(Cormac McCarthy. The Road, Picador, London, 2007.)

            Nakon klimatske katastrofe, na pustoj Zemlji bez sunca i vremena (He thought that the month was October but he wasn't sure), u zemlji praha i pepela u kojoj je svaki mjesec oktobar, u vremenu poslije apokalipse u kojem je sve što živi i sve što ne živi pretvoreno u znamen prošavšeg božanskog bijesa, jedan bolestan čovjek putuje sa svojim sinčićem tražeći “dobre ljude”, kojima će ga ostaviti, prije nego što umre.

            U tom svijetu, gdje nema dovoljno hrane za sve, i gdje ljudi već uveliko jedu druge ljude – štaviše, čuvaju ih u podrumima kao stoku za klanje i jedu ih, sjekući im komad po komad mesa, pokušavajući da ih što duže održe živima – u takvom svijetu, Otac se (tako ćemo ga zvati) boji vlastite smrti, ne zbog one ljudske želje da se preživi, pa i u najgorim uslovima, već zbog onog osjećaja kojeg možemo imenovati služeći se suprotnim pojmovima: i instinktom i ljubavlju. Otac, naime, ne smije ni da zamisli svog sina, ostavljenog, samog, uhvaćenog od strane kanibala… ”Ne smije ni da zamisli”, tako se kaže, a on veći dio vremena provodi zamišljajući taj dječakov egzistencijalni mizanscen, crpeći iz predstave o vlastitoj smrti – životnu energiju. The boy was the all that stood between him and death.

Bolji svijet je na jugu

            Majakovski pripovijeda u epitafu Hlebnjikovu, kako je jednom, nakon dugo vremena, ugledao Hlebnjikova u Moskvi. Nomad Hlebnjikov je nosio jastučnicu punu papirića sa ispisanim stihovima i Majakovski je, ne znajući kako drugačije da formalizuje svoju želju da zadrži Hlebnjikova na sigurnom, u Moskvi, predložio da mu objavi te pjesme. Hlebnjikov je izrazio stanovito zadovoljstvo u vezi s prijedlogom (brigom) Majakovskog, ali je kazao i da nažalost nema vremena: mora ići.

            – Kamo? – pitao je Majakovski.

            – Pa, na jug. Proljeće je! – kazao je skitnica.

            Ko je tu djetinjast, ludi skitnica, koji daje neozbiljne, neodrasle razloge? Ili je to pak građanin Majakovski koji, ne uzimajući u obzir one neizgovorljive, dubinske motive očajnog skitnice, djetinjasto predlaže da Hlebnjikov ostaje u Moskvi radi takve malograđanske tričarije kakva je objavljivanje knjiga?

            Ili su možda obojica djetinjasti, ako uzmemo u obzir da nijedan – prvi predlažući ostanak u Moskvi, drugi – odlazak na jug – nisu imali rješenje: Majakovski se, kasnije, je li, ubio u Moskvi, a Hlebnjikov je, ranije, na jugu, umro od gladi.

            Pripremajući se za ostvarenje navjerovatnije budućnosti, u kojoj će, ako ne umru od gladi, biti uhvaćeni od strane kanibala i biti pojedeni, Otac odlučuje da će ubiti sina, pa sebe, prije nego što umre od bolesti i ostavi ga samog, kao na tacni. Can you do it? When the time comes? When the time comes there will be no time.

            Za razliku od te neizgovorene projekcije, koja mu se čini i najvjerovatnijom, Otac ima i onu ko zna koliko puta izgovorenu o jugu i boljem svijetu. Svaki put kad Dječak pita koji je dugoročni cilj njihovog putovanja, Otac kaže kako idu prema jugu, idu naći bolji svijet, dobre ljude. Ali starmali junak uviđa nesklad između Očeve deklarativne nade i prakse: s jedne strane, Otac govori kako se nada da će naići na ”dobre dečke”, dok se, s druge strane, boji svega i svakoga, te kad naiđu na bilo kakve ljude, njegovo nepovjerenje prema njima je toliko da ne dopušta mogućnost da ti ljudi dokažu jesu li dobri ili nisu.

            Shodno tom saznanju neusaglašenosti između očevih izgovorenih rečenica o dugoročnom cilju i neizgovorenih, tj. pesimističke nomadske prakse, dječak prestaje imati djetinjast odnos apsolutnog povjerenja prema roditeljevim rečenicama. Štaviše, Dječak počinje shvatati očeve rečenice kao djetinjaste. Dječak počine gledati na oca kao na dijete, jer je Očev optimizam očigledna laž; ali dječak zna da otac laže jer gleda na dječaka kao na dijete.

            I razumijevajući da je roditeljska ljubav motiv te lažljive nade, dječak prihvata igru. I ne želeći do kraja i dječački ljutito otkriti ocu svoj pesimistički realizam po pitanju utopije zvane Jug, on želi pomoći ocu da i sam povjeruje kako postoji makar infinitezimalna šansa da će na Jugu naći neki bolji svijet.

            Nijedan od njih ne vjeruje u priču o ”boljem svijetu na Jugu”, ali smisao te priče nije u (mogućoj, vjerovatnoj) istinitosti ili neistinosti. Junaci Puta, kao ni ljudi uostalom – nisu u stanju osloboditi se nade, utopije, svejedno vjeruju li u nju ili ne vjeruju.

            Postapokaliptični utopisti

            Ginter Anders (Bitak bez vremena, SIC, br. 10) primjećuje kako Beckett u Godotu prikazuje nesposobnost ljudi da budu nihilisti. Nemamo više šta da očekujemo, dakle, ne ostajemo, kažu junaci klasičnih tragedija, dok Vladimir i Estragon prave inverziju: nemamo više šta da očekujemo, dakle, ostajemo. Ostajemo, dakle, čekamo to ništa. Oni nisu u stanju da se odreknu pojma smisla. Godot, kaže Anders, nije ništa drugo nego već naziv za činjenicu da tubitak koji se besmisleno nastavlja, sam sebe pogrešno shvata kao ”čekanje”, kao ”očekivanje nečega”.

            Tako i junaci Puta. Otac i dječak nemaju šta da traže i zato ga traže. Nisu u stanju da se oslobode pojma smisla, utopije Juga. Njihovo traženje je, ”naivna i beznadežno optimistična ideologija”, kao i Vladimirovo i Estragonovo čekanje.

            Uporedimo sljedeće dijaloge:

            Čekajući Godota: ”Dođi, idemo. – Ne možemo. – Zašto ne možemo? – Čekamo Godota. – A, da.”

            Put (dječak ispituje oca): ”Jesi li ti imao prijatelje? – Jesam. Imao sam. – Puno njih? – Da. – Sjećaš li ih se? – Da. Sjećam ih se. – Šta se desilo s njima? – Umrli su. – Svi? – Da. Svi. – Da li ti nedostaju? – Da. Nedostaju mi. – Gdje mi idemo? – Idemo prema jugu. – Okej.”

            S jedne strane, i Beckettovi i McCarthyjevi junaci ne osjećaju potrebu za ozbiljnom utopijom, mogu živjeti i bez nje. S druge strane, oni osjećaju potrebu za utopijom; bila ozbiljna ili neozbiljna – oni ne mogu živjeti bez nje. I tu utopiju, filozofiju čekanja Godota ili traganja za Jugom, ne treba mjeriti kao takvu, već kao funkciju konkretne egzistencije: treba mjeriti njezinu ljudskost; ona je smiješan cvijet izrastao iz emocija.

            Otac i dječak ne žive zato što misle da će biti bolje. Oni ne nastavljaju živjeti zato što misle da će naći jug i bolji svijet, već zato što im je još uvijek podnošljivo živjeti. Čovjek živi zbog sina, a dječak zbog oca. I priča o jugu, koju jedan drugom govore, nije izraz vjere u bolji svijet, koliko ljubavi jednog prema drugome, želje da postoji bolji svijet za voljenu osobu. Riječ utjehe, znak brige, pečat odanosti – sve ljudske, najljudskije, a opet – i marsovske, samozavarajuće emocije, budući da su neprimjerene tom svijetu, koji više liči na Mjesec nego na Zemlju. Ne samo zaljubljenik, već i roditelj, brat, čovjek koji voli previđa činjenice – to nije novo.

            Bitak s previše vremena

            Premda, kao što smo vidjeli, postoji sličnost između McCarthyjevih i Beckettovih junaka u njihovom ”ljudskom stanju”, tako postoji i golema razlika: dok Vladimir i Estragon čekaju svog Godota, Otac i dječak tragaju za svojim Jugom.

            Kazao sam na početku kako je svijet McCarthyjevog romana ”bez vremena”. I jeste, bez kalendarskog, građanskog vremena, ali – egzistencija McCarhtyjevih junaka nije bez vremenitosti. Naprotiv, moglo bi ih se odrediti kao bitak s previše vremena.

            Vladimir i Estragon žive u pustoj zemlji, ali ne brinu o hrani, ogrjevu, obući, odjeći, niti imaju dijete koje bi neko mogao pojesti: junaci Godota su antipodi junacima Puta. Ono što je najveći problem Vladimiru i Estragonu jeste najveća želja junaka Puta – dosada. Vladimir i Estragon žive na mjestu na kojem ima dovoljno ogrjeva, odjeće, obuće, hrane i kamo ne dolaze nikakvi kanibali koji bi ih pojeli. Riječju, dok Beckettovi junaci čeznu za egzistencijalnom dinamikom McCarthyjevih nomada, McCarthyjevi junaci čeznu za egzistencijalnom statikom Beckettovih sjedilaca.

            McCarthy ne kaže jasno šta je uzrokovalo propast svijeta u Putu. I to je smisleno, budući da ta šutnja sugeriše nekoliko strašnih mogućnosti: pad meteora, sveopći nuklearni rat, posljedice globalnih klimatskih promjena uzrokovanih zagađenjem… Iako pripovjedačeva šutnja ne isključuje meteorski udar, nuklearni rat ili klimatske promjene su vjerovatnije opcije.

            Ako te mogućnosti tehnološko-industrijskog odnosno kosmičkog razvoja u Putu uporedimo sa onom iz Godota možemo doći i do nekih zaključaka o historijskom progresu. Kulminiravši tehnološki razvoj je zatvorio krug civilizacije i oni su u Putu ponovo vraćeni u primitivna vremena. Ako Beckett primjećuje u modernom, tehnologiziranom svijetu – problem dosade i pokušaj vraćanja vremenitosti bitku pomoću igara (skidanje i obuvanje cipele kod Beckettovih junaka analogno je video igrama ili fejsbuku) kao itekoliko značajan, onda je u smislu historijskog razvoja McCarthy još veći pesimista, kada prikazuje historijsku mogućnost – sada aktueliziranu i obnovom hladnoratovskih odnosa između Rusije i Zapada, te uništavanjem eko-sistema – i kad gledamo kako ljudi te njegove potencijalne puste zemlje (kad se resursi istroše) čeznu za dembelijom i dosadom Beckettovih dvadesetovjekovnih junaka.

            McCarthyja, jednako kao i Becketta, možemo čitati kao proroke, ali spoznajno korisnije je porediti njihove fikcije sa postojećim poretkom bitka, nego ih porediti sa izvjesnom (?) stvarnošću budućih decenija.

            Put ka sreći ili klopka, ili oboje

            What if some good guys came?

Well, I dont think we're likely to meet any good guy on the road.

            Kao i Jug, tako i sam put za McCarthyjeve bezimene glavne junake ima ambivalentno značenje. S jedne strane, jedino će idući putem doći do hrane, do odjeće i obuće… S druge strane, na putu će, za razliku od šume i pećina, naići na kanibale. Ali u šumi i pećini nema hrane – na putu ima. Na putu će lakše izbjeći smrt od gladi, dok će u šumi i pećini lakše izbjeći da budu pojedeni. Put je, dakle, sigurniji od šume i pećine, ali su i šuma i pećina sigurnije od puta, zavisno s kojeg stanovišta posmatramo.

            Junaci McCarthyjevog romana su u odnosu prema putu slični junacima Andrićeve Travničke hronike. Sjetimo se kako konzul Davil ne može pojmiti divljački strah domicilnog življa prema putevima, koji su, po njegovom mišljenju, kanali kojima dotječe civilizacija, dok, suprotno njemu, Defose razumije da se ti ljudi plaše puteva, jer su im ti putevi donosili više kolonijalnog zla nego civilizacijskog dobra.

            ”Ovaj narod, mimo sve ostale narode sveta, ima neku nerazumljivu, perversnu mržnju prema putevima, koji u stvari znače napredak i blagostanje, i u ovoj zlosrećnoj zemlji putevi se ne drže i ne traju, kao da se sami ruše”, kaže Davil.

”Svaka saobraćajna veza sa hrišćanskim inostranstvom znači isto što otvarati vrata neprijateljskom uticaju, omogućavati mu uticaj na raju i ugrožavati tursku prevlast. Uostalom, gospodine Davile, mi Francuzi smo progutali polovinu Evrope i ne treba se čuditi što one zemlje koje još nismo zaposeli sa nepoverenjem gledaju puteve koje naša vojska podiže na njihovim granicama”, kaže Defose.

