Pojam “bosanski tekstovi” konkretizira specijalan oblik geopoetike, utoliko što se njime geo-poetika shvaća doslovce. Doslovna se geopoetika razrješuje od konteksta polazeći od kojega je stekla zavidnu karijeru…
Piše: Miranda Jakiša
Tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa (sic!)
Pojam “bosanski tekstovi” konkretizira specijalan oblik geopoetike, utoliko što se njime geo-poetika shvaća doslovce. Doslovna se geopoetika razrješuje od konteksta polazeći od kojega je stekla zavidnu karijeru: Krimskij geopoėtičeskij klub i utemeljujući tekst Kennetha Whitea Élements de géopoétique. Kad velim “bosanski tekstovi” podrazumijevam taj pojam, bazalnije no što je to čini White sa svojom geopoetikom koja operira na rubnome području između geografske istine i književne fikcije, kao geo-poesis (stvoriti/kreirati zemlju/državu). U svojemu istraživanju o topografijama u engleskoj književnosti Hillis Miller tvrdi da je prvo i izvorno značenje riječi topografija (što je na kraju jedna vrsta geopoetike: topos mjesto i graphein pisati) danas obsoletno.[1] Kod Millera se još i veli da sam kraj nikada nije jednostavno zadan, to su samo načina na koje ga se može ocrtati te samim time i čitati.
U slučaju topografske konstelacije Bosne[2] taj je prostor u dvadesetome stoljeću politički, kulturalno i povijesno tako prekarno koncipiran da se s vidikovca te ugroženosti “pisanje” Bosne čini daleko manje suvišnim no što to Miller s pravom postulira za druge “krajeve”. Bosne, prema raširenoj kulturalnoj nelagodi u samoj Bosni i u vezi s njom, uopće nema. Za razumijevanje bosanskih tekstova bit će nužno isprva iscrpnije obraditi kulturalne konstelacije na koje se oni odnose. Kada se i samo postojanje kulturnoga prostora opetovano dovodi u pitanje, tada su i modusi njegova opisivanja i lektire po prirodi stvari neizvjesni. Bosanski tekstovi, na stranicama koje slijede to ću i pokazati, upisuju se u samu Bosnu unatoč njezina irealnoga statusa i pri tome – ta što im drugo i preostaje!? – izumijevaju načine njezina opisivanja i prepoznavanja.
O funkciji topografskoga u književnosti kod Millera se dalje veli: „Topografsko prizorište povezuje književne radove sa specifičnim povijesnim i geografskim vremenom. Tim se uspostavlja kulturalno i povijesno prizorište unutar kojega se može zbivati kakvo djelovanje.“[3] U slučaju bosanskih tekstova krajevi spomenuti i opisani u književnosti, spomenuta imena mjesta i opisivanje kulturnoga prostora kao Bosne etabliraju ne samo jedno mjesto na kojemu se ispripovijedani svijet odvija te ga se, prema tome, da i intepretirati kao i razumjeti. “Bosna” u književnim tekstovima o Bosni nije tek dijegetička konstrukcija prizorišta upala u pripovjednu logiku, niti pak kulturalno uokvirivanje koje omogućuje tumačenje književnih zbivanja. Umjesto toga imenovanja su mjesnih činjenica (rijeke, planine, gradovi, četvrti, sela) topološka opisivanja predjela u visinama i u dubinama, a i obilježavanje prizorišta Bosne u književnim tekstovima, koje će se ovdje kasnije još preciznije definirati kao tekstove o Bosni, iznimno česta i pri tome određujuća za same tekstove. U prvome su redu upravo sama ukazivanja na mjesta ono što tek etablira “mjesto Bosnu” u književnosti o Bosni.
Ne-mjesto Bosna
Prije i van toga “književnoga konstruiranja” Bosna je u različtim kontekstima važila kao “ne-mjesto”.[4] U politološkim opisivanjima država Bosna i Hercegovina može se pronaći pod oznakom „failed state“, te samim tim kao neegzistentna država. Ne samo da Bosna nakon rascjepa jugoslavenskih republika nije stekla nikakav autonomni status,[5] i ranije u socijalističkoj Jugoslaviji Bosna i osobito Bosanci imali su status koji je bio usmjeren ka njihovu gašenju. Nije bilo predviđeno biti Bosanac u Jugoslaviji; umjesto toga desetljećima se preporučalo opredjeljenje kao Hrvat ili Srbin koje je vodilo do samoukidanja.[6] I u jezičkome se obilježavanju srpskohrvatski, termin koji je dugo vremena korišten za zajedničku varijantu novoštokavskoga, kako u ime prethodnice titoističke Jugoslavije, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca – danas često komentirana sveza – Bosna se jednostavno ne pojavljuje. Dok su separatistički događaji devedesetih proizveli katedre za kroatistiku i srbistiku, samo se u Bosni osnivaju katedre za “bosansku/bošnjačku” književnost. Tek odnedavno nastaje historiografija vrijedna spomena u čijemu se fokusu nalazi Bosna.
Na ovome se mjestu uopće ne radi o formuliranju jednoga deziderata kakav je diferenciranje južnoslavenskoga kulturnog prostora, naprotiv cilj mi je pokazati širinu i ustrajni kontinuitet neegzistentnosti Bosne u različitim kontekstima. Bosna kao “ne-mjesto” simptomatična je i u znanstvenoj i u neznanstvenoj literaturi širom svih akademskih disciplina – to se može bez dvojbe konstatirati.[7] Nirman Moranjak Bamburać tu je pojavu pregnantno opisala kao „nowhereness“ tipičan za “bosansko”.[8] Tekuće ispisivanje toga diskurza tu uzorito obilježava hrvatski dnevnik Jutarnji list koji topos neegzistencije nedavno, osvrćući se na bosanski status quo, sažimlje na sljedeći način: „Kao da Bosna i Hercegovina ne postoji“.[9]
Bosanski tekstovi
Dok Bosne, dakle, s jedne strane kao da nema, postoje brojni tekstovi o njoj i iz nje, čija je središnja tema (upravo stoga?) Bosna. Ivo Andrić, Meša Selimović i Dževad Karahasan – prominentni predstavnici tekstova o Bosni koji će ovdje biti uzeti za primjer – pišu romane i pripovijesti u kojima se radi o Bosni pri tome se sučeljavajući s njezinom bezmjesnošću.[10] Kao “kulturni tekstovi”, njihovi književni tekstovi preuzimaju funkciju relevantnu za Bosnu; oni su istovremeno mjesta središnjih kulturalnih pogađanja i književni dokazi vlastitoga postojanja. Drukčije bi se formulirano dalo ustvrditi da se bosanski tekstovi na svjetlu dana pojavljuju kao kulturni agensi.
„Bosanskim se tekstovima“[11] tako ne opisuje jednostavno bosanska književnost. Koncept nacionalne književnosti pretpostavlja jednoznačnosti, dok im se bosanske ambivalencije uspješno odupiru. Svako se bavljenje Bosnom treba – i to ne samo pri pokušaju konstruiranja književne povijesti – boriti s postavljanjem temeljnih pitanja: kakvo se obilježavanje jezika bira – bosanski, bošnjački, skraćenica BHS, srpskohrvatski, hrvatosrpski ili čak “ijekavski na novoštokavskoj osnovi s turcističkom izvedbom”? Kako se nazivaju stanovnici: Bosanci ili Bošnjaci? A što je uopće s Hercegovcima? Gdje se nalaze granice Bosne i što uopće predstavlja tvorevina predočena na zemljopisnoj karti: je li Bosna jedna regija, država, kultura? Pripada li Republika Srpska danas Bosni? I ne kao posljednje opet se postavlja pitanje o bosanskoj književnosti u prostoru: čime se ona kao takva definira? Postoji li ona kao i neki specifični bosanski književni razvitak? Gdje spadaju bosanski autori? Je li Ivo Andrić kao “katolik” i “Srbin po izboru” uopće bosanski spisatelj? Ili pitanje unekoliko drukčije postavljeno: ako Bosne i bosanske književnosti uopće i nema, je li onda Dževad Karahasan srpski ili hrvatski pisac?
