(Lamija Begagić. Jednosmjerno. Beograd: Fabrika knjiga, 2010.)
Nakon Godišnjice mature (2006), koja se po svojim poetičkim odlikama distancirala od dominatnih tema savremene bosanskohercegovačke, ali i regionalne književnosti, i druga zbirka priča Lamije Begagić Jednosmjerno (2010) usmjerava pogled čitateljstva ka iskustvima tranzicijske generacije, čije se poimanje rata transformiralo u iskustvo prelaženja u neku novu stvarnost. Pojam kretanja čini ujedinjujući element sintaksičke i semantičke razine knjige, pri čemu forma pisanja u velikoj mjeri saučestvuje u konstituisanju značenja. Kompoziciono ustrojstvo zbirke Jednosmjerno paralelno je semantičkoj razini knjige; minimalistički iskaz proveden kroz formu kratke priče, a čije se tematsko jedinstvo konstituira kroz pojam putovanja, kretanja, proizvodi efekt suspenziranog značenja, ostavljajući prostor realiziranja priče u vantekstualnoj stvarnosti. Osim motiva putovanja, kao ujedinjućeg elementa knjige, onoga što joj daje mogućnost čitanja kao cjeline; drugi kohezivni element knjige može biti prepoznat u onome što se može nazvati pozicijom sugovornika (ili bi možda primjerenije bilo pozicijom suvozača). Nemogućnost komunikacije sa sugovornikom, ono što uvijek ostaje neizrečeno usljed nedostatnosti jezika da obuhvati svijet mišljenja i osjećanja, ponovo je problematizirana ne samo tematskim sklopom, nego i formom iskazivanja. Forma kratke priče koja dozvoljava reduciranje iskaza na njegovu minimalističku razinu, na semantičkoj ravni pronalazi paralelizam u temi ljudske samoće; prikazu čovjeka kao usamljenog bića čija je tragičnost izražena u nepremostivoj mogućnosti dolaska do sugovornika. Dva ključna tematska i kohezivna elementa knjige ujedinjeni su i u samom naslovu; nisu samo putevi jednosmjerni, nego je i govor bez odgovora. Književnost Lamije Begagić spada u jedan ogranak postratne bosanskohercegovačke književnosti koja može biti nazvana tranzicijskom (Davor Beganović), a koju odlikuje preoblikovanje motiva razaranja i rata u poetiku iskazivanja posljedica tog razaranja bez direktnog referiranja na njega. Uništena identifikacijska matrica postaje osnova za izgradnju likova bez čvrstog identitarnog oslonca. Nesklad između zahtjeva i potreba tranzicijskih subjekata i ponuđenih identifikacijskih matrica (koje su uvijek tamo negdje; u dalekoj prošlosti i nimalo bližoj budućnosti), kulturno-socijalni rascjep transformira se u rascjep unutar samog subjekta koji sada postaje manifestiran kroz nemogućnost dolaska do najbližeg sugovornika.
O jednosmjernim putovanjima i jednosmjernim susretima
Dosadilo mi je činiti ispravno i raditi ispravno. I voziti ispravno. Poželim parkirati i privremeno izaći iz sebe.
Lamija Begagić, Jednosmjerno.
Većina priča iz zbirke Jednosmjerno već u svom naslovu na neki način asocira na pojam putovanja (Jednosmjerno, Put u out, Putnici, Linija 103…). Međutim, i u onim drugim pričama, čiji naslov direktno ne otkriva ključni motiv zbirke, putuje se negdje. Putovanja nisu samo prostorna, mada zbirka teži ka tome da faktografski rekonstruira stvarne prostore/gradove. Oblikovanje prostora u knjizu konstruira formu i oblik vremenskog kretanja. Većina prostora u pričama pripada ne-mjestima; to su privremeni prostori, dinamični (trolejbus, automobil, aerodrom, motel…); regulisani znakovima koji bi trebali biti jasni i precizni, međutim pretpostavka se ne potvrđuje: ”Trebalo bi da su pravila jasna, ali ni meni ni njemu nikad nisu” (Jednosmjerno, 73). To su prostori u kojima niko nije zaista prisutan, iako se ponekad doima da je tako. Naslov priče ”Tamo je moje moje tu” dobro ilustrira ovaj paradoks. Cilj putovanja se iscpljuje u samom kretanju; i kada likovi stignu na predviđeno mjesto, pokazuje se da je to nešto drugo od onoga očekivanog. Putovanje ili tranzicija pretpostavlja prelazak koji mora proizvesti svojevrsnu promjenu. Prelazak iz jednog u drugo stanje kod likova iz knjige Jednosmjerno se i ne realizira; oni ostaju u samom procesu prelaska, pri čemu su početna i krajnja tačka sasvim neizvjesne.
POZICIJA SUVOZAČ-Prvobitni naziv moje prve zbirke ”Godišnjica mature” i drugobitni naziv zbirke ”Jednosmjerno” koju držite u rukama. Evidentno drag mi naziv.
