(Cixin Liu. The Three-Body Problem, Tor Books, 2014.)

Započnimo ovaj prikaz jednom opštom primjedbom: Problem triju tijela (u originalu: Three-body problem) autora Liu Cixina je roman koji nije preveden na bhsc jezik(e) i vjerovatno uskoro neće biti. Kašnjenja s prevodima novih književnih tekstova su hronična na ovim prostorima, osim kada je riječ o onima koji na prednjoj korici iskre znakom dolara (ili eura). Ovdašnje čitateljstvo tako biva lišeno užitka u novim tekstovima, a sajmovi su zatrpani šarenilom dobroprodajuće robe – to nije ništa novo, ni vrijedno opetovanog kritičarskog jadikovanja. Sada kada smo ustanovili depresivni kontekst u kojem će se ovaj roman eventualno pojaviti, recimo i da Problem triju tijela ima nekoliko taktičkih prednosti u odnosu na sve druge prošlogodišnje romane: potiče iz Kine, koja je za domaće čitateljstvo uglavnom terra incognita, naučnofantastični je roman koji iščekuje visokobudžetnu ekranizaciju, a nagrađen je jednom od najeminentijih žanrovskih nagrada.

Čudna tvrdnja, obzirom da književnost daleke (i strane) Kine nikada nije bila pretjerano zanimljiva domaćim (i regionalnim) izdavačima i prevodiocima, dok se u prevode (ili eventualno obnovljena izdanja) novijih žanrovskih naslova ulaže uglavnom ukoliko je aktuelan neki pripadajući, odnosno njima inspiriran holivudski blockbuster. Žanrovske nagrade, također, našim izdavačima nisu bogzna kakva preporuka. No, nedostatak prevoda iz savremene kineske književnosti, tržišna atraktivnost naučne fantastike i mogućnost da se jaše na valu popularnosti najavljene ekranizacije mogu – ako ne i briljantnost samog romana – biti poticajan faktor za eventualne izdavače. Treba napomenuti i da je roman dio trilogije (Rememberance of the Earth's Past) čiji je drugi dio, The Dark Forest, preveden na engleski i objavljen prije nekoliko sedmica, dok je objavljivanje prevoda za treći, Dead End, zakazan za sljedeću godinu.

To su tehničke informacije. One, međutim, ne odgovaraju na pitanje: zašto bi roman u izvorniku napisan na kineskom jeziku i tako definitivno žanrovski određen mogao biti važan i zanimljiv ovdašnjoj publici? Poglavito jer je ova briljantno ispripovijedana, zakučasta i (po obimu) epska priča, oplemenjena zapanjujućom naučnom spekulacijom, uistinu klasik-u-nastajanju, i kao takvu je domaći fandom, a, još uvijek, čini se, ni regionalni – što je zbog nedostatka prevoda donekle i razumljivo – nisu prepoznali, a čitaoci i poštovaoci žanra to svakako zaslužuju. Njena kompleksna pripovjedna struktura i neobično prefinjena karakterizacija likova, te mnoštvo aluzija i intertekstualnih doskočica sasvim sigurno mogu zaintrigirati i zahtjevnije čitaoce. (Nešto trivijalniji odgovor bi bio: i zato da bi čitaoci mogli reći da su o Problemu triju tijela prvi put čitali ovdje.)

NF provincija u pozadini kulturnih ratova ili kako su Tužna štenad podvila repove

Rekli smo već da je Problem triju tijela jedan od onih romana koje prestiže dobar glas književne nagrade, no zašto bi jedna od mirijadu žanrovskih književnih nagrada bila važna? Upravo zato što postavlja roman u drugi zanimljiv recepcijski kontekst gdje je autor Cixin Liu izazvao pravu malu revoluciju osvojivši nagradu Hugo, jednu od najprestižnijih žanrovskih nagrada, što je prvi put da jedan prevedeni roman bude proglašen najboljim. Ova fantastična vijest dolazi u trenutku kada je nagrada Hugo (zaista, a koja nije?) već dobrano kompromitovana kako među zagriženim fanovima i učesnicima, tako i među (manje ili više) ravnodušnim posmatračima žanrovskog mimosvijeta. Konfuzan način izbora konačnog pobjednika, podložan manipulaciji od strane različitih interesnih grupa, posljednjih nekoliko godina je kulminirao apsurdom. Radi se o sljedećem: grupa koja sebe naziva Sad Puppies (Tužna štenad) započela je ekstenzivnu online kampanju usmjerenu protiv malignog preferiranja romana sa tzv. progresivnim političkim temama od strane članova žirija iz akademskog i ljevičarskog miljea (Social Justice Warriors (SJW), kako ih podrugljivo nazivaju), a na štetu tematski neopterećenih uradaka koje je jedan od aktivista opisao kao „bestidnu šund akciju koja ne teži prenijeti poruku“. Osnovna nakana pseće kampanje bila je da se glasački listić putem kojeg nekoliko hiljada članova WorldCona (World Convention – Svjetska konvencija naučne fantastike) bira dobitnike Huga u desetak kategorija u potpunosti blokira kučećim prijedlozima, što bi otežalo izbor i eventualno prevagnulo u korist djela koja su žanrovski prepoznatljivija i neopterećena „ozbiljnim“ temama.

