Nakon što je, početkom ove godine, na Svetosavskom balu u Stanišićima, novinarka RTRS-a prekinula govor akademika Matije Bećkovića u trenuku njegove kulminacije (”Krst kojim se krstimo…”), zahvalivši mu se i objasnivši da, sukladno programskoj shemi, nema više vremena za govor uvaženog akademika, moglo se pomisliti da je vrijeme konačno preteklo Bećkovića. Akademik je tada ostao bez riječi. Zapanjen. Ali i smiješan.
Da Bećković više nije toliki autoritet među Srbima moglo se vidjeti i nakon Pesničke liturgije za Petra II Njegoša koja je, povodom 200. godina od Njegoševog rođenja, održana 10. oktobra u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci. Na toj manifestaciji je, osim Bećkovića, učestvovalo i još jedanaest pjesnika: Rajko Petrov Nogo, Gojko Đogo, Ranko Risojević, Branko Brđanin, između ostalih. (”12 pesnika kao 12 Njegoševih apostola”, kazao je Dragan Stanić, predsjednik Matice srpske, kad su imali nastup u Beogradu, uspjevši tako ne pohvaliti i sebe samoga, jer je na liturgiji nastupio pod drugim imenom – Ivan Negrišorac.) Pjesnici su u Banjoj Luci čitali svoje pjesme o Njegošu, a u interpretaciji Njegoša pomogao im je i g. Boško Vujačić, guslar.
To da su Bećkovića ozbiljni Srbi prestali ozbiljno uvažavati, nije se dalo primijetiti tokom same liturgije (koja je, uzgred budi rečeno, trajala tokom Festivala pozorišta za djecu i kao da je bila u sklopu takmičarskog programa). Već nakon nje, kada su organizatori (Matica srpska, SANU i ANURS) ko zna koji put obznanili medijima kako se vlast (Vlada Srbije, Vlada RS-a i patrijarh Irinej) oglušila na apel da se novčano pomogne organizaciji Liturgije, ali i naučnog skupa o Njegošu koji bi se trebao održati od 6. do 8. novembra u Beogradu, Novom Sadu i Banjoj Luci. Organizatori su dobili verbalnu podršku od njegove svetosti patrijarha, od uvaženih predsjednika i ministara kulture Srbije i Republike Srpske. Ali od finansijske pomoći su – kako je s najvećom žalošću kazao akademik Miro Vuksanović – dobili samo pare dovoljne da se urami jedan Njegošev poster u hodniku Ministarstva kulture.
Očigledno je da svekolike srpske vlasti, srbijanske i republičkosrpske, trenutno vode računa o datumu za pristupne pregovore, o provođenju Briselskog sporazuma i o dobrim odnosima s Crnom Gorom. O tome, naime, govori i izjava predstavnika Matice, SANU-a i ANURS-a da su tražili od vlasti 10 miliona dinara za naučni skup Njegoš u svom i našem dobu, na kojem se – kako su prenijele Večernje novosti – ne bi govorilo o Njegošu kao književniku, koliko o Njegošu kao vladiki, piscu i vladaru. O Njegošu kao Crnogorcu, tj. o Njegošu kao Srbinu, a ne Crnogorcu. O Njegošu kao čuvaru kosovskog mita i Njegošu kao protivniku Milovog mita. O Njegošu kao članu Društva srpske slovesnosti koje je preteča SANU-a, tj. o Njegošu koji bi na briselske pregovore, tj. u kancelariju Ketrin Ešton, ušao na tenku. Tj. o Njegošu kao o Matiji Bećkoviću. Drugim riječima, Vlada Srbije izgleda shvata da bi, pomažući ovakav politički (a ne književni ili književnonaučni) skup, zapravo bacila ideološki bumerang koji bi je, vrativši se natrag, možda i nokautirao. Čim nije dala pare za ovakav skup, to znači da Vlada Srbije više voli da srpsku ekonomiju u idućim desetljećima unište gospoda Stros-Kanovi, nego da je za nekoliko mjeseci uništi političko-ekonomski autizam kakav propovijedaju ufrakljeni Njegoševi apostoli.