Ovdje se svjesno polemički odnosi prema polemičkim diskusijama koje prodiru ne samo u popularne, nego i u akademske debate i institucionaliziranja i formiraju ih – kao naprimjer u Curricula studija slavistike. Pitanja koja se odnose na mjesto, status i književnost Bosne pri tome čine nesigurnim nacionalizirajuće i esencijalizirajuće pojmove koji su ionako izašli iz mode. U postmodernim, transnacionalnim književnim kontekstima suvremene znanosti o književnosti nitko se (više) ne pita piše li Salman Rushdie englesku, indijsku ili englesko-indijsku književnost.[12] No Nenad Veličković, i sam dio bosanskoga akademskog pogona, zamjera što se takva pitanja i dan-danas postavljaju na studiju književnosti u Sarajevu na čijemu se nastavnome planu nalaze „književna djela bogata etnografskim fosilima koja svjedoče o starosti i postojanosti nacije“.[13] Studenti u Sarajevu, žali se Veličković, moraju slušati predavanja iz „tri odvojena ravnopravna predmeta – istoriju bošnjačke književnosti, istoriju hrvatske književnosti i istoriju srpske književnosti“.[14]
No problem nije samo postulat kojim se traga za navodnom esencijom nacionalno-jezičkoga, to može postati i samo dovođenje u pitanje “jedne književnosti” i njezine “vezanosti za mjesto”. Susi Frank piše o tom pitanju i o relevantnosti predodžbe o prostoru vezanom za pojedine kulture: „Simbolička konstrukcija prostora kao mjesta jedne kulture jest jedno od konstitutivnih obilježja kulture općenito. Bez prostora kao semiotički nabijenoga mjesta njezina razvijanja kultura je nemogućna.“[15] Formula koja se tu nalazi da se sažeti na sljedeći način: bez prostora nema kulture. No Bosna ne samo da je neegzistentna jer joj se uskraćuje pravo na taj simbolički i fizički prostor. Čak i tamo gdje se Bosni pridaje prostor on je problematičan, jer je njegova konstrukcija već unaprijed koncipirana u višestrukoj osujećenosti. Ta ambivalentna i mnogostruka Bosna za proizvodnju i recepciju tekstova igra jednako veliku ulogu kao i bosanska “neegzistencija”. Stoga bih ukratko željela ocrtati njezine trans-pozicije.
Trans-Bosna
U smislu hantingtonskog dualizma kultura Bosna se nalazi na pragu Orijenta te se time može shvatiti kao dezintegrirani prostor koji u svojoj dvostrukoj indiciranosti doživljuje rascjep. Sam Huntington u Clash of Civilizations opisuje Bosnu kao sjevernu granicu “islamskoga svijeta” te samim tim kao dio drugoga svijeta – podjela koju on vrši svodi se na “ovdje i tamo”.[16] Maria Todorova i Božidar Jezernik su dokazali da se, ne samo Bosni, već i svim ostalim zemljama okupljenim pod odrednicom ‚Balkan‘, u Zapadnim diskurzima pripisuje status praga između Istoka i Zapada, Orijenta i Okcidenta, te da se to i dokumentira intenzivnom obradom materijala.[17] Nastavak ili jedna varijanta pocijepanosti ili Borbe kultura nalazi se u jugoslavenskome međupoložaju unutar političko-ideološke podjele svijeta na “istočni” i “zapadni blok”. Jugoslavija (te time i Bosna), nesvrstana država s radničkim samoupravljanjem, uživala je za svoj, makar i prilično zapušteni europsko-zapadni čudesni recept – Samir Amin govori o „čudesnome receptu tržište plus demokracija“[18] – relativan ugled na “Zapadu”. S oduševljenjem su se objavljivali znanstveni zbornici pod nazivima poput „Jugoslavija misli drukčije!“[19] Biti drukčiji, to je pozicija koja je i s jedne i s druge strane bila djelotvorna i davala Jugoslaviji njezin poslovični posebni status – promatrano i s Istoka. I unutar same Jugoslavije Bosna je iznova činila “prag”: onaj između u većini srpsko-pravoslavnoga (Srbija) s jedne i većinsko hrvatsko-katoličkoga (Hrvatska) pučanstva s druge strane, a što je prosljedak pronašlo i u sastavu pučanstva same Bosne, dakle iznutra. Bez dvojbe, i unutar se same Jugoslavije, u prilog tomu govori svejugoslavenska kulturna politika i držanje prema Bosni i Hercegovini, Bosna (najzapadnija enklava spomena vrijednog procentualnog sudioništva muslimanskoga pučanstva) smatrala domaćim mjestom praga te se shodno tome i tragalo za rješenjem “muslimanskoga nacionalnog pitanja”. O tome se pitanju, kao što će postati jasno iz primjera, veoma često izjašnjavaju i književni tekstovi.
Prikazivanje takvih trans-pozicija, a samim tim i poteškoća u vezi s kategorijom bosanskoga (naprimjer susret ćiriličkoga i latiničkoga alfabeta), koje se bez ikakove sumnje može produljiti, ovdje valja, budući da su najvažniji dosada već navedeni, prekinuti. Položaj Bosne unutar predvojenoga svijeta uzorito odgovara “ambivalentnoj drugosti” što Todorova opisuje kao balkanizam, a koja je etiketirana kao “polurazvijena, polucivilizirana, poluorijentalna“.[20] Lik Hasana iz romana Derviš i smrt Meše Selimovića na sljedeći način formulira tu trans situaciju Bosne: „A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi“.[21]
Bosanski tekstovi kao agensi kulture
Kako se, dakle, bosanski tekstovi odnose prema navedenim komplikacijama bosanskoga? Određeni književni tekstovi o Bosni, koje se ovdje obilježuje kao “bosanske tekstove”, ispisuju se unatoč tomu statusu ne-mjesta, rezultatu permanentne dvoslojnosti ili višeslojnosti, i to tako što postaju sami “fiksna” mjesta kulture. To se književno mjesto suprotstavlja opasnosti ambivalencijom, utoliko što bosanski tekstovi postuliraju da, kao prvo, ionako ne postoje mjesta i stvarnosti s one strane književnoga. Bosna za bosanske tekstove postoji u književnosti i nastaje iz književnosti.
Osim toga oni, kao drugo, ističu dvostruku indiciranost kulture (pod kojom se podrazumijeva sve ono što se može sažeti pod Istokom i Zapadom) kao njezino najznačajnije obilježje. Stigma se na taj način transformira u vlastitu karizmu. Osobitost Bosne u predočavanjima bosanskih tekstova je višestruka tuđost. Trans-pozicija i stanje između, kako ga Hasan iz Selimovićeva romana obilježuje daleko prije Homi Bhabhe,[22] jesu istovremeno i definirajuće i definirano.
U nastavku ću teksta na korpusu primjera (Ivo Andrić, Mehmed Selimović, Dževad Karahasan) pokazati, kako tekstovi o Bosni i iz nje “u-pisivanjem neegzistentnoga” izumijevaju bosansku topiku koja postoji samo u književnosti, kako njezinu prekarnu su-odnosnu kulturu uvijek iznova, dogovorno i ugovorno, situiraju između Istoka i Zapada, Orijenta i Okcidenta i kako pri tome, tj. preko puteva i stranputica književnosti, izvode performativnu i trajnu proizvodnju te kulture u književnosti.
