(Istorija Sic!a na kratke staze 2009 – 2015)

Jučer je stigla depeša da se ponovo nakon dvije godine okupimo na kongres sic!ovaca, stvar je bila neodložna. Izgleda da će taj važni sastanak pohoditi neka dvojica kulturtreger činovnika iz Evropske Unije, sa aktovkama. Pismo koje su uputili puno je brige i blagonaklonosti, oni očekuju da se mi uključimo u javni prostor i opet pomognemo našu zemlju. Koji će to biti put da je tako spašavamo, u šest godina postojanja, ni sam ne znam, ali možda znaju oni. Mislim to jutro, sigurno će se pričati nešto oko angažmana i etičke odgovornosti, znači moglo bi i biti nekih novaca. Spremam se dugo i brižljivo, cijelo ljeto nisam kročio u grad, morao sam zato produžiti jutarnji ritual ležanja u sunčanim banjama, ispod jednog drvoreda kod moje kuće, koso od grada, kao na ladanju.

Pjesnik Kijevski, koga usput srećem, žali se što ćemo opet morati uzimati neke novce. Kad sam se upoznali, nijedan broj časopisa tada još nije bio odštampan, bio je sumnjičav da bi se mogao obogatiti, ako nam se priključi. Previše se sumnjivih tipova, govorio je, tada motalo oko vas. U to vrijeme kad smo se našli, bio je upravo objavio svoju drugu knjigu, sastavljanu na raznim gradilištima, bio je on već tada radnik, tek ponekad je sebe oslovljao kao pjesnika.

 Odmetnuvši se kao neki dvadesetogodišnji Rembo iz srca bošnjačke književnosti, otišavši tako iz neke izdavačke kuće u kojoj se kalila bošnjačka književnosti, nakon prve knjige koje se kasnije odrekao, on se sedam godina povlačio po bauštelima, mi smo tada govorili da je Kijevski pola grada digao iz pepela, dok smo šetali, svaki čas nam je pokazivao koji krov postavljao, koju fasadu je ofarbao. Ono što smo mi o bošnjačkoj književnosti samo čitali sa papira, Kijevski je vidio svojim očima na licu mjesta, kad je nastajalo. Kao dvadesetsedmogodišnjak, on se onda ukazao, kao utvara, na fakultetu, da vidi šta su u međuvremenu na obnovi zemlje uradili intelektualci.

Tog dana kad smo prvi put sjeli, meni je izletilo da mi planiramo dobro ostrugati našu književnosti, zatim uzeti hoblu i nanovo je izgletovati, sve to moramo uraditi brzo, kao kad se unosi materijal prije kiše. Tek tada je obratio pažnju na mene, pitao otkud znam za hoblu, rekao sam mu da sam već četvrto ljeto molerisao preko raspusta. Pitao me znam li postavljati rigips, nisam to umio, vršio sam samo radove krečenja i gletovanja, rekao sam skromno, on je bio sumnjičav, nije bio zadovoljan odgovorom, ali ipak me uzeo tu za jedinog dostojnog sagovornika. Tako je pristao napisati i jedan tekst za prvi broj našeg časopisa.

Sjećam se da smo tada imali velike planove s našom literaturom. Kad smo objavili prvi broj, razbježali smo se na sve strane naše zemlje, nismo se vidjeli dva mjeseca, bojali smo se eksplozije, mislio sam da će nas sve jedno jutro pohapsiti. Zvali su me nepoznati brojevi, novinari su se raspitivali o projektu, ja bih počinjao isprekidano pričati, gubio sam dah i pucale su rečenice, nisam ništa čuo, bio je to pogrešan broj, dobili su krivo lice, veza se prekidala, kao da me izbacuje baterija. Kad bi mi prišli na promociji, počeo bih govoriti na staroslavenskom, pravio sam se da to nisam ja.

Kijevski je kasnije bio zadovoljan, a Mađioničar – još jedan član te prve generacije sicovaca – volio je razgovarati sa novinarima, sjedio je s njima satima, objašnjavao im naš projekat do u tančine, govorio je sve što bi mu napamet palo, samo ja poslije nisam znao pišemo li mi za neki sufijski magazin koji će masovno spasiti duše mladih studenata, borbom prsa u prsa, kad podivljaju hipici. Zovem ga Mađioničarem, zato što je novinarima jednom izjavio, da nema ambiciju ničim se baviti i ništa raditi, da ga ne interesuju nikakvi projekti, a za život namjerava zarađivati kao mađioničar. Mađioničar je tih godina bio majstor zavitlavanja, neki su ga zvali i Prorok.

Koncept je, kažem, predviđao čišćenje književnih prilika. Tada smo znali noći i noći presjediti, sa i po deset ljudi, sve dok ne svane. Četiri godine kasnije odustali smo od toga, postalo je dosadno, ljudi su bezveze pali kao žrtve tog bespotrebnog napora, to ničemu nije služilo. Pet godina kasnije nismo se više ni sjećali u ime čega smo ono tu književnost kritikovali. Šestu godinu nakon toga, tačno u ljeto, ja sam koso od grada, počeo mjeriti samo jedan kut pod kojim pada jedna zraka ne znam kojeg dana, tri četvrtine nakon podneva, i počeo sam razmišljati o doktoratu iz rasapa, sve to nakon što izvadim brvno iz svoga oka. Tog ljeta ja sam počeo pratiti treninge Famosa, imao sam želju da pomognem stručnom štabu da uvedemo taj klub u Prvu ligu Federacije.

