UPRAVO ČITATE

Damir Šabotić: U slavu borgesovca Borgesa

Damir Šabotić: U slavu borgesovca Borgesa

   

Molim bogove svoje ili sveukupnost vremena

                                                                                                                                           da moj život zasluži zaborav,

                                                                                                                                            da moje ime bude Niko kao Odisejevo,

                                                                                                                                             ali da neki stih potraje

                                                                                                                                             u noći naklonjenoj sjećanju ili u jutrima ljudi.

                                                                                                                                              (Borges)

Pisci bi trebalo da pišu i rijetko kada da govore. Tada ne bismo znali ništa o tome kako svakodnevno doživljavaju svijet u kome žive; ne bismo znali šta su jeli, a šta čitali, kome su se divili a koga su mrzili, ni čitav svijet onih pikanterija koje od života čine literarni predložak ali i čuvaju pisce da ne postanu bezlična papirna bića iz tišine.

Zašto pisci uopšte pojašnjavaju svoje literarne svjetove, svoje preokupacije, svoje snove, nastojanja i životna iskustva? Čemu taj, možda plemenit, ali za književnost samu svakako ne i nužan biografsko-prosvjetiteljski projekt koji oni, manje-više, brižno oblikuju dok ne naraste u legendu. Izvjesno je: ono što o piscima znamo – ne o njihovoj književnosti nego o njima samim (ako uslovno pristanemo da se to može razdvojiti) – romansirana je tvorevina, prije svega njihovog ličnog angažmana, potom njihovih biografa, svjedoka, prijatelja, novinara, ljubavnica i ljubavnika, obožavalaca ili mrzitelja, ukratko – cijele mase onih koji su bili, posredno ili neposredno, dio piščeve životne stvarnosti.

Da je doista nemoguće razlikovati pisca koji stanuje u tekstu od onoga koji čita ili pije kafu, ili se brije, ili hrče u krevetu, govori i jedan od onih najslavnijih: Borges, Jorge Luis. U jednom kratkom zapisu dramatičnog naslova Borges i ja, jedan od dvojice Borgesa, onaj koji postoji van svojih knjiga, predaje se životu da bi ovaj drugi, pisac, mogao u miru da stvara svoje priče, a na kraju nije jasno ko je uopšte od ta dva Borgesa zapisao tu kratku opasku o vlastitoj dvojnosti. Recimo ovako: jedan od njih je slavan i poznat, drugi je zasigurno slavan, ali manje poznat. O ovom drugom štošta su pisali mnogi, ali i on se sam znao potruditi da sebe podrobno predstavi radoznaloj masi čitača. U njegovu slavu napisane su brojne zanimljive i manje zanimljive biografije; objavljeni su različiti intervjui i razgovori koji nam otkrivaju i djelić njegove ljudske prirode. Kad se to oduzme od neprebrojivih univerzitetskih studija o njegovom djelu, moglo bi se ponoviti jedno opšte mjesto: Borges, Jorge Luis, nije bio samo ljubitelj umjetnosti, muzeja, starih knjiga, anglo-saksonske kulture, staroengleskog jezika i liberalne demokratije. Mada sve to doprinosi njegovom blještavilu, skoro da je suvišno enciklopedijski nabrajati da on nije bio samo erudita, poliglota, anglofil, konzervativac… Skromnije, ali jednako poznato zvuči i cinički pokušaj: Borges je bio i ostao i omiljeni pisac za citiranje, i stamena referenca kulturnih djelatnika, oslonac kojekakvim piskaralima, apolonijski uzor piscima početnicima, u dvije riječi – živi kult. Znamo da su se, slijedeći ga, mnogi pisci izgubili i postali njegovo sivo naličje, borgesovci bez ideja, počesto i bez talenta. Možda je najrazložnije reći da je jedini pravi borgesovac, najzakletiji i najdosljedniji, bio Borges sam.

