Nemoguće je govoriti o tržišno isplativim piscima/spisateljkama, a ne spomenuti Nuru Bazdulj-Hubijar, koja je jedna od najpopularnijih ovdašnjih spisateljica, te u skladu sa konzumerističkom kulturom, prednjači po broju prodanih primjeraka na ponudama ovdašnjih sajmova kao i broju objavljenih knjiga.
(Analiza romana Smrt je došla prekasno i Doba nevinosti Nure Bazdulj-Hubijar)
Piše: Jasmina Bajramović
Tekst objavljen u četvrtom broju časopisa (sic!)
1. Baratanje stereotipnim predodžbama unutar bosanskohercegovačke književne produkcije
Nemoguće je govoriti o tržišno isplativim piscima/spisateljkama, a ne spomenuti Nuru Bazdulj-Hubijar, koja je jedna od najpopularnijih ovdašnjih spisateljica, te u skladu sa konzumerističkom kulturom, prednjači po broju prodanih primjeraka na siromašnim ponudama ovdašnjih sajmova kao i broju objavljenih knjiga. Indikativna je činjenica da se njene knjige „nevjerovatno uspješno“ prodaju na književnim sajmovima, kao i da je „svojevrstan fenomen bosanskohercegovačke književne scene“, naravno, sudeći isključivo po ponovljenim tiražima nad kojima svakodnevno zadivljeno lamentiraju i sa zavišću uzdišu malobrojne bosanskohercegovačke izdavačke kuće i urednici. Ova činjenica nije sporna, kao što nije ni sporno da su književni kritičari i akademičari poprilično jednoglasni po pitanju ove literature, odnosno njene književne vrijednosti – s obzirom da se, što se tiče većine njenog stvaralaštva, radi o „ozloglašenom“ žanru ljubavnog romana, sklonost automatizmu jednostrane, stereotipne percepcije ovakvih romana je neodoljiva, a ujedno se savršeno uklapa u androcentričnu predodžbu Kanona, koji se, nepozvan, provlači i kroz izvještaje o prodanim knjigama na npr. godišnjem aprilskom sajmu knjiga i učila. Primjera radi, na prošlogodišnjem aprilskom sajmu u Sarajevu najprodavanija autorica bila je upravo Nura Bazdulj-Hubijar sa dvije hiljade prodanih knjiga, dok su ostali tiražni autori standardno bili Jergović, Dežulović itd. U ovom podatku potpuno je pogrešno vidjeti dugo željenu dominaciju ženskog glasa, još manje ženskog pisma, kako se često govori kada je riječi o ovoj autorici, ali istovremeno potrebno je napraviti otklon prema čitavom nizu književnih autoriteta ( muških, naravno) koji peru ruke od optužbi da se ženski glas u književnosti zapostavlja na račun održavanja patrocentrične dominacije, tvrdeći da i u ovom tržišnom kanonu ipak postoje ženske autorice, te da se iste čitaju, a kao nepobitan dokaz uzimaju i navedeni podatak o količini prodanih knjiga. Ovaj se problem dodatno usložnjava ukoliko se uzme u obzir činjenica da, po svom sadržaju i kontekstu, ova literatura jeste trivijalna – bez obzira koliko je taj termin u modernoj književnoj teoriji, prevashodno misleći na uzuse postmoderne, izgubio svoje značenje.
2. Paradoks trivijalno-subverzivnog i (ne)mogućnosti ostvarivanja istog u romanima Nure Bazdulj – Hubijar
Postojanje ove i ovakve literature je neupitno u ekonomsko-književnom smislu, ali je nemoguće osporiti činjenicu da industrija književnosti ubija književnost (Lukić), ukoliko se gleda sa aspekta potpune dominacije ovog tipa paraliteratutre. Istovremeno, iz postmodernističkog rakursa, ova literatura nosi svojevrsnu subverzivnu moć prema modelu tzv. visoke/elitne književnosti, kao i mogućnost autoosvještenja žanra i izlaska iz kodeksa trivijalnosti upravo kroz zanemarenu žensku narativnu perspektivu, ali se ne može izuzeti činjenica da masovna kultura ima ulogu stabilizatora date društvene situacije kao proizvoda koji teži da zadrži, promoviše zatečeno stanje na taj način što će prepoznati subverzivne potencijale i subverzivne teme koje se pojavljuju u društvu, obeležiti ih i potrošiti[1], te da je nedvojbeno veliki opseg i utjecaj književne produkcije (…) stvorio potrebu da se ista razumijeva i proučava kao „objektivna tvorevina određenog kulturalnog sklopa“ (Klein/Hecker, 1977, 9).[2] Stoga je bitno uočiti koje su to teme naoko subverzivne (ukoliko uopšte jesu) i na koji ih se način troši u djelima Nure Bazdulj-Hubijar – dakle, shvatiti ovu paraliterarnu formu i njenu osnovnu intenciju, bez želje da ju se diskreditira na temelju diskursa veće vrijednosti ovog ili onog žanra, jer trivijalnost nije problem žanra, nego problem autora (Nada Gašić). Stoga njena dva romana, Doba nevinosti (2007) i Smrt je došla prekasno (2008) ponajbolje mogu prikazati dominantne poetičke predznake ove spisateljice.