Na vapaj letećeg cirkusa Pesničke liturgije – koji obilazi sve srpske prijestolnice: Beograd, Novi Sad, Banjaluku i Podgoricu – odazvala se samo jedna privatna firma i ponudila – 150 hiljada dinara. Potrebno je, dakle, još 9 miliona i 850 hiljada dinara da se napravi skup ”u kojem neće toliko biti riječi o Njegošu književniku, koliko o Njegošu kao vladaru, vladiki i Srbinu”. 10 miliona dinara – izgleda da bi Njegoš mogao preteći Kosovo u utrci za najskuplju srpsku riječ! – dati za jedan takav predizborni skup Dveri ili Vojislava Koštunice, bilo bi uistinu nelogično. I Vlada zasad svojim ćutanjem signalizira da neće dati pare za takav maskenbal SANU-a na kojem će biti napadane njezine politike. Sve je to logično. Ali u analizama ovakvih predmeta ne treba previše pratiti ni logiku, jer nas je historija naučila da su čudni putevi gospodnji i da je još čudnija logika Radikala i SPS-a.
”Sveti Petar Drugi Petrović Njegoš očigledno se nije najbolje snalazio posle smrti. Teško je pobrojati grehove koje je počinio uplićući se u aktuelne događaje. Danas su možda najsporniji njegovi stavovi o Kosovu i Briselskom sporazumu od kojih on ne odustaje uprkos realnosti u kojoj živimo”, kazao je za Večernje novosti Matija Bećković. ”Politika nas je uhvatila i za usta, i za nos, i za ruku, kao da nam ona sve određuje”, dodao je akademik Vuksanović. ”Vlast okreće glavu od Njegoša, od očuvanja nacionalnog identiteta, odriče se svog kulturnog nasleđa, hoće u Evropu!”, zaključio je akademik Miloslav Tešić, tj. Jovan Delić, tj. Matija Bećković, tj. Miloslav Tešić. Dobro, Beograd je propao, hoće u EU, ne ratuje na Kosovu, hrli u propast, ne sluša SANU, nema ništa od njega. Ali šta je sa drugim svetim srpskim zemljama? Zašto one ne stižu Njegoševim apostolima upomoć kad je već započet novi Kosovski boj u narodnim teatrima Beograda i Banjaluke?
Milorad Dodik bi, sukladno trenutnoj ekonomskoj situaciji u RS-u, uvaženim srpskim akademicima i svjetskim slavistima mogao donirati jedino pepeljare iz zgrade Vlade RS-a, pa ako ih ovi uspiju prodati, po cijeni po kojoj ih je on kupio, onda bi se tih nekoliko miliona dinara za skup možda moglo i skupiti. CANU ima svoj skup, a po članovima žirija crnogorske Njegoševe nagrade (Aleš Debeljak i Filip David, na primjer) koju finansira Vlada Crne Gore, može se zaključiti da Bećković, predsjednik Odbora za proslavu, kod Vlade Crne Gore nema šta da traži. (Osim možda da dobije pepeljaru u glavu.) Što se tiče SPC-a, izgleda da njegova svetost patrijarh Irinej želi poručiti Njegoševim apostolima da se počnu ponašati kao apostoli i da prestanu tražiti bilo kakva blaga od Gospoda, osim onih duhovnih. Njegoševi apostoli bi, realno gledajući, jedino od šlagiranog vladike Kačavende mogli tražiti novac – kojeg ovaj sigurno ima – s tim da ga, zauzvrat vrate u život. Ali nisu više tako mladi.
“Njegoš je upleten u aktuelne događaje i svi misle da je učesnik poslednjih ratova, da je igrao ulogu u Drugom svetskom ratu, da je uvek bio na gubitničkoj strani. A on nema nikakve veze sa aktuelnim parnicama (sic!) i besmislicama. Obračun sa njim je obračun sa njegovim narodom i kulturom. Nema aktuelnije reči od Njegoševe, živa je svaka njegova reč”, kaže za Večernje novosti povodom novonastale situacije Matija Bećković, mudra glava. Njegoš (koji je pisao o parnicama, ovdašnjim, nacionalnim) nema veze s parnicama, našim ovdašnjim, ali svaka je njegova riječ živa (pa i ona o našim parnicama)! ”Volio bih da se vrelo ove mudrosti malo razbistri, inače se na njemu mogu napojiti samo magarci”, kazao bi Šekspir. Bećković kaže da Njegoš nema veze s besmislicama, a već u sljedećim rečenicama ga je povezao s jednom besmislicom velikom, ne kao Lovćen već kao Mont Everest. I onda se njegovo prevosveštenstvo akademik Galimatijas pita zašto mu niko ne da 10 miliona dinara da kaže koju pametnu o Njegošu!