U slavu borgesovca Borgesa učio sam napamet sve o Buenos Airesu, onom večernjem pogotovo – kad svjetlost ima finoću pijeska – i divio se neprohodnim intelektualnim labirintima, neobično moćnim ogledalima iz kojih je isijavala gorostasna figura pisca, skoro eterična, kao da je rođena iz maglina nekog prastarog mita. Ali sam uzgred upoznao i Borgesa koji je imao štošta ljudskog, možda više nego i jedan drugi od njegovih nasljednika, opskurnih borgesovaca. Otkrio sam zataškanog Borgesa čiji su kontroverzni stavovi o fašizmu uglavnom zaboravljeni. I da nisu, to ne bi mnogo naškodilo njegovoj umjetnosti. U to me uvjerila specijalistica za Borgesa, Annick Louis , otkrivši mi Borgesa koji je, ne toliko direktno koliko indirektno – diskurzivnom strategijom –  manifestirao svoje odbacivanje fašizma, i koji je protiv tako nazadnih ideologija tridesetih godina XX st. vodio istinsku tekstualnu bitku, okomljujući se aluzijama na nacizam i rat. Taj militantni Borges čas je volio, čas mrzio diktatore (zavisno od njihove karizme), i, uprkos svemu, bio više politički mekušac nego čovjek s jasno profiliranom ideološkom orijentacijom.

Nadnaravan je izgledao Borges koji se šeće vrtom razgranatih staza, Borges koji stoji u tački gdje sve počinje i završava, Borges koji samuje u Babilonskoj biblioteci, ali je posve  ovozemaljski bio onaj Borges koji mirno stoji pred Pinocheom. U knjizi Richarda Burgina  postoji i Borges čije rečenice zvuče moćno i uvjerljivo, ali i one u koje je teško povjerovati. Na kraju prologa za tu knjigu Borges je napisao: „Richard Burgin mi je pomogao da upoznam sebe.“ Treba li vjerovati da je u pitanju tek akademska kurtoazija, pristojan recenzentski gest ili je to sasvim iskreno priznanje? Borgesovac bi rekao da je, zapravo, Burgin bio tek medij kroz koji je Borges pisao knjigu o samom sebi. Ne smijemo zaboraviti da je Borges bio šarmantni argentinac s evropskim obrazovanjem i manirima stereotipnog engleskog plemića, ali ni to da je, sudeći po razgovorima s Burginom, znao biti neugodno narcisoidan, ponekad čak i otvoreno zao. Kakvog li je Borgesa Borges mogao upoznati iz ovih tematski raznolikih i naoko spontanih razgovora? Razgovori nisu umjetnost, a umjetnost treba da bude poput ogledala koje nam otkriva naš sopstveni lik – kaže Borges u svojoj pjesmi Pjesnička umjetnost. Lik pisca je, dakle, u onome što je napisao, ne u onome što je on govorio uglavnom za publiku koja ga je manje čitala. Pa ipak…

Na stranu Borgesova iznimna obrazovanost kojom plijeni, izvrsno poznavanje književnosti (one koju je volio), on u ovim produhovljenim razgovorima nerijetko ostavlja i utisak hladnog snoba i zlovoljnog veterana pisane riječi. On npr. ne preza da u dvije rečenice hladno poništi ponekog pisca ili mislioca kojeg je čitao. Štaviše – dosljedan svojoj fantastičnoj poetici – on ne voli ni neke pisce koje uopšte nije čitao. To je već ljudski, možda suviše ljudski. To je veliki Borges u negativu, pisac o kojem bih – po onom što nije bio i što nije volio – mogao saznati barem onoliko koliko bih naučio baveći se isključivo onim što on jeste i što ga je zanimalo.

Borgesovac Borges za Federica Garciu Lorcu npr, kaže da je bio pozer, „profesionalni Andalužanin“. Sreo ga je svega jednom, ali i to je bilo dovoljno da o njemu i o njegovoj književnosti stekne rđavo mišljenje. Lorca ga je iznervirao filozofirajući nešto o Mickey Mouseu i američkoj kulturi, dovoljno da mnogo kasnije bude poništen u nekoliko okrutnih borgesovskih sentenci. „Smatram da je sreća što su ga pogubili“, kaže Borges kao da govori o nekom srednjovjekovnom despotu. To odaje spontanost, ali spontanost sistematičnog uma, jer Borges, bez širokih objašnjenja, jednostavno, ne pristaje na mit o Lorci. Ovaj je na Borgesa ostavio utisak dramskog glumca. (Koji pjesnik ne ostavlja takav utisak, zapitao bi se cinik.) Kad mudri Burgin, želeći da sačuva barem zrnce pjesnikovog integriteta, zavapi da je Lorca imao „dar da čuje riječi“, Borges nepomirljivo uzvraća: „Dar za blebetanje.“ Borgesovski toucher! Tu nema nikakve filozofije, nikakvih teorema koje predstavljaju alibi za lični stav, tu nema čak ni ironije u iskazu, to je samo retorički rez kojim se Lorca diskvalificira prostim negiranjem. No, ironična je sama scena, bergoseovskog obrata, u kojoj jedan pjesnik, živ i slavan, o drugom pjesniku, također slavnom, ali mrtvom, govori kao o posljednjoj bitangi koja je dobila šta je zaslužila. Dakle, slika koju Borges ima o sebi dok izgovara te rečenice shvatljiva je samo ako ga smjestimo u imaginarni mauzolej aksiomatskih vrijednosti. Borges je estetska mjerna jedinica zato što je Borges estetska mjerna jedinica, mogao bi da glasi aksiom broj jedan.