Insistiranje štenadi na isključivo žanrovskom elementu zabavne akcije neshvatljivo je, gotovo urnebesno, zato što je, između ostalog, ova misija da se žanr spasi tobožnje navale akademizma i tzv. političke progresivnosti ustremljena isključivo protiv favoriziranja autorica i pripadnika manjina od strane žirija. Kao da ovaj sukob izdaleka podsjeća na perverzno iskrivljenu verziju lažne dileme estetika/angažman, s tim da ove žanrovske „estete“ imaju fokus na nagrađivanje, promociju i zabavu, istovremeno se protiveći tobože dominantnim ljudskopravaškim preferencama savremene naučne fantastike. Najglasniji su, pak, bili u grupi Rabid Puppies (Bijesna štenad) čiji je vođa poznat po pseudonimu Vox Day i po mizoginim i homofobnim stavovima sa opasnom dozom rasizma. Uključivanje ove persone, protivnika prava glasa žena i unutar same kampanje je napravilo ozbiljan razdor, u kojem su se rukovodioci prve, light kampanje, javnim saopštenjima ograđivali od radikalnije frakcije. Činilo se da će rezultati kampanje u potpunosti uništiti integritet nagrade, jer su i sami pisci zbog podrške advokata šunda i proponenata desničarstva odbijali nominacije, a fandom je radije glas davao kategoriji „no award“ tako lišivši veliki broj djela zaslužene pažnje.

Kontroverze i apsurdne trzavice koje prate dodjelu nagrade Hugo možda treba promatrati kao jednu od čudnijih manifestacija tinjajućih kulturnih ratova u zapadnoevropskim društvima: razdori po političkoj liniji konzervativizam – liberalizam, u svim mogućim varijacijama, već nekoliko godina potresaju i NF fandom, kulminirajući u tzv. Gamergate aferi gdje su, nakon pokretanja kritičke debate o ženskom identitetu u videoigrama i pripadajućoj gamerskoj zajednici, dvije dizajnerke videoigara i jedna feministička kritičarka izložene brutalnom zastrašivanju, prijetnjama i vrijeđanju od strane uglavnom anonimnih fanboysa. Ovakvi slučajevi samo pokazuju da je i fanovska zajednica podijeljena po istim šavovima kao i bilo koja druga društvena skupina te da interes za temu, umjetnički medij, autora ili djelo jedva da može biti dovoljan kohezivni faktor pred dubljim i pogubnijim ideološkim raskolima preslikanim sa općedruštvenog nivoa. Kao tradicionalni boys club, ni NF zajednica nije pošteđena mizoginije i desničarstva, odnosno nazadnjaštva bilo koje sorte. S druge strane, pak, otvorenost za nove i progresivne ideje i pozicija (kritičke) margine kao najveće vrijednosti fandoma prijete da budu ugroženi od strane ovih destruktivnih sila razularenih u anonimnosti Interneta. No najveću štetu trpe sama djela (u svim medijalnim formama), čiji su najbolji čuvari upravo unutar fandoma.