Neki su kasnije rekli, i ti evrounijski činovnici su rekli, da okrećemo leđa od stvari, kojima se mogu pomjeriti brda u društvu. Ja sam mislio da je konačno sve objavljeno i napisano, da se ne mora više ništa. Literatura je postala smiješna stvar, ona je suviše nedostatna i premalena. Kriterija koje smo zadavali drugima u tim prvim godinama borbe, nismo kasnije ni upamtili. Bilo mi je žao ljudi, pisaca, intelektualaca, koji su pali bespotrebno. Uzalud su onoliko provjeravali svoje pridjeve, ispitivali metafore i poređenja, bojali se da im se negdje klauze nisu posudarale do besmisla. Ovog ljeta, kad smo sjeli s tim ljudima, činovnicima koji su htjeli samo pomoći, ja sam uhvatio sebe da se sjećam samo pola starog principa, kao fraze, bio sam u međuvremenu sasvim oglupio. Da smo rekli samo pola riječi, šta ćemo uraditi za boljitak, ljudi bi nam dali pare, koliko hoćemo, samo da napišemo koliko.

Bilo mi je tog ljeta pomalo žao i bošnjačke književnosti, što smo onoliko nasrtali na nju, kao da joj branimo pravo na postojanje. Gajio sam još jedino gnušanje prema njezinim činovnicima, koji su se onda, prije šest ljeta, bili prepali, kad smo nasrnuli na nju, kao da će i oni sami nestati sa njenim iščeznućem. Udaljivši se od svega nedavno, pogledavši kroz dalekozor sa svoga prozora na te dvadesetogodišnjake, dvadesetdvogodišnjake, koji su samo nešto švrljali, pitao sam se je li to stvarno to čega su se oni tada uplašili, toliko da te mudonje svaki dan pozivaju u kabinete i prijete da će ostati bez igdje ičega. Jedan mladi pjesnik, iz naših redova, predlagao mi je da jedno jutro na odsjek, gdje se brani bošnjačka književnost, samo utrčimo sa papirnim zmajem, da proslavimo što je ta književnost unatoč svemu preživjela.

Rekoh, bio je to ispočetka jedan borben koncept. Mi smo željeli po-etički istraživati i djelovati. Da nas je neko vidio prije šest godina, rekao bi, ovi momci će biti predsjednici kosmosa. Ja tada uopšte nisam želio sjediti s nacionalistima, kad bih čuo neku nacionalističku opačinu, momentano bih ustajao iza stola i odlazio prošetati, da se pravilno izjasnim o izazovima epohe. Kasnije sam vidio da ima finih ljudi i među nacionalistima, šta fali podržati čovjeka i porazgovarati, i to je za ljude, ima jutara kad se i sam osjećam kao nacionalista, u nekim dijelovima tijela, posebno ako su jutra sunčana. Svako je nacionalista na svoj način. Pogotovo su bili zanimljivi predstavnici jednog turskog investitora, mecene, koji nas je plaćao da nanovo napišemo istoriju bošnjačke književnosti, nisu bili zadovoljni postojećom. Šteta što na kraju od toga nije bilo ništa, ja sam bio zaboravio bosanski pravopis, ni ostali se nisu najbolje sjećali, svi su imali tog ljeta prečih obaveza, liječio sam se tada šesnaestosatnim turama spavanja. Kad bih se probudio, u prvi mah nisam znao ni ko sam.

Pet godina kasnije, u vrijeme protesta i plenuma, održavale su se u obližnjoj kafani velike gozbe, imali smo tada odnekud para, jelo se, pilo i pjevalo, i na dug, nikom nije padalo na pamet da se pomakne, svaki put smo zakasnili. Bili smo nekim čudom, pet godina ranije, svi pali u uvjerenje, kao u nesvijest, da smo mi ti koji će nadvladati neke koncepte u glavama u ljudi, da se pobijedi nacionalizam i rat nikada ne ponovi. Bili smo tada spremni žrtvovati sve, ostati bez igdje ičega, udariti na koga god treba. Bilo je, doista, dosadno na tome fakultetu, to je posljednje mjesto na koje trebaju ići oni koje interesuje književnost, ne znam više ko to upisuje, mada mi se čini, da se nismo tada i tamo našli, niko od sic!ovaca se nikada ne bi ni sreo. Teško bi bilo naći nekoga za popričati, Kijevski se tu zadržao do posljednjeg ispita, sve je pomno izučio, koliko je bio oduševljen, otišao je onda u neko preduzeće postavljati prozore, a kasnije je u jednoj sigurnosnoj agenciji obezbjeđivao benzinske pumpe. Bolje bi bilo, ustvari, da smo tih prvih godina redovno spavali.

Mislim da je u ekrazantnosti našeg temperamenta i borbenosti koncepta svoj doprinos dao i izvjesni Gligor, divlja svinja, o kojoj nam je pričao upravo naš drug Kijevski. Neki njegov prijatelj, neka se za ovu prigodu zove Eumej, kupio je u Republici Srpskoj divlju svinju, kojoj je dao ime Gligor, kao da ne vjeruje da nešto tako opako može biti žensko. Napravio je tor negdje na obroncima Bjelašnice i tu su ispit polagali mladi lovački psi, Eumej je to lijepo naplaćivao. Oni psi koji bi Gligora zaganjali kad ih ubace u tor, na njih se za lov moglo računati. Drugi su, kad bi vidjeli Gligora, narogušenog, kad zareži, počinjali bježati i skičati.

