’Gentlman will walk but never run.’
Englishman in New Yourk, Sting
Biti dama u XIX vijeku prije svega znači pripadati višoj srednjoj klasi u državama zapadne Evrope ili Sjedinjenim Američkim Državama. No, to određenje kojim se garantuje stabilan položaj u društvu i poštovanje okoline žena mora da zasluži tako što će ispunjavati jasno definisane norme uljudnog ponašanja. Poput džentlmena iz Stingove pjesme dama će hodati, ali nikada neće trčati. Ona nikad ne smije (u ovom i svim sljedećim slučajevima kurziv N. B. ukoliko nije drugačije navedeno) ići sama u društvo, nikada ne smije raditi bilo kakve poslove osim onih koji su vezani za upravljanje domaćinstvom, mora ostati materijalno, samim tim i intelektualno zavisna od muškarca. Dami nije omogućeno da ima sopstvenu sobu i prihod od petsto funti, koje će Virdžinija Vulf navesti kao dva osnovna uslova da žena postane umjetnica ili šire shvaćeno slobodna od falocentričnog svjetonazora. Osnovna nit ovog rada biće pokušaj da se na primjeru Foknerove priče Ruža za Emiliju pokaže kako je u modernističkoj literaturi došlo do dekonstrukcije ideala dame; kako je prevaziđena, ili možda bolje problematizovana, devetnaestovjekovna vizija „savršene žene“. Ono što je Virdžinija Vulf eksplicitno objasnila u eseju Sopstvena soba i najavila promjene u shvatanju ženske pozicije, Fokner u ovoj priči pokušava da na umjetnički način prikaže dovodeći do groteske stare ideje o tome kako bi dama trebalo da se ponaša.
Osim osnovne teze druga nit jeste povezivanje ovog ideala dame sa tradicijom američke romanse. Prije svega će biti objašnjeno kako se dama ponaša u Hotornovom romanu Kuća sa sedam zabata, da bi se u daljoj analizi i poređenju sa Foknerovom pričom, koja takođe ima elemente romanse, došlo do zaključka da je ovaj spoj u modernizmu doveo do groteske. Fokner je iskoristio potencijal jezovitosti da bi razorio ideju o dami. Njega će kao i ostale moderniste interesovati ispitivanje pukotina u ljudskom duhu, veza između oznake i označenog koja nikada nije jednoznačna već arbitrarna, kako je to prvi uočito de Sosir. Samo pomjeranje tačke gledišta sa sveznajućeg pripovjedača koji nam pripovijeda u Hotornovom romanu na lik iz grada Džefersona koji nam priča o Emiliji biće dovoljno da se uoče promjene u načinu na koji se shvata položaj dame.
Nasljeđe jedne dame
U uvodnom poglavlju knjige Položaj žene u romanima Henrija Džejmsa Elizabeta Alen objašnjava šta se u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama devetnaestog vijeka podrazumijevalo kada se koristio termin dama. Autorka će insistirati na razlikama koje postoje u načinu na koji se shvata položaj dame u ovim državama koje se nalaze na suprotnim stranama Atlantika, jer su te razlike bitne za tumačenje romana Henrija Džejmsa. Pošto su u središtu interesovanja ovog rada Hotornov roman i Foknerova kratka priča, odnosno način na koji se tradicionalne ideje nasljeđuju iz prethodne književne tradicije (u ovom slučaju devetnaestovjekovne) i problematizuju u djelima modernističkih pisaca, onda će te varijante biti zanemarene. Insistiraće se samo na onom što bi se moglo nazvati suštinom jedne dame ili bolje načina na koji je ona viđena. Nužno je da dama uvijek bude u domenu pogleda drugih jer se njen položaj suštinski definiše preko onoga što društvo u njoj želi da vidi. Ona ne postoji nezavisno od pogleda drugih, zato i kada se povuče u zatvoren prostor kuće koji joj je društvo dodijelilo mora ostati dostupna drugima. U suprotnom će društvo prekoračiti svoja ovlašćenja i doslovno izvršiti invaziju na privatni prostor, kao što je slučaj u Foknerovoj priči. Položaj dame je sličan onome što će u jednom drugačijem kontekstu Žižek nazvati opcenim zakonom. Češki intelektualci su se u doba sovjetske vladavine zavaravali da imaju sobodu u privatnoj sferi, ako već nemaju u političkoj. Takvo razmišljanje je naravno čist paradoks jer je privatni prostor nužno određen društvenim koji ga omeđuje. Tako je i za žene određen prostor kuće, ne da bi im se dopustilo da autonomno djeluju i misle već da bi se njima lakše moglo upravljati.