Vratimo se stoga, nakratko, samoj nagradi Hugo: koliko god da se sukob u pozadini njene dodjele čini političkim i, na kraju krajeva, borbom za raspodjelu moći između sukobljenih frakcija, njegovu osnovu treba shvatiti estetički: nagrada Hugo uživa – uz, dakako, nagradu Nebula, a uprkos nikad posve iskorijenjenom akademskom i artističkom snobizmu – veliki respekt s obzirom na (cjelokupni) umjetnički, a ne tek žanrovski kvalitet tekstova koji su njeni nosioci. Žiri koji donosi odluku godinama žonglira kriterijima tematske važnosti i relevantnosti, umjetničkog izričaja i vještine i žanrovske inovativnosti, nekad, s više, a nekad s manje uspjeha, no uglavnom dajući nagradu piscima koja imaju kontinuirano solidan finalni proizvod. Činjenica da pseća kampanja zadnje tri godine uspijeva kompromitirati nepristrasnost koju je Hugo toliko dugo čuvao, može samo naštetiti kvalitetnim piscima čija djela bez takve podrške fanovske baze nikako ne mogu doći do izražaja u moru žarovskog kiča. Neki bi mogli reći da sama nagrada i nije pretjerano relevantna (teško da se čak i fanboysi sjećaju baš svakog dobitnika iz prethodnih godina), no za prevedena djela dobit može biti znatna: u anglofonom svijetu naučne fantastike Hugo je nezanemarljiva preporuka. Zato je pobjeda Liu Cixina otvorila mnoga vrata i za druge prevode u žanru, dok fantastičan uspjeh Problema na anglofonom govornom području (a sve su prilike da će tako biti i drugdje), dobro potkovan čitanošću u domaji, itekako treba zahvaliti i osvojenoj nagradi. No da bi opčinio ljute protivnike, kako one koji glorifikuju zabavu i narativnu glad, tako i one koji od žanrovske književnosti zahtijevaju filozofsku dubinu i tematsku relevantnost, ali i fanovsko čitateljstvo, poznato po sitničavom close readingu i nepokolebljivom instinktu za dobru priču, potrebno je mnogo više od tek disciplinskog šamara desničarsko-žanrovskom ukusu.

Zvjezdana ambicija kineske kulturne revolucije

Žanrovski, Problem triju tijela je naučna fantastika tvrdog tipa (hard SF): romaneskni tekst zasnovan na fantastičkoj, ali izrazito uvjerljivoj inovaciji (novum) koja se za trenutni nivo naučno-tehnoloških dostignuća čvrsto drži nitima vjerovatnoće i nužnosti. Ne čudi što su autori ove podvrste NF poput Arthura C. Clarkea, Isaaca Asimova i Stanislawa Lema svi odreda pisanje shvatali kao poziv, nikada se potpuno ne odričući svoje naučne ili inženjerske karijere. (Šaljivdžija bi rekao da je za pisanje kvalitetnog, uvjerljivog tvrdog NF romana očito potrebno biti renesansni čovjek ili barem pionir u naučnim ili inženjerskim poduhvatima epohe.) Čar dobre NF priče, što je teorija žanra odavno spoznala, skrivena je u pomno razrađenom, uvjerljivom naučnom novumu koji epitet inovativnosti nosi ležerno, ne opterećujući narativ, nego ga oplemenjujući iznutra. Upravo je zbog toga beskrajno zabavna Asimovljeva dekonstrukcija Orwellove 1984 kao očajno lošeg NF romana čiji je jedini novum – dvostruki teleekran koji istovremeno odašilje i prima signal – u potpunosti nepraktičan za svrhu koju mu pisac dodjeljuje, a to je efikasna špijunaža članova Partije. Fanovi ove vrste literature – a Asimov je zasigurno bio jedan od najvećih – među prvima će primijetiti ako se kao pisac pretvarate i falširate poznavanje savremene nauke. Takvi za Liu Cixina, autora koji je kao označen najbolji kineski NF pripovjedač, imaju samo riječi hvale. U prvom dijelu njegove trilogije nužnu poziciju naučno-tehnološkog novuma zauzimaju teme koje su već nekoliko decenija u fokusu fizike elementarnih čestica – trenutno najuzbudljivije discipline fizike uopšte. Kod Liua, radioastronomija je gotovo lirska rabota, nokturno usamljenog slušaoca u noći, dok tehnički mukotrpan, precizan rad na ‘slaganju molekula’ u fizici nanomaterijala nosi revolucionarni potencijal. Sam naslov, pak, upućuje na gotovo nerješivi problem matematike: stvaranje modela koji će precizno predviđati orbite zvjezdanog sistema. Naučno-tehnološki interes romana je, očigledno, impozantan: briga glavne junakinje da će brutalna, bezumna eksploatacija šuma u režiji kineske komunističke vlasti u potpunosti poremetiti delikatni ekološki balans, pretvara se u shizoidnu paranoju u narednoj generaciji koja je posve izbezumljena nesigurnim, klimavim tlom po kojem korača savremena fizika, bez sigurnosti nekadašnjih elegantnih, jednostavnih matematičkih modela i bez mogućnosti da eksperimentalno dokazuje nove, maglovite, nesigurne, i nadasve kompleksne teorijske konstrukte.