Gligor je ubrzo postao mjerna jedinica našeg intelektualnog života. Naprimjer, ide razgovor: – Jesi čitao knjigu našeg najdisidentskijeg teoretičara? – Jesam, dobar je, ali znaš šta bi rekao Eumej da ga ubace u tor. – Šta? – Vadi ga brzo, poderaće ga Gligor! U jednom pogodnom momentu tog dana dok smo vodili razgovor s našim europskim činovnicima, Kijevski je iskoristio priliku da se nagne i tiho mi kaže: – Vidiš, Sokoloviću, ovog aktivistu u zelenoj majici? Znaš šta bi bilo kad bismo ga sad ubacili kod Gligora? Samo bi se čulo: Iiii-iiii-iiii-iiii-iiii – zaskičao je pred tom gospodom. – Znam, Kijevski, kažem, bilo bi opet, vadi ga, poderaće ga Gligor.

Ja sada imam fiziološki manir u tumačenju stvarnosti, naučio sam da se do dvadeset i pete godine plovi na cunamiju testesterona, zato smo tih godina mislili da je euforija sve i da treba sve zgromiti. Otud onoliko borbe i gušanja, tako je to valjda u svakoj generaciji. Redovno sam izjutra klao kolibre smirenja u ime ekstaze. Kasnije se do tridesete može bezbrižno lebdjeti kad se već tako isplovi, kad se ta bujica počne smirivati, ko ne napravi do tada nešto, neće nikada ni napraviti, nema više vremena. Ja sam uvijek mislio da ću živjeti do tridesete, očekivao sam da rat, apokalipsa ili bolest počne u ljeto 2013, da traje tri godine i da nakon toga padnem kao lijepa žrtva rata ili mira, a sada se već dvije godine dosađujem i ne znam kamo se djenuti, jer sam završio sve što sam trebao. Samo mi nije bilo jasno kako to da neke tako rijetko obuzima taj stvaralački hormon testesterona, da nikada na njemu ni zaplove, ili kako je moguće da mene, sa dvadeset osam, kad sam već na samrti, redovno obuzima ta unutarnja snaga kada po dvije noći uzastopno ne spavam i kujem planove za narednih deset godina. To malo uzdrmava moje novo fiziološko stanovište, možda i nisam normalan.

Ja sam bio napisao i sa dvadeset i sedam objavio jedan roman, u kome glavni lik umire u svakom poglavlju. Međutim, radi se o tome da je to unutarnja povijest, da glavni lik koji je pripovjedač inscenira svoju smrt, kao da se cijeli svijet ruši, opisujući svoju sahranu svaki čas, u paranoičkom delirijumu, da se spasi, tretirajući često sebe i u drugom i u trećem licu. Samo je jednom kritičaru uspjelo shvatiti da je u pitanju inscenacija, da se junak samo tako osjeća, kasnije mi je to i rekao i objasnio uživo, ali i on je u svojoj kritici napisao da je to roman o smrti mladog pjesnika, pa sam onda o tom romanu u dva intervjua i ja sam govorio kao da taj glavni lik stvarno umire, šta ima veze, važno je biti komunikativan, ne znam ni ja umire li ili ne umire, koga se to tiče, može se ovako i onako govoriti, ko da bi nešto bolje bilo da je drugačije. Ne shvatam ljude koji takvim sitnicama daju na važnosti.

Treba imati u vidu jednu stvar, kad nas pitaju zašto smo toliko o nečemu pisali, na početku. Godine 2009. ili 2010. neke stvari nisu bile jasne u literaturi i kritici kao što jasne sada, 2015. Ne treba zaboraviti da smo mi dotada imali deceniju i po (uglavnom) isprazno angažovane književnosti, i nacionalističkih sočinenija, što kod nas nije bilo osviješteno. Bila je prisutna jedna misao koja se i dvijehiljaditih još uvijek iščuđavala nad tim kako je moguće da Nikola Koljević postane nacionalista, kao da on dotada ništa nacionalističko nije napisao, a Nogina poezija je i 2000. godine mogla biti antologijska. Sada o tome govore, kao da to nije normalno, i oni koji su učestvovali u svemu tome, sreća da im je sada teže lažno se predstavljati.

Eto, ko ne vjeruje da je tako bilo 2010., vjerujem da ima povjesničara, neka se vrati u te godine, pa neka provjeri kako se o nekim stvarima tada pisalo, slijepo, burgijajući poststrukturalističkim žargonom, i neka sve onda vrati u ovaj kontekst, možda pomisli da je ta djelatnost oko časopisa Sic! ostavila nekog traga. – No nije to to o čemu govorim, nevažno, mi smo pretekli same sebe, i izgubili trku sa samim sobom.

