… postat ćemo važni i debeli i Ubui, i, nakon što objavimo knjige koje će biti vrlo klasične, svi ćemo vjerojatno biti načelnici malih gradova gdje će, kad postanemo akademici, vatrogasci predavati nama Sevreske vaze, a našoj djeci svoje brkove na baršunastom jastučiću; i opet će doći nekoliko mladića koji će u nama vidjeti velike nazađnjake i koji će, da pokažu kako im se gadimo, pisati balade; i nema razloga da to prestane. (Alfred Jarry)

Marko Ristić je umro nedavno, šezdeset godina poslije objavljivanja prvog Bretonovog nadrealističkog Manifesta. Čudna koincidencija, čudna obljetnica, koja nam nameće nekoliko pitanja. Među njima u prvom redu ovo (jer je ono usko vezano s našom slobodom, s rađanjem i gušenjem naše slobode): kako to da je nadrealističku ideju korjenito zanijekao tako velik broj upravo onih koji su neko vrijeme bili njezini najaktivniji zastupnici, kao na primjer Aragon i Eluard u Francuskoj, Nezval u Čehoslovačkoj, te napokon – trebat će ipak jednoga dana otvoriti oči – Marko Ristić u Jugoslaviji?

Znam da je bilo, da ima, da će biti drugačijih načina – literarnih, komercijalnih, modernističkih, univerzitetskih – da se nadrealizam zