Shvaćanje grijeha isključivo kao rezultata neposrednog čina neposredni je proizvod Ibrišimovićevog pojma bića: Ibrišimović, isuviše naivno rekli bismo, shvata čovjeka kao ničim ograničnog slobodnodjelatnika, bez i najmanje slutnje da je možda ljudski bitak ustrojen kao Dasein, da je vlasitito  biće ipak uslovljeno Ja.

Piše: Haris Imamović

Pristup

Nedžad Ibrišimović, akademik, slikar, skulptor, dramatičar, pripovjedač, pisac romana Ugursuz i Karabeg, jedan od najznačajnijih živućih pisaca kod nas, prije ravno pet godina objavio je svoj posljednji roman – Vječnik. Dugo najavljivan, počesto i od samog autora, kao najznačajniji Ibrišimovićev  književni poduhvat, roman je svojom pojavom na obzorju naše poprilično dosadne književne scene pobudio naročit interes  publike – pet izdanja u prve dvije godine nakon izlaska je tako reći  čudesan podatak imamo li u vidu uslove tekuće bh. književnoizdavačke produkcije. Nesvakidašnji tržišni uspjeh može biti vjeran pokazatelj i za ustvrditi kako je Vječnik u najvećoj mjeri zadovoljio ukus našeg čitalaštva.

Nesukladno tom ujednačenom prihvatu publike, toj ”najvažnijoj stvari za jednog spisatelja”, književnokritičku recepciju obilježilo je nemalo razmimoilaženje tumača u pitanjima vrijednosti i značaja ovog romana, u okviru Ibrišimovićevog opusa, ali i u širim horizontima naše literature. Tako je Vječnik kod većeg dijela  naših akademičara i (ostalih) žreca , te kod cjelokupne ”narodne kritike”, pokupio pregršt zdušnih i izdašnih pohvala:proglašavan je ”konačnim odvajanjem od selimovićevske literarne galaksije” (N.Agić), ”izrazom autorove sjenovite ontologije”(Sa.Musabegović), ”izrazom one divovske borhesovske težnje da se cjelokupna kulturna baština svjetske istorije sveobuhvatno sažme i objedini u jednoj knjizi”(A.Kujović), ”neodoljivo ‘drskim romanom’ ”(Dž.Latić), romanom ”koji na jedan radikalan način stupa u dijalog s mitološkim diskursom, na našim prostorima proskribiranim iz poznatih razloga” (V.Preljević), ”istinskim svjedočanstvom postojanja ‘romaneskne Bosne’ ” (M.Džanko), itd., itd.[1] Najveće priznanje i najsvesrdniju pohvalu Ibrišimović  je ipak dobio od svojih kolega: Vječnik je, u jednoj evrovizijskoj atmosferi, izabran od Društva pisaca BiH  kao bosanskohercegovački kandidat za Nobelovu nagradu. Nasuprot tom književnokritičkom epoletiranju posljednjeg Ibrišimovićevog romana, stajat će dio onih koji su pohvalno ocjenjivali dotadašnji Ibrišimovićev rad, ali kod kojih se ovoga puta mogao primijetiti osjećaj iznevjernog očekivanja. Osnovne zamjerke kritičara-nezadovoljnika upućene Ibrišimovićevom romanu (bile) su: odsustvo polifonije i autorova pretenzija na istinitost iznesenog saznanja.[2] Ergo: Vječnik nije dobar kao neki prethodni autorovi romani koji su imali pobrojane kvalitete.

U konačnici takvo radikalnorazličito vrednovanje dovest će našu  književnu scenu u stanje kontinuirane napetosti, stanje koja će svoj zenit dosegnuti za vrijeme jedne (novinske) polemike zbog nedodjeljivanja književne nagrade Meša Selimović Ibrišimovićevom romanu. Vječnik nije dobio ni Mešinu ni Nobelovu nagradu, ali mora mu se priznati da je svojom pojavom uspio uzbuditi naše književne duhove (cinik bi kazao: književne sablasti).

Posve je začuđujuće je, ali i iritantnonerazumljivo,  kako navedena situacija nije iznjedrila tumačenja koja bi svoje vrednosne sudove i zaključke izvodila apodiktički i oslanjajući se na samu empričku građu romana: većinom smo mogli čitati osvrte na roman iz filozofskog, teološkog, književnohistorijskog, kulturološkog i sličnih (paraesteskih) uglova gledanja, bez mogućnosti da u nekoj iscrpnoj (tekstološkoj) analizi nađemo konkretne i uvjerljive razloge kojiće nas uvjeriti da je ovaj roman dobar ili loš umjetnički proizvod. Time dolazimo do svrhe i cilja ovoga rada. I još nešto: vrednovanje Vječnika kao najpopularnijeg čitalačkog štiva od izuzetnog je značaja i kao čin koji će upotpuniti  naše pokušaje da pravilno razumijemo duh vremena u kojem živimo.

Prilog stilističkoj analizi

Asmir Kujović, naš perspektivni mladi pjesnik, ističe da ono što u svakom od poglavlja Vječnika ”daje izvanrednu literarnu upečatljivost jeste brižljiva i sabrana vjerodostojnost u iznošenju istorijskih, kulturnih i civilizacijskih činjenica vezanih za različita podneblja, zadivljujuće prodorna uvjerljivost i stilski rafinman u prikazivanju i opisima  vremenski i prostorno udaljenih kultura, zrelost duha i istančana preciznost u izražavanju najfinijih tonova misli i osjećanja…”[3]

Dio prvi: Zrelost duha i istančana preciznost u izražavanju najfinijih tonova misli i osjećanja

Počnimo sa razumijevanjem Ibrišimovićevog pozicioniranja pripovjedača. Jasno je da se kroz izmjenu pripovjedačke tačke gledišta ostvaruju posebne, za pripovijedanje karakteristične, semantičke izmjene koje sugestivno kanališu autorovu umjetničku namjeru: npr., Er-forma nikako ne bi uspjela tako uvjerljivo oblikovati Mersaultovu indiferentnost spram svijeta kako to čini Ich-forma. Naše temeljno pitanje u vezi s pripovjedanjem u Vječniku je: zašto autor postavlja glavnog junaka kao pripovjedača? Imajući u vidu autorov odnos prema glavnom junaku: odnos u kojemu je junakova emocionalno-voljna orijentacija etički i religiozni ideal za autora (o čemu ćemo iscrpnije govoriti u narednim poglavljima), kazat ćemo kako postavljanje Misrija za pripovjedača u konačnici biva estetskom greškom. Odnos herojizacije glavnog junaka, karakterističan za usmenu epiku, sam po sebi ne mora biti estetski neproduktivan, ali u ovom slučaju on to jeste. Jer: neosporna je činjenica da smo, shodno autorovom odnosu divljenja prema vrlinama glavnog junaka, dobili pripovjedača koji treba govoriti o svojoj pravednosti i dobroćudnosti, a priznat ćemo da je takvo što neukusno čak i u tekstu koji ne teži da bude umjetnički. Drugi razlog: takvo postavljanje pripovjedača rezultirat će stilski i kompoziciono ubogaljenom pričom, o čemu, u  autorefencijalnom maniru, govori i sam pripovjedač na samom početku: …iako, evo , ovo pišem, nisam, da kažem, ni neki poeta, pišem što mi naumpadne i kako mi što naumpadne, sad ovako – sad onako, a i kako se kad čega sjetim.(str.6)[4] Iako, evo, ovo je da kažemo možda i pošteno od njega, ipak je nevelika utjeha za nas, čitaoce. Bilo bi mnogo bolje da je autor normalno postupio i postavio pripovjedača u 3. licu: bilo bi to sukladno i njegovom odnosu (herojizacije) prema glavnom junaku,  a pripovjedač bi možda bio poeta, i možda ne bi pisao sad ovako – sad onako i  kako se kad čega sjeti.[5]

Stilska ekonomija, interpunkcija, ritam, određenost, jasnost, preciznost – šta je to!?

I obojica, Psusenes i Džed, ostanu u Gradu Graditelja Piramide tu noć i sutra do podne svojim poslom; a onda pođu; a pođu s njima još neki ljudi, neki nadglednici i pisari i njihova pratnja; pođu pješke do lađe i, lađom uz Nil; i mada su znali jedan drugoga, Psusenes Džeda, a Džed Psusenesa i svi drugi njih, a i oni te druge, svi su se držali tako kao i da ne znaju jedan drugoga onoliko koliko su znali; a i ljudi iz pratnje nastojali su da budu samo pratnja; i to su i bili; i kada su ušli u Psusenesovu kuću tako su ušli, nisu ušli kao gosti, ili nekako drugačije, nego tako.(71)

a) obojica, Psusenes i Džed

Zašto pisati i obojica i Psusenes i Džed? (ukoliko iz konteksta jasno prepoznajemo da su obojica Psusenes i Džed)

b) a onda pođu; a pođu….pođu pješke…

Tri ponavljanja istog glagola – u istom vremenskom obliku! – proizvodi stilski nezgrapnu i  gramatički čudovišnu rečenicu.

c) pođu s njima još neki ljudi, neki nadglednici i pisari i njihova pratnja

A ko to pođe njima? Pođu s njima neki ljudi. Koji ljudi? Neki ljudi, neki nadglednici i pisari. Koji nadglednici i pisari? Neki nadglednici i (neki) pisari i njihova pratnja. Čija pratnja? (Njih dvojice, nekih ljudi, nadglednika ili pisara?) Pa, njihova pratnja.

d) pođu pješke do lađe i, lađom uz Nil

Čekaj malo, zar nisu leptir-stilom plivali uz Nil?

e) i mada su znali jedan drugoga, Psusenes Džeda, a Džed Psusenesa i svi drugi njih, a i oni te druge, svi su se držali tako kao i da ne znaju jedan drugoga onoliko koliko su znali…Dosta!  Rez! Stop!

Perisologija (grč. perissos preko broja, preko obične mjere, prekomjeran, logos riječ, govor) je pretjerana upotreba suvišnih riječi, bujica riječi, suvišnost izraza,  npr.:

A kada svi izađoše na počinak ogrnem se i izađem na krov da pogledam zvjezdano nebo i grad Nehet. Pogledam zvjezdano nebo i pogledam Nehet, te se stanem okretati…(45); Iako u Onu svaki čovjek i svaka žena nisu znali svakog čovjeka i svaku ženu u Onu, ipak…(85); Nisam mogao El-Hidru kazati idimo odatle i sve se desilo kao da sam upravo želio da se desi tako kako se desilo…(304). Perisologija u proznom izrazu najčešće uzrokuje narušavanje ritmičnog takta rečenice.

e) a i ljudi iz pratnje nastojali su da budu samo pratnja

Gle sad čuda: ljudi iz (famozne) pratnje nastojali su da budu samo pratnja.

g) i to su i bili

Sumirajmo: Ljudi iz nečije pratnje nastojali su da budu samo nečija pratnja i bili su samo nečija pratnja.

h) i kada su ušli u Psusenesovu kuću tako su ušli, nisu ušli kao gosti, ili nekako drugačije, nego tako.

-Ko je ušao? Ljudi iz pratnje?

-Neki su ljudi ušli, ušli, ušli.

-Kako su ušli?

– Oni  nisu ušli kao gosti, ili nekako drugačije, nego tako.

-Kako!?

-Pa, tako!

In summa: Ikonoklastična apstraktna šematika zakržljale uobrazilje i sintaksička nesređenost duha koji ne umije da se izražava.

Učenički jezik opisa u Vječniku

1. A ja sam pak jeo s takvim tekom kao da do tada nikad u životu ništa okusio nisam i svaki zalogaj bio mi je sladak da slađi ne može biti.(267)

Estetski neupregnute otrcane fraze jezičke svakodnevice…

2. Bilo je očito da i El-Hidr, na svoj, osoben način, odaje poštovanje starcu, pa je svečano stajao najednom u kao snijeg bijeloj odori koja mu je sezala do zemlje. Začudo, sada sam starca potpuno i jasno vidio i u tome me više nije priječilo čak ni to što su mu oči i dalje bile natkrivene uistinu dugim obrvama kakve nikad ni kod koga nisam vidio.(316)

…bljedunjavi pridjevi bulevarskoliterarnog izričaja i razgovornostilske poredbe (s pleonastičkim sintagmama[6]) – nemaju moć da ostvare osnovne ciljeve umjetničkog pripovijedanja: očuvanje  pažnje i aktiviranje čitaočevog duha.

Prijedlog (= molba) za fusnotu u nekom od narednih izdanja Vječnika: Dati (p)opis uistinu dugih obrva kakve nikad ni kod koga pripovjedač nije vidio, kao pomoć u razumijevanju otežanih figura.

3. El-Hidr je neko vrijeme držao baklju visoko iznad glave, dok sam ja i dalje veslao, a onda baklja, sama od sebe , planu prelijepom crnom svjetlošću…(292)

Razumijemo da autor koristi fantastičke motive, ali – crna svjetlost?! Kako uopće zamisliti crnu svjetlost? – kako, kada je u ovom slučaju određena samo jednim (neodređenim) licitarskim pridjevom.

4. Još su neki ljudi bili tu. Nekoliko ljudi; dvojica, jedan malo iza drugog s Džedove lijeve strane i jedan malo dalje nego ti iza njega s njegove desne strane i jedan desno od mene, tik uz mene i, nekoliko ljudi iza mene; i još ljudi s moje lijeve strane, ali podalje i, još mnoštvo ljudi svuda oko nedovršene piramide faraona Knum-Kufa.(53)

Zbog algebarskoapstraktnih pridjeva i pripovjedačeve nesposobnosti sintaksičkog rezimiranja, navedeni odlomak opasno sliči niskom stilu koji često srećemo u govornom jeziku, naročito kod neobrazovanih, užurbanih ili nemarnih ljudi. Pošto Misri nije neobrazovan, niti je pak užurban, najprije će biti da je autor nemaran jer proizvodi ovakav utisak zbrkanosti:

Koji ljudi su bili tu? Neki ljudi. Koliko ih je bilo? Nekoliko. Koliko??? Nekoliko; dvojica, jedan malo iza drugog –Gdje?! –Jedan malo iza drugog s Džedove lijeve strane i jedan malo dalje… –Gdje??? –Jedan malo iza drugog i jedan malo dalje nego ti iza njega. –Koji ti? -Ti s njegove desne strane i jedan… –Koji jedan? -Jedan desno od mene. -Desno od tebe? –Tik uz mene i, nekoliko ljudi iza mene – Koliko ljudi? –Nekoliko ljudi; i još ljudi. -Još ljudi? – S moje lijeve strane, ali podalje i, još… -Još?! –Još  mnoštvo ljudi svuda… –Gdje?! – Svuda oko nedovršene piramide faraona Knum-Kufa.

5. Osim Misrija autor uvodi još jednog pripovjedača – Ukletog Holandeza (njegovo pismo je okosnica osmog poglavlja). Rekli bismo, još jednog – antipoetu: Kako da ti opišem njene oči, jer takve oči treba da budu u žene, njena punačka usta, jer usta takva treba da budu, njeno čelo, njene uši, njene nozdrve, jer upravo takvo treba da bude čelo, upravo su to savršeno izvajane uši, to su nozdrve, na to žena zraka uzima, njenu kosu, ta to su kose, njeno lice, ili sraz i ljepotu njenih ruku i njena tijela, kad je sve i pri njoj i na njoj bio je potpuni sklad. Glas, pogled, kretnja, riječ, sve to pojedinačno i sve to skupa bijaše očaravajuće.(365)[7]

Nagradno pitanje: Šta predstavlja navedeni odlomak:

a) Afektivne nadražaje vitalističkog duha i intenzivno strasno viđenje svijeta u vizijama sveopće plotske žudnje pretočene u senzualnošću natopljenu sliku panerotske opsesije

b) Nemogućnost pripovjedača da ponudi bar prosječan opis

Ponovimo:

-Kakve oči treba da budu?

-Takve.

-A usta, čelo, uši?

-Usta takva, čelo takvo, uši takve.

-Na što žena zraka uzima?

-Na nozdrve!

6. Zaključak: U prethodnim opisima istaknute kategorije – okosnice tih opisa – u književnoj transpoziciji ne znače apsolutno ništa: nemaju nikakvog odjeka u čitaocu, ne izazivaju nikakvu (simpatičku) reakciju, nikakakv intelektualni eho, nikakvu vizuelnu predstavu. Koliko je to sladak zalogaj ako slađi ne može biti!? Kakve (sve) obrve pripovjedač nije vidio?! Kakva je to crna svjetlost?!

Lekcija za pisce početnike: Književnoumjetnički tekst se odlikuje snagom riječi, sa sugestibilnosti, pismenosti rečenica i logičnosti, dok opće, neodređene kategorije (”neki nadgledsnici”, ”nekoliko ljudi”, ”mnoštvo ljudi”) i  stalni epiteti (”iskričav pogled”, ”biseran bljesak zuba”, ”očaravajuća ljepota”) doprinose neuvjerljivim opisima likova i ambijenta, što će reći: ne može se napisati valjana priča ukoliko se insistira na kreiranju besmislenoapstraktnog imaginativnog svijeta.

Lirski intermezzo

Ako se pripovjedač odrekao pjesničkog jezika (nije poeta), a autor želi zadržati svoj književni ugled –  poetae laureatus, čemu onda ovakva lirska odstupanja: Uostalom, otkako je svijeta i vijeka, svi ljudi poput behara, lišća i plodova vise na granama i grančicama ogromne krošnje vremena. Pitaj starca kako mu je  prošao životni vijek i on će ti odgovoriti: ‘Dok sam udario dlanom o dlan, eto tako!’ Po tome je onda moj život samo jedan pljesak.(9)

Jasno: ljudi su behar, lišće i plodovi, život je jedan pljesak, vrijeme je krošnja: ljudi vise na grančicama te krošnje, a život im prođe dok udariš dlanom o dlan. Okamenjene riječi – okamenjene asocijacije.

Ovo kolumbovsko otkriće (čitaj: opće mjesto), lišeno bilo kakve literarne motivacije, po imaginativno-misaonom obujmu više je nalik japansko-kineskim dekorativnim cvjetićima, nego li kakvom brohovskisugestivnom lirskom pasažu koji oneobičavanjem uobičajene optike nadilazi okvire (malo)građanskog asocijativnog polja i filozofije ćudoređa.

N.I.-ovska književna logika

1. Moje je lice lice (sic!) drevnog Egipćanina, ali ja nisam star, nije ni lice izborano kao što je bilo  u Titona, a da sam po godinama star jesam (sic!), o itekako.(7)

a) Pripovjedač je star

b) Pripovjedač nije star

Konkluzija, tj. konfuzija: Pripovjedač nije star. Zapravo, jest. Ustvari jest star, ali i nije.

2. Nigdje se ne spominje da je Holandez – luđak: Ja kažem glas, a to nije glas. Nema druga riječ za to. Nema! To je neka jeka, ali to nije ni jeka, to je kao da ti se nevidljivi nož od leda zariva u potiljak.To boli, Maure! To niko ne razumije. Niko. Samo prokleti.(230)

Navedeni odlomak niko ne razumije. Niko bez luđačke košulje,rekli bismo. Jer: neurolingvisti kažu da povrede određenih dijelova mozga dovode  do različitih poremećaja u složenom procesu nastajanja i razumijevanja govornoga saopćenja: bolesnik može osjećati teškoće u nalaženju potrebnih riječi ili pri imenovanju predmeta, potom u ponavljanju nizova riječi ili rečenica.

Zadatak za (neuro)lingviste: Ispitati ima li navedenih simptoma u sljedećem (Misrijevom) iskazu: Borio sam se da budu samo Imhotep i Neferti; da ne bude Nefertija, da ne bude Imhotepa, da ne bude ni Negertija ni Imhotepa, a ko je Imhotep, ne znam, baš kao što ne znam ni ko je bio Neferti.(51)

Pismeni zadatak: Opisati razliku između boli koju nanese zariveni nož U POTILJAK ako je:

A.nož nevidljiv

B.nož vidljiv

3. (A) Ima gradova egipatskih na obje obale Nila, (B) ali(sic!) Teba je najveći od svih gradova.(93)

A može značiti:

a) Ima gradova koji se svim svojim obimom prostiru na jednoj od obala Nila

b) Ima velikih gradova, toliko velikih da se svojim obimom prostiru na obje obale Nila

B može značiti:

a) Teba je veća od svih gradova koji su svim svojim obimom  na jednoj od  obala Nila.

b) Teba je veća od velikih gradova koji se svojim obimom prostiru na obje nilske obale.

c) Teba je najveći grad u Egiptu.

d) Teba je najveći grad na svijetu.

Moderna lirika nameće jeziku paradoksalan zadatak: da smisao istovromeno iskaže i prikrije.[8] Jezik, čini nam se[9], ima isti zadatak i u Ibrišimovićevoj PROZI.

Mali doprinos za studij književničke pismenosti

1. – Kako si znao da je uz nas sve duplo, dvostruko i udvojeno? – upita.

– Tako! (sic!) – rekoh.

– Dobro si se dosjetio! – reče starac…(107)

-Kako glasi Laplasova kosmogonička hipoteza?

-Tako!

-Dobro ste se dosjetili!

-Šta je metafora?

-Tako!

-Odlično ste se dosjetili!

2. A za prvi dan pereta bila su jela, i sve ostalo; i sve su dobro uradili; u kuću koja je bila puna radosti(sic!), ušli su gosti(sic!); vidio sam majku i ženu usred slavlja…(37)

Lekcija za pisca početnika: rima u prozi, osim ako nije namjerna i funkcionalna, znak je spisateljskog neumijeća i odsustva sluha.

a) Staroegipatska blagdanska pjesmica, hipotetički:

A za prvi dan pereta,

u kuću koja je bila

puna radosti,

ušli su gosti.

b) Prijedlog teze za doktorsku disertaciju: Utjecaj staroegipatske prigodničarske poezije na bošnjačku prozu 21. stoljeća.

Dio drugi: brižljiva i sabrana vjerodostojnost u iznošenju istorijskih, kulturnih i civilizacijskih činjenica vezanih za različita podneblja, zadivljujuće prodorna uvjerljivost i stilski rafinman u prikazivanju i opisima  vremenski i prostorno udaljenih kultura

Jan van der Eken, među moreplovcima čuven i kao Leteći Holandez, kapetan ukletog broda, poznati prevarant, revni pljačkaš, hvalisavac, rugalica i lažov, u jednom trenutku prinuđen je ubijediti Abdulaha Misrija da je – i pored svega toga – častan čovjek. Naravno, koristi se provjerenim receptom: Da sam to ja zaista htio, tebe već odavno više ne bi bilo… da i to znaš!… Ali, ne boj se, ne strahuj, kapetan Jan van der Eken će održati svoju riječ i svoju prisegu, ta Jan van der Eken je vitez malteškog reda (sic!), vitez sv. Ivana Rodskog (sic!), plemić i kapetan, iako je proklet(225)

a) Ivanovci ili hospitalci ( Fraters hospitales St. Joannis) su viteškomonaški red sv. Ivana Jeruslimskog. Red je utemeljen u Jerusalemu 1118. godine, a  s ciljem odbrane osvojenih kršćanskih pozicija. Ivanovci su prešli na Rodos 1187., gdje su se zadržali  sve do 1530. godine,  iako su Turci zauzeli taj otok 1522. Spomenute 1530. godine Karlo V poklonio im je  sredozemni otok kojeg odlikuje izuzetan strateški položaj – Maltu. Od tada Ivanovci su poznati i kao vitezovi malteškog reda. (izvor: Mala enciklopedija. Prosveta, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1959)

b) Spomenuti razgovor između Holanđanina i Misrija, prema predanju A. M.-a, vođen je na brodu Ventus 1509.godine, negdje u blizini obala Konstaninopolisa.

Podsjećamo: Ivanovci su viteškomonaški red (ne viteško-monaški!). Naglašavamo: monaški red! Osim što se Holanđanin nikako ne uklapa u karakterni profil jednog monaha, ni njegov usud mu ne dozvoljava monaški način života: …ja ne smijem prići obali dok mi ne istekne rok…(332). Holanđanin je proklet od 1096., dok je red sv. Ivana osnovan 1118. godine.

*

Obratiti posebnu pažnju na redoslijed stranica i kauzalitet sljedećih tvrdnji:

Jedan od indioskih kasika po imenu Guakanagri obeća da će štititi kršćane koji ostanu u tvrđevi dok se admiral ne vrati.(195)

Niti smo mi razumjeli govor Indiosa, niti su oni razumjeli riječi kastiljskog, tek smo se upoznali i tek smo učili mi njihove a oni naše riječi…(197)

Nagradno pitanje: Na kojem su se jeziku sporazujeli američki domoroci i španski konkvistadori?

Mala pomoć: Ludwid Zamenhof je tek 1887.godine izmislio esperanto.

*

a) Misri piše: Ovo ispisujem latinskim pismom, slijeva udesno, a ne arapskim pismom na arapskom jeziku sdesna(sic!)[10] ulijevo, kako je pisao El-Hidr.(373)

b)Misri piše: …danas kada sam uzeo da prepisujem i prevodim ono što je El-Hidr napisao…(373)

c)Hidr piše na arapskom: Na slovu č u riječi čitaš i na posljednjem slovu š u iste riječi dvije su kvake…(380)

Zadatak: Po slobodnom nahođenju odabrati tekst na arapskom jeziku, a potom izdvojiti slova č i š.

*

Hidr piše u svojoj knjizi: Vidim u tebe je ona kvaka (kvaka s harfa č – H.I.) još uvijek zdjelica, popio si čaj i sad ne znaš gdje da je staviš, a moja zdjelica je opet kvaka i ja je držim u ruci kao bumerang (sic!) (…) Ha, a sad gledaj! Baciću svoj bumerang (sic!) i oboriću tvoju zdjelu. Ionako si je okrenuo naopako kao dugosilazni akcenat (sic!) na slovu na kojem ne treba nikakav akcenat. (380)

a) Hidr piše svoju knjigu u Misrijevoj kući, u Sarajevu 1530. godine.

b) Bumerang (engl. boomerang) je oružje australskih urođenika, Aboridžina. Sjeverne obale Australije prvi je otkrio španski moreplovac De Torres 1588.godine, a tek je Džejms Kuk podrobnije ispitao australsko tlo i proglasio ga za engleski posjed 1770. godine. Od kraja 18.stoljeća Englezi počinju upoznavati aboridžinsko oružje. (izvor: Mala enciklopedija. Prosveta, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1959.)

c) U arapskom jeziku ne postoji prozodijska oznaka za dugosilazni akcenat slična naopako okrenutoj zdjelici – ^Ç

d) U bosanskom jeziku koriste se prozodijske oznake koje je uveo Vuk Karadžić u 19. stoljeću (među njima i ona koja podsjeća na zdjelicu – ^Ç)

Pismeni zadatak: Opisati moć mističke spoznaje na primjeru hazreti Hidra. Posebno naglasiti sljedeće motive: osim što je naslutio kako će Englezi imenovati oružje domorodaca još neotkrivenog kontinenta, Hidr je i vrstan akcentolog, tj. prorok-akcentolog: previdio je kakvu će oznaku dobiti dugosilazni akcent u našem jeziku.

Zadatak za razmišljanje: Da li je Vuk od našega Hidra prepisao ”okrenutu zdjelicu”

Krleža: ”Tendenciozna umjetnost ima smisla samo onda kad je tendenciozna umjetnost, to jest kad je umjetnost koja je tendenciozna”

Uz dovoljan stupanj konsenzusa složit ćemo se kako je istinita tvrdnja da književnik uvijek ima određeno jedinstveno i neponovljivo umjetničko viđenje stvarnosti – jednu viziju svijeta i čovjeka – koje uobličuje u estetski primjerenu formu. Pogledajmo šta nam u tom pogledu nudi Vječnik.

Na početku priče glavni junak i pripovjedač – Abdulah Misri, kazuje sljedeće, vrlo važne riječi za razumijevanje problematike koju ispitujemo: Živim sam, jer mi je žena Devleta, rođena Kačić, umrla 1929.; kada je umrla nije imala više od 36 godina, a ja sam imao, po prilici, 4879; sa njom sam, u ljubavi i dobru, proživio svega tri godine. Tugujem , ali živim i – volim da živim. Za razliku od, recimo, Ahasvera, Vječnog Žida, iliti Lutajućeg Jevrejina, koji već stoljećima jedva čeka baš, čini mi se, da umre. A ne umire!(8) Misri živi poprilično dugo – skoro pet hiljada godina. Iako se u trenutku pričanja nalazi u stanju žalosti (za preminulom suprugom), on nije pesimista, naprotiv: Misri voli život, on je čovjek s jednim pozitivnim odnosom prema životu. U navedenom odlomku, Misrijevoj egzistencijalnoj zadovoljenosti protivstavljen je nesretni život vječnika Ahasvera, Lutajućeg Jevrejina koji već stoljećima jedva čeka da umre, a ne umire. Autor je izgradio zanimljiv koloplet odnosa i ostvario dobar početak priče: svojevrsnim duženjem životne dobi likova, izveo ih je na jednu metafizičku ravan gdje stječu jedan osoben odnos prema postojanju: vječnik je čovjek koji ne (mora da) brine o materijalnim uvjetima opstanka (osnovne životne potrepštine), naprotiv: on je prinuđen da život promisli kao takav, da traga za suštinom življenja. U tim nesvakidašnjim, književnim oneobičavanjem ostvarenim, uvjetima uspostavljanja odnosa prema vlastitom bivstvovanju spomenuti junaci postigli su jedan oprečan odnos: za Misrija je, kako nam se čini iz navedenog odlomka, život zadovoljstvo, dok je za Ahasveru život – kazna.

Otpočet ćemo s razumijevanjem Misrijeve pozicije. On živi jako dugo, rođen je u doba prvih staroegipatskih dinastija, ali nije besmrtan: njegov život i nije ništa drugo do samo mnogo duži život nego inače. Dolazi do izmjene osnovnog pitanja: zašto je Misri dugovijek? Kao temeljni, ali ne i jedini, uzrok svoje besmrtnosti glavni junak u nekoliko navrata tijekom romana ističe – uzdržavanje od činjenja grijeha.[11] Misri je zlonečinitelj: on poštuje pravila jasno ocrtanog morala[12] i tako uspijeva izbjeći smrt. Dosadašnji komentatori Vječnika zamijetili su da je Misrijev popis pravila ponašanja izveden prema religijskom moralnom kodeksu. Misrijev moral može se dovesti u vezu sa moralo bilo koje velike monoteističke religije, ali Misrijev svjetonazor jasno teži muslimanskom. Potkrijepljenje takve tvrdnje naći ćemo posmatrajući duhovno stanje glavnog junaka kroz razvoj narativnog toka: glavni junak ima isti pogled na svijet tokom cijelog svog petohiljagodišnjeg života, s tim da će konačno duhovno udomljenje postići kada postane musliman.[13]

Odsustvo (duhovne) promjene lika u tom velikom dijapazonu kultura i vremena kroz koje prolazi spočitavano je autoru kao trenutak neopreznosti i greška u građenju priče.[14] Mi tvrdimo da je ovakvo uspostavljanje glavnog junaka sasvim smisleno unutar idejne strukture romana. Neferti je musliman prije nego što to i nominalno-ritualno postane, a cilj takvog postpuka je sljedeći značenjski efekat: svjetonazor kakav ima glavni junak – svetonazor vjernika-muslimana – najbolji je u svim vremenima i svim kulturama, i jedini je pravi način da se ostvari punina egzistencije. A to je ujedno i odgovor na početno pitanje o razlozima Misrijevog zadovoljstva životom.