Imamovića (zovem ga pravim imenom na njegov zahtjev) sam sreo negdje početkom 2010. godine, kao devetnaestogodišnjeg. Postojali smo već pola godine, bili smo već poznati. Taj mladić stajao je negdje na hodniku fakulteta, i usput bi mi rekao ponešto o literaturi, novo, neobično, to je bilo prvi put da čujem u toj zgradi nešto novo, bio je drugačiji od nas, ja sam želio da što prije nešto napiše, da vidim ko je i šta misli. Patio sam tada od neke bolesti koja me tjerala da požurujem sve oko sebe, da se izraze što prije, da se izjasne o gorućim pitanjima, vjerovao sam još uvijek da smo jedni drugima presudno zanimljivi, tada bi se svako od nas žrtvovao za onog drugog, pogotovo ako bi zatrebalo krvi, znali smo jedan drugom svaki redak, sada me se ti prijatelji i ono što oni pišu toliko i ne tiče, kao ni ja njih. Imamovića sam svaki dan zasretao i nagovarao da propiše, sa svojih devetnaest godina me sjetio moje smrtnosti, bio sam već tada zašao u godine, sa punih dvadeset i tri. Kasnije će mi reći da sam ja kriv za njegov sunovrat, što sam ga nagovorio da počne pisati. Mladi Imamović je tada odugovlačio, nije želio propjevati dok se sasvim ne podrugojači, u odnosu na nas, kupio je sve knjige što je našao po buvljacima, odvukao ih u svoj stan, sakrio se i sve ih pročitao ne izlazeći nekoliko mjeseci.

Kad je izašao, počeo je govoriti i pisati neobično, svi su dolazili da ga vide. Mene su svi počeli pitati samo za Imamovića. Uzeli smo se takmičiti ko je više knjiga pročitao od juče, odustao sam, kad me je svaki dan, počeo zaustavljati na hodniku i pokazivati stranice i stranice akribično ispisanih bilježaka, nije više bilo važno samo pročitati knjigu. Unio je neku novu skalu u našu euforiju, otvorio nam oči za nijanse, da je to možda sve tako kao što mi kažemo, ali i da ne mora tako biti svaki put, i ako nije tako baš uvijek, to ne mora značiti da nije tako. Čudili smo se pred tom dijalektikom o kojoj je govorio, mi smo dotad htjeli proći kroz zid, i počeli smo ponavljati u sebi te riječi. Mi dotad za sve to nismo bili ni čuli, da se može, a i ne mora. Znali smo počesto, u prve četiri godine, i po dvanaest sati sjediti dok ne bismo pretresli izvjesna pitanja, kasnije smo jedan drugom dosadili, kad je već sva književnost bila opisana, jednom umalo nismo na glavu pali. Mladi glupaci, i neki profesori, su mi se žalili uvijek na Imamovića, kako je prijek i otrovan, kako samo voli vrijeđati, ja sam znao da je to jedan od najuviđavnijih ljudi, s kojim se uvijek treba posavjetovati.

Kako je Imamović počeo glagoljati sve neobičnije, meni se učinilo, nakon tri godine, da on treba preuzeti tu glavnu riječ, da će sve to biti zanimljivije ljudima, ja sam se već počeo tada pripremati za onaj svijet. Koristio sam svoju posljednju priliku da ostanem jednak sebi, da se ne počnem prezivati, naprimjer, Sic!olović, prije smrti. Pet godina kasnije, u dijalektičkoj igri, svi smo bili preživjeli, niko nije bio uhapšen, postalo je dopustivo ono zbog čega bismo prije padali u nesvijest, Imamović se počeo baviti političkim idejama, vješto, na naše uveseljenje, mogao je balansirati na onome konopcu s kojeg bi drugi pale strmoglavce, mjesecima. Objašnjavao bi do u tančine određene političke pozicije, a kada bismo pitali šta on o tome misli, otpovrnuo bi da se ozbiljan čovjek ne bi trebao baviti takvim glupostima. Ljudi ga u politici nisu mogli uhvatiti ni za glavu ni za rep, obezbjeđivao je tako svoj dohodak. Radio je danima na finansijskoj stabilizaciji Sic!a, onda bi sve to porušio za dva dana i rekao nam da opet nemamo ništa. S tim ljudima koji su nam obećavali novce prestao bi se i pozdravljati.

Kijevski je, sjetno, uvijek govorio o prvoj fazi Sic!a, kad se borilo i bilo čisto kao meleč, i isticao da nam je, za Imamovićeve vladavine, sve postalo svejedno, da sve nekako i jeste i nije. Stalno se raspitivao o njemu, kad su se prestali viđati, jer pjesniku ne dostoji da se sastaje s jednim homo politicusom, potičući nas da ga spasimo, da vodimo računa o njemu, prije nego se strovali sasvim u politiku. Možda bi bilo dobro i da ga ubijemo, prije nego se kompromitira. Ja sam se radovao, ako on i završi u politici, imaćemo najvještijeg jezičkog manipulatora, trik majstora, koji ne vjeruje više ni u šta i spreman je sve prokockati za jedan dan. Bilo bi to luđe nego kad je jednog pedesetogodišnjeg pisca početnika uvjerio da ćemo mi uskoro preuzeti javni prostor, nakon što je on toliko navaljivao da to uradimo.