Više iz ideoloških razloga Borges, Jorge Luis, nije volio ni Pabla Nerudu. Iako ga je smatrao vrlo dobrim pjesnikom, vjerovao je da se radi o sasvim prosječnom čovjeku. Nije mogao da oprosti što Neruda nikada nije napisao ni riječi protiv Perona iako je znao za njegova zlodjela. Ipak priznaje da je Neruda trebalo da dobije Nobelovu nagradu (1967), a ne „onaj čovjek.“ Onaj čovjek, kojeg Borges neće da udostoji ni imena, pokazujući time šta misli o njegovoj književnosti, gvatemalski je pisac Miguel Angel Asturias. Nijedan istinski borgesovac ne bi smio smetnuti s uma ovu analogiju: Neruda ništa nije javno progovorio protiv Perona koji je unesrećio Borgesovu domovinu, ali je i Borges (da li iz osvete?) hladno šutio o Pinocheu kad je ovaj satirao Nerudin Čile. Štaviše, od generala Pinochea primio je odlikovanje! Samo Borges može prevod Whitmanove zbirke Vlati trave posvetiti jednom Nixonu, može dati otvorenu podršku argentinskom diktatoru Rafaelu Videli, a istovremeno mrziti državu i sanjati anarhiju.

Kad pisci objašnjavaju svoju književnost, to najčešće ide u njihovu korist, a kad počnu negirati tuđu, oni opet, htjeli-ne htjeli, posredno ukazuju na svoje djelo. Borges ne govori o minornim piscima, naprotiv, on se okomljuje na gorostase. I to čini s hrabrošću engleskog viteza. Ko se ikada, osim njega, usudio javno izreći da je slavni Uliks, jednostavno, greška? Taj isti Borges, po sopstvenom priznanju, nije nikada dovršio čitanje Fineganovog bdijenja, ali to mu nije smetalo da održi nadahnuto predavanje o Joyceu. Ko je imao petlje da proglasi Tolstoja nezanimljivim piscem? Borges ga je čitao malo, uglavnom pripovijesti, a Rat i mir je, po vlastitim riječima, pokušao da čita i odustao shvativši da ga likovi ne zanimaju. Tolstoju zamjera podrobnost u opisivanju detalja i zaključuje da je sve to – nepotrebno.

Ne treba ni reći da Borges više voli englesku od ruske književnosti, a Dickensa više od Dostojevskog. Dickens je „vjerniji životu, možda je i veći od života“, dodaje Borges u maniru esencijalista. Istovremeno priznaje da je u mladosti o Dostojevskom mislio kao o najvećem piscu, a onda shvatio da ne voli ni njega. Nije mu se dopadalo to što se kod Dostojevskog „likovi sudaraju u glasnim objašnjenjima.“ Iako se upravo ta „polifoničnost“, o kojoj je svojevremeno iscrpno pisao Bahtin, i danas podvlači kao jedna od glavnih vrijednosti Dostojevskog, ona ima anahron prizvuk kad se uporedi s Borgesovom ležernom opaskom. On takvom „sudaranju likova“ prigovara neku vrstu neuvjerljivosti, jer nastavlja: „Ne vjerujem da ljudi čine tako nešto, ili možda u Rusiji rade.“

Je li Borges realistički dogmata ili je samo odlučio da se igra? Pisac kao što je Borges – koji nije bio sklon realističkoj opširnosti – smatrao je, naime, da „Rusi nisu dobri u realizmu“. To izgovara u vezi s Ejzenštajnom i još jednom se okomljuje na opšteprihvaćen moderni mit. Na pitanje da li voli njegov film Aleksandar Nevski, Borges lakonski odgovara: „Ne.“ Dopao mu se film o ratnom brodu Potemkin, ali: „Zatim sam ga ponovo gledao poslije nekoliko godina i nije mi se dopao.“