Izmišljena topika Bosne
Ono što odmah upada u oči prilikom čitanja tekstova bosanskih autora iz promatranoga perioda (i mimo izabranih primjera) jest da ne samo što je Bosna veoma česta eksplicitna tema književnoga teksta, već i da – makar tekstovi bili veoma različiti i makar potječu iz različitih desetljeća – prikazivanja Bosne u njima stoje u jasno prepoznatljivoj vezi. Dok to dvoje, promatra li se skupa, isprva i nije nešto osobito neobično i često se pojavljuje u književnosti, ipak se uočava da se prilikom uspostavljanja veze bosanskoga teksta prema bosanskome tekstu ne poseže za mustrama koje su već od ranije tradirane, te su prema tome sastavni dio postojeće topike. Umjesto toga se bosanski elementi koji odlikuju bosanske tekstove pronalaze isključivo u tekstovima dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, te su u prošlome stoljeću stvoreni iz ničega. Još jedna pažnje vrijedna razlika prema drugim književnostima specifičnim za određene regione nalazi se u tome što se bosanski tekstovi uspoređuju osobito u preuzetim odnosima kontiguiteta. Oni se više po-zivaju u punktualnome dodirivanju nego što liče jedni na druge. Pobliže istraživanje te osobitosti iznosi na vidjelo da, prilikom pisanja o Bosni, autori ne uzimaju u obzir njezine osobenosti, već sklapaju međuodnose kao “proizvođači kulture” i ukazuju na druge tekstove kao jednu vrst “kulturalnih zastupnika”. Tako nastalo intertekstualno pozicioniranje kojim se opisuje jedna književno interna Bosna, izdiže se, svakim novim citatnim slojem, kao “bosanski skup”, iznad ostatka književnosti na bosanskom-hrvatskom-srpskom jeziku. Budući da se zajedničko prikazivanje Bosne ne zasniva na similaritetu, već jedan bosanski tekst, kako bi pri-zvao Bosnu, umjesto njezina opisivanja uvodi u igru kakav drugi tekst u kojemu se radi o Bosni, cjelokupno prikazivanje Bosne stječe novu kvalitetu: novo izumljivanje Bosne zbiva se kao intencionalna, unutarknjiževna akcija spasavanja te time kao akcija koja (re)vitalizira intertekstualni potencijal književnih tekstova u vanliterarnome kontekstu.[23]
Intertekstualni bosanski tekst, kakvim ga se ovdje shvaća, dalje se ispisuje i sinkrono i dijakrono. Na ovdje odabranim primjernim tekstovima iz različitih desetljeća može se pokazati kako mreža bosanskih tekstova funkcionira u vremenu kao konstitutivna za kulturu. Važan inicijator bosanskih tekstova, na kojega se svi kasniji i pozivaju, jest Ivo Andrić. On o Bosni piše opsesivno; njegovi se brojni romani i pripovijesti gotovo isključivo bave regionom Bosne i Hercegovine. Pri tome su u njima mogućni povratni komentari o Bosni, oni se sami nadopunjuju u vezi sa svojom usmjerenošću na Bosnu i na njezino prikazivanje, makar su i radnje koje se odvijaju intradijegetski potpuno neovisne jedna o drugoj. Prema tome, Andrićevi tekstovi sadrže i unutar samih djela bosansku topiku koja rezultira iz iscrpnoga, gotovo etnografskog i etnološkog opisivanja Bosne i koji predstavljaju jednu književnu “bosnologiju”. U njima se između ostalog mogu pronaći prenošenja lokalnih dijalekata, detaljni opisi epskoga pjevanja uz gusle, opisuju se riječni tokovi i nabrajaju imena planina, unose se historiografski podaci o zemlji i izvješća o svakodnevici i ritualima etničkih i religioznih grupa. Andrićevsko ga je istraživanje u slijedu spomenutih akribijskih i ponavljanih opisivanja Bosne i njezinih osobenosti opisalo kao historiografa i etnografa kulturalnoga prostora. Među bosanskim tekstovima njegovi spadaju među rijetke čije književno evociranje Bosne uzima spomena vrijedan odnos prema stvarnome predjelu i istinskim geografskim detaljima.
Faktički se osvrt na geografiju u Andrićevu djelu osobito realizira u tome što se prikazivanje Bosne uvodi jednim pripovjednim glasom koji iz ptičje perspektive opisuje krajolik – najčešće neki mali grad uglavljen između planinskih lanaca, s rijekom u sredini – da bi se zoomom prebacilo u opisanu sredinu (uvod dobro poznat iz epskih pjesama toga regiona). Riječnim tokovima i imenima rijeka, opisivanjima, između ostalog i imenovanjima planina, opisani se bosanski grad može identificirati. Nerijetko se navodi i ime mjesta radnje u gradu. Stanovnici predstavljenih bosanskih mjesta pri tome se diferenciraju kao grupe (tako što se, naprimjer, dijelovi grada opisuju po položaju i etničkome ustrojstvu), ali se naknadno pripovijeda zajednička sudbina varoši ili kasabe pod Osmanlijama, Habsburgovcima ili, rjeđe, pod socijalistima. Zajednički junak većine priča a i dvaju najvažnijih Andrićevih bosanskih romana, Na Drini ćuprije (1945) i Travničke hronike (1945) jest grad ili mjesto radnje kao kolektivna osoba. Uostalom taj kolektivni junak “mali grad” ono je čime se komplicira lektira Andrićevih tekstova kao separatističkih, ako je se time ne čini i nemogućnom. Makar se navode i razlike, opisane mješovite zajednice malih bosanskih gradova zajedno doživljavaju predočene povijesne promjene i pate od njih, a one se opetovano završavaju tako, pročita li se njihovo činjenično stanje unakrsno, da sve ostaje po starome.
Tako se roman Travnička hronika, koji se prvenstveno bavi konzularnim prisustvom u Bosni iz napoleonskih vremena, riječima: „Pa, evo, i to bi i prođe. […] pa će se i oni [konzuli] zaboraviti ko da nikad nisu bili. I sve će opet biti kao što je, po božjoj volji, oduvijek bilo.”[24] I u drugim povijesnim romanima pripovjedač komentira konkretne povijesne i društvene događaje što ih je Andrić, u prividnome proturječju s tim, do tančina istražio i obradio kao na kraju kontingentne i efemerne u usporedbi sa stvarnim životom opisanih ljudi i njihovoga životnog prostora. Suština Bosne, saznaje čitatelj, ostaje potpuno nepromijenjena unatoč svim političkim metežima. Tu faktografski elementi upravo ne ispunjavaju „effet de réel“[25] Rolanda Barthesa shvaćenog kao otpor faktičkog protiv fikcije, oni postižu njegovu suprotnost utoliko što (i eksplicitno) pojašnjavaju da se “stvarne pripovijesti” očuvavaju u legendama i pripovijetkama kojima povijesne činjenice služe samo kao markeri. Upravo tim “istinitim bosanskim pripovijestima”, o kojima mogu pričati samo povijesti a ne i povijesne knjige, posvećuju se brojni narativi bosanskih tekstova Ive Andrića. Njegova fiksiranost na kulturni prostor, što znači da se književna Bosna već ugrađena u unutrašnjosti samoga djela sparuje s Andrićevim renomeom na južnoslavenskome jezičnom području, te se time predestinira topičnost njegovih predočavanja Bosne. Nasljednici u književnom predočavanju Bosne ne samo da ne mogu mimoići Andrićeve tekstove, već i u koncentriranoj akciji ističu njegovo djelo kao nezaobilazni izvorni tekst koji u svojemu bosanskome intenzitetu figurira kao dokaz postojanja Bosne. U bosanskim tekstovima kao zajedničkom intertekstu sučeljavanje s književnim prethodnikom Andrićem istovremeno postaje i participacija u njegovoj književnoj Bosni.