Lamija Begagić, Jednosmjerno
Pozicija suvozač je priča iz zbirke Godišnjica mature čiji je naslov, prema navodima same autorice, trebao biti iskorišten i kao naslov knjige, a to je i jedan od prožimajućih motiva i ”drugobitni” naziv autoricine posljednje zbirke. Sintagma pozicija suvozač postaje bitna jer precizno ukazuje na odnos sugovornika u pričama. Suvozač se pojavljuje kao neko ko je suštinski blizak (ljubavni odnosi, porodični…), međutim, istinski ostaje dalek. Kretanje naprijed koje sadržava druga riječ ove sinagme, onemogućava razgovor s drugim, tako da i komunikacija ostaje jednosmjerna. Socijalno-kulturna neprilagođenost izazvana stanjem tranzicije premješta se unutar samog subjekta koji postaje autističan. Želja jednog lika iz priča da ”parkira i izađe iz sebe” na dobar način ilustruje nesukladnost dodijeljene subjekatske pozicije i potreba samog bića. Trauma tranzicije, koja u suštini pripada javnoj sferi, svoje posljedice upisuje u individualno tijelo, koje postaje nesposobno da se ispolji.
O linijama i krugovima
Kada smo to odlučili da odemo toliko daleko jedno od drugog i da se sastajemo u gradićima, na pola puta, smiješni i neprilagođeni…
Lamija Begagić, Jednosmjerno
Prethodni citat je dio rečenice koju izgovara ženski lik u priči Ludilo dobra knjiga. Ova priča možda najbolje u knjizi ujedinju dva ključna motiva: putovanje i nemogućnost susreta sa drugim. U priči muškarac i djevojka dolaze u grad sa kružnim tokom čijim pravilima ne mogu da se prilagode. Odlaze u motel gdje muškarac priča o ”ludilo dobroj knjizi” u kojoj slušateljica priče prepoznaje njih dvoje. Narativna struktura fikcionalnog teksta se vrlo brzo uspostavlja kao pogodan identifikacijski model za likove što svjedoči o nedostatku njihovih ključnih identitarnih odlika. Likovi koji ne znaju da se snađu u kružnom toku i kao mjesto susreta biraju motel (mehanički prostor bez mogućnosti semantičke obremljenosti), putuju kako bi, u doslovnom i prenesenom značenju, susreli jedno drugo. Međutim, ni taj susret se ne realizira u stvarnom vremenu, nego kroz formu fikcionalnog narativa. Moglo bi se reći kako su likovi u zbirci Jednosmjerno, a što je posebno naglašeno u ovoj priči, konstituisani u obliku koncentričnih krugova čija je mogućnost presjeka skoro nemoguća. I ovo semantičku razinu teksta podcrtava forma iskaza; kratke rečenice u kojima su dodatna ekspliciranja prikazanog svedena na najmanji mogući nivo kao da zaoštravaju linije između likova što produbljuje udaljenost jednog od drugog. Struktura teksta se uspostavlja kao geometrijski sistem u kojem kretanje likova po pravolinjskim putanjama stvara specifičan vremensko-prostorni svijet narativa u kojem je nepovratno izgubljena stabilna referencijska tačka koja bi funkirala kao proizvođač smisla. Minimalistička forma iskaza i neodigrana drama između likova formiraju opozicionu strukturu tamo-ovdje, pri čemu se u okviru toposa tamo očekuje pronalazak stabilnog referenta koji je uspjeti proizvesti smisao sadašnjeg trenutka. Međutim, ispostavlja se da je prostor očekivanog mjesta referenta prazan, jer je utopičan (i sam nestabilan), što proizvodi efekt stalnog klizanja u bolju budućnost koja bi jednom trebala oblikovati ne samo sadašnjost, nego i prošlost.
Sintagma ”tranzicijske književnosti” precizno ilustrira glavne odlike poetike Lamije Begagić. Tranzicija (lat.transire-prijeći) se uspostavlja kao princip ustrojstva, kako sintaksičkog, tako i semantičkog nivoa teksta, ali i kao metafora stanja jedne generacije koja je iskustvo rata i razaranja najviše osjetila kroz njegove odjeke, kroz rascjep u prostoru i vremenu koji treba prijeći od prošlosti ka nekoj budućnosti. Međutim, ono što najviše nedostaje u knjizi, a to je trenutak sadašnjosti, upravo iskrsava kroz svoj nedostatak. Prelazak ili transgresija se pokazuje kao samosvrhovita i kao jedino prisutna. Sva mjesta iz prošlosti i budućnosti koja se pojavljuju u knjizi su prazna, utopijska mjesta koja nisu nikad bila ni popunjena, uvijek se konstituiraju iz sadašnjeg trenutka (kao što djed u priči Putnici ima utopijsku sliku Celja, iako ga posmatra iz trenutka sadašnjosti, to je ipak topos prošlog života). Život koji likovi pokušavaju pronaći u pukotinama puta, u skretanju sa ceste, jeste mjesto koje je nemoguće doseći; a život je uvijek negdje drugdje.