Meni se smiju kad kažem da je šest godina ogroman period, nema šta se nije izdešavalo, ja više ne prepoznajem sebe. Niko ne vjeruje da se u šest godina neke stvari u jednoj literaturi mogu stubokom promijeniti. Istina, ja imam taj koncept da se svakih šest mjeseci mora presvući koža. Za dvije godine se promijeni i svaka ćelija u tijelu, postaneš sasvim nov, to je fiziološki. Dok je Imamović koristio svoju mogućnost da stalno bude i ovdje i ondje, da prelazi iz prijekosti u uviđavnost, iz prezira književnosti u estetički delirijum, ili iz angažmana u dezangažman (nekoliko puta je pohodio i onaj plenum kao obični posmatrač), ja sam uhvatio posljednji tramvaj da odem na kraj popriličnog rasapa, dole među platane, literatura me interesovala sve slabije, u društvu nisam znao šta se zbiva. Sve više sam stvari zaboravljao, Imamović mi je jednom rekao da sam sasvim posenilio. Neki dan mi je nakon dugo vremena zazvonio mobitel, bila je neka novinarka, predstavila se, ja sam se ushitio i zamolio da pričeka trenutak, Imamović mi je rekao kasnije da sam onda samo pritisnuo ono dugme sa crvenom slušalicom i vratio telefon u džep. Nije bilo lako postići da me ne zna niko, i da ja ne znam nikoga. Teško je steći lice, makar u obrisima, u literaturi, još teže ostati bez njega. U međuvremenu je valjalo prevrednovati naš literarni svijet.

Prve četiri godine smo poduzimali ture, putovali svuda tamo gdje se govorio naš jezik. Nosali smo prazne flaše, lenir i trokut, polomljena ogledala, padali u nesvijest, mjerili odsjaje uživo pred publikumom, samo da dokažemo da bošnjačka književnost ne postoji, da ništa ne postoji u literaturi, prije nas. Pjesnik Kljuno (zovem ga pravim imenom, jer se pojavljuje kao lik na kraju jedne proze istoimenog pisca), u pauzama ili poslije promocija, ne progovara nikad ni riječi, govorenje se po njemu ne uklapa u dobre manire, nego svaki čas vadi svoj leptir-nož iz tašne, okreće ga vješto oko ruke i ćutke vraća nazad u torbu, pred začuđenim gledaocima, kad god neko pomene ime nekog književnog protivnika.

Moram reći da je bilo momenata kad se sve otimalo kontroli, kao naprimjer onog jutra kad nam izbacivači upadaju u hostelsku sobu, nalaze nas sanjive i iznemogle, raspituju se o sinoćnom neredu, kad se jedan od nas bio obeznanio i nestao. Prije toga je nakupio sve u hostelu što se moglo ponijeti i prenio u svoju sobu, kao vjeverica koja se sprema za rat. Osvanuli su ujutro svuda po sobi kišobrani, vješalice, flaše, čaše, pizze, kape i rukavice. Sjećam se da je u jednom trenutku samo iščeznuo, recepcionerka je htjela zvati policiju, tražila njegove ime, da ga mogu naći. Kljuno je prišao i najnormalnije raportirao njegovo ime: – Alen Alenijevič Elijevski. Našli smo ga kasnije na posljednjem spratu, držao je na jidišu nekim Poljacima predavanje o opsadi Sarajeva, tako da ga nisu smjeli istjerati iz sobe. – Jebote, ja mislio sad će nam kosti polomiti, kad ovo neki retoričari – kaže Kljuno za izbacivače, ujutro, kad smo ih se uspjeli verbalnim trikovima osloboditi, stvarno ih uvjerivši da se mi prošle noći i ne sjećamo.

Na putovanjima Mađioničar upoznaje razne ljude s kojima razgovara satima, tako da im ništa ne kaže, s njima kasnije prijateljuje godinama. Ja se uvijek upirem da se nešto dogodi i da se vratim drugačiji, i u to ime ne sklapam ni oka. Imamović ne voli putovati, ali čim mi sjednemo u autobus, on se pokaje što nije krenuo, počne nam slati poruke i prijetiti da će pročitati pola svjetske književnosti, dok se vratimo, a na kraju ispadne da je još jednom obišao sve kafane. Kijevski se nekoliko puta svaki put sretne sa samim sobom, na tim putovanjima, pa ulazi s nama tako jedne zore, u neku kuću u Zrenjaninu, umorni smo od cjelonoćnog dubljenja na glavi, ugleda sebe u ogledalu na hodniku, skida kapu, prolazi rukom preko svoje glave i bodro pozdravi sebe, kao da se nije dugo vidio: – Ooo, pa gdje si ti, Kijevski?

Najluđa scena desila se kad smo sjedili s jednim teoretičarom marksistom, on je pored nas držao tribinu, govorio je tako nadahnuto da smo do članaka bili potonuli u beton, sjedeći na stolicama, umalo se kasnije nismo isklali među sobom koliko je bilo zanimljivo. Gledali smo ga kako tuši nekog matematičara tačno četrdeset i pet minuta, čovjek je na kraju otrčao od njega. Marksista je jedino u Mađioničaru našao odličnog sagovornika, on ga je mogao pomno slušati satima, i na izlasku, dok su šetali ispred nas, Mađioničaru osvetniku je uspjelo da ga uvjeri da je onaj matematičar zapravo utušio njega, i taj mladić markista, ogrešujući se o empriju iz nekog razloga koji mi nije poznat do danas, povjerovao je u to.