Elizabeta Alen povezuje ideju o znaku koji je sačinjen od oznake i označenog sa načinom na koji je funkcija reprezentacije koja joj je dodijeljena onemogućila ženu da postane „čovjek“. Žena je postavljena u šizofrenu poziciju jer ujedno predstavlja znak odnosno objekat čija je funkcija da ga neko pročita, ali je i svjesni subjekat koji tumači druge znake. Ova autorka će takođe insistirati na ekonomskom položaju dame koja ne pripada većini radničke populacije iz druge polovine XIX vijeka. Dama ne radi nikakve teže fizičke poslove, u stvari za nju je sramota da bilo šta radi osim da vodi domaćinstvo. Dok H. Džejms opisuje suptilne žene iz više srednje klase, Emil Zola opisuje živote prostitutki i radnica u rudniku. Ženi je ostavljen izbor da bira između dvije uloge femme fatale i anđela u kući. Taj izbor se može vidjeti u većini viktorijanskih romana kao na primjer u Tekerijevom Vašaru taštine. Dame treba da čuvaju svoje srce za jednog pravog izabranika tj. za budućeg muža. Njihova funkcija je suštinski vezana za reprodukciju, ako ne uspiju da postanu majke njihov položaj u društvu opada. Tesa Hadli govori o Henri Džejmsovim romanima i opociziju femme fatale i anđela u kući upoređuje sa situacijama u romanu na evropskom kontinentu gdje se zaplet gradi oko problema prevare. Ova autorka ističe da žene u Bildungromanu imaju funkciju da oblikuju glavnog junaka. Da bi udovoljila dama mora da vježba svoje glumačke sposobnosti, mora imati šarma i nikako ne smije da dosađuje na njoj je da pruži uživanje.
Hotornovo nasljeđe ili svi su potonji američki romanopisci izašli iz kuće sa sedam zabata
Samjuel Koel će u knjizi U Hotornovoj sjenci pratiti razvoj romanse u djelima američkih pisaca od Melvila do Majlera. Prije svega nužno je da u uvodnom dijelu objasni koje su sve karakteristike romanse. Da bi se određeni roman nazvao romansom potrebno je da zadovoljava nekoliko uslova – da je radnja smještena u nekoj oronuloj, staroj kući u kojoj se porodične mračne tajne putem kletve prenose sa generacije na generaciju, te da postoji stalna manihejska borba između dobra i zla. U tom jezivom prostoru užas biva internalizovan. Kod Hotorna je efekat ciaro-scuro dat tako da se jasno zna ko predstavlja zlo, a ko dobro. Takva vrsta polarizovanosti nije moguća u djelima modernista, jer je svijet nakon I svjetskog rata konačno raskinuo sa devetnaestovjekovnim idejama. Zato će kako Koel primjećuje ona kod Foknera biti zamijenjena fluidonošću, i stalni izmicanjem, problematizovanjem jasnih binarnih opozicija. Nijanse i sjenke postaju značajnije od onog što je samo u mraku ili samo u svjetlu, ako uopšte i postoji samo mrak ili samo svjetlo. Naravno, Koel analizira roman Avesalome, Avesalome! jer je on direktan nasljednik Hotornovih romansi, ali će u ovom radu ipak biti riječ o Foknerovoj priči Ruža za Emiliju koja ima elemente romanse.
