branku kako se labijalno-oralno rimuju, Milan, u mračnom bijesu ljubomore, ubija pjevačicu, metkom u stomak, a na koncu i sebe (što bi, uzgred budi kazano, možda i Karagounis uradio da je junak u predstavi).

Porodica je najveći neprijatelj savremenog teatra. Nije drugačije ni u „Narodnoj drami“. Kultura, preko porodice, kao svoga najjačeg mehanizma, potčinjava individuu sebi i svojim zakonitostima, nauštrb individualnih sloboda & težnji, kao okvira sreće.

Premda je ovaj liberalni sistem unekoliko relativiziran (kratkim) prikazom zajedničkog života Anke i Branke, u stančiću na kraju grada, posebno njegovim krahom – on ipak dobiva dovoljno snage da se etablira kao dominanta unutar predstave, kroz veći broj scena eksplicitno-nasilnog nametanja volje bilo od strane muškaraca ženama i roditelja djeci, što za razliku od nekog implicitno-zavodničkog nametanja volje, izaziva negativnu emocionalno-vrednosnu reakciju.

Ideološku poziciju predstave možda najbolje sažima izjava glavne junakinje da se ne želi povinovati volji kolektiva, iako zna da joj ni povinovanje vlastitoj volji neće donijeti sreću. Radikalniji destilat bi glasio – da je bolje vlastitom voljom donijeti pogrešne odluke, nego da vam budu nametnute ispravne i dobre. (Bit će da je čovjekovo prokletstvo u tom što se previše poistovjećuje s vlastitim odlukama.)

Indikativan u ideološko-vrednosnom kontekstu je odnos kostimografije i leksike u predstavi. Svi likovi su odjeveni u srednjovjekovnu odjeću, dok se koriste savremenim jezikom („biznis“, „kamioni“, “benzinska pumpa”, itd.) i pištoljem. Čovječanstvo napreduje tehnološki, naučno, infrastrukturno i na razne druge načine, ali stoljećima ostaje privrženo jednakim (porodičnim) vrijednostima. Ova dijalektika u kojoj vanjština odjeće postaje unutrašnjost duše (u frojdovskom značenju riječi) efekat je sugestivnog korištenja kostimografije, kao umjetničkog sredstva, a ne nužnog zla smokvinog lista.

Dalje, unutar dramske strukture efektno je iskorišten hor, kao sredstvo izražavanja kolektivnih sentimenata odnosno moralnih zapovijesti zajednice. Lirsko-metrička struktura horskih iskaza daje im, u fonetsko-fonološkoj strukturi teksta, istaknut & povlašten položaj. A osim svečane intonativnosti, horski iskazi se nameću kao konačna riječ i visokim intenzitetom, nadglašavajući iako prkosni ipak krhki glas (Ankine) individualnosti. Amblematičan je u tom smislu referen:

Tako je bilo, tako će biti,

Takav je red, takav je red

Otkad je svijeta i vijeka.

Zar mislila si da je život

Mlijeko i med?

 

Najbolji dio u pjevačkoj dimenziji su Brankine solističke lirske dionice, kojima izražava romantičnu privrženost Anki. Ljepota te sapfičke liričnosti doseže vrhunac, prilikom izvođenja pjesme Šabana Šaulića „Danima te čekam“ u cabaret jazz aranžmanu sa elementima neo-noira.

Lošiji dio solističkih dionica predstavljaju svadbene pjesme, koje također izvodi Branka (D. Badnjević), a koje su nevješto karikirane, u tekstualnom i intonativnom smislu, a sve s ciljem da ih se predstavi kao estetsko ruglo, kojim će se čitaocu ogaditi ideologija braka (seljačke pjesme za seljačku instituciju braka), u poređenju sa majestetičnošću sapfičke obrade Š. Š.-a. Čak zbog tog preoštrog, tendenciozno-banalizirajućeg kontrasta, i njegov bolji dio gubi na vrijednosti.

Ideološka tendencija „Narodne drame“ ograničava njene umjetničke domete. Sve je u radnji, malo šta u samim junacima. Taj holizam pretpostavlja tipizirane junake, a ni samu radnju – iako je u fokusu – ne krasi neka naročita oneobičenost: klasična priča („on, ona i muž“, kazao bi Crnjanski) o nametnutom braku i zabranjenoj ljubavi, u kojoj je tačka na kraju zabilježena na sljepoočnici, metkom. Kada bi Branka bila Branko, predstava bi bila dosadna, čak i da se glumcima podijele puške.

Ovako, Branka je Loreley, s početka priče. Spomenuti bistro nosi naziv po Heineovoj pjesmi o mitskoj, zlatokosoj ljepotici Lorelei ili Loreley iz drevnih njemačkih bajki. (Na meniju možete pročitati pjesmu.) Ona, Loreley svojom pjesmom s litice, poviš rijeke Rajne, zavodi lađare, koji nasukavaju svoje lađe na grebene. Ona je znamenje obećane sreće, čijem ugodnom zovu čovjek, koji ide kroz život u malenoj lađi vlastite egzistencije, ne može odoljeti, te se razbije udarivši o grebene sudbine. Da, ljepota, koja je „obećanje sreće“ (Stendhal), dobila je u „Narodnoj drami“ metak u drob, no to nije ništa ne mijenja.

Post scriptum

Jedini koji je nadmudrio sirene bio je Odisej. Sjećamo se i kako – užetom, koje je pouzdanije od svijesti i samokontrole. Obično se ističe mudrost ovog heroja, no to možda i nije njegova vrhovna vrlina. Malo je poznata činjenica da je njegov (biološki) otac bio Sizif, koji je bio još i mudriji (pa je okovao Haada i vratio se iz Tartara), ali je Odisej, za razliku od oca, naučio da poštuje bogove, što mu – kao ni bračno-porodični odnosi – nije onemogućilo da bude slobodan čovjek.

 

Fotografija preuzeta sa sartr.ba

Haris Imamović

Rođen 1990. u Skender Vakufu. Urednik časopisa "Sic". Radio kao lektor u BH Danima. Piše za Beton, pisao za E-novine.

POVEZANI ČLANCI

INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM
Molimo dodajte Widget ovdje