Intertekstualni predmet bosanskih tekstova samim tim nije samo odnos prema kulturi kao općem potencijalu intertekstualnosti,[26] naprotiv, on postulira kao cilj stvaranja kulture prema kojoj se odnosi. Pisati o Bosni za bosanske tekstove znači – od prvoga stupanja u odnos s Andrićevim “bosanskim tekstom” – pisati o Bosni u književnosti. Književni tekst u bosanskome tekstu više ne obznanjuje, kao što je to slučaj u drugim regionalnim književnostima, da piše o jednom krajoliku, jednom regionu ili jednoj zemlji koji su vanknjiževni ili ih se kao takve priziva. Tu povezivanje s mjestom koje se dešava isključivo u tekstovima i između njih književnost čini arenom njezine kulture. Jednoj se upitnoj zbilji, i u tome je clou bosasnkih tekstova, sučeljava faktum književnih tekstova.
No kako funkcionira taj paralelni književni svijet neovisan o stvarnosti? Kako bosanskim tekstovima uspijeva etablirati internu mrežu ukazivanja koja posjeduje sposobnost realiziranja takvog “kulturalnog dosegnuća”? Nakon elementarnog skiciranja i prikaza kvaliteta te mreže treba pokazati, na primjeru jedne uzorite konstelacije, kako bosanski tekstovi preko zajedničkih, djelimice potpuno novoizumljenih mjesta (u smislu loci) i preko intertekstualnoga tkanja kojim se dopuštaju vraćanja na ranije predmete interteksta stvaraju topiku književne Bosne koja jemči za realnost istovremeno je etablirajući.[27]
U topici Bosne koja se sreće kod Ive Andrića, a u kojoj sudjeluju i njegovi nasljednici, zatečeni topoi su većinom arbitrarna mjesta koja nastupaju ulančana u motiv. Tako u prikazivanju Bosne u svim bosanskim tekstovima, kako bi posredovali egzemplaran dojam, sudjeluju kontekstualizirani sljedeći topoi: snijeg, tišina, smrt, ravnodušnost i nužni odlazak iz Bosne (u svakom je bosanskom tekstu spominjanje Bosne vezano s nužnošću napuštanja toga mjesta). Osim toga su topični “svjetlo” i “nevidljivost”[28] kao i arhitektonske metafore, s osobitim značajem “mosta”, “puta” i slika arhitektonskih slojeva koji se mogu pronaći ispod bosanske zemlje.[29] Dodatni je topos Bosne, koji je već spomenut u vezi s Andrićevim pripovjednim perspektiviranjem i koji je najviše fundiran u realnome, rascijepljenost krajolika i surova meteorološka situacija. I jedno i drugo se u bosanskim tekstovima – citirajući od 1910. pa nadalje popularizirane balkanizme i etnografske i antropogeografske radove Jovana Cvijića[30] – promišlja sa stajališta teorije klime koja se povezuje s mentalitetom. Teški vremenski i topografski uvjeti prema tim teorijama, a u bosanskim se tekstovima na njih opetovano i ironično ukazuje, proizvode neotesane, necivilizirane i tvrdoglave ljude.
Ova ukratko ocrtana zajednička topika Bosne, koju je mogućno dokazati tek na velikom korpusu tekstova i o kojoj se ovdje može posredovati tek jedan utisak, obuhvaća i brojne druge elemente. Ona predstavlja temelj zajedničkosti tekstova i čini njihovu misiju: očuvanje ili kreiranje Bosne. Tek oni omogućuju bosanskim tekstovima da se drže Bosne a da pri tome ne uzimaju u obzir “isitnsku zbilju”. Ona se opetovano pojavljuje tek komentirana, književno posredovana i degradirana na sekundarno.
Vratim li se još jednom na to, mogu ustanoviti, s obzirom na dosadašnji stav argumentacije, da se izmišljenim mjestima u Bosni (kao i u učenju o pamćenju iz topičkih koncepata antičke retorike) može koračati kako bi se evocirala cjelina. Toposi bosanskim tekstovima služe za produkciju tekstova i anticipaciju recepcije, budući da doprinose tome da se jedan razumljivi, već poznati i priznati svijet, može iznova prizvati te tako učiniti čitljivim. Prizivanje pojedinih elemenata od izvjesnoga je stupnja etabliranja topike dostatno da bi se moglo presegnuti za jednom tradicijom i da bi je se nastavilo ispisivati vlastitim dodacima. Imenovanje jednog ili dva topoi, kao što ću pokazati na uzoritom intertekstualnome nizu (topos nestvarnosti Bosne), prema tome je dovoljan novim bosanskim tekstovima kako bi Bosna neposredovano izbila u književnost i kako bi joj se omogućilo pojavljivanje na sceni.
Andrić je, da se poslužim jednim primjerom, opetovano opisivao kako je zima u Bosni oštra, kako je zemlja često potopljena, da je u ljeto napadaju suše i da stranci, naprimjer zapadnoeuropski posjetitelji i diplomati ili osmanski veziri, pate pod surovim životnim uvjetima. Oni se u Andrićevim tekstovima neprestano žale na tegobnu klimu i neotesanost ljudi. Tako vezir Jusuf iz Mosta na Žepi u snimanju činjeničnoga stanja Bosnu opisuje kao strašnu zemlju:
Mislio je na daleku brdovitu i mračnu zemlju Bosnu (oduvek mu je u pomisli na Bosnu bilo nečeg mračnog!), koju ni sama svetlost islama nije mogla nego samo delimično da obasja, i u kojoj je život, bez ikakve više uljuđenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor. […] U mislima mu se otvarao svet, pun svakojakih potreba, nužde, i straha pod raznim oblicima.[31]
Navodno neprijateljstvo Bosne prema svemu živome zahtijeva i u Travničkoj hronici maksimum i od domaćeg i od stranog pučanstva, a tamo su obje grupe eksplicitno odvojene jedna od druge:
Niti je više jesen niti počinje zima; to vreme-nevreme koje nije ni jesen ni zima, a gore je od jednog i od drugog, to čudovište od godišnjeg doba traje danima, nedeljama […]. Kiša i blato i sneg […] sivi dan […] vlaga […] vetar […]. Nigde se čovek ne može sakriti […]. I svako živo telo brani se još samo svojom sopstvenom toplinom […]. Pred tom smrtonosnom najezdom vlage sve se uvlači u sebe, uzima oblik najboljeg otpora […]. Domaći ljudi, navikli i otvrdli podnose sve to, održavajući se, hrane i greju po nagonu i iskustvu […]. Druga je stvar sa strancima koje je sudbina bacila u ovu usku dolinu […]. I same životinje koje je vezir doneo u Travnik, angorske mačke, papagaji i majmuni, ne kreću se, ne viču i ne zabavljaju gospodara, nego snuždile se i ućutale i, povučene u nekom ćošku, čekaju da ih sunce zagreje i obraduje.[32]
Andrićevi bosanski tekstovi pružaju bezbrojne primjere takvoga opisivanja užasa Bosne od strane tuđinaca koji se u Selimovićevim tekstovima prizivaju u koncentriranoj citatnoj formi, a da se pri tome opisivanje pojedinačnih prijestupa ne smatra nužnim. U jasnome citatu (ovdje iz Travničke hronike) pripovjedač u Dervišu i smrti samo spominje da se majmuni i papagaji uvezeni s Orijenta odbijaju prilagoditi novome mjestu, a da biljke donesene s Istoka venu. Vezir kao tuđinac u Bosni ne može učiniti ništa drugo doli konstatirati: “Strašna zemlja!“. Dok se kod Andrića, dakle, još uvijek prikazuje cijela paleta prirodnih strahota, u Selimovićevom je tekstu surova priroda zastupljena u obliku intertekstualnoga citata iz tekstova njegova antecendenta. Dževad Karahasan nasuprot tome mora, kada u svojim tekstovima gusto isprepletenim citatima govori o Bosni, još samo spomenuti da je to jedno „posrano mjesto“ (Šahrijarov prsten) ili „tamni vilajet“, Izvještaj iz tamnog vilajeta.[33] Azra, lik iz Šahrijarovog prstena, objašnjava, uspostavljajući topičnost bosanske odurnosti, da nitko ne zna otkuda dolazi averzija prema Bosni, jedino je jasno da su je Bosanci svjesni još od najranijih dana.[34]
Budući da brojna takva povezivanja importiraju Selimovićeve i Andrićeve bosanske tekstove u Karahasanove, njegov tekst gotovo i da ne mora reći ništa više o Bosni, romani su već smješteni u lokalnome prostoru ukazivanjem na druge bosanske tekstove. U Istočnom diwanu, koji se odvija na Bliskom Istoku, topička participacija kao kulturalna pozadina funkcionira tako dobro da se Bosna ne spominje niti jednom riječju a unatoč je tomu sveprisutna u tekstu. Ako intertekstualna ukazivanja ostanu nepoznata čitateljima koji ne poznaju prizvane bosanske tekstove, Istočni diwan prolazi sa samo jednom recepcijskom razinom kao “orijentalna” kriminalistička priča. “Pročitaju” li se latentna ukazivanja na Bosnu, Istočni diwan je, unatoč Basri kao mjestu odvijanja radnje i njegovome historijskom setingu, roman kojega se može tumačiti tek s fona suvremene Bosne.