 – Vidim ja, kaže njemu Mađioničar, ti samo prevrćeš očima, a on samo priča li priča, i ne zna za dosta. Marksista se slaže i več počinje objašnjavati kako matematičar nije dobro shvatio matem kao događaj istine, i samo se usput osvrne na nas, i pita Mađioničara šta je nama, jer mi za njima (ne hodamo nego) pužemo od smijeha. – Što se oni ovoliko smiju? – pita taj Badju. – Ma pjano je to, moj Bakunjine – kaže mu Mađioničar. Dobro je samo da mu nije objasnio kako ga je te večeri udavio riječima Kljuno. Mislim da se marksista s Mađioničarem i danas nalazi na čaju i kolačima, Mađioničar ga redovno sasluša, ćaskajući s njim satima o svim tim ekonomskim teorijama. Ko Mađioničara ne zna dobro, lako se s njim zapriča i zanese.

 Toga dana, dok sjedimo s tim blagonaklonim ljudima, činovnicima iz Brisela, meni nikako da naumpadne nešto da kažem pametno. Svako druženje s novim ljudima je inače protiv mojih moralnih principa, tako da sam i prema ovim bio sumnjičav. Vidim da Imamović navodi vodu na naš mlin koji ne radi mjesecima, da nam daju neke pare prije nego i počnemo pisati (a da ih onda nikad više ne vidimo). Kljuno, kao i obično, nije imao prigovora. Mađioničar je održao jedno brilijantno predavanje o dva tipa evropskog romana, po Bahtinu, samo sada iz orijentalno-islamske perspektive. Kijevski im tiho predlaže da prvo prođu test kod Gligora: ako polože, može saradnja.

Uzevši tog dana sve to u obzir, gledajući sve to što se dešavalo, pitan o svemu da se izjasnim, sve to nad čime se razbijalo glavu šest godina, o svim tim piscima, o svim tendencijama, o stanju naše literature dvadeset godinama nakon rata, o situaciji u našoj zemlji, u našim dušama, o budućnosti nacionalnih odnosa, o predupređenju novih ratova, ja sam tim ljudima, na sve to, mogao samo ponuditi da ih podučim trikovima šaptača činčilama i da zajedno nađemo farsu sa svijećom u ruci. To bi nam pomoglo da pomaknemo očima sunčane zidove i prekosutra utrčimo na poprište bolje sutrašnjice.

Ne znam, ne sjećam se, neću, ne vidim, ne mogu, ne interesuje me, nisam više ja, ne osjećam. – No nisam ništa govorio, u ćutanju je sigurnost, što kaže Kljuno. Mjesecima sam već vježbao nemar i opuštenost, izliječio sam se od svakog stava i riješio znanja, dvije trećine svojih knjiga sam prodao i razdijelio. Ispričao sam samo kako sam poznavao jednog pisca, pozdravljali smo se redovno, onda smo analizirali neku knjigu, on se prestao pozdravljati, tek onda su mi rekli da je on ustvari napisao tu knjigu. Jednog profesora, zanimljivog čovjeka i odličnog druga, koji je bezrazložno samog sebe svodio samo na svoje djelo, kad mu je neko isjekao knjigu kao mokraćni mjehur, britvama logike, sanjao sam redovno, stuženog, kako sjedi za nekim kafanskim stolom, ja mu priđem, stavim ruku na rame i kažem: – Jebiga, izvini. Tako završava svaka književna borba. Sve je to bilo bespotrebno.

Sjetio sam se savjeta našeg profesora Veleza de Nenye, svi su godinama mislili da on diriguje nekim napadima, što je bilo smiješno, jer bio je to najodmjereniji čovjek, koji nas je stalno pozivao na trezvenost i mjeru, spasio nas je tako nekih većih problema. On je tražio argumente tamo i gdje nije trebalo, dok se svaki skok ne obeshrabri, njega bi neke analize uznemirile više nego nas same, koje smo protiv tih moćnih ljudi pisali. Dvojica mojih drugova sa studija, koji su također igrali u toj prvoj postavi Sic!a, izašli su iz literature na vrijeme, pomogli su u tim prvim godinama koliko su mogli, dali su onaj početni eksplozivni impuls, sjetio sam se kako su me upozoravali da ćemo propasti, ako tako nastavimo. – Ti igraš kao da smo u logoru, govorili su. To nas nigdje neće odvesti, umalo nisam sve upropastio. Jesmo li bili dovoljno ludi da već tada pristanemo na propast? – Vidim druga Kuzmu, jednog od njih, kako otvara kapiju svoje vile i ulazi u dvorište u novom bemveu, on je valerijevsko-mallarmeovski stil (koji smo prije svi dosezali) jedini od nas proveo u stvarnosti.

Nasukanom na Braču, u avgustu 2014., pet godina nakon što je počela borba, otkrilo mi se da se tako lako može biti drugi, da nevjerovatno jednostavno preregistrirati, tako da se nema ništa sa prošlim sobom i starim preokupacijama, kao da nikada nisu ni postojali. Bilo je tako lako otići, izmigoljiti, promijeniti se, udaljiti se tamo gdje niko od tvojih nije kročio, postati nepoznat, da su postali smiješni svi oni koji razbijaju glavu o zidove, kao da sutra počinje rat. Ne treba se ni s čim poistovjećivati, sve staro je trebalo potpaliti. Meni se činilo da sve te prijašnje ljude više i ne poznajem, prošle groznice me se nisu ticale. Odatle se moglo na sve strane svijeta, trebalo je dakako nečim i platiti taj osjećaj, šteta što sam se morao vratiti u kotlinu. Rat će možda biti, možda i neće, ako će i biti, treba se umiti prije nego se uputi na miting promjene. Ako već neko ima želju da pokrene novi rat, neka se prvo dobro uvjeri u mir, da budemo sigurni kad počne rat. Da nije rata uostalom, planine nikada ne bi pokazala svoja bedra.