Ipak, Problem nipošto nije žanrovski jednodimenzionalan: drugi tematski stub romana je historijska trauma, što iznenađuje samo na prvi pogled. Čini se da naučna fantastika, usredsređena na naučno-tehnološki novum, povijesne događaje uspijeva uspješno inkorporirati samo u pozadinski dekor, no unutar žanra postoje brojni primjeri literarnog preispitivanja povijesti kvalitativno jednaki najboljim modernističkim romanima, bez obzira da li je u pitanju alternativna ili „buduća“ historija ili neka vrsta „realističkog“ pristupa. Liu Cixin u Problemu triju tijela jedan dio romaneskne radnje smješta u vrijeme kineske kulturne revolucije, koristeći ideološko-politički obzor epohe kao ishodište motivacije glavne junakinje. Ye Wenjie je studentica astronomije i kći eminentnog univerzitetskog profesora fizike u Pekingu, jedna od brojnih žrtvi brutalnosti kulturne revolucije koja je razrušila njenu porodicu i onemogućila njenu dotad neupitnu blistavu znanstvenu karijeru. U toku borbi za prevlast, vođenih šezdesetih godina između Crvene i „stare“ garde, odnosno mladih i fanatičnih ideoloških snaga sa onime što su vidjeli kao buržujsku zaostavštinu, njen otac strada u brutalnoj sesiji javnog linča kada ga, nakon mučnog i dugog ispitivanja, četiri školarke nasmrt prebiju pred tihim odobravanjem svojih starijih političkih istomišljenika. Traumatizirana Wenjie je također uhvaćena i transportovana u planinski radni kamp, gdje je prisiljena na težak fizički rad zajedno sa drugim „opasnim elementima“. Tada se razvija u njoj, pojačan mržnjom prema ideologiji koja joj je uništila život, i snažan ekološki impuls, gađenje prema besramnoj i bezumnoj eksploataciji šume kojoj svjedoči i u kojoj nevoljko učestvuje. Čudnom igrom slučaja, na najvišoj koti planinskog predjela u kojem je je radni kamp smješten, nalazi se ogromna antena nedvosmisleno napravljena u vojne svrhe. Kada Wenjie biva pozvana da tamo radi – zahvaljujući nekim istraživanjima u kojima je učestvovala još na univerzitetu – njena osjećanja su pomiješana.

Među očuđujućim elementima romana je sasvim sigurno i svojevrstan efekat iznenađenja: u prvih sedamdesetak stranica čitamo posve solidan historijski roman, no baš kad se čitalac uživi u anatomiju intimne historijske traume, narativ kulminira u prvom kontaktu, jednoj od najžilavijih, najdugovječnijih tema naučne fantastike. Naime, čudovišna antena koja sablažnjava lokalne seljane i straši ptice namijenjena je osmatranju noćnog neba u potrazi za vanzemaljskom inteligencijom sa kojom bi kineske vlasti, u ime revolucionarnog naroda, željele uspostaviti kontakt prije Amerikanaca i Rusa, u čemu će Ye odigrati ključnu ulogu. Dalje, ovako prefinjeno ocrtan psihološki portret glavnog junaka nije osobito česta pojava u žanru – naročito kada govorimo o junakinjama. Naizgled krhka i povrijeđena Ye Wenjie nije tipična žanrovska junakinja – ona nije dama u nevolji koju treba spasiti (premda se takvom isprva čini, što je još jedan element iznenađenja), niti je tek ženska zamjena za herojskog glavnog junaka (bijelog muškarca) koji, barem u šund inkarnacijama žanra, ostvarujući kontakt sa drugom civilizacijom čovječanstvo trijumfalno uvodi u Svemirsku eru. Njena pozicija društvenog autsajdera ali i intelektualke koja duboko promišlja svijet omogućava joj da poželi morbidnu dobrodošlicu bićima iz susjednog zvjezdanog sistema uz najljepše želje: da potpuno zatru i unište ljudsku rasu. Nekoliko desetina godina ova „molba“ prerasta u borbeni poklič njenih sljedbenika, ekstremističkih ekoloških aktivista i moralnih nihilista željnih potpunog uništenja ljudske rase. Zagonetne i genijalne žene junakinje su ovog romana na način koji žanrovska matrica nije predvidjela; pored Ye, tu je i njena kći Yang Dong, jedna od poznatijih fizičarki romaneskne „sadašnjice“ čije je zagonetno samoubistvo uvod u drugu sekvencu romana.

Očigledno, sve je tu: savremeni momenat preispitivanja zločina revolucije za relevantnost i egzotiku, oduševljavajuće hrabra naučna spekulacija i nepoznati, nespoznatljivi i osvajački nastrojeni vanzemaljci. Međutim, šta Liu Cixin čini sa ovako dobrim žanrovskim sastojcima? Da li je njegov roman jedan od onih, kako obožavatelji vole reći, fantastično zamišljenih priča upropaštenih zbog nedostatka zanatskih vještina pisca? Na ovom mjestu možda vrijedi napomenuti da je ovo ujedno i autorov prvi roman, nakon niza veoma uspješnih novela. Čitalac koji obavi preliminarno istraživanje prije čitanja imat će sve razloge da bude skeptičan.