Orijent i Okcident
Pored zajedničke bosanske i, konačno, književno prenesene topike egzemplificirane u ovoj “niti”, dodatni je specifikum bosanskih tekstova njihova simultana “istočnost” i “zapadnost”, za koju stoji i Karahasanov kriminalni roman. I izmišljena bosanska topika, i raspra između Orijenta i Okcidenta igraju središnju ulogu u konstituiranju književnoga kulturnog mjesta za jednu kulturu koja se našla u opasnosti.
Svi autori bosanskih tekstova, kada je riječ o suprotstavljanju Orijenta i Okcidenta, raspoređuje svoja djela na veoma različite načine. Kako postupaju autori ovdje odabrani za primjer? Sažeto se da reći da Ivo Andrić u svojim prevashodno historiziranim pristupima orijentalno reprezentira kao osmansko, a okcidentalno kao habsburško. U tome se prizivanju i jedno i drugo obilježavaju orijentalistički (u saidovskom pežorativno konotiranom smislu[35] orijentalizma) i okcidentalistički (analogno tome). Prema tome su i Osmani u predočavanju brbljivi, feminini i surovi, Austrijanci, suprotno, usmjereni na red, birokratski i usredišteni na razum. Obe se imperije u Andrićevu predočavanju prezentiraju kao multinacionalne države, a naglašava se njihova koncipiranje kao carstva (u kontrastu prema nacionalnoj državi): u skladu s time o pojedinim se Osmanlijama saznaje da su izvorno bili Gruzijci, Grci ili upravo Bosanci, poput Mehmedpaše iz Na Drini ćuprije. Habsburzi nastupaju kao raspjevana internacionalna trupa („bilo ih je Čeha, Poljaka, Hrvata, Mađara i Nemaca“), veli se o njima u Na Drini ćupriji („pevaju na raznim jezicima“).[36] I Osmansko carstvo i Habsburška monarhija u Andrićevim su bosanskim tekstovima, a gotovo svi su objavljeni neposredno po Drugom svjetskom ratu, iskrivljene slike jugoslavenskoga. To vrijedi i za multinacionalnost i određenost kulturnim polovima Istok-Zapad, čiji su predstavnici “Austrijanci” i “Turci”. Bosna se u Andrićevim pripovjednim tekstovima pojavljuje, jednako determinirana tim centralnim kulturalnim polaritetom, na različitim točkama skale postavljene između njih. Strane svijeta i kulturna usmjerenja što ih zastupaju Osmanlije i Habsburzi pojavljuju se kao kulturalno preformiranje bosanskoga koje služe tome da se Bosni omogući istupanje, kroz spominjanje i smjenjivanje. “Bosansko” kao ono što ostaje konstantno u svim povijesnim mijenama kod Andrića nije (u suprotnosti s klimom i krajolikom) jednostavno dovedeno do opisivanja i sricanja, naprotiv, radi se o praznome mjestu kojim kulturalnim preformiranjima od strane okupatora ostavlja “središte”. Ezoterička ideja aurafotografije tu može poslužiti kao podrška predodžbi o načinu na koji se “bosansko” pojavljuje u Andrićevim bosanskim tekstovima. Osmanlije, Habsburzi i povijesna vrenja koja napadaju Bosnu auratičko su zračenje koje je u svojemu centru (u aurafotografiji nevidljivom) gotovo negativno određuju. Ta sredina o kojoj je riječ konturira se tek zračenjem. Emanacija Bosne u Andrićevim tekstovima može se opisati i s Lotmanovom predodžbom semiosfere koja je sačinjena od semiotičkih graničnih procesa i određivanja centripetalnih i centrifugalnih pokreta kultura. Bosna je tu doduše jedna promjenjiva tvorevina, ali ipak posjeduje konstantno “bosansko” jezgro koje je performativno na fonu povijesti, što ga istovremeno proizvodi. Andrićevi književni tekstovi u tome smislu slijede Lotmanovu predodžbu o funkcioniranju kulture: osobito su Istok i Zapad, Osmanlije i Europljani kao oni koji naizmjence preuzimaju centar a potom pomjeraju kulturalne utjecaje ka periferiji ono što konstituira Bosnu – daleko kompleksnije nego što proizlazi iz hibridnih figura i predodžbi sinkretizma.[37]
I u Selimovićevim romanima u kasnim šezdesetim i spočetka sedamdesetih godina središnje mjesto zauzima križanje Istoka i Zapada. Njegovi romani Derviš i smrt (1966) i Tvrđava (1970) odigravaju se na orijentalnoj pozornici: u Bosni kojom vladaju Osmanlije. Znakovita osobenost predočavanja Bosne u tim djelima jest činjenica da se Osmanlije kao takvi ne pojavljuju. Umjesto toga su “ispripovijedani tekstovi”, u smislu ženetovske dijegeze, koji u književnome historiziranju istovremeno preokreću povijesno-demokratske odnose, napučeni gotovo isključivo bosanskim muslimanima. Selimovićeva se varijanta sukoba Istok-Zapad sastoji se u njegovu svođenju na situaciju Bosne i Bosanaca u titoističkoj Jugoslaviji koja je šifrirana u romanima. Opozicija Orijent-Okcident i njezino preslikavanje u orijentalizmu/okcidentalizmu koristi se za izrađivanje bosanske međupozicije koju se u vrijeme nastanka tekstova negira. U titoističkoj Jugoslaviji osmansko vrijeme i njegov kulturalni “rudiment” islamskoga nasljeđa, izuzmu li se strateški savezi s raznim muslimanskim zemljama Afrike i Bliskoga i Dalekog Istoka, negativno su konotirani. Selimovićevo hiperboličko prerađivanje islamske oblikovanosti Bosne ne nalazi se u suprotnosti s jugoslavenskim samoshvaćanjem, njegov bosanski tekst koji pršti od bosanskih muslimana na romane raspoređuje bosanski položaj unutar jugoslavenskoga saveza i borbu Muslimana za priznavanje kao “nacije”. I u to vrijeme izgrađeno i sve dosada rašireno shvaćanje o religioznoj pripadnosti kao nacionalitetu, na koje se aludira, kao i Selimovićeva današnja recepcija kao kućnoga spisatelja bosanskih Muslimana mora se uzeti u obzir sa zapanjenošću. Razna se distanciranja u Selimovićevu djelu križaju s neprekidnom participacijom u islamskome a najznamenitiji su prilog tome bez dvojbe fingirani citati iz Kur’ana. Citati iz Kur’ana koji kao moto prethode svakome poglavlju Derviša i smrti jedna su vrst medleya: slobodno sastavljanje rečenica iz različitih sura. Zanimljivo je da je ta činjenica u kritici o Selimoviću jedva komentirana a može se pretpostaviti da je zasnovana na glasnoj šutnji jugoslavenske cenzure. Neortodoksno prenošenje svetoga teksta Kur’ana samo po sebi slabi, pored brojnih iskaza autora i rasprava o vjeri sadržanih u književnim tekstovima, poziciju povijesne figure Selimovićeva pisara ali i njegovih figura-pripovjedača Ahmeta i Ahmeda kao “glasa islama u Bosni”. I potpuno različiti konteksti književnoga i razine književnoga djelovanja uopće ne dolaze u obzir kao jednostavni proislamski stavovi.