Ja sam se uskoro dao sav u to da izučim kako se izlazi iz literature. Kad bi mi ponudili da objavim neku knjigu, pristao bih, onda bih odugovlačio mjesecima, dok im ne ponudim neku drugu bolju, da kupim tako još nekoliko mjeseci, tako ću do kraja života, kao da imam trideset knjiga spremno. Kad se skupi dovoljno reakcija, negativnih, prema mogućim tekstovima, ja kažem da te knjige neće ni biti, nema potrebe za negodovanjem. Ne sjećam se da smo išta uradili da imamo publiku, otkud ona. Uvijek smo jedan drugom ismijavali ambiciju, kad bi neko od nas poželio da objavi knjigu. Ako mi neko ponudi da budem u žiriju, odbiću zato što hoću da pošaljem na konkurs i svoje djelo, onima kojima budu pitali hoću li slati svoje djelo, reći ću da neću, zato što sam ove godine u žiriju za nagradu. To nije lako, uopšte.

Ako se uopšte nastavi pisati, trebalo bi se naučiti pisati tako da se ne govori o sebi, nego o nekom s kim nemaš veze nikakve, koji te se i ne tiče toliko, smiješno je pisanjem rješavati probleme bez kojih ne možeš nastaviti živjeti, treba pisati o drugima šale radi, igre radi, protiv dosade, nemarno, ravnodušno. Svako ubjeđenje je nepogoda, a spavanje je početak pravog mišljenja. Sada, kad treba sastaviti novi broj Sic!a, tekstove je dobro skockati od prvog što je pod rukom, od tri lista bilježaka, napraviti što se da napraviti za jedno veče, i od onoga što se noćas sanjalo. Najbolje nemati nikakvih ambicija, biti nezainteresovan, sklon padovima i kolebanju, sve to biti, a tražiti lakoću, omamu i rasap. Rekao sam, ništa od tog raspoloženja ne bi moglo biti da se stvarno ne dobije onih nekoliko stoja mjesečno, kad bih imao platu 1000 maraka, stvarno ne bih znao šta s tim parama, mislim da bih sebi morao kupiti još dva stana. Zato šest punih godina nisam htio naći ozbiljan posao, radio sam samo kao mađioničar.

U posljednje vrijeme jedino sam se etički uznemirio, kad su nedavno mještani probili ogradu i pustili Gligora da pobjegne, iskoristio sam tada priliku da se javno izrazim svoje gnušanje i prezir prema takvom načinu uzvraćanja na jedan od najčišćih i najbezinteresnijih činova koje je čovjek sposoban da ostvari u doba opšteg raspada vrijednosti i moralnog posrtanja. Sreća da je Eumej pripitomio Gligora, pa se sam vratio, idući lagano za njim kao kuče. Ništa se nije radilo mjesecima, cijelu godinu, i to je bilo odlično. Ti mladići o kojima se pričalo da će biti imperatori u našoj književnosti, postali su u posljednje vrijeme majstori PES-a, klikera, i školica. Prije smo objavljivali tekstove čim svane, sada mjesecima stoje na desktopu, svejedno je hoće li biti objavljeni ili ne. – Kad džematlije Eumeja počnu optuživati što njihov mujezin drži krmka, on izvadi papir i kaže imam napismeno, ja sam luuuud, ja sam luuuuuud. Gligor je najveći nadrealista trenutno u našoj literaturi, veći i od sic!ovaca.

Bilo je slučajeva, da su sic!u spočitavali vezu sa nadrealistima, ponajprije Ristićem, ne kažem, bilo je tu tona sličnog, međutim, niko nije primijetio razliku, da su nadrealisti, vremenom, pomislili da se život sam od sebe izgrađuje, da se komponuje kao harmonično djelo, unaprijed smišljeno, komponovano kao slika, s protičućim vremenom kao muzikom, nadrealiste je sve počelo više da tišti društvo, oni su bili u njemu, društvo je bilo u njima, počelo im je smetati kao bolesna jetra, boleći ih sve oštrijim i preciznijim bolom, i oni su zato, sve više i sve jače, počinjali da to društvo čuju, da ga osjete, da ga liječe, da bi se i život mogao bez problema sklopiti. Sicovci su vremenom počeli osjećati samo svoju slezenu, nije ih više boljela tranziciona nepravda, pogotovo kad je sve prslo, kad je armatura stvarnosti probila na sve strane, kad su popustile ruševine, ko će liječiti razvaline, kad se više tu nije moglo više ništa objasniti, osim da se malo prožonglira krhotinama i nasmije nakaznim spojevima, u međuvremenu. Teško me više išta može dotaći, u svakoj tragediji tražim smiješniju stranu, interesuju me samo registri koji bi mogli raspjevati nesreću.

