Kraj se još jednom prolongira. Ponovo se pred nama pojavljuje novi broj Sic!a, deveti broj po redu, s novim prijelomom, s novim rubrikama, u svom – vjerujemo – poboljšanom izdanju. Za novi početak: s pretežno estetičkim namjerama. Preko dvije stotine kartica teksta – eseja, kritike, analiza, prijevoda, poezije – nudi se ovog puta našem društvu besplatno – bez ikakvih naknada i honorara i akademskih bodova. Stotine utrošenih vražjih sati, koje je desetak ljudi dalo ovom društvu nizašto – ne uzimajući bilo što zauzvrat!
Novi tekstovi Sic!a nisu namijenjeni onima koji svoj književni ukus po mjeri današnjice nisu spremni odbaciti. – I zato je bolje da oni ovdje odmah odustanu od čitanja. Niti onima koji nisu voljni nemilosrdno srušiti opšte kriterije u poimanju literature danas, nasmijavši se pred lohotnim blesavim idolima, tim majestetičnim rukotvorinama naših literarnih trudbenika i molusknika, u našem ubogom naherenom književnom hramu, koji je podignut u posljednih dvadesetak godina. Ti novi (sicovski) eseji, te analize, te kritike – nisu za one koji u većini riječi i metafora nisu spremni jasno vidjeti i zadivljeno osjetiti paklenu želju za novim stilovima – za novom literaturom! Dakle, nisu za one koje će ovu sumu variranih ideja shvatiti kao samo još jedan glas u našoj ustaljenoj permanentnoj analizi stvarnosti; nisu za one koji migolje svakom označavanju uvjereno i ponosno što njihov svudaprisutni potrošeni jezik ustvari (znate) i nije dominanta današnjeg vremena. Što njihove ideje nisu poderotine i raščupani konci stilske bijede kojom su svi konfekcijski uvijeni. Kad im se jednom konačno otkrije – kakvom mizerijom su oni pisali decenijama, i kakvom brzinom se to sve širilo – oni će jamačno samo govoriti kako taj njihov jezik ustvari i nije bio njihov jezik; kako te njihove ideje i nisu njihove ideje: biće oni samo žrtve nevjerovatne potvore i hladne stigme, zavisti i pristrasnosti ljudske; a mi ćemo u ritmu i registru u kojem budu to govorili opet podsmješljivo prepoznavati niti one detektirane stilske prnje.
Gdje se to naši glasovi ukazuju danas? Gdje to oni imaju čast učestvovati?
Među ljubaznim uljuđenim glasovima poštovane gospode profesora koji godinama sjede u zelenkastom polumraku svojih kabineta, po našim akademijama u kojima naklapaju svoju nedodirljivu nacionalnu povijest, kao posljedni i najistrajniji, upravo vječni argument pred literaturom i svijetom; među gospodom profesorima i njihovim smiješnim pripuzima koji zapravo i nemaju djela – jer su toliki očaj i mizerija literarna da moraju štampati magistarske i doktorske disertacije kao to djelo: i svako vidi – da je puka kompozicija tih petičarskih rabota obična premetačina, da je njihov stil zamarajuća brgljavost, a ideja njihova nekakav besprizorni sok koji teče književnošću stoljećima; davno smo mi, još u prvim brojevima, proboli tu njihovu nacionalnu povijest, secirajući njihove rečenice na kojima su se urušili svi pridani smislovi i samobitnosti cijele jedne uzapćene književnosti; oni su odavno samo lutke u teatru naših persiflaža. Mi danas učestvujemo i među drugovima piscima koji svojim femkajućim glasovima veličaju po promocijama širom regiona svoje romane o ovim i onim stvarima: susretima istoka i zapada, dobroti naših ljudi, bolima i dertovima našim, pomirenju i zavadi plemena naših; odavno smo mi otpisali te njihove romane otkrivši u njima sijaset poštapalica, spisateljske nedoučenosti, narodne mudrosti: mi smo vidjeli kako se u tim rečenicama izmeću i promeću smislovi, kao da su ih pisala djeca; mi smo osjetili da u tim romanima oni govore istim jezikom kao veličajni gazije-bardovi, posljednje perjanice onih kabinet-profesora, u jednoj književnosti koje zapravo i nema; da je to ta ista manira – da je to što oni međusobno proturječe jeste puki privid i njihov zajednički trik: jednostavni sistem nacional-teze i interkultural-protuteze, a sve ostalo jeste međusobno nadopunjavanje ništaka. Mi danas pišemo i među onima koji nisu samo pisci i pjesnici; oni su istovremeno i politički komentatori i teoretičari i hroničari i kritičari i angažovanici, oni koji su godinama proturječili onim divanhanskim alem-svijetlim profesorima, govoreći ustvari isto kao oni: i Bosna, i sevdalinka, i identitet – i književnost tog i takvog senzibiliteta i jezika je doista rođena; vi je danas imate štampanu, ona je skrojena – ona se danas nudi kao najvrijednija i najangažovanija naša antinacional-književnost. Oni su godinama činili samo dobro sistemu dajući prilog urušenju angažmana, obesmišljenju te zarobljene riječi; oni su od nje napravili nedostojnu budalaštinu u toj igri dogmatičnog skrivanja i angažovanog otkrivanja, koja se emitira svake večeri na televiziji; oni se godinama igraju skrivača sa kabinet-profesorima i vjerskim poglavarima. Oni su i teoretičari i kritičari i angažovanici – a iz tog njihovog jezika i registra mi samo možemo zaključiti da su to u pitanju skribenti-početnici. – Jer te njihove filipike pisane su jednako umjesno kao izvještaji nekih piskarala u službi nekakvih rijaseta i nekakvih reisa – i mi u toj dreci više ne raspoznajemo ko je tu ko; niti više znamo za koga se tu valja sad opredijeliti. – Ali o tome svemu samo kukavički šutimo da oni zauzvrat ne bi protiv nas napisali jednu svoju instant usmenjačku polemiku, uz gomilu uzdaha i uvredljivih poštapalica (snimljenu diktafonom i daktilografski prekucanu); da nas ne bi izložili paljbi najvolšebnijih –izacija i –izama, tih kovanica jednog nezgodnog akademskog žargona; ili još gore: da ne bi protiv nas napisali jednu svoju socijalnoangažovanu pjesmu. Prepjevavši svoj dnevnički zapis ili kolumnu. Naši glasovi su tu i uz racionalističke altove koji literaturu promatraju u kvadratima školskih planova i programa; pored nas, istovremeno, slušamo kričeći revolucionarni proglas koji poantira snovima o budućim velikim akcijama, stilski poravnat do neba.
Mi ćemo svoj toj galami dati svoj prilog – mi ćemo preuveličati njihove zahtjeve i njihovu angažovanost; mudro odobriti i pojačati intenzitet protesta u njihovom stilu dometnuvši koju primjerenu satiričku riječ u to sveopšte bulažnjenje i grcanje barbarogenija nad razvalinama jednog društva.
U ludilu tog intelektualnog lazareta valja nam zastati i sjetiti se još jednom: da želimo novog čitaoca koji zna da je stvarna pobuna u velikom stilu, a da je ta svakodnevna proizvodnja pojmova i dnevnokomentarsko angažovaništvo jednako dogmatskom natražnjaštvu. – Jer, kupoprodaja vapi i za jednim i za drugim; mi stoga želimo čitaoca koji se sjeća da je na našem jeziku u prvoj polovini prošlog stoljeća iskovana jedna prevratnička svijest, božanski eruditivna i polemična, s razvijenim autonomnim stilom koji je kao svjetiljka u tmini obasjala čitavu jednu mračnu epohu ratova, jedno vrijeme na rubu pameti u kojem su pripremani budući pokolji, san i istinu jednog doba; mi želimo novog čitaoca koji poznaje kasnije eksklamiranu surovost dvadesetog vijeka koja je spašena u našoj literaturi, u dotad neviđenim prosedeima i transpozicijama, u grobnicama i utrobama, u gubilištima, u tvrđavama i u bjesnilu jedne književnosti. Surovost ocrtana u stilu; ako bi se ta surovost ukazala drugdje, ona zasigurno ne bi pretrajala, i mi danas ne bismo za nju ni znali. Šta bi se desilo da je ona ostala među uskličnicima i bolovima tiskovinske kolumne-protesta? Impulsi i emfaze jednog doba ostaju spašeni tek u maštovnosti date velike literature, koja snagom i novumom jezika prenaglašava i izobličava dato; – teško da se tako prilježno i inovativno estetičko ispitivanje ovih i ovakvih modusa može naći na stranicama drugih časopisa u ovom trenutku.
U toj šetnji jednim intelektualnim lazaretom, iz kojeg nema makca, jer nenormalno stanje svejednako traje, a mi smo izolovani i zaraženi nepovratno, i ako već nismo – onda ćemo sutra sigurno biti; u tom zaraznom zatočenju okruženi intelektualnim kreaturama koji u to opasno vrijeme nepredvidive epidemije nemaju druge ideje nego da u tom bjesomučnom okruženju angažovano riču svoje teze o multikulturalizmu, o interkulturalizmu, o nacionalizmu, o identitetu, o kulturnom pamćenju, o nomadizmu, i pročaja, proturječeći jedni drugima; u svom tom ludilu jednog vanrednog stanja, koje postavlja i stotinu i hiljadu pitanja, novi broj našeg časopisa, kao jedino preostalo, bacamo sa svoje strane u srce te razularene budalaste gomile, s visine, kao posljedni novčić, saliven i cio, toržestveno.