Roman Doba nevinosti u fokus stavlja životnu priču dvoje mladih ljudi, studenata medicine, koji se neplanirano zbližavaju bez obzira na nepovoljne okolnosti (mladić je oženjen), te ne uspjevaju realizirati svoju ljubav, iako ih tokom godina spajaju prilike, te će imati i vanbračno dijete. Hronotop romana proteže se od zadnjih godina Titove vladavine i komunističkog režima do zadnjih ratnih dešavanja u Sarajevu i Travniku. Iako naracijom dominira upravo ljubavna priča, implicitno se provlači, na fonu hronološkog niza događaja koji podrazumjevaju dvije dominantne ideološke pozadine, kauzalna veza „velikih“ i „malih“ tema; Dino, protagonista romana, portretiran je kao siromašni intelektualac, titoljubac, koji se se u njegovom tumačenju ostvaruje kao očinska figura; ova je slika dodatno pojačana činjenicom da će Dinin otac umrijeti na početku studija, te da će se figura pater familiasa transponirati sa porodične na državnu jedinku. Sa druge strane nalazi se njegov dajdža, koji izrasta iz figure pristaše ustaškog pokreta do pripadnika partizana i antifašiste, koji, bez obzira na politički sistem koji ga je provukao kroz svoju nemilosrdnu aparaturu, istovremeno pravda taj sistem činjenicom da su svi potezi vlasti naposlijetku opravdani njihovim dobrim potezima:
Nova država je uspijevala da vrlo brzo riješava mnoge probleme, one naslijeđene, ali i one koji su se javljali kao novi. Parole bratstva i jedinstva, jednakosti naroda, socijalne pravde, privlačile su sve više ljudi za sobom. (…) Ipak, u mome prihvaćanju nove vlasti i države najznačajniju ulogu odigrao je brzi preporod muslimanskog naroda.[3]
Ova dvostruka afirmacija i glorifikacija ideološkog sistema neuspješno se pokušava implicitno provući kroz primarni narativni tok, pa će i u zadnjem dijelu romana dominirati i upravljati postupcima protagonista; Dinin sin Zlatan će braniti domovinu bez obzira na majčine i očeve molbe – tako se uspostavlja paradigmatična figura herojskog omladinca koji se žrtvuje za svoju rodnu grudu, čime se direktno postavlja kauzalna linija sa partizanstvom i parolama Titove omladine. Na ovaj su način binarnih opozicija stereotipizirani gotovo svi likovi u romanu, počevši od glavnih likova, Mirne i Dine, koji su suprotstavljeni svojim vjerskim opredjeljenjem, društvenim statusima, a u domenu rodnih kategorija Dino je opisan kao samozatajan, racionalan muškarac koji prije svega ostaje vjeran tradicionalno uspostavljenim uzusima porodičnih vrijednosti, što se nadovezuje na njegovo ideološko i vjersko opredjeljenje. S druge strane, Mirna je, kako i priliči tradicionalnoj ženskoj figuri, emocionalna, neracionalna, podložna priklanjanju sudbini; dok će Dino imati mogućnost da zadrži svoju porodicu, Mirna će, zbog grijeha puti, platiti mnogostruko: gubitkom Dine, smrću svojih roditelja, kćerkinom pogibijom, a kasnije skončavanjem u samostanu.