U romanu Kuća sa sedam zabata Efsiva Pinčon, nasljednica pukovnika Pinčona koji je podmetnuo Metjuu Molu osudu za vještičarenje da bi mu oteo imanje i na njemu sagradio kuću, ispunjava sve uslove da bi se mogla nazvati damom. Ona živi u prošlosti u dobu velikih predaka i pokušava da održi staru, porodičnu kuću da bi na taj način štitila i ponos svoje porodice. Njeno lice sveznajući pripovijedač opisuje kao odbojno i nadmeno, ali je opravdava jer ima nježno srce. U trenutku kada počinje „sadašnji“ trenutak priče Efsiva pokušava da otvori radnju u kojoj bi prodavala sitnice. Naravno, ta odluka je za nju kao damu ponižavajuća, jer je prinuđena da zarađuje baveći se trgovinom. Od svih svojih predaka samo se jednog sjeća se prezirom, a to je bio rođak koji je prvi otvorio prodavnicu u suterenu kuće. Za aristokrate je nepojmljiva činjenica da je potrebno raditi da bi se došlo do novca, zato Efsiva vjeruje da će naći ugovor koji su potpisali Indijanci kada su njenom pretku prodali ogromno zemljište. Obučena poput nekog duha u crnoj haljini pokušava da bude prodavačica, ali uspijeva da otjera većinu mušterija zbog svojeg grubog lica. Prvi novac koji je zaradila joj peče ruku kao da ga je kovao sam đavo jer u njenom sistemu nije moguće zamisliti da jedna dama ima novac u rukama i to još zarađen prodajom sitnica. Jedino što umije da radi jeste da plete čarape i da se ugleda na svoje pretke. Još veće zlo je što se nekoliko generacija prenosi kletva koju je Mol uputio pukovnikovim nasljednicima jer žive u kući koja je podignuta na grobu nevino optuženog čovjeka. Jedna od žrtava na koju je pala kletva je Efsivin brat koji je godinama u zatvoru umjesto svog ambicioznoag rođaka sudije. Čak i u najkritičnijim trenucima, kada bježi sa bratom obučena samo u kućnu haljinu i ogrtač, sveznajući pripovjedač nas obavještava da se dama u njoj pobunila što je morala da u neprikladnoj odjeći izađe iz kuće. Na kraju se roman srećno završava, dvije porodice se ujedinjuju a Efsiva dolazi do porodičnog blaga i može da bude ponosna dama kakva je oduvijek htjela da bude.
Hotorn je spojio ideju dame sa ukletom kućom na neki način postavivši pozornicu. No u ovom romanu izbjegao je da taj prostor zaista sajedini sa Efsivom i iskoristi jezivi potencijal. Mogućnost tog spoja biće zanimljiva Fokneru koji će poznavati i umjetnička sredstva da ovako postavljenu situaciju razvije do groteske. Srećan kraj Hotoronovog romana nikako nije u skladu sa svim mrtvacima oko kojih se razvija priča. Čini se da je jedino Dikens u romanu Velika očekivanja manje uvjerljivo završio knjigu.