            Fra Ivo, dolački paroh (Defoseu): ”Gospodine, što je put gori to su turski gosti ređi. Mi bismo najvoleli kad bismo između njih i nas mogli metnuti neku neprelaznu planinu.”

            Samo bi stanovita sinteza šume (sigurnosti) i puta (opskrbe potrepštinama) zadovoljila McCarthyjeve junake, a takva sinteza je u njihovom (kao i u našem?) pustom svijetu samo pusta želja.

            A da kojim slučajem i nije, jedan od naših junaka bi teško mogao podnijeti da živi kao Vladimir i Estragon. Naime, kad dječak ugleda drugog dječaka, bojažljivog koji odmah krene bježati, on trči za njim, želeći se upoznati ili šta već… Otac ga jedva stigne i kaže mu: Šta ti je, jel želiš da budeš mrtav? Razumljiv je očev strah: možda je taj drugi dječak mamac kanibala, a ako i nije, kako da ga povedu sa sobom, kada nemaju dovoljno hrane ni za sebe?

            A, opet, razumljiva je i dječakova želja da vidi ko je taj drugi dječak. Htio bi da susretne novo, nepoznato, druge ljude – godinama ne razgovara ni s kim, ne poznaje nikog osim svog oca. I ako i znatiželjnog dječaka možemo odrediti kao afektivnog, a Oca kao razumnog, cilj interpretacije ne može biti didaktičko razdvajanje dobrog modela ponašanja od lošeg.

            Dječakova čežnja da upozna druge ljude nosi opasnosti, ali ni očev strah od drugih ljudi, od nepoznatog nije dosljedan njegovoj želji da dječaku nađe utočište, jer kako će naći te dobre ljude, kojima će ostaviti sina, ako se boji svakoga? They could be good guys, kaže dječak i njegovo afektivno, nerazumno, opasno htijenje i ponašanje je, s obzirom na njihov dugoročni plan traženja utočišta, razumnije od očevog apsolutnog straha spram nepoznatog.

            Naprimjer, kad otac nađe signalni pištolj, dječak ga pita može li se upucati nekog s tim. Otac kaže da može. Bi li ga ubilo to, kaže dječak. Ne, ali bi ga zapalilo, kaže otac. – Zato si ga uzeo? – Da. – Zato što nema nikog da mu damo signal. Ima li? – Nema.

            Kad bi makar znali kada putem idu dobri dečki, a kada oni drugi, sve bi bilo jednostavnije i sretnije – ali priča ne bi imala veze sa stvarnošću. Pomoću ambivalentnosti puta (to je i put ka sreći, nada, ali je i opasnost, klopka), jednako kao i pomoću dječakove nerazumno-razumne želje za nepoznatim ljudima (dobrim, ali i zlim) i očeve razumno-nerazumne želje za poznatim, za sigurnim neupoznavanjem sa (zlim, ali ni sa dobrim) ljudima, McCarthy dočarava – rečeno jezikom klasične književne kritike – paradoks svijeta i čovjekove egzistencije u njemu: ne susreće se samo dobro u svijetu, već iz svakog ćoška vreba i zlo, i tragedija je u tom što ne znamo (ili u očevom slučaju – što znamo!) ko je taj čovjek koji dolazi i šta hoće…

            Ima i dobrih ljudi, tako si rekao – kaže dječak. – Da. – Pa, gdje su? – Kriju se. – Od koga se kriju? – Jedni od drugih – kaže otac.

            Težnje naših junaka (očev strah spram nepoznatog i dječakova ljubav spram nepoznatog) empirijski su zasnovane, opravdane su s obzirom na paradoksalnu, crno-ružičastu prirodu svijeta, ali su u koliziji. I ne postoji samo kolizija između motiva dječaka i motiva oca, već i – u pojedinim trenucima – i unutar samo dječaka ili samo oca. Tako kad dođu do očeve rodne kuće, dječak moli da ne ulaze: boji se. Isto tako otac bude nedosljedan sebi kad otpliva do broda, koji je nasukan u blizini morske obale, pa ostavi dječaka, samog…

            Dobrota će naći malog dječaka

            U Andrićevoj Smrti u Sinanovoj tekiji šejh Alidede jedne večeri vidi kako ”dva tamna muška lika” gone ženu, koja je u ”beloj haljini ili samo u košulji”. Gonjena žena je pritrčala kapiji tekije, ”kao gonjena zverka”, tražeći zaštitu… Alidede, međutim, nije izašao i pomagao joj, već je, zastidjevši se, zatvorio prozor i legao. Kasnije se pitao: ”Šta je bilo s njom? I kako je nestala ispred kapije? Prekorevao se ogorčeno što one noći nije odmah sišao u avliju, razbudio ostale, otvorio kapiju i pomogao gonjenoj ženi.”