Rekli smo šta Problem čini žanrovski inovativnim. Međutim, pitat će estetički zahtjevniji, šta je sa formom?

Treperenje Vasione i pripovjedačko tkanje

Ostavimo ljubopitljive estete da još koji trenutak sačekaju: dužni smo reći ponešto i o drugom narativnom toku romana. On je smješten u „sadašnjost“, odnosno hronotop savremene Kine, a priča je ispričana iz perspektive još jednog naučnika, tehničara koji radi na razvoju potencijalno revolucionarnog nanomaterijala. Vremena su drukčija, političke torture više nema, no, svejedno, Wang Miao postepeno shvata da će jedan nenajavljeni poziv na misteriozni sastanak u potpunosti pretumbati njegov miran porodični i relativno neuzbudljiv znanstveni život. Fizičari širom zemlje dižu ruku na sebe, a jedna od njih je i Yang Dong, mozak iza najnovijeg matematičkog modela teorije struna, njegov nekadašnji idol. Sve što je ostalo iza njene blistave znanstvene karijere jeste predaja ispisana na oproštajnoj cedulji: Svi dokazi upućuju na jedan zaključak: fizika ne postoji i nikada i neće postojati. Od tog trenutka nadalje, svemir se posuvraćuje za Wanga. U režiji nepoznate sile, njegova naučnička samouvjerenost u stabilnost fizičkih zakona koji uređuju stvarnost se posve urušava. Manične epizode u kojima npr. na fotografskim filmovima vidi čudne nizove cifri koje se pravilno smanjuju, poput brojčanika koji odbrojava unazad, u potpunosti ga izluđuju. Dok vasiona treperi, njegova jedina veza sa stvarnošću koja se u potpunosti destabilizira je Shi Qiang, jezivo perceptivni, no karizmatični policajac s kojim postepeno razotkriva misteriju iza neobjašnjivih samoubistava i vlastitog sunovrata u ludilo. Zajedno, u najboljem krimi maniru, razotkrivaju da je pomno prikriveni projekat kineskih komunističkih vlasti, Crvena obala i, pod krinkom špijunaže „imperijalističkih“ satelita doživio uspjeh za koji se u javnosti neće saznati još narednih četrdesetak godina: radioastronomkinja Ye jedne naročito samotne noći prima signal koji dolazi iz područja sazvježđa Kentaur. Njen odgovor, na koji čitaoca priprema prvih sedamdesetak „nežanrovskih“ stranica romana, dobrodošlica je nepoznatim osvajačima: Dođite! Pomoći ću vam da osvojite ovaj svijet. Naša civilizacija više nije sposobna riješiti vlastite probleme. Potrebno je da vi silom intervenišete.

Sam način na koji Wang saznaje istinu o projektu Crvena obala I bio je, čini se, dovoljan da očara fanove – u pitanju je majstorska upotreba virtuelnog hronotopa kroz motiv online igre. Igra Tri tijela od igrača traži da postepeno rješava problem kretanja triju zvijezda u sablasnom svijetu gdje nepredvidive orbite čas toliko približavaju zvijezde planeti da je pretvaraju u spaljenu i mrtvu zemlju, čas se udaljuju, dopuštajući da postane suha, ledena pustinja. Civilizacija se u tom virtuelnom svijetu uvijek obnavlja, njeno se sjeme u tzv. Stabilnim erama uvijek razgrana i procvjeta, da bi, tek pošto se nauka približi otkriću koje bi omogućilo pouzdano predviđanje krize, bilo uništena u gorućem haosu ili arktičkoj smrti, odnosno Eri haosa. Imaginativni okvir igre je čudesan melanž zemaljske historije: prvi nivo je smješten u period stare imperijalne Kine čiji učenjaci ne uspijevaju spriječiti propast u neizdrživoj zimi, potom se igrač prebacuje u mračno srednjovjekovlje u kome ni Aristotel i Galileo ne mogu spriječiti svitanje triju zvijezda, da bi eventualno završio u čudnoj renesansi gdje udruženi napori osnivača klasične mehanike, Newtona i pionira kompjuterske arhitektonike Von Neumanna, ostaju uzaludni u nepredvidivoj gravitacionoj katastrofi poravnanja triju zvijezda koja gotovo rascijepi planet. Tek kasnije, Wang spoznaje da je igra propagandno sredstvo grupe poznate pod abrevijacijom ETO (Earth-Trisolaris Organization) koja ima za cilj pružiti dobrodošlicu osvajačima iz sazvježđa Kentaur, te zbog toga želi, na podjednako misteriozan i prijemčiv način, izložiti planetarni problem svojih „gospodara“ i privući sljedbenike koji će im pomoći da osnuju vlastitu civilizaciju na zemlji, svrgnuvši ljudsku tiraniju u procesu. Imaginativni potencijal videoigre da stvori paralelni alegorijski narativ jedna je od jačih strana ovog romana: četiri sekvence smještene u univerzumu igre služe da oslikaju postepenu spoznaju glavnog junaka o fundamentalnim promjenama pozicije čovječanstva u svemiru, ali – što čitalac spoznaje tek kasnije – ujedno funkcioniraju kao kratke i efektne parabole o fundamentalnoj nemoći nauke da spriječi katastrofu, uvijek potcrtane njenom vezanošću uz ideologiju.