No ako već njegovo čitanje kao nacionalnoga pjesnika bosanskih muslimana pričinja teškoće, Selimović se s pravom može promatrati kao pjesnik bosanskoga koji islamsko, orijentalno i osmansko koristi kao poticaj svoje poruke o Bosni-u-Jugoslaviji.[38] Na osnovu citata iz Kur’ana može se egzemplarno ukazati na način postupanja prema Okcidentu-Orijentu kod Mehmeda Selimovića. Citati transportiraju tajne poruke između rečenica istrgnutih iz konteksta koje su istovremeno usmjerene na socijalistički režim i na islamsku zajednicu, utoliko što istovremeno na svjetlo dana iznose nevoljenu muslimansku prošlost, koju suvremene diskusije o statusu Muslimana u Jugoslaviji kritički komentiraju kada u igru uvode i liberalnost bosanske islamske tradicije što je bila društvena tema u vrijeme nastanka romana. Ona se diskurzivno razvija desetljećima, zauzimajući položaj između nedogmatičkoga tumačenja i nepotpune vjere. Sažimajući za Selimovićeve bi se romane moglo ustvrditi da koriste rascjep Orijent-Okcident kao kod i međuprostor kojega se učinilo sposobnim za govor i mimo fingiranih citata. Između navodno Zapadnog (naprimjer forma romana) i prividno Istočnog (orijentalizirano) kao prikriveni izvlače se tekstovi – u neprijateljskome okružju socijalističke cenzure – koji neobljubljeno postojanje Bosanaca i jugoslavenskih Muslimana (koji se ne preklapaju u potpunosti) dovode do izraza. Kasnije će Homi Bhabha, svetac postkolonijalne kritike, upravo tu formu podređenoga govora u “prostoru između (inbetween) nacionalnih diskurza obilježiti kao moćnu govorničku poziciju postkolonijalnih subjekata.[39]
Dževad Karahasan, čiji romani napisani koncem prošlog i početkom ovog stoljeća u jednakoj mjeri orijentaliziraju, funkcionalizira drugu varijantu Istočno-Zapadnoga teksta u skladu s re-politiziranim bosanskim tekstom. U romanima Šahrijarov prsten i Istočni diwan in extenso se participira u orijentalnome koje se – kao i u Selimovićevim tekstovima – dovodi u vezu s Bosnom. Upravo se pežorativni orijentalizam priziva kao nešto što se tiče Bosne, te ga se uspješno kontrakarira. Romani Dževada Karahasana diferenciraju “Orijent” pri tome uvodeći u igru znanje o Orijentu, čime se na bitan način ometa navodno znanje “Zapada” o Orijentu, ono koje je sažeto u pojmu orijentalizma. Ono se raspada kao homogena i nedodirnuta zapadna predodžba jednoga čitatelja koji je već sam, od strane teksta, koncipiran kao zapadni. Naravno, ukazivanje na Orijent ostaje uvijek, unatoč dekonstruirajućih tendenci, prividno i svjesno orijentalističko, kao što i sudjelovanje Bosne u orijentalnome uvijek mora ostati podložno posredujućoj instanci. Na to upućuje već naslov romana, Istočni diwan, koji ne stupa u odnos s nekim orijentalnim tekstom, već s orinjentalizirajućim, naime Goetheovim West-Östlichen Diwan. Pri tome ne samo da se naslov skraćuje u korist Orijenta na “Istočni divan”, već se diwan bilježi slovom koje ne postoji u bosanskome i hrvatskom alfabetu, naime “w”. Na taj ga se način pozapadnjuje ili, ukazivanjem na drukčije prakse transliteralizacije, očuđuje. Tu tekst romana ne ukazuje samo na slomljenu trans-koncepciju svojega kulturnog prostora, on bosanske čitatelje sučeljva i s njihovom vlastitom, zapadno kontaminiranom, perspektivom Orijenta što se u suvremenoj Bosni sve češće zaboravlja. Ono što Karahasan proizvodi naslovom nije ni Saidov orijentalizam ni orijentalno-bosanski tekst.
Na sličan način funkcionira i naslov romana Šahrijarov prsten, kojim se aludira na kralja Šahriyâra iz Alf laila wa-laila (Tisuću i jedna noć) čija je žudnja za pripovijedanjem poslovična. Tekst popularan u zapadnoeuropskim kulturama – ugled Tisuću i jedne noći kao i stupanj poznatosti u područjima je njegova podrijetla daleko manji – služi kao predložak kompliciranim preklapanjima i uklapanjima romana koji se prezentira kao postmoderni. Opozicija Zapad-Orijent nadslikava se time što su u romanu Istok i Zapad na raznolike načine tako međusobno isprepleteni da sučeljavanje i tako i tako potpuno gubi na smislu. Tako Istočni diwan priziva poznate elemente suvremenog trilera o psihopati (u srednjevjekovnoj Basri) kao i književno i filmski poznati scenarije koji otvaraju prostore očekivanja “duševnih trauma”, u zapadno-frojdovskoj tradiciji, koje bi se dale očekivati kod likova, no koje u konkretnome slučaju na frapantan način izostaju. Romani odstupaju od uobičajenoga žanrovskog toka, kao konzekvencija vremenske i kulturalne dis-lokacije, s određenom gestom. Na strani recipirajuće čitateljske zajednice to iznevjerno očekivanje vodi do snažnoga potresanja orijentalizma-okcidentalizma čim se upravo bosansko čitateljstvo kritički podučava, a svako se samopromatranje kao kulturalnih hibrida pokopava već na samome početku.
No i više od toga, Karahasanovi tekstovi vraćaju, time što su osobito u dijegetičkome preklapanju koncipirani kao postmodernistički romani, Bosnu, skupa s njezinim vlastitim Orijentom, u globalni svijet u kojemu se razlikovanja poput onih između Istoka i Zapada obsoletna. Romani se pojavljuju kao čista žudnja za konstruktom koja različite “konstrukcije” – Orijent i Okcident tek su jedan dio toga – dovode do krajnjih granica. U suprotnosti Istok-Zapad, ali i u supostojanju ta dva pojma, Karahasanove konstrukcione igre komentiraju i prekarni status Bosne.
Istaknuti postmodernizam i osnaženje raspre Istok-Zapad sažimaju se u romanima o Orijentu, tako da se “stvarnosti” u kompliciranim poretcima stapaju jedna s drugom. Jedna unutarknjiževna realnost tu proizvodi drugu. Igra mise en abyme dovodi se toliko daleko da se spajanje stvarnosti na različitim mjestima teksta nadaje samo po sebi čime cijeli sloj koji se nalazi izvan književnosti postaje relevantan za nju. U Karahasanovim tekstovima ono što kod čitatelja evocira predodžbu vandijegetske realnosti jesu metaleptički skokovi – Gérard Genette primjenjuje termin metalepsa za nestabilnu granicu između književnosti i stvarnosti. Ona uključuje čak i autora (kao povijesnu osobu) kao i čitatelja, instanciju koja aktualizira tekst i koja uvelike nadmašuje “implicitnoga”. Dihotomija Istok-Zapad, toliko važna u prikazivanju Bosne, prelazi u problem stvarnosti insceniran na postmoderni način, tako da se opozicija istinski/konstruirani komprimira na stvarnost i književnost.