Neki pisac je bio presretan što je pisac, njim samim. Drugi je vjerovao da riječi imaju magiju, i tražio malo koristi za knjigu i za sebe samog. Četvrti je vjerovao da je literatura suštinski izraz naše ljudskosti. Treći je pravio brodiće od nečijih stihova i poslao ih niz rijeku da je čitaju dobri ljudi. Literatura će biti odlična stvar, kad konačno prestane postojati, kad bude zaboravljena. Piscima država ne bi trebala davati ni marke, njihov posao je beskoristan u svakom pogledu i institucija se ne bi trebao ticati. Svi smo našli druge poslove, kao da niko ne želi biti automat, niko nije postao po zanimanju pisac, ne samo zbog toga što je to smiješan posao, nego zato što bi u suprotnom Kijevski pustio Gligora na nas. Ako je recimo noćas usnijem neku angažovanu pjesnikinju, u čitavom nizu različitih poza, jesam li ja etički odgovoran da već sutra to opišem sa najvećim mogućim brojem detalja. Mislim da je bacanje papira kroz prozor, svaki radni dan, trenutno najveći doprinos za literaturu.

Prije šest godina vjerovao sam da pisanjem možemo spasiti zemlju. Četiri godine kasnije sam vidio da nemam vremena. Dvije godine prije toga sam izlazio na megdan s Gligorom, a tri godine kasnije sam otišao da se upoznam s tom plemenitom životinjom. Prije godinu dana počeo sam spajati besmislice, i našao spas u snovima i halucinacijama, postavši konačno realan. Ne čitam ništa osim dadaista, ponekog nadrealiste, erotikona, satiričara i ludista. Mislim da niko živ ne bi mogao sastaviti djelo od tih fragmenata iz proteklih šest godina, išlo se u ovom i u onom smjeru, tjeralo i tamo i ovamo, kao da se vozi biciklo. Prije neki mjesec shvatio sam da me više ne interesuje rastrojstvo ni mračne ekstaze, bolje je dubiti na glavi i bušiti balone svaki drugi dan, a nije loše ni igrati klikera i picigena u parku.

 Čuo sam da smatraju pisca mladim do trideset i pete, što možda i nije čudno, meni je među sicovcima, sa punih dvadeset i osam, uspjelo već postati veteran, koji može igrati tek ponekad, revijalno, a da uopšte ne bude pisac. Moj glavni poetički cilj je sad potpisati neki ugovor, raditi u kancelariji osam sati, postati šraf u ovom režimu, izvidao sam se od svih rastrojstava i fućka mi se za umjetnost, ne pijem više ništa osim konjaka, preporučujem se svim poslodavcima. Nema potrebe biti kritičar ili revolucionar, pogotovo ako se pokaže na vrijeme da se zna, dosadi i to vremenom, šest godina je previše baciti na to. Sljedeći mjesec ću se sasvim riješiti mađioničarskih poslova i predosjećaja novog rata, spremiti tromblone u futrolu, izliječiti gonoreju opreza limunadom i pribaviti prsten za rješenje svih genitalnih katastrofa. Meni je sad bitno da redovno pijem vode i naučim zviždati.

Mislim da se ne mora više pisati. Može se pisati, a i ne mora, rekao bi Imamović, a što se ne bi pisalo, ako se već ne mora. To je neprobojni krug, on je najveći pesimista od sviju nas, a godinama smo se takmičili ko će smisliti defetističniji koncept. Mi smo se svi na ovaj ili onaj način izvukli iz literature, uspjelo nam je ne biti piscima, pošlo nam je za rukom da se spasimo, jedino je Kijevski ostao dosljedan literaturi, na svoj način, da ne bude pisac ali da izgori do kraja, dok se ne spadne s nogu. – Mi nismo imali drugog puta. Ja sam ovdje na klinici našao svoj mir, ne želim izlaziti odavde – kaže Kijevski dok beskrajno kružimo bolničkim dvorištem. Pjesnik krhkog zdravlja od najranije mladosti radio je poslove koji bi slomili i Gligora, u ime poezije, tijelo je to zapamtilo. Sic! će, rekli su dadaisti, imati smisla samo ako propadne, ako ga se već jednom riješimo i raziđemo se, tada će se nekako bolje i ljepše živjeti.

 Šta smo radili proteklih šest godina? Ništa. Gdje smo bili? Nigdje. To uopšte ne znači da nećemo nastaviti punom parom u nigdje, pisaću samo da obmanjujem i poziram. Nikad se više ne piše, kao onda kad se izlazi iz literature. Ja još uvijek vjerujem da se može prevazići sebe, postati novi, steći novo tijelo i spasiti se, sasvim presvući kožu, pa makar se u to ime još jednom moralo prošlog sebe ostaviti na cjedilu, a uredu je čak i ako se s tim ciljem nastavi i pisati. Na to sam nadahnuo, kad sam na celuloidnim snimkama ugledao tamnu ljepotu jednog papilarnog renal cell carcinoma, bio je tako decentno perforirao u venu cavu.

Kad sam konačno izašao iz literature, pitali su me šta ćeš sada. Nisam dugo razmišljao, brzo sam se snašao u životu, imao sam milijardu izbora. Ako ove sezone stvarno uvedemo Famos u federalnu ligu, eto mene sljedeće godine u Čukaričkom ili na Kantridi, svejedno, da akobogda zaigramo Europa Ligu. Ako mi to uspije, onda mi one tamo godine ne gine Cvajta i Fortuna Dizeldorf. Tada ću već imati punih trideset godina i onda će sve biti lakše.