Emilijino nasljeđe
Džudit Feterli u knjizi Čitateljka koja se opire, jednoj od najznačajnih teorijskih knjiga koje su uticale na razvoj feminizma u užem smislu, između ostalih književnih tekstova analizira i Foknerovu priču „Ruža za Emiliju“. Elemente groteske na koje su stavljali akcenat raniji tumači, a zanemarivanje suštine, autorka objašnjava činjenicom da su čitaoci navikli na drugačije konvencije rodne politike. Neočekivano je da dama, a ranije je bilo riječi šta se sve pod tom riječju podrazumijeva, bude ubica. Džudit Feterli navodi Foknerove riječi da je ovu priču napisao o ženi koja je pronašla izvor moći za sebe u društvu koje ju je svojom seksualnom politikom htjelo napraviti žrtvom. Jer ona je kako zaključuje Džudit Feterli: „Objekat koji su stvorili muškarci, kulturni artefakt, i to što ona predstavlja osvjetljava i definiše kulturu koja ju je stvorila.“ Što se Emilija više zatvara u kuću to sve više raste pritisak grada da saznaju šta se sa njom dešava. Ranije kada je bilo riječi o tekstu Elizabete Alen pominjan je i odnos privatnog i javnog života, te stalni pritisak ove druge na prvu sferu. Do sličnog zaključka dolazi i Džudit Feterli jer tumači Emilijin lik kao suštinski produkt grada Džefersona pa njeni sugrađani misle da imaju pravo da prodiru i u njen privatni prostor. Dalje autorka govori o više muških figura u odnosu na koje je određen položaj gospođice Emilije. Prije svega Emiliju otac oblači u bijele haljine i tjera njene prosce. On se pojavljuje kao stalni motiv jer se čak iznad Emilijinog kovčega nalazi njegova slika. Drugi muškarac koja je štiti je pukovnik Sartoris; u krajnjem i pripovjedač odnosno preko njega cijeli grad Džeferson. Pošto nema ni muža ni oca građani smatraju da je moraju zaštiti i pružiti joj pomoć jer ona kao dama ne može da bude autonomna. Autorka takođe pravi razliku između naratorove priče i Foknerove priče, jer nam prvi pokazuje ono što bi Emilija trebalo da bude kao dama, a drugi nam pokazuje šta ona zaista jeste (naravno uz ogradu da se govori o književnom liku). Ponovo se valja vratiti na tekst Elizabete Alen koja eksplicitno pominje ovu knjigu Džudit Feterli kao osnovu na kojoj je razvila ideju o odnosu oznake i označenog da objasnila dvostrukost žene kao subjekta i objekta u kulturi. Elizabeta Alen se bavi romanima Henrija Džejmsa, ali je njena teza primjenjiva i u analizi ove Foknerove priče. Može se nastaviti analiza koju je počela Dž. Feterlin i zaključiti da su stanovnici grada Džefersona pogrešno doveli u vezu oznaku i označeno te su samim tim pogrešno i pročitali znak u cjelosti. U drugom dijelu teksta Džudit Feterli objašnjava mehanizam uz pomoć kojeg je Emilija baš zato što je dama bila zaštićena od optužbe za ubistvo. Kao što ni dama ni džentlmen nikada ne trče, tako se ni Emiliji ne smije zamjeriti što se nepodnošljivi, opori miris širi iz njene kuće, niti joj apotekar može odbiti molbu da joj proda arsenik kad ona već želi da se na taj način ubije. Umjesto da pristane na dodijeljenu ulogu Emilija je nadmudrila muški zakon i sve sugrađane učinila na neki način saučesnicima u zločinu. Na kraju Džudit Feterli će zaključiti: „Stoga, fokus je na grotesknom koje nastaje kada se stereotipi izlože realnosti. A implikacija do koje dovodi ovaj fokus jeste ta da je prava goteska sama stereotip. Ako je Emilija ujedno i dama i groteska, onda se silogizam mora dopuniti ovim zaključkom: ideja dame je groteskna.“
Re(de)konstrukcija nasljeđa
Ostaje još da se uporede Emilija i Efsiva osim očigledne sličnosti u prvom slovu imena. Obje pripadaju poštovanim porodicama i same žive u starim kućama uvijek ponosne na svoje pretke. U kasnijem periodu života nose crne haljine koje su simbol njihovog položaja usjedjelice te samim tim ne ispunjavaju svoju reproduktivnu funkciju i slabije su tretirane od udatih žena. Ne viđaju se sa drugim ljudima i komuniciraju samo sa slugama. Elsifa će morati da počne da se bavvi trgovinom čime će prekšiti još jedno od pravila koje dama mora da poštuje, kao što će Emilija zarađivati dajući časove oslikavanja porcelana. Ipak pored svih ovih sličnosti zanimljivije je pratiti razlike, da bi se uočio razvoj u promjeni ideje o dami.