Nasuprot takvom Misriju stoji prokleti Ahasver, sa svom svojom nesrećom, patnjom i lutanjem: Praznu dušu ne možeš nositi nijedan dan, a kamoli čitavu vječnost, pogotovo ako si ograničen na samoću ovako kao ja.(176) ; on je toliko nezadovoljan životom da želi samo konačni smiraj: samo smrt, ništa drugo.(178) Sama priča ne daje zadovoljavajuće rasvjetljavanje uzroka takve Ahasverove sudbine: isprva kao razlog njegova prokletstva nudi se ogrješenje o Isusa, nešto kasnije šejh Haris Muhasibi će tvrditi kako ga ustvari  nije Isus prokleo, već su na njega bačeni sihiri; Ahasver će takvo objašnjenje prihvatiti tvrdeći da su ga kaznili biskupi kršćanske crkve; pred sami kraj u Hidrovoj knjizi čut ćemo kako je Ahasver ipak doživio onu smrt prije groba, od koje umiru svi grješnici (383), što u konačnici dovodi do prave konfuzije. Na svu našu hermeneutičku sreću, uzrok Ahasverovog prokletstva nije toliko važna funkcija u strukturiranju temeljnog idejnog sloja Vječnika: važno je da Ahasver osuđen na vječnost kao kaznu, i kao takav suprotstavljen Misriju – oličenju zadovoljnika.[15]

Ovakvo struktuiranje suodnosa među likovima ni u kojem slučaju nije zadovoljavajuće ukoliko želi ostvariti valjane estetske efekte. Jer: postavljanje likova u ekstremne pozicije (Misri je potpuno zadovoljan životom, dok je Ahasver nesretan da nesretniji ne može biti), osim što doprinosi plošnosti cjeline junaka, često vodi mišljenje  ka kalupima  kiča (pravo spram krivog, crno spram bijelog, ružno spram lijepog i sl.), a što u konačnici nužno rezultira hodanjem po rubu didaktske banalnosti i književnotrivijalnog neukusa: Misri je (potpuno) dobar lik. Ahasver je (skroz)  loš. Ahasver traži od Misrija da mu objasni kako treba živjeti-postupati, pa da i on bude dobar. Misri drži Ahasveru moralne poučke, i to uz svekoliko samoosvješćivanje vlastite idealne pozicije.[16] Čitaocu se ostavlja jednostavan zadatak – samo da razluči dobro od lošeg ponašanja:

– Šta smo sada čitali?

– Mi smo sada čitali kako je Misri bio vjernik i kako je on bio dobar.

– A kakav je Ahasver?

– Asahver je bio kjafir i opak..

– Čemu nas priča ta uči?

– Ta nas priča uči da ne treba biti kao Asahver,  jer takva su samo loša i nevaljala djeca.

– A šta rade dobra djeca?

– Dobra djeca su kao Misri, pa ih vole roditelji i učitelji.

– Vrlo dobro!

Na način sličan opisanom, a nazvat ćemo ga najobičnijom kontrastnom didaktikom, autor će kroz veći dio priče suprotstavljati Misrija čitavom nizu naoko različitih – ali uvijek ahasverovski koncipiranih – vječnika: grješnici, usamljenici, nesrećnici, kažnjenici: Titon, Endemion, Aidenej, Pindola i Leteći Holandez. Zaključak: ostali likovi u Vječniku uspostavljeni u maniru hagiografske literature, postoje samo da bi odgovarajućom pantomimom propratili Misrijev svetački put.

Osim te holivudske tehnike sučeljavanja (good guy vs. bad guys), autor i u drugim unutarsvjetovnim situacijama istrajava na neuvjerljivom objašnjavanju Misrijeve duhovne čistosti i moralne nadmoćnosti. Na primjer, u posljednjem poglavlju Misri se mora prisjetiti tri svoja dobra djela, a da bi oslobodio zarobljene mladiće iz pećine. Pogledajmo kakav je to Misri velikodobročinitelj. Žena u nevolji dolazi Misriju da mu traži hranu kojom će spasiti djecu od gladi; a prvo što pravovjernom Misriju na pamet pada jest da, u jednom begovskom maniru, seksualno iskoristi ženu zahvaljujući svojoj plaćevnoj nadmoći. U posljedenjem trenutku nesretnica se pozove na božanski autoritet, a Misri (u strahu pred Bogom) odstupi od svog zahtijeva i dadne ženi sve što je iskala.[17] Osim shematizirane motivacije (jedna žena je imala troje gladne djece, a baš te godine u junaka je rodilo žito…) problematično je i – šta je ovdje dobro djelo? Osim što se moralno kompromitirao tražeći od žene da mu se poda, Misri na kraju nije ispao nikakav dobročinitelj, jer je (tek) pod pritiskom (Boga i stida) dao ženi hranu. Autor morališe a zaboravlja elementarne lekcije iz ćudoređa: dobra djela su motivisana dobrotom a ne korišću, čovječnošću a ne pritiskom.

Koristeći se opisanim neumjetničkim tehnikama i načelima strukturiranja idejnog sklopa romana Ibrišimović je dosljedno proveo jedno didaktsko razaranje poetskog: Vječnik je  poučna parabola koju kao da je napisao neki muslimanski Menenius Agrippa ili Lessing, što je u trenutačnom povijesnopoetičkom kontekstu potpuni promašaj: postupak je poodavno istrošen i estetski nefunkcionalan. Navedenu tvrdnju (da je Vječnik najobičnija didaktika) potvrđuje i mogućnost (kritičarskog) izvođenja naravoučenija: ”Voljeti život koji nam je podaren od Stvoritelja – to je vječnost; ona je u srcu vjernika a ne u zbiru godina koje živi. Život je darovan od Boga i treba samo živjeti. Umrijeti kao pravednik i pravovjernik – to je smisao ljudskog života ma koliko on trajao.” Ergo: sve što Vječnik nudi kao svoju dejstvenu namjeru možemo naći – na mnogo manje stranica – u odgovarajućem ilmihalskom  priručniku. Prema tome, kazat ćemo kako je teško, gotovo nemoguće, roman poput Vječnika držati za umjetnost. Ukoliko roman teži ka zauzimanju pozicije (apsolutne)  istine, a ne drži za shodno da tu istinu treba dokazati uvjerljivom estetskom izvedbom (npr. sugestivnom formom ili autentičnim pripovijednim situacijama), on nužno postiže sljedeće neumjetničke efekte:  1. potpunu potvrdu kod čitaoca čiji je svjetonazor jednak autorovom, s tim da ga takav čitalac ne mora ni pročitati; ili: 2.potpunu negaciju kod čitaoca koji (usljed nedostatka umjetničkih dokaza) neće usvojiti  nimalo od ponuđene ”istine”. Konstatiranje nedjelovanja[18] kao krajnjeg rezultata misaone (i jezičke) strukture Ibrišimovićevog romana, priziva i naš krajnji vrednosni sud: Misrijeva (il)uzorna priča nije umjetnost.