            Sjećanje na taj nemili događaj i svoj sramni postupak, Alidede nosi kao ogromnu gorčinu u duši, i kada umire osjeća da je protraćio život, jer mu je taj događaj – i još jedan, sličan: kad je na rijeci našao golu utopljenicu i zastiđem nije prijavio starijima – to mu je, dakle, bilo jedinstvena prilika da živi, a on je, eto, pobjegao. Htio je da ne bude umiješan u svijet, ali svijet ga je umiješao u sebe. Alidede nije mogao uskladiti svoj derviški poziv sa svojim ljudskim pozivom. ”Evo moja misao Milostivi, a Ti je vidiš, kazao je ja ili ne: gorče je i teže nego što sam mislio robovanje zakonima Tvoje zemlje”, kaže Alidede na kraju života i priče.

            Alidedin strah da se ”umiješa” – odricanje od ljudskog poziva – sličan je strahu Oca iz McCarthyjevog romana. Kad dođu do obale, Otac se razboli toliko da bude već izvjesno kako će umrijeti. Ali shvata da neće moći ubiti svoje čedo; morat će uraditi ono čega se najviše bojao – ostaviti dječaka samog u tom svijetu.

            Sjećaš li onog malog dječaka, pita tada sin. – Da, sjećam se, kaže otac. – Misliš li da je sve u redu sa tim dječakom? – O, da. Mislim da je dobro. – Misliš li da se on bio izgubio? – Ne. Ne mislim da se izgubio. – Ja se bojim da se izgubio. – Ja mislim da je on dobro. – Ali ko će ga naći ako se izgubio? Ko bi mogao naći malog dječaka? – Dobrota će naći malog dječaka. Uvijek je tako. I opet će biti.

            Otac na samrti uviđa da će, kao što je onog „nečijeg“, morati i svog dječaka ostaviti samog, izgubljenog, ali kolika je bol u njegovom srcu kada shvata ovo o čemu mu sin govori. I da je bajka koju govori dječaku toliko nevjerovatna da graniči s nemogućnošću. Oni su good guys i kad su naišli na onog izgubljenog dječaka nisu mu pomogli, i kako sada, kada ni good guys ne pomažu ”malom izgubljenom dječaku”, očekivati da će neko naći našeg izgubljenog mališu i pomoći mu. Otac ubjeđuje dječaka da nastavi ići prema jugu i da će sigurno neko naići, a očigledno da u dubini duše pati kao i Andrićev šejh. ”Nisam znao da ovakva gorčina može ispuniti dušu čoveka”, misli Alidede na samrti.

            Stvarnost je ostatak mogućeg

            Da li izvor tragedije u prirodi Oca ili u svijetu? Kada poredimo njegov slučaj s onim Alidedinim, očigledno da je problem u čovjeku: Alidede je morao prevazići svoj stid i pomoći ženi, jednako kao što je Otac morao (makar pokušati) pomoći onom izgubljenom dječaku, pa bi se mogao nadati, na samrti, da će neko pomoći i njegovom.

            Da, tako je to; ali samo kad poredimo dva konkretna slučaja Andrićevog i McCarthyjevog junaka. O stvarnosti, međutim, nije moguće donijeti validan zaključak na osnovu samo ta dva momenta. Selimović je, parodirajući u Dervišu i smrti Andrićevu priču o Alidedinom iskušenju, pokazao da stvarnost može biti mnogo zamršenije od onog ”kusura mogućeg” koji je Andrićevom junaku bio ispostavljen.

            U trećem poglavlju Derviša, Ahmed Nurudin, također, ugleda sa prozora tekije potjeru. Ali ovaj put raspored odnosa je nejasniji: neki ljudi gone nekog čovjeka… Ko je on, a ko su oni? Zašto je kriv, da li je kriv? Kome pomoći, a kome odmoći? Jasno je samo da to nije bespomoćna žena kojoj je Alidede morao pomoći.