Pojedine epizode se doimaju artificijelno umetnutim i bespotrebnim, u funkciji širenja radnje, odnosno elementa napetosti, radi veće prijemčljivosti biranom čitaocu/čitateljki (epizoda s Hrvojem, Mirninim momkom tokom studiranja, funkcionalna je jedino u smislu eksplikacije njihovog uzajamnog odnosa, koji je u samoj radnji zanemarljiv). Nadalje, figura Dininog brata Suada dopunjava paletu stereotipnih likova; s obzirom na svoje vojničko obrazovanje, Suad je nadmen oficir, po svemu zadovoljavajući pripadnik političkog sistema, ali ujedno i figura katarzičnog preobraćenika, koji od čovjeka zavedenog ideologijom, novcem i disciplinom prelazi put do paćenika skrhanog potpunim preobratom ratne etike, kažnjenog zbog boravka na krivoj strani sinovim odmetništvom i smrću, te tragičnim svršetkom u samoubistvu. Dakle, svi likovi su skončali shodno (može se reći i-predvidljivo) iznevjerenju tradicionalnih vrijednosti, od kojih je svakako najvidljivije spomenuto Mirnino stradanje. S druge strane, u romanu Smrt je došla prekasno naratorka je ujedno i glavna protagonistkinja radnje. Njena je priča unekoliko složenija, te se bavi pitanjem identiteta, i to dvostruko marginalizirane linije ženskog identiteta, ali autorica propušta priliku da sociološki diferencira linije rodnih identitarnih kategorija, te kreće sigurnim riješenjem postavljanjem figure žene koja se, zbog nedostatka roditeljske pažnje u djetinjstvu, gubitka autoriteta (koji se neprestano u izgradnji likova postavlja kao prevashodno najvažniji element u tvorbi –ženskog- identiteta) pokušava ostvariti prvenstveno preko figure svog muža Suada; on je, s druge strane, predstavljen kao savršena glava porodice; uspješan pisac, otac, ali i boem koji je na moralnoj vertikali ustoličen kao nepoljuljana figura (Suad u svakodnevnim dijalozima citira pisce ruske provenijencije, što još jednom potvrđuje kanon kroz koji autorica afirmira svoje muške likove kao nosioce društvenih vrijednosti). Dok se kroz arhetipske motive nesvjesnog, freudovski motiviranog incesta između protagonistkinje i njenog brata koji joj biva i ljubavnik pokušava prizvati mitska slika žene koja uvijek trpi i biva osuđena i kažnjena, čak i kada potpuno nesvjesno pravi prestup, istovremeno se na komparativnoj ravni logički izvodi zaključak da ta paradigmatska žena uvijek zasluženo trpi, jer, kako kaže jedan od protagonista na jednom mjestu, citirajući neimenovanog pisca:
Žene pretpostavljaju uzbuđenje razumu. Um im nikada nije bio od koristi, one nikad ne osjećaju da je on za bilo šta potreban. Naprotiv, on je za njih škodljiv, jer se pojavljuje samo da bi ih korio što su jučer uživale, da bi im naredio da to sutra ne čine.[4]
Ovaj prikriveni mizogini rakurs iz kojeg muškarci sagledavaju žene se slabo maskira kroz borbu protagonistkinje da ostvari životni mir, jasno se afirmirajući isključivo kroz identitete muškaraca oko sebe, počevši od figure oca, koja se nadalje transponira na figuru muža i brata-ljubavnika.
Nadalje, moguće je uočiti način stereotipne i gotovo identične izgradnje pojedinih narativnih slika; kada autorica želi da opiše dramatičnost pojedinih ratnih situacija, konkretnije prijem ranjenika u ambulantu, u oba romana javljaju se paralelni opisi:
Jedne varljivo mirne večeri ambulantu je odjednom preplavila čitava bujica riječi. Do nje, u susjednoj prostoriji, dopirali su ulomci: mladić… slučaj… onda je djevojka čupala kosu…jebem li im majku… (…) neko je odvrnuo radio. (…) Progurala se do nosila i na njima vidjela kovrdže svog sina slijepljene krvlju, stravičnu bjelinu kože…[5]
Prijemnu ambulantu preplavila čitava bujica riječi. Do njega su dopirale samo kapljice: djevojka… onda su došla kola za prvu pomoć…slučaj…. grozno.. jebem li im majku… onda je mlada žena čupala kosu i… neko je odvrnuo radio… kurvanjsku im mater…(…) Oko ležaja graja, gužva. Progurao se. Na nosilima je vidio guste kovrdže krvlju slijepljene, sitno ovalno lice, stravičnu bjelinu kože…[6]
Da li je autorici bio neizbježan automatizam ovih opisa, da li se ovdje može primjeniti (gotovo bukvalno) teza o shematizmu koji je uočljiv u trivijalnim romanima u odnosu na fabulu, prikazivanje ljudskih likova, na jezik i idejnu pozadinu (D. Domić), ili se jednostavno radi o čistom pomanjkanju mašte i pribjegavanju sigurnim riješenjima – ili je možda riječ o sve tri opcije?