In dubio pro reo

Optužba je ozbiljna: filozofova poruka je takva – vodi te zamamno i tajnovito (bez osmijeha!), a onda te ostavi na cjedilu.(133), zato počnimo s pretresom. Pripovjedač na početku objašnjava kako ga je jedno pismo Ukletog Holanđanina motivisalo da ispriča svoju priču, a čak će kazati i da je sva priča samo pomoć za shvatanje pravog smisla Holanđaninovog  pisma. Ergo: suština idejnosti Vječnika nalazi upravo u sadržini tog pisma. U tom pogledu najvažniji moment Misrijeve priče-propedeutike jest njegov prvi susret sa Holanđaninom. Misri priča kako je nakon brodoloma negdje na vodama Atlantskog okeana 1502. godine, dospio na ukleti brod Ventus. Uz pomoć  posta (čvrste vjere i duhovne čistoće) Misri uspijeva preživjeti na mjestu gdje bi svaki normalan čovjek poludio i skočio u more. Zadivljen tom duhovnom superiornošću svog saputnika kapetan Jan van der Eken odluči da otkrije našem pravedniku razloge svoga prokletstva: hulio je na Boga.[19]

Misri je, naravno, zgražen nad takvim zamislima Holandeza i protivstavlja mu vlastiti pogled na svijet: onaj što ga već uvelik poznaju svi religiozni i nereligiozni vrapci svijeta. Navedena situacija savršeno se uklapa u autorovu tehniku kontrastne didaktike (podrobnije ispitanu u prethodnom poglavlju). U tom smislu prvi susret Misrija i van der Ekena ne bio bio zanimljiv da ne otkriva Ibrišimovićevu polemiku s racionalizmom: u opisu razloga vlastitog prokletstva Holanđanin ujedno izlaže osnovna načela racionalizma kao filozofskog pravca: dekartovsko načelo prema kojem za sve postoji razumno objašnjenje i volterovski sekularizam i antipapinstvo. A do kraja svoje ispovijesti bivši zastupnik racionalističkih teza će prihvatiti krivicu: van der Ekenov duhovni harakiri kao negiracija vrijednosti racionalizma i prosvjetiteljstva. U spletu tih odnosa lako je raspoznatljiv i autorov vidokrug: u ime vjere osuđuje se filozofija racionalizma.[20]:

Osim što u tekstu Vječnika ne nalazimo traktat, pa čak ni ozbiljniji diskurzivni pasaž, o navedenom problemu,  kritika filozofije u Vječniku je lišena i bilo kakvog narativnog rasvijetljenja, kako je to primijetio i Davor Beganović. Smatramo za shodno da se zadržimo na ovom metakritičkom zahvatu, jer je, kao što ćemo vidjeti, od izuzetne važnosti za upotpunjenje pravilnog razumijevanja i ocjenjivanja Vječnika. Mogli smo, dakle, pročitati kako filozofova poruka ostavlja na cjedilu i kako je Holanđaninu donijela prokletstvo, to jest kako je filozofija loša i zla stvar (bad guy). Posebno je zanimljiv koloplet odnosa između vjere, filozofije i prokletstva koji otvara jedan novi obzor: ukoliko se u Vječniku želi kazati pokazati kako život ima viši smisao (vjera), i kako život vjernik stoji nasuprot životima nesretnika i prokletnika, onda u širem povijesnopoetičkom i filozofskom okviru Ibrišimovićev roman možemo čitati i kao polemiku s egzistencijalističkim pogledom na svijet, posebice s uvodnim mottom Selimovićevog romana: Ibrišimović tvrdi kako svaki čovjek nije na gubitku. Tvrdi, ali ne nudi snažne i ubjedljive književnoumjetničke dokaze i argumente, ne nudi priču koja će nas ubijediti u istinu koju zastupa autor: stil i didaktska parabola ponuđeni u Vječniku nisu dostojni jedne takve polemike.

Šta bi bilo dostojno? Šta je to umjetnička ubjedljivot koju toliko zazivamo? Dostojevski na primjer, u Zločinu i kazni polemiše s nekim filozofskim učenjima o svezi pravde i terora. Raskoljnjikov pomno planira ubistvo lihvarke Aljone Ivanovne u ime pravde, ali, igrom slučaja, u trenutku kada Raskoljnikov likvidira staricu u sobu ulazi  dobroćudna joj sestra Lizaveta Ivanovna. Raskoljnikov i nju usmrćuje udarivši je vršicom sjekire po sred lobanje: okrutnost ravna količini straha u pogledu nesretnice. To drugo neplanirano i iznenadno poginuće Lizavete Ivanovne otkriva namjere Dostojevskog: sankilotstvo sa sobom uvijek nosi i nemali potencijal čina ubijanja nevinih ljudi (kolateralna šteta?).

Ibrišimović u svom romanu ne ostvaruje takvo što: on dovršava Holanđaninovo pismo još jednom lažipričom. Prokleti racionalist ima priliku za spas, nadu koje niko nije lišen ako se iskreno pokaje: on mora pronaći djevojku koja će ga iskreno voljeti i svojom vjerom i ljubavlju osloboditi muka. Na kraju priče, on i pronađe jednu takvu: u Dubrovniku zavoli ga mlada Anđulu koja ga  djevičanskom duhovnom čistotom i snagom svoje vjere oslobađa prokletstva. Holandez na koncu usvaja i jedan misrijevski pogled na svijet[21] i zaokružuje autorovu poentu.

Nefertijevi grijesi

Unutarnarativna logika Vječnika tvrdi sljedeće: Neferti/Misri nije besmrtan, on je dugovječan zato što ne griješi; ukoliko bi napravio previše grijeha – Neferti/Misri bi umro. On figurira kao nosilac idealnog morala i vrijednosti . Tako uspostavljen glavni junak(”živite ovako kao ja”) u strukturi dejstvene namjere Vječnika djeluje kao figura s kojom se čitalac treba poistovijetiti. Osim što je estetski nedjelotvorno – Misriju su prosto prišivene poželjne osobine jednog ćudoređa, te je kao takav apstarktna figura bez i najmanje doze autentične unutarsvjetovne konkretnosti, što će reći: ne može fungirati kao valjan književni junak – ovakvo neumjetničko uobličenje navodi nas da posumnjamo i u  valjanost morala kojem teži da nas poduči Vječnik.

Stara egipatska država uspostavljena je kao rezultat borbe velikih zemljoposjednika (nomarha). Administrativno-pravni aparat u staroegipatskoj državi činili su: svećenici, visoki činovnici, ubirači poreza, pisari itd., dok su poljodjelske poslove obavljali isključivo seljaci-radnici (mertu) i robovi. Robovi su bili tretirani kao tegleća stoka i izrabljivani od strane robovlasničke aristokratije; imali su (ontološki) status robne svojine: država je predavala robove svojim činovnicima u vidu nagrade za dobro služenje. Staroegipatski vladari su često poduzimali osvajačko-pljačkaške pohode na Libiju i Nubiju: faraon Sahure je iz Nubije doveo 7.000 robova, a iz Nubije 11.000. Državna vlast je preko nomarha i činovnika održavala normalno funkcionisanje privrednog sistema. Pisari su bili među njavažnijim administrativcima: periodično se vršio popis zemljišta, robova, stoke, zlata i sl., a na osnovu dobijenih statističkih podatatka utvrđivana je podjela rada i dobara. Prva revolucija izazvana buntom sirotinje i robova zbog neljudskih uvjeta egzistencije desila se 2360. godine. Staroegipatska religija temelj je imala u obogovljenom  faraonskom biću, a cilj joj što veće uvećanja faraonskog autoriteta: shodno tom učenju, svaki socijalni bunt protiv cara bio je prijestup protiv religije i samim tim unaprijed osuđen na propast. Stari Egipćani, graditelji piramida, smatraju se naprednom civilizacijom.[22]

Neferti je rođen u doba prvih egipatskih dinastija, u oca ugledna i bogata.[23] On će tokom svojih egipatskih života biti pisar hrama Ptah, pisar u službi Ankhafa vrhovnog nadzornika Sfinge, vojnik u pohodu Amenofisa III na Nubiju i  Prvi pisar peharničkog stola. On je više od dvije hiljade godina živio u staroj egipatskoj državi već je živio među ljudima, gdje je i stekao besmrtnost, kako reče jednom pedagoški grdeći Aideneja: Ta besmrtnost za kojom žudiš nije ovdje u ovoj podzemnoj palati, nego tamo napolju među ljudima gdje smrtni život vri.(151) Živeći dvije hiljade i više godina u starom Egiptu, nerijetko i  kao visoki državni činovnik, Neferti je uspio da se sačuva od grijeha[24] tamo gdje smrtni život vri: on sam bilježi, ”hladnim tonom mirnog i mudrog hroničara”, stanje staroegipatskog svijeta u kojem smrt vri: npr. faraonsku drskost[25] ili socijalni poredak staroegipatske države.[26]