Kod Foknera pripovjedač preuzima na sebe konvencionalnu ulogu viteza te daje Emiliji ružu i predstavlja glas građana Džefersona koji pogrešno interpretiraju njene postupke pokušavajući da ih ugrade u kalup onoga što je zamislivo da dama može uraditi. Čitaoci u stvari priču vide očima nepouzdanog pripovjedača koji ni sam nikada nema potpun uvid u zbivanja. Zato su i oni navedeni na pogrešan trag i isprva su iznenađeni neočekivanim raspletom. Nakon tog početnog iznenađenja shvataju koliko je ovakav kraj logičan i jedino im ostaje da se iznenade zbog svoje čitalačke „naivnosti“. Već na ovom naratološkom nivou može se uočiti koliko se razlikuju efekti koje stvaraju Hotornov i Foknerov umjetnički postupak. Ni u Hotornovom romanu nije sve bilo poznato čitaocu tek se na kraju otkrivaju porodične tajne, no pripovjedač sve vrijeme kontroliše priču i čitaoci su sigurni da postoji neka instanca koja posjeduje (sve)znanje o događajima. U Foknerovoj priči ne postoji tako čvrsta tačka oslonca i sam pripovjedač nam nudi jedno (ispostaviće se pogrešno) viđenje Emilijine sudbine. Ranije je pomenuto kako je Fokner razvio početnu poziciju koju je postavio Hotorn. Foknera ne zadovoljava da prihvati konvencije ni u književnom tekstu ni u društvu. Kao i ostali modernisti zanima ga pojedinačno viđenje, a ne nikako opšti zakoni. Takvo razmišljenje je opravdano jer se pokazuje da primjenjivanje onog što bi trebalo da konvencionalno važi ne uspijeva da se održi kada ga na provjeru stavi individualno. Nasljeđe ideje o dami i nasljeđe romanse se kombinuju da bi se ispitalo „ljudsko srce u konfliktu sa samim sobom“. Još od Balzakovih romana postaje nemoguće da se zaobiđe razmišljanje o suštinskoj povezanosti prostora i ljudi koji se u njemu nalaze. Tako se atmosfera oronulih kuća sa sedam zabata koje služe kao mizanscen u romansama internalizuje i u likove koji u njima žive. Taj potencijal korišćen je i u devetnaestovjekovnim romanima kao što je to bilo u slučaju Hotornovih romana, ali se uglavnom zadržavalo na problemu porodičnih kletvi. Tek Fokner uspijeva da problematizuje binarne opozicije i pitanje roda. Ali on ne ostaje samo na ovom nivou već zastaje na granicama život i neživog, pravde i nepravde, krivice i žrtve. Ovi problemi mogli bi se povezati i sa drugim teorijama, osim feminističke teorije u užem smislu, kao što je Žirarova teza iz knjige Nasilje i sveto. Prema njegovom mišljenju dugo potiskivano nezadovoljstvo stvara želju za nasiljem. Razvijanje ovih ideja zahtijevalo bi drugačije formulisanu temu ili još dvostruko obimniji rad. Ipak autorka ovih redova je smatrala da su zanimljive te da se mogu pomenuti u zaključku. Upoređivanjem ranije tradicije i njenog potonjeg preoblikovanja u Foknerovoj priči pokrenuto je nekoliko značajnih pitanja i pokušano je da se na neka od njih sažeto odgovori. U ovom slučaju je u centru zanimanja bio odnos rodnih uloga i to prije svega ispitivanje uloge dame u društvu i načina na koji je to društvo kojem pripada i konvencionalan (nepobunjeni) čitalac „čitaju“ odnosno tumače njene postupke.