Dva „stvarna“ i jedan virtuelni narativni tok Problema domišljato su isprepleteni, vođeni majstorskom pripovjedačkom vještinom. Započevši kao posve nefantastičko, modernističko preispitivanje historijske traume, roman izlaže priču junakinje koja je osuđena na to da postane predvodnica nove i haotične epohe u historiji čovječanstva, da bi je potom upleo sa pričom još jednog autsajdera kroz čiju ćemo perspektivu sve turbulentne promjene u daljem toku romana posmatrati. Kako se u prvom dijelu urušava vjera u ideološki zasnovan progres iz perspektive ideološki, politički i socijalno posve marginalizovane Ye, tako u drugom dijelu pratimo potpuno urušavanje vjere u znanost i razum iz perspektive inžinjera Wanga koji ne poznaje drugi okvir spoznanja svijeta. Njihove se priče ukrštaju u nizu događaja čiji smisao čitalac, dok ne dođe do kraja, može tražiti samo u „fantastičkim“ sekvencama videoigre; naracija se, također, prekida i na posve suprotan, dokumentaristički način, iznoseći „fakte“ kroz selekciju povjerljivih dokumenata kineske vlade, ali i kroz seriju maglovitih reminiscencija junaka ili njihovih frenetičnih tokova svijesti koji također pružaju alternativne interpretacije događaja. Da bi što efektnije uvezao pripovjedne tokove, pisac cijele motive i narativne sekvence preslikava iz jednog dijela u drugi, odnosno iz jednog romanesknog vremena/mjesta u drugo. Tako primjerice slika ženske krhke figure pred ideološkim haosom (školarka frenetično maše sa vrha nebodera u Pekingu „osvojenom“ zastavom u uličnim borbama komunističkih frakcija da bi samo koji trenutak kasnije pala mrtva) i naučno-tehnološkom zagonetkom (Yang Dong izgubljena u mislima pred ogromnim, monstruoznim magnetom, dijelom još neizgrađenog akceleratora čestica koji će testirati njenu novu revolucionarnu teoriju) simbolično povezuje dva plana romana, ideološki i naučno-tehnološki, u metaforu ljudske minijaturnosti pred velikim poduhvatima mijenjanja/shvatanja poretka svemira, koji, kao ni ideologija i nauka, nikada nisu posve odvojeni.

Magija prvog kontakta

Već smo naglasili da je Problem triju tijela samo jedna trećina priče; možda je upravo ova činjenica zalog njegove pripovjedne moći. Poput, primjerice, drugih velikih romanesknih ciklusa koji nisu strani žanru (Sastanak s Ramom Arthura C. Clarkea, Zadužbina Isaaca Asimova, Dina Franka Herberta), čitalac intuitivno osjeća da je tek zagrebao po površini ledenog brijega, osjeća, poput igrača videoigre iz romana, da postoji neki dublji smisao svega, neka realnost koju konzumacijom narativa tek treba spoznati, osjeća, ukratko – magiju prvog kontakta. Taj dojam proizilazi iz činjenice da je Liu Cixin gotovo do samog kraja romana uspio očuvati onu fantastičku neodlučivost koju je još Todorov onomad označio fundamentalnom osobinom fantastike (i tako iz ovog korpusa „prognao“ mnoge tekstove žanrovske provenijencije, vjerne načelu nužnosti i vjerovatnoće). Naime, nikada zapravo ne dobivamo definitivnu potvrdu su da fantastični osvajači krenuli na put ka Zemlji i čitalac uvijek ima pravo na sumnju: priča o primljenoj poruci dolazi od strane prividno stabilne, ali duboko traumatizovane naučnice i njene fanatične klike sljedbenika, samoubistva fizičara i paranoično ludilo glavnog protagoniste nikada nisu posve objašnjeni, a čak i dva poglavlja smještena na Trisolarisu rekonstrukcija su podataka dobivenih iz baze jedne od frakcija zemaljskih izopćenika (ETO). U krajnjoj liniji, sumnjičavim se čini i mogućnost razvoja inteligentnog života na klimatski nestabilnoj planeti kakva je Trisolaris. Moguće je, dakle, da se čitalac, i uz sve detalje o ratu koji će nastupiti tek za četiri stotine godina, opravdano zapita da li Trisolarci uopšte postoje i da li je cijela priča parabola o duboko nepravednom, pokvarenom do srži i nezrelom čovječanstvu – i biti, bar donekle, u pravu. To je taj šarm prvog dijela romanesknog ciklusa koji ni čvršće žanrovski ukotvljeni drugi i treći dio ne mogu pomutiti – i na tome treba čestitati autoru.