Shvaćanje grijeha isključivo kao rezultata neposrednog čina neposredni je proizvod Ibrišimovićevog pojma bića: Ibrišimović, isuviše naivno rekli bismo, shvata čovjeka kao ničim ograničnog slobodnodjelatnika, bez i najmanje slutnje da je možda ljudski bitak ustrojen kao Dasein, da je vlasitito  biće ipak uslovljeno Ja. Sukladno našim osnovnim načelima poimanja umjetnosti, kazat ćemo kako Ibrišimović ima pravo i na taj način shvatati biće i grijeh, s tim što mora prihvatiti umjetničku odgovornost za značenja proizvedena tim izborom: Misri je godinama saučestvovao u sustavnom iskorištavanju i teglenju robova, pljačakaškim pohodima i ostalim zločinačkim poduhvatima straoegipatske države, a autor ga lišava bilo kakve kirivice zato što – nije izravno učestvovao u zločinu. Prema tome: faraon, robovlasnička aristokratija, pisari, ubirači poreza i (svi) ostali službenici  staroegipatske robovlasničke države koji su neizravno učestvovali u zločinu robovlasništva nisu ni za što krivi. Niko nije kriv za te zločine. Zapravo, Misri je bezgriješan: podržavanje ozakonjenog zločina nije zlo-čin, nije čak niti grijeh, to je put ka duhovnoj čistoti i ovozemaljskoj sreći. Navedeni moral je poglavito sumnjiv osmotrimo li ga kroz sablasnot savremene nam duhovno-povijesne situacije: stvarnost kojom stupaju čitave barbarske legije koje s budalastokratkovidnim pogledom na svijet ostaju nesvjesne zla koje pripremaju ili već čine, dok im misrijevski moral omogućava duhovnu satisfakciju, pa čak i moralnu superiornost.

Okrunjivanje ozakonjenog zločina odrednicama nevinosti i pravednosti, proizvedeno čudnim obrtom koji je u našem svijetu izgubio i najmanju dozu začudnosti, u stanovitom smislu onesposobljuje moć rasuđivanja. Praspoznaja da šutnja ipak znači – a znači uvijek u prilog zlu – prisiljava nas da promišljamo navedeno i da se pobunimo protiv istog, primijetio je jedan. Svjesni činjenice da se moralni sud može normativno kritizirati samo drugim moralnim sudom, ali i duboko uvjereni da postoji hijerarhija moralnih sudova izvedena prema načelnom uzdržavanju od žrtvovanja drugih, kazat ćemo sljedeće: Misri svojim lažnopravednim, nadmenim i  kratkovidnoglupim moralom prikriva – težak zločin. Ako se slažemo da je zatajivanje isto što i izvršenje zločina,  nudi nam se vrlo jednostavan zaključak: Misri je zločinitelj, a njegov moralitet je lažan i nemoralan.

[1] Isp. Specijalni prilog. Izlaganja sa Naučnog skupa Vječnik: književni likovi besmrtnika, Odjek, proljeće 2007.

[2] Isp. Enver Kazaz: Roman izvan romaneskne tradicije i Davor Beganović: Anđeo i mistik. Linearna i prostorna koncepcija vječnosti u dva romana Nedžada Ibrišimovića, Specijalni prilog…

Podsjetimo da je polifonija jedno načelo građenja koje je invencija Dostojevskoga, a nipošto fundamentalni princip romanesknog žanra pomoću kojeg bismo kroz logiku prisustva/odsustva vrednovali svaki pojedinačni roman. To što Ibrišimović nema u vidu (ne želi da ima?) ”derridaovsko shvaćanje identiteta kao procesa diferencijacije utemeljene na razlici, pomaku i odgodi”, ili što ”ide nasuprot bahtinovski shvaćenoj dijalogičnosti romaneskne tradicije od Dostojevskog na ovamo razvijajući se kao monologični roman” i ”materijalističkom antropocentričnom konceptu kulture suprotstavlja teocentrični kulturalni sistem”, ne mora značiti i da je Vječnik (estetski) bezvrijedan roman: sam Dostojevski je svojedobno raskinuo sa jednom romaneksnom tradicijom  i, u dobu najvećeg uspona materijalističkih učenja, formirao jedan svjetonazor uveliko prožet religijom, a nije čak imao u vidu ni derridaovsko shvaćanje identiteta. Spočitavati Ibrišimoviću da nema ovaj-ili-onaj filozofski koncept ili princip građenja, na takav način, osim što je besmisleno i neukusno može biti i opasno, ukoliko pređe u (lukačevsko) insistiranje na precizno definisanom idejnom i formalnostrukturalnom načelu građenja romana. Svako ko pretendira da bude književnik, pa i Ibrišimović,  ima punu slobodu koju može ograničiti samo njegov duh, dar i rad, a koju ne smije ograničavati nikakva književna kritika (moramo li to ponavljati!?). O postmodernizaciji polifonije i postmodernističkoj paljbi po (svakom) autoru koji pretenduje na istinitost iznesenog saznanja, neki drugi put.

[3]Asmir Kujović: Dugovjeki, nesmrtni i besmrtni, u: Specijalni prilog…, str. 18

[4] Vječnik, Svjetlostkomerc d.d., Sarajevo, 2005.Do kraja ovog rada koristit ćemo navedeno izdanje, a iza svakog citata u zagradi ćemo naznačiti broj stranice.

[5] Ne zaboravimo kako je to isti onaj pripovjedač  koji  je ”pročitao skoro sve knjige obiju aleksandrijskih biblioteka i one Velike Ptolomejeve, koju je spalio Julije Cezar četrdeset i osam godina prije rođenja Isaa a.s., a i one koju su zvali Biblioteka kćerka, a koju je opet spalio car Teodosije tri stotine i osamdeset godina poslije rođenja Isaa a.s.; i još kojekakve biblioteke”.(7)

[6] ”PLEONAZAM (grč. pleonasmos izobilje), nagomilavanje suvišnih riječi i izraza u govor kad je isto već sadržano u drugoj riječi ili izrazu, npr. p. je: bijeli snijeg (podvukao H.I.), stari starac, strašljiva kukavica i sl.”(Stjepan Babić: Jezik (školski leksikon), Privreda, Zagreb, 1963, str. 80.)

[7] Usp. sa: ”Ova žena imala je i neku posebnu snagu koja nije njena već soja kome je pripadala. Njen stav i njeni pokreti, sigurni, zapovjednički (tako mi je pokazala da sjednem), izgledali su ublaženi, umekšani nečim što nisam znao da odredim, dugom navikom, mekanim sjajem surmom osjenčenih očiju u prorezu jašmaka, rukom što je savijena kao labudov vrat držala jedan kraj tanke tkanine, čudnom draži što izbija iz nje kao čarolija.

Iblisova kći, mislio je u meni seljak, proklinjao derviš, začuđeni obojica.” (Derviš i smrt, BIGZ, Beograd,1979, str. 20)

[8] Hugo Friedrich: Struktura moderne lirike, Svetovi, Novi Sad, 2003, str. 192.

[9] ”Aha nije radio, on je nadzirao one koji rade. Ali(sic!) Nefure je nadzirao one koji rade!”(84) Opet nelogičan rečenični sklop: sintaksička veza bi bila valjana samo ukoliko  bi druga rečenica bila sastavna, a ne suprotna.

[10] Pravilno je zdesna a ne sdesna (isp. Senahid Halilović: Gnijezdo lijepih riječi: pravilno – nepravilno u bosanskome jeziku, Baština, Sarajevo, 1996, str. 120)

[11] ”– A šta on kaže,kako to da živi tako dugo?