Zanimljivo je, uistinu, gledati kako se taj čovjek s plivačkim naočarima, u cijeloj ovoj situaciji, osjećao kao riba na suhom. Kao kad mu je ona voditeljica blagoizvoljela saopštiti da ne sere više, jer niko više nema vremena da to sluša. Zanimljivo je, dakle, kako su Matija Bećković Riba i Rajtko Petrov Som začuđeni što, kad pogledaju na kalendar, nije 1993, već 2013. godina i srbijanska politička vrhuška ih više ne sluša, već im, kad su dosadni, kao kakvoj djeci kupi i urami Njegošev poster. Sve je to uistinu zanimljivo, ali ne treba još uvijek šapamnjcem ispaljivati pluto u te najmudrije (magarećije) glave među Srbima.
Ako je ona novinarka RTRS-a s početka dala razloge za radost svima onima koji ne vole lik i zlodjelo akademika Šerloka Ćerača (kako ga zove pjesnik Miloš Živanović), onda je novinarka koja je za Dnevnik 3 RTRS-a pravila prilog s Pesničke liturgije u Banjoj Luci dala razlog za suprotne emocije. Ova druga je, naime, zaključujući prilog – u kojem je Bećković iskatapultirao još jedan nonsens, tj. da je Njegoš najveći duh u srpskoj književnosti do danas – kazala da je ”Njegoš pisao više o budućnosti nego o svojoj sadašnosti, a naš narod nažalost ne vidi svoju budućnost” (tj. ne gleda njegoševski, o budućnosti, op. lektora Dana). Ne znam koliko je dotična novinarka svjesna šta je rekla tom svojom frazom o Njegošu kao proroku, tj. o njegovoj vezi sa silnim događajima koji su došli nakon što se rodio i umro, ali taj je njezin prilog, emitovan na javnom servisu, svakako dokaz da je ideologija koju predstavlja 12 samoproglašenih Njegoševih apostola itekoliko živa.
Preveliko je, naime, to nasljeđe da bi ga trenutačni proces integracija u EU i NATO mogao zbrisati s lica zemlje i treba imati oči otvorene za mogućnost – ne neminovnost, već mogućnost! – da će doći ekonomske krize kakve ni MMF ni EU neće moći liječiti, ili neće imati interes da liječe, kao što danas rade. Prošlost nas je previše puta naučila da nas ničemu ne može naučiti, ali ne treba zaboraviti da je 1847. godine, kad Njegoš objavljuje svoj Vijenac, u Crnoj Gori bila ogromna glad, da je osmanski feudalizam htio da napreduje na njegov račun, da Njegoš tada nije imao ni rusku pomoć ni evro-atlantske integracije i da mu je jedino sredstvo da očuva vlast bila nacionalistička ideologija. Bećković je čovjek takvih situacija. Opsadnih stanja, pa makar i kolektivno umišljenih. Bećković to priželjkuje, nada se tome, nevolju pretvara u vrlinu. On se nada da će Tada, s 279 navršenih godina, reći: ”Pogledajte ovu stravu! Zar nisam bio u pravu!” Onda će Dobričica dotrčati sa svojih 346 godina kazati: ”Hej, pa i ja sam! Hajde da se opet igramo!” Normalni ljudi se mogu nadati samo da će ta njegova nada ispasti smiješna. Ali mogu se i samo nadati da njihova nada neće ispasti smiješna. Ideološka pobjeda ne može biti garant, jer nema konačne ideološke pobjede nad nacionalizmom. To bi značilo da se treba i dalje boriti protiv njega? Da, ali ideološke borbe neće umnogomne utjecati na razvoj događaja, jer je Bećkovićeva ideologija bila hiljadu puta likvidirana u knjigama, u novinama, u tekstovima, prije nego što se on i rodio. Tekstovi mogu samo tumačiti stvari, ali oni sami neće usmjeriti povijest. U pitanju su mnogo složenije stvari.