Kako bi se iznova ušlo u trag bosanskim tekstovima i njihovoj kulturalnoj misiji, valja nakraju još jednom spojiti izlaganja o raspravama između Istoka i Zapada u različitim tekstovima. Kulturalne danosti Bosne, koje su konglomerat historijskih zbivanja, sinkretizama što iz njih proilaze i pripisivanja koja se pojavljuju na presjecištu Istoka i Zapada, ne omogućuju pristup književnim tekstovima koji bi se Bosnom mogli baviti s one strane dihotomije Istok-Zapad. Izražena želja za pisanjem o Bosni stapa se s diskusijom Orijent-Okcident koja u raznim obličjima postoji u formi (stil i žanr) i sadržaju, no koja istovremeno i reflektira tu udvojenost. Kada se mnoštvenost kao unutarnja tuđost tekstova uzdigne do odlučujuće osobenosti, tada ne kao hibridna konstrukcija ili, čak, popularna “multi-kulti” enklava: Bosna koja u svojoj pluralnosti leži na karti Europe kao šarena mrlja. Razrada teme Bosna kod autora što ih se razmatra ovdje sadrži predodžbe o funkcioniranju kulture koje se mora obilježiti kao performativno uvijek-iznova-proizvođenje. U tome Orijent i Okcident, kao kulturalni odnosni polovi Bosne igraju značajniju ulogu nego negdje drugdje, isto kao što se u njima cijepanje svijeta, „clashing civilizations“, izvodi i istovremeno izbjegava. Istok i Zapad, kao da bosanski tekstovi postuliraju desetljećima, dijelovi su kulturalne pregovaračke mase koju se u slučaju Bosne ne može izbjeći. Kulturalna se pregovaranja u drugim regionima mogu završiti drukčije.
Ovdje ocrtana bosanska kulturalna pregovaranja u književnim tekstovima, koje nazivam bosanskima, pri tome se ne pozivaju na geo realne Zemlje i predjela, već u igru uvode prostor opskrbljen geografskom oznakom, koji je uzto od samoga početka tekst.
Andrićevi, Selimovićevi i Karahasanovi bosanski tekstovi fungiraju kao kulturalni tekstovi koji ne samo da raspravljaju o statusu Bosne dovedenom u pitanje, već se i sami stavljaju na raspolaganje kao kompenzirajuća mjesta kulture. Postupajući tako oni ne samo da čine uslugu Bosni i ovjeravaju njezinu fiktivnu realnost, oni i čine nesigurnim na način kojim književnost insceniraju kao dio stvarnosti, granice između zbilja i konstrukcija. Genette je u Narration (uz podršku Borgesa) takve uznemiravajuće književne operacije komentirao riječima da „i Vi i ja možda isto tako možemo spadati u neku pripovijetku.“[40] Genette govori s pozicije ugrožene stvarnosti kojoj prijeti zauzimanje od strane fikcije. Shvatiti književne tekstove iz Bosne i o njoj kao bosanske tekstove, nasuprot tome, znači pročitati ih kao dio vanknjiževne stvarnosti koje književnost prisvaja i u tome prisvajanju fiktivni karakter svijeta pojašnjava u veoma specifičnoj varijanti geopoetike. Bosanski tekstovi, dakle, proračunato kalkuliraju s unošenjem nesigurnosti granica između teksta i svijeta, umjetnosti i života.
Na kraju valja spomenuti i čitatelja bosanskih tekstova, budući da on, prema dosada predočenom, igra značajnu ulogu u njihovome uspjehu. Upravo “ekstremni slučaj” bosanskoga teksta, Karahasanov Istočni diwan, u kojemu se Bosna uopće i ne spominje, a koji unatoč toga funkcionira kao bosanski tekst zato što su njegova markiranja Bosne nedvojbeno prepoznatljiva, pokazuje da dvostruko zaposjedanje tekstova (kao bosanskog teksta i kao orijentalizirajućega teksta) funkcionira.
Raspoznavanje obilježavača Bosne, koji se sadrže više u topičkim elementima prizvanim iz života nego u imenovanju i opisivanju kulturalnoga prostora, a ponovno prepoznavanje intertekstualnoga kulturalnog pamćenja bosanskih tekstova, koje se konstituira mimo tih obilježavača, tvori čitateljsku zajednicu koja postaje svjesna svog unutarnjeg poznavanja kulture u procesu lektire. “Tajni savez” onih koji dešifriraju bosanku poruku na taj način doprinosi njezinu održavanju ali i projektu njezinoga pronalaženja koji se zbiva u bosanskim tekstovima. Sa svoje strane i oni u tome trenutku omogućuju bosansku zajednicu. Taj aspekt bosanskih tekstova omogućuje i pomirljiviju lektiru od one koju je doživjelo djelo Ive Andrića krajem prošlog i početkom ovog stoljeća.
Andrićev lik Kolonja iz Travničke hronike, možda čak i konvertit s kršćanstva na islam (u tekstu se romana to ne eksplicira, ali navješćuje), čiji se govor citira daleko rjeđe od onoga Maksa Levenfelda o mržnji u Bosni iz Pisma iz 1920, kaže o Bosni:
“’Nit sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora … To su oni (Bosanci). To je jedno malo, izdvojeno čovečanstvo … To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi … To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta.”[41]
I kao da želi spriječiti da se njegovi iskazi dovedu u vezu s uobičajenim separatizmima Kolonja zaključuje rečenicom koja, retroaktivno i sažimajući, poantira, makar i uz pojednostavljivanje, i jedan dio misije bosanskih tekstova: “Na kraju, na pravom i konačnom kraju, sve je ipak dobro i sve se rešava harmonično. Iako, ovde, zaista sve izgleda neskladno i bezizlazno zamršeno.”[42]
(Po rukopisu preveo: Davor Beganović)
[1] J. Hillis Miller. Introduction. Topographies. Stanford 1995, 3.
[2] Kada se govori o Bosni, pod tim se uvijek podrazumijeva Bosna i Hercegovina, doduše ne kao konkretan teritorij i geografski omeđiv prostor, već kao simbolički prostor u koji se postavljaju Bosanci. Ono što se spominje u samoopisivanju Bosne ovdje se na odgovarajući način shvaća kao Bosna, a da se pri tome samoobilježavanja ne potvrđuju ili ne dovode u pitanje povijesnim ili političkim argumentima.
[3] Miller. Introduction. Topographies. Stanford 1995, 6-7.
[4] Ovdje se ne-mjesto ne primjenjuje u strogome smislu Marca Augésa, makar pojam i bio potaknut njegovom idejom o mjestu s onu stranu ideje povijesti i identiteta. Usp. Marc Augé. Orte und Nicht-Orte. Vorüberlegungen zu einer Ethnologie der Einsamkeit. Frankfurt a.M. 1994.
[5] O statusu i nesposobnosti političkog djelovanja u Bosni i Hercegovini nakon Daytonskih sporazuma usp. Carl Dahlmann i Gearóid Ó. Tuathail: “Broken Bosnia: The Localized Geopolitics of Displacement and Return in Two Bosnian Places”. Annals of the Association of American Geographers, 95.3 (2005): 644-662.
[6] O povijesti statusa Bosne u socijalističkoj Jugoslaviji usp. Noel Malcolm. „Bosnia in Titoist Yugoslavia”. Bosnia. A short history. London 1994, 193-212 i Smail Balić. Islam für Europa. Neue Perspektiven einer alten Religion. Köln, Weimar, Wien 2001.
[7] Usp. Noel Malcolm. Bosnia. A short history. London 1994, xxii.