            Ne znajući koja je prava strana, Nurudin ne bira jednu od njih: bira obje. Hoće da bude odlučan pa krene pomoći gonjenom, ali ne znajući ko je kriv, gonjeni ili gonitelji, on mijenja odluku. On je, u suštini, neodlučan. I stvarnost u svoj svojoj nejasnosti je po mjeri njegove neodlučnosti. ”Šta god uradiš biće ti krivo”, kaže mu gonjeni, shvativši da ima posla s čovjekom, koji poznaje svijet ideja u kojem je dobro i zlo jasno razdvojeno, ali ne i stvarnosti – u kojem dobro i zlo nisu razdvojeni.

            Tako i Otac u Putu. Traži ”dobre dečke”, kojima će ostaviti sina i umrijeti, ali nikome ne vjeruje. On je odlučan da nađe utočište sinu, ali je, kao i Nurudin, u suštini – neodlučan. I njemu je, kao i Nurudinu, stvarnost nejasna, skriva se iza hiljadu svojih mogućnosti. Takva stvarnost nesukladna je njegovoj misiji: njemu, kao i Nurudinu, da bi donio odluku treba stvarnost u kojoj postoji jasan, vidljiv, neupitan kontrast: dobri i loši dečki; kao u filmovima Ridleyja Scotta. I zato on, nepovjerljiv prema nejasnoj stvarnosti, umire na kraju, ne ispunivši svoju misiju.

            Ne treba ga, međutim, koriti zato što ne želi da se kocka sa životom svog djeteta. Niti je moguće kazati da je izvor tragedije samo u njemu i njegovoj neodlučnosti (čitaj: roditeljskoj ljubavi i iz nje proizlazećem strahu), budući da mu taj svijet, kao i Nurudinu, ne daje izbor između crnog i bijelog, već svako bijelo koje odabere može biti i crno.

            Kada, na kraju, neki čovjek nađe usamljenog dječaka koji s pištoljem u ruci stoji kraj mrtvog oca, i zovne ga da ide s njim, dječak pita: kako ću znati da si ti good guy? Čovjek mu odgovora da ne može znati i da će morati rizikovati. I za razliku od svog oca, dječak – bez empirijske potvrde dobrote tog čovjeka – odlučuje da krene s njim, rizikuje.

            Književnost kao zbunjivanje

            Ko ima pravilniji stav? Otac, koji nije htio rizikovati, ili dječak – koji je rizikovao? Tu ne može postojati odgovor, koji bi važio za sve slučajeve. Otac reducira stvarnost svojim strahom, dječak je reducira svojom nadom, a Nurudin je uspijeva uhvatiti u cijeloj njenoj složenosti svojom neodlučnošću. Očev odnos prema stvarnosti može biti realan, jednako kao što i ne mora. Dječakov isto tako. (Na kraju se ispostavi da je taj čovjek koji je pronašao dječaka – good guy, a isto je tako mogao biti bad guy, kanibal. Dječak je u pravu, ali isto tako je otac mogao biti u pravu. )

            Šejh Nurudin, kao sinteza stavova prethodne dvojice, najsukladniji je višeznačnoj stvarnosti, s tim da on ukida mogućnost akcije. Da se dječak, kao Nurudin, suzdržavao od odluke i da je svoju neodlučnost pravdao nejasnošću stvarnosti, vjerovatno bi umro od gladi. Ovako, on je odabrao – ali nije ga spasila (samo) njegova odlučnost, koliko sreća – realizacija malo vjerovatne mogućnosti – da je neki dobar čika naišao.

            Drugim riječima, stvarnost može dati za pravo svim tim ljudskim svjetonazorima, sve zavisi od njene dobre volje. U tom smislu, cilj ovog tumačenja, nije bio da odvojimo (dječakov) dobar opći stav prema svijetu od lošeg (očevog) općeg stava prema svijetu, niti cilj pripovjedača može biti moralističko, aksiološko razdvajanje pojmova, tj. da pokaže kako je nepovjerljivost uvijek bolja od naivnosti, ili da je odlučnost bolja od neodlučnosti. Dozvoliću sebi, na kraju, da kažem kako je Cormack McCarthy dobar pisac upravo zato što nas – koji smo razdvojili pojmove dajući primat jednom nad drugim – zbunjuje, ukazujući da je ono što označavaju riječi u stvarnosti itekoliko složeno i zamršeno, a to zbunjivanje čovjeka, kojem su stvari prilično jasne, smatram jedinom poukom koju dobra književnost može dati o stvarnosti.