Tema na kojoj će i naredna dva naredna dijela trilogije počivati je zasigurno suočenje čovječanstva sa nedostatnošću vlastite inteligencije na dva fronta: epistemološki lom izazvan prvim kontaktom – spoznajom da nismo sami u svemiru, te gotovo potpuna bespomoćnost da se odbranimo oličena u zatajenju fundamentalnih naučnih principa. Moralna zrelost čovječanstva je na dvostrukom ispitu, a nema nikakve garancije da je sposobno proći ga, odnosno kako kaže glavna junakinja: Nije li moguće da je veza između čovječanstva i zla slična vezi okeana i ledenog brijega što pluta po njegovoj površini? Oboje, i okean i ledeni brijeg napravljeni su od istog materijala. Ledeni brijeg se čini odvojen samo zato što je u drukčijem obliku. Zapravo je samo dio prostranog okeana… Bilo je nemoguće očekivati moralni preporod od ljudske rase same po sebi, kao što je nemoguće očekivati od ljudi da podignu zemlju vukući sebe za kosu. Da bi se postigao moralni preporod potrebna je sila izvan ljudske rase. Ovo je ključna misao romana, koja nije važna samo zbog toga što jezgrovito i alegorično sažima spoznaju junakinje, te tako predstavlja i ključnu motivacionu tačku u narativu, nego i zbog univerzalističkog moralnog pesimizma, dalekog odjeka kako istočnjačkih učenja, tako i pojedinih zapadnjačkih filozofskih sistema. Ovaj iskaz, dostojan (nekih junaka) Dostojevskog, ambivalentno ukazuje na potrebu za vanjskim moralnim prosvjetljenjem – Bogom, ili razumom sa dalekih zvijezda, svejedno je – natprirodni karakter donosioca prosvjetljenja više nije relevantan. Narativ ovo i potvrđuje na „fantastički doslovan“ način kada u predapokaliptičnoj atmosferi oštrih, opasnih podjela koje nastaju po obznanjenju istine o prvom kontaktu, jedna od zavađenih grupa činjenicu o dolasku bića sa zvijezda u potpunosti pretvara u religiju u kojoj, za razliku od drugih ljudskih religija, Gospodar je bio u krizi, a dužnost spasenja pada u potpunosti na pleća vjernika.

Kada bismo motiv prvog kontakta smjestili u koordinatni sistem žanra gdje je na x-osi Clarkova metafizička fantastika o duboko uznemirujućim, ali suštinski benevolentnim zvjezdanim sijačima razuma (Odiseja, Sastanak s Ramom), a na y-osi opori skepticizam Stanislawa Lema (Solaris, Nepobjedivi) o nemogućnosti čovjeka da opšti sa bićima toliko stranim bez izazivanja katastrofe, Problem bi počivao tačno u sredini, sa pravom dozom skepticizma za 21. stoljeće, koje oslobođeno (ili lišeno) sna o istraživanju i upoznavanju svemira ljudskim sredstvima i po ljudskim mjerilima, uz lucidno shvatanje divergentne, pluralne prirode čovječanstva i njegovih struktura moći, shvata da nikada ne može u trenutku apsolutne krize, kakva je kriza prvog kontakta, progovarati jednim glasom – glasom Zemljana. U tom smislu je Problem uistinu dijete svoje epohe, epohe koja prepoznaje diverzitet zemaljskih kultura, upinje se da svima da glas i legitimira sve marginalističke perspektive, premda ostajući duboko podijeljena, nepravedna prema potlačenima, opijena eliksirom moći, pohlepna u proždiranju planetarnih resursa.

Šta kad i nauka zataji?