3. Zlokobne binarne opozicije: ko izvršava romantičarske oporuke?
Uzimajući u obzir autoričin svojevrstan poetički stav da su njene knjige jednostavne i životne, te da najradije piše za djecu i mlade, pokušavajući ih uputiti šta su istinske vrijednosti na način koji će ih uvjeriti u to što im priča,[7] ne može se izbjeći zaključak da pokušava reafirmirati određene tradicionalne vrijednosti ( reafirmirati u punom smislu, jer ovom spisateljičinom izjavom njeni romani dobivaju još jednu poetičku oznaku koja je očito didaktička – da li literatura uopšte smije nositi ove predznake i koliko se lako poseže za ovim jeftinim oružjem u borbi protiv devalviranih društvenih vrijednosti?) i postaviti se skromnom, samozatajnom, plahom nositeljicom/propovjedateljkom ukalupljenog kulturološkog koda supremacije porodične jedinice i opstanka isključivo unutar te iste jedinice. Istovremeno, ne smije se zanemariti činjenica da su određene njene knjige uvrštene u izbor školske lektire, kao i da su pojedini tekstovi, građeni gotovo uvijek na istom sentimentalno-neoromantičarskom patosu, zastupljeni u čitankama za osnovne škole – dakle, već su na izvjestan način kanonizirani. Literarno-produkcijska zajednica (misleći isključivo na bosanskohercegovačku) unutar koje se nadmeću tipovi i podtipovi navedenih literarnih obrasaca neodoljivo podsjeća na koncept dječijih igara podjeljenih na muške i ženske – zna se koje su knjige orijentirane na ženski čitalački auditorij, a također se zna o kojim se pozitivno i afirmativno etiketiranim životnim potezima govori u tim knjigama. Ovaj tip shematiziranih sentimentalnih romana ne smije biti upitan (nažalost) i opravdan je iz već navedenog razloga, ali samoproklamiranje ove i slične literature kao paradigmatski postavljenog primjerka tiražnog, ali kvalitetnog djela u smislu određenih književnih, ali i već spomenutih životnih vrijednosti postavlja legitiman zaključak: postoji mogućnost da će ove životne vrijednosti upakovane u tiraž iznenađujući za ove prostore postati forsirani credo sadašnjih i budućih ženskih autorica, mjerilo njihove legitimnosti i uvjet za moguće kanoniziranje, jer je trivijalnost nadrasla svoj zatvoreni krug (Žmegač) i nabujala unutar književne zajednice opterećene literarnim uhodama i moralnim vrijednostima upregnutim kako u vrhuške ovdašnjih akademskih autoriteta, tako i u redove uzbuđenih čitalaca/čitateljki koji željno iščekuju potpisanu knjigu navedene autorice.
[1] Lukić, Jasmina: Kako čitati trivijalnu književnost, ciklus predavanja Kako čitati
[2] Domić, Darija: Fikcija istine – Opreka visoke i trivijalne književnosti u književno-znanstvenom opusu Viktora Žmegača u Trag i razlika – čitanja suvremne hrvatske književne teorije (uredili V. Biti, N. Ivić, J. Užarević), Naklada MD / HUDHZ, 1995, 145. str.
[3] Bazdulj-Hubijar, Nura: Doba nevinosti, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2007, 147-148. str.
[4] Bazdulj-Hubijar, Nura: Smrt je došla prekasno, TKD Šahinpašić, 2008, 92. str.
[5] Ibid, 97. str.
[6] Bazdulj – Hubijar, Nura: Doba nevinosti, TKD Šahinpašić, 2009, 240-241. str.
[7] Radi se o intervjuu koji je sa autoricom vodio Izet Muratspahić 2009. godine za Bosansku Poštu povodom primanja nagrade Društva pisaca BiH, vrlo indikativnog naslova: Ljubav prije svega.