[8] Nirman Moranjak-Bamburać fenomen bosanske bezmjesnosti sažima u pojmovima „nowhereness“ i Bosna kao „non-place“, na koje se i ja ovdje pozivam. Usp. Nirman Moranjak-Bamburać. „On the problem of Cultural Syncretism in Bosnia and Herzegovina”. Bosnien-Herzegovina: Interkultureller Synkretismus. Wiener Slavistischer Almanach. 52. Wien, München 2001, 5-42, 11 i 16.
[9] Davor Butković. „Neće biti rata“. U: Jutarnji list. 24.11.2007, 31.
[10] Osim trojice ovdje izabranih autora u „bosanskom tekstu“ sudjeluje veliki broj spisatelja iz Bosne iz dvadesetog i dvadeset i prvog soljeća (od Isaka Samokovlije i Maka Dizdara do Miljenka Jergovića i Nenada Veličkovića), kao što će biti prikazano u nastavku ovog teksta.
[11] Usp. Miranda Jakiša. Bosnientexte. Ivo Andrić, Meša Selimović, Dževad Karahasan. Frankfurt a.M. 2008.
[12] Usp.Andreas Pflitsch: “Literatur, grenzenlos. Aspekte transnationalen Schreibens“. Crossings and Passages in Genre and Culture. Pir. von Szyska, Christian u. Pannewick, Friederike. Wiesbaden 2003, 87–120.
[13] Nenad Veličković. „Bedel“. Drugi pored nas. Antologija priča i eseja pisaca Jugoistočne Evrope. Beograd 2007, 220-230, ovdje 223.
[14] Isto, 223.
[15] Susi K. Frank. Imperiale Aneignung. Diskursive Strategien der Kolonisation Sibiriens durch die russische Kultur. Habilitationsmanuskript. Konstanz 2003, 1. U nastavku citiranoga mjesta Frank pruža pregled raznolikih konceptualizacija prostora (i mjesta) koje su u svojim različitostima ipak povezane s predodžbom o prostoru kao zadanoj veličini, koja se kao takva poimlje i u simboličkoj upotrebi.
[16] Samuel P. Huntington. “The Clash of Civilizations?”. Foreign Affairs. 72.3 (1993): 22-28.
[17] Jezernik kao primjer navodi Jamesa T. Shotwella, kanadskoga povjesničara čija su istraživanja Balkana nakon Drugoga svjetskog rata bila veoma utjecajna u stvaranju slike poluotoka na „Zapadu“. On piše, tek jedan primjer među brojnima, o Sarajevu, te ustvrđuje da se tamo „istinski susreću, okom u oko, Istok i Zapad, Europa i Azija“. James Thompson Shotwell. A Balkan Mission. New York 1949, s. 50, ovdje navedeno prema Božidar Jezernik. Zemlja u kojoj je sve naopako. Prilozi za etnologiju Balkana. Sarajevo 2000, 321. Maria Todorova je u svojemu veoma cijenjenom istraživanju Imagining the Balkans. New York 1997 mogla dokazati da su pežorativni “balkanizmi”, poput trajnoga prijelaznog stanja, stari otprilike dvije stotine godina, a da su istinski ugled stekli tek u vrijeme oko Prvog svjetskog rata, te otada dominiraju diskurzima o „Balkanu“, upravo zato što je on u svojoj ulozi “ambivalentnog drugog” između ostaloga i konstituirao (zapadno)europsko shvaćanje samog sebe.
[18] Samir Amin. „Preface”. Eurocentrism. New York 1988, xii.
[19] Jugoslawien denkt anders. Marxismus und Kritik des etatistischen Sozialismus. Prir. Rudi Supek i Branko Bošnjak. Beč, Frankfurt a.M. 1971.
[20] Maria Todorova. Die Erfindung des Balkan. Europas bequemes Vorurteil. Darmstadt 1999, 34.
[21] Meša Selimović. Derviš i smrt. Beograd 1986, 307.
[22] Homi Bhabha. Location of Culture. London, New York 1993.
[23] Ovdje su bosanski tekstovi visoko politizirani a njihovo crpljenje intertekstualnoga potencijala nadovezuje se na stavove ranijega istraživanja intertekstualnosti u kojemu se razgraničavanje tekstova shvaćalo i kao politizacija.
[24] Ivo Andrić. “Travnička hronika”. Sabrana djela Ive Andrića. Sv. 2. Sarajevo 1984, 532.
[25] Usp. Roland Barthes. L’Effet de Réel [1968]. In: Œuvres complètes. Tome 2, 1966-1973. Paris 1994, 479-484, ovdje 482.
[26] O tome v. Renate Lachmann. Gedächtnis und Literatur. Frankfurt a.M. 1990.
[27] Na podrobniji dokaz toga „postupka“ u bosanskim tekstovima, koji se može izvesti iz brojnih primjera, ukazujem u poglavlju „Literatur als Archiv der Kultur: Die intertextuelle Bosnientopik“ in Bosnientexte. Ivo Andrić, Meša Selimović, Dževad Karahasan (Bilj. 10).
[28] Tako se naprimjer topos „svjetlo“ realizira kao nedostatak prosvjetiteljstva, kao socijalistički pothvat elektrifikacije, kao „svjetlo islama“ i dovodi u vezu s Bosnom. Nevidljivost kao podjednako topički element prikazivanja Bosne nerijetko se nalazi kontrastiran sa „svjetlom“ kojemu se, opet, kao tuđem utjecaju suprotstavlja „govor iz nevidljivosti“ kao moćna vlastita govornička pozicija.
[29] Sinkretizam kulturalnoga prostora shvaća se kao manje ili više zatrpana kulturalna osnova – analogno s Freudovim slojevima Rima koji se uvode u igru kao metafore za izgradnju duše u Nelagodi u kulturi.
[30] Jovan Cvijić. La peninsule balkanique. Géographie humaine. Paris 1918, Das Karstphänomen. Wien 1893 kao i Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografije. Beograd 1931.
[31] Ivo Andrić. „Most na Žepi”. Žed. Sabrana djela Ive Andrića. Sarajevo 1965, 226-236, ovdje 235.
[32] Ivo Andrić. „Travnička hronika”. Sabrana djela Ive Andrića. Bd. 2. Sarajevo 1984, 141-143.
[33] Tu je jasno i intertekstualno ukazivanje na Zapise iz podzemlja (Zapiski iz podpolja) Dostojevskoga iz 1864.
[34] Dževad Karahasan. Šahrijarov prsten. Sarajevo 1994, 45.
[35] Edward Said razlikuje manifestne od latentnih orijentalizama. Edward Said. Orientalism. New York 1978, osobito 113-197.
[36] Ivo Andrić. “Na Drini ćuprija”. Sabrana djela Ive Andrića. Sarajevo 1965, 169.
[37] Opširno prikazivanje historizirane bosanke tematike kod Andrića, kao i njoj imanentna predodžba o kulturi može se pronaći u Miranda Jakiša. Literatur als Archiv und Ort des Kulturtransfers: „Die Habsburgermonarchie und die Osmanen bei Ivo Andrić“. Das Osmanische Reich und die Habsburgermonarchie. Akten des internationalen Kongresses zum 150-jährigen Bestehen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung Wien, 22.-25. September 2004, Wien/München 2005, 635-646.
[38] U ovome se smislu portret Meše Selimovića kao nacionalnoga reprezentanta opravdano pronalazi već na prvim tiskanim serijama bosanskih novčanica.
[39] Opširna obrada tematike Orijenta i Okcidenta i prikrivena ukazivanja na socijalističku Jugoslaviju u Dervišu i smrti i Tvrđavi nalaze se u: Miranda Jakiša. „Mehmed Selimovićs novels – voices from off-stage”. Die Welt der Slaven. Internationale Halbjahreschrift für Slavistik. 53:2 (2008).
[40] Gérard Genette. Die Erzählung. München 1998, 169.
[41] Ivo Andrić. „Travnička hronika“. Sabrana djela Ive Andrića. Sv. 2. Sarajevo 1984, 330. Istakao I.A.
[42] Isto, 331.