Borges s vremenom evoluira u strogog suca. Čovjek može voljeti nekog pisca i kasnije ga odbaciti, zatvoriti u neku vrstu intelektualnog karantina da se dalje ne bi inficirao njegovim uticajem, ali u imaginarnom muzeju stranice se miješaju i uvijek postoji mogućnost da će se neka uplesti u knjigu kojoj prije nije pripadala. Tu ideje lepršaju oslobođene svog autora, ali im je za rub uvijek prikačena njegova vizitkarta ili, čak, više njih. Naime, Borges ne vjeruje u „sudaranje likova“ u tuđem književnom djelu, ali zasigurno vjeruje u sudaranje književnih djela u svom.

Siguran u svoju veličinu, Borges nije umotavao svoje stavove o drugim umjetnicima i misliocima u pamučaste, beskrvne rečenice. Znao je da pretjera hvaleći jedne, a kudeći druge. Priznavao je da ne razumije Unamuna, kojeg je cijenio, ali ovaj filozof je, naime, bio preokupiran svojom besmrtnošću. Možda isto onoliko koliko je sam Borges bio opsjednut smrću, rekao bi cinik. Borges nije volio ni Sartrea, iako napominje da ga je ovaj hvalio. („Ali, nikad ga nisam volio.“) Freuda je npr, smatrao izvjesnom vrstom ludaka. Od kompozitora mu nije prijao ni Debussy, ni Ravel; Bach nije uticao na njega. Od slikara nije volio El Greca zato što ovaj nikada nije naslikao neko „inteligentno lice“. To je već pravi Borges, plemić u svijetu umjetnosti. El Grecova prostačka lica ne mogu se voljeti. Kao ni Darwin koji ga nije impresionirao. Nije volio ni Nietzschea, a ni Heideggera, naravno, jer je ovaj pisao stilski loše, ili, kako to Borges kaže, na „odvratnom njemačkom jeziku“. „Kad sam saznao da je na strani nacista, bilo mi je vrlo drago“, cinički priznaje. To je lucidna, borgesovski oštra osveta nehajnom stilisti. Na kraju krajeva, Borges je više vjerovao drevnoj mitologiji nego filozofiji, metafizičke spekulacije nije smatrao naročito korisnim.

O kojem Borgesu je ovdje riječ? O Borgesu piscu ili o Borgesu koji se predavao razgovorima da bi ovaj prvi mogao da stvara svoje priče? Time se bave teoretičari i uporni biografi. Ja sam za Borgesa, pjesnika Buenos Airesa u kome se ponekad i ulice sjećaju da su nekad bile poljane; za pjesnika koji je elegično pjevao: velika i napaćena ulico, ti si jedina muzika za koju moj život zna; za pjesnika ivanjske noći u kojoj samoća prebira brojanicu od rasutih zvijezda; za pjesnika koji je pampi pjevao kao ženi. U poređenju s tim svjetlonosnim riječima sve one javne opomene, optužbe, priznanja i otkrovenja koje je izrekao slaveći sebe oratora, zvuče kao nepotrebna dokolica.

Može se sa sigurnošću reći da je Borges ponekog i podnosio. Npr. Servantesa. I da se divio mnogim britanskim piscima, od Chaucera do Dickensa i Stevensona. Taj isti Borges je volio i pješčane satove, stare mape, detektivske romane. Nije volio što nije sasvim Englez, ali to nije morao ni da kaže. Pisac koji bi raj zamijenio golemom bibliotekom i koji se molio da ga zaborave kako bi preživjeli njegovi stihovi, zaslužuje da ga slave kao najvećeg borgesovca svih vremena. A kad je već stekao status sveca u svijetu književnosti, kad je već za života znao da toj reputaciji ništa neće moći da naudi, mogao je mirno da prihvati ulogu spomenika i umre kad poželi.


Damir Šabotić

Rođen je 1978. godine u Beogradu. Filozofski fakultet završio je u Sarajevu. Postdiplomski studij Književnost u postmoderni završio na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Živi u Ilijašu.

POVEZANI ČLANCI

INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM
Molimo dodajte Widget ovdje