Kada smo već spomenuli (i utvrdili) jasne genetičke veze sa drugim velemajstorima žanra, recimo još i da Liu ispunjava svojevrsnu žanrovsku lakunu u motivu prvog kontakta; naime, većina romana ove tematike teže pojmiti traumu spoznaje da „nismo sami“ u trenutku kada je osvajačka ili blagohotna međuzvjezdana sila već pred vratima (ili je situacija obrnuta: homo ante portas) ostavljajući čitatelju da kroz dramatične događaje sam nagađa o stanju ljudskog duha nakon primitka takve razarajuće vijesti. U dobrom starom hard SF maniru, Liu svojim vanzemaljcima daje brodove koji ne mogu putovati brže od svjetlosti, te ispunjava četverostoljetni period između kontakta i osvajanja cijelim nizom događaja koji se odvijaju na zemlji, u mučnom iščekivanju, daleko od blještavila međuzvjezdanih letjelica. To mu daje dovoljno prostora da se bavi društvenim haosom koji nastaje u dugom periodu prije najavljenog dolaska osvajačke flote, diplomatskim raskolima u pokušaju planiranja odbrane, i mnogim drugim aspektima općečovječanske traume, od kojih je najvažniji zatajenje ljudske nauke. U romanesknom svijetu razvoj naučne misli zaustavljen je vanzemaljskom prethodnicom, zamišljenom kao nevidljivi svevideći računar konstruiran na nivou elementarne čestice, sposoban da ometa i sabotira sve eksperimente koji bi mogli polučiti napredak, nepoželjan za osvajače. (Prevodilac Ken Liu kinesku riječ zhìzi koja doslovno znači ‘čestica znanja’ sjajno prenosi u engleski jezik u obliku sophon.) Upravo se sophon, dakle, otkriva kao tajanstvena sila iza propalih eksperimenata i nervnih slomova fizičara, te neobičnih fenomena koji opsjedaju glavnog junaka. Međuperiod u kojem je zemaljska nauka na ovaj način matirana, čak i pošto na kraju romana dobijemo uvjerljivo objašnjenje uzroka, funkcionira kao kognitivno očuđenje u odnosu na savremeno stanje fizike: mučno upinjanje da se eksperimentalno dokažu teorije kojih je svaki dan sve više, svaka kompleksnija od prethodne. Dodatni očuđujući faktor je i nesavladivi paradoks: da bi opstalo, čovječanstvo mora dodirnuti zvijezde – u ratnoj svemirskoj letjelici ili kapsuli za spašavanje, svejedno – no one su (barem u prvom dijelu romana) dalje nego ikad.

Očigledno je da za fiziku našeg vremena Univerzum već odavno nije savršeni časovnik čije se pravilno kuckanje nepovratno kreće ka vječnosti, a fantazija o atomu kao svemiru-u-malom, spokojnom međusobnom odražavanju njegove mikro i makro strukture – izgubljena je. Već samim svojim naslovom Problem triju tijela evocira „poraz“ matematike da kroz jednostavno i praktično upotrebljivo rješenje predvidi orbite triju tijela u međusobnom gravitacionom zagrljaju, čime roman na asocijativnom makroplanu romana sugerira mogućnost da je možda upravo nauka stvorila iluziju o pravilno uređenom svemiru (što bi bila druga strana religijske dogme o savršenstvu božije tvorevine), te da je vrijeme da se čovječanstvo zapita koje su granice njegove moći spoznaje. U vremenu kada zavodljivost tehnološkog napretka, koji daleko premašuje naučni, dovodi u rizik suštinsko ljudsko razumijevanje visoko sofisticiranih alata koje stvara, ovo je pitanje može odrediti budućnost čovječanstva; atomska bomba bila je samo prvi od takvih testova.

Akademska književna kritika voli otpisivati naučnofantastične tekstove kao tekstove s tezom, kao da je NF u svom podtekstu uvijek pomalo angažirana; ako već nije posve izolirana između lažno suprotstavljenih polova angažmana i artizma. Ukoliko u Problemu takva teza postoji, onda je to tek dijagnoza da je savremena fizika nabasala na zid nerazumijevanja fundamentalne prirode svemira, dok su politički i ideološki centri moći pripravniji nego ikad da tehnološka čudesa koja je dosad omogućila zloupotrijebe za mijenjanje i pokoravanje svijeta. U tom smislu je situiranje ove vrlo savremene teme u motiv prvog kontakta, modelirano u ključu naučne fantastike, koju autor naziva univerzalnim jezikom čovječanstva, posve logičan umjetnički izbor. Uzmemo li u obzir da nikakva futurologija (kojoj se Stanislaw Lem u knjizi Summa Technologiae slavno narugao) ne može pripremiti čovječanstvo na takav dubok psihološki šok kakav je spoznaja o postojanju druge civilizacije, preostaje književnost kao jedino, makar i prezreno intelektualno utočište još nerođene traume. Upravo tamo će književna historija zasluženo smjestiti i Liua – mračnijeg Clarkea za naš skeptični vijek.