-On kaže da nije griješio, da je uvijek govorio istinu, da nikad nije lagao, da je bio pravedan i pošten, umjeren i razborit, da nikome nije činio nepravdu ni nasilje, da nije bio bolestan, a ima i drugih odlika o kojima neće da govori. I da neko nad njim bdi.”(89)

[12] Misri u vidu vlasitiog moralnog kodeksa navodi popis od četrdeset grijeha koje nije počinio (isp. str. 58 i 59)

[13] Neferti: 1. Bio sam zadovoljan i zahvalan što mi je dat dug život.(85); 2. …ja ne težim besmrtnosti kao ti, pa ipak eto živim, a ti koji težiš besmrtnosti sam si sebe živa sahranio!(151); 3. I ja se bojim jedino toga da ne počinim previše grijeha i da me ti grijesi najzad sasvim ne svuku u okrilje smrti.(150); 4.Čuvam se i pazim koliko mogu, ali šta znam šta donosi sutrašnji dan i hoću li se znati othrvati iskušenjima, ali ako bih i umro, ta ja sa se i do sada uistinu naživio(151)

Misri: 1. I ja držim da sa počašćen i darovan, a ne kažnjen! (183); 2. …ja sam na smrt gledao onako kako na smrt gleda mumin, a ne više onako kako na smrt gleda nemusliman koji uobražava da joj može pomaknuti granicu.(158); 3. …svejedno što živim duže nego ikad iko, moram paziti na svoje zdravlje i s velikom usredsrijeđenošću otimati se grijehu i propasti(183); 4. Mene niko nije kaznio, niko, i meni je sasvim dobro ovako; naravno, ako ne učinim kakvu glupost, kakvu grešku, ili kakvu nesmotrenost, toga se čuvam. Moj život je u Allahovim rukama, Njemu hvala. On zna, ja ne znam…(183)

[14] Isp. Jasmina Ahmetagić: Problematičan identitet pripovedača u romanu Vječnik Nedžada Ibrišimovića, Specijalni prilog…

[15] Ahasver: ”Ali kako to da za tebe tvoj život nije kazna?(…) – I kako to da i tebi nije teško kao meni, nego kažeš da se još raduješ životu?”(182)

Misri : ”U mene je tako – rekoh. – Ti si se bacao u vodu, pa nisi potonuo, skakao si u vatru, pa nisi izgorio, a ja bih se u vodi utopio, a u vatri živ izgorio.(…)Naprotiv, svejedno što živim duže nego ikad iko, moram paziti na svoje zdravlje i s velikom usredsrijeđenošću otimati se grijehu i propasti.I ja držim da sa počašćen i darovan, a ne kažnjen! Mene niko nije kaznio, niko, i meni je sasvim dobro ovako; naravno, ako ne učinim kakvu glupost, kakvu grešku, ili kakvu nesmotrenost, toga se čuvam. Moj život je u Allahovim rukama, Njemu hvala. On zna, ja ne znam…”(183)

[16] Usp. sa ovim: ”-Reci nam šta da radimo pa da i mi ne umiremo(…) –Živite ovako kao ja…”(91)

[17] Isp. Vječnik, str. 400.

[18] Jedino što se sigurno može tvrditi za svaku umjetnost jest da dejluje na primaoca: zvali to katarzom, oplemenjivanjem duše, oneobičavanjem opažanja ili ideologijom, mi potvrđujemo tvrdnju kako je bitak umjetnosti uvijek u njezinom djelovanju.

[19] Evo šta kaže taj holandski dvopapkar, taj prokleti racionalist: ”Ja sam hulio na Boga; ja sam htio da Bog bude samo na nebesima, a ja sam na zemlji, dojadio mi je papa!… Ja sam htio da budem papa sam sebi i svemu što dohvatim, razumiješ li to, a? Bog gore, ja dolje.(…)Možda zato što ja ipak nisam  vrijeđao hotimično, naprosto kao da sam i nogama i rukama i dušom i srcem i umom i voljom i žudnjom i željom udarao i rasplitao se o granice koje mi je On postavio, odredio i omeđio. Ili su mi na putu stajali oni koji su zagovarali Boga, samovoljni najamnici između Boga i mene.(…) Razdvojiti se, razdvojiti…’, govorio sam, htio sam da vjerujem samo u svoj razum…(…) Ali kad god sam pomakao, pomjerio i prekoračio kakve spone ili kakve granice one su se samo ojačane i s još većom snagom spletale oko mojih ruku i oko mojih nogu (…)Ta nisam ja proklet tek tako, nizašta, Boabdile!”(230 i 231)

[20] Argumentacija i namjera  uslijed kojih Vahidin Preljević tvrdi da se Ibrišimović priključuje adornovsko-horkheimerovskoj (filozofskoj!) kritici procesa civilizacije, za sada mogu biti samo predmetom besmislenobeskrajne slutnje. (isp.  Preljević: Dijalog s besrtnošću: autorstvo, pismo i kulturno pamćenje u mitopoetičkom diskursu romana Vječnik Nedžada Ibrišimovića, Specijalni prilog…, str. 21.)

[21] ”I ja sam najzad uvidio razliku između onog ko je proklet i onoga ko se može nadati Božijoj milosti.”(366)

[22] Podaci o ustrojstvu staroegipatske države preuzeti su iz knjige Grge Novaka: Egipat, Zagreb,1967.

[23] ”Moj otac je bio ugledan čovjek, onaj koji nosi stijeg njegove prečasnosti memfijskog namjesnika Hartepa. Milostivi gospodin nomarh, uz podršku vrhovnog svećenika hrama Ptah, pomogao je da imanja moga oca ostanu i moja imanja. U nasljedstvo mi je dopala i riznica od oko tri stotine debena zlata i srebra u vrijednosti od oko četrdeset pari volova. Kuća u kojoj sam se rodio bila je velika, onakva kakve imaju ljudi koji su zaštićeni faraonovom naklonošću, sa prostranim svetištem, dvorištem, hambarima i odajama za služinčad. (…) Uz mene je bila lijepa i živahna žena Nitagrit i kći Nuti, a stari Eunana, upravitelj, koji je služio i mom ocu, brinuo se o mom bogatstvu. Bio sam bogat čovjek i ničega se nisam odricao…”(15)

[24] U popisu grijeha koje nije počinio on, između ostalog, kaže kako nije obmanjivao, nikome ništa otimao, krao, silom tuđa dobra prisvajao, nikome hranu uzimao, ničiju među pomjerao, dopuštao da oranice opuste, ni u čemu štetu pravio, bio gluh na riječi pravde i istine, nikog u plač natjerivao, nije netere psovao, faraona psovao, nije govorio više nego što je bilo potrebno, prevare činio i bogatio se na tuđi račun. (isp. Vječnik, str. 58 i 59)

[25] Darmolatov u Egiptu: ”Četrnaest dana sam gledao dvije stotine i pedeset hiljada ljudi kako kopaju jamu za jezero. Sada po nasipima sade drveće doneseno iz zemlje Retenu. A znam, jer sam čuo. Kada se Velika kraljevska supruga požalila faraonu –život, snaga, zdravlje –da su joj Amonovi svećenici uskratili ulogu Mut u Amonovom čamcu.(…) A faraon je rekao: ‘Ja hoću jezero odmah, jer su Amonovi svećenici uvrijedili moju suprugu i ona je plakala.’ To je bio faraonov odgovor Amonovim svećenicima i znak faraonove moći. Tako je kraljica Teje dostojno sprala uvredu.” (97)

[26] Ko ne vjeruje G. Novaku neka izvoli pročitati opis staroegipatske države od jedinog živog svjedoka toga  doba: ”…Egipćani su snažni, činovnici i nadziratelji su revnosni ; one koji pogriješe tuku; ima mnogo Egipćana i vide se oni koji nose batine; silna je snaga faraonova; svuda je zapt; tako rade; kopaju kanale za navodnjavanje, siju i oru svoje njive, žanju žito, ubiru plodove, podižu raznobojne palate od drveta, trske i opeke i hramove od kamena, grade gradove za mrtve i gradove za žive, ne žale truda, a sve pomno pamte i bilježe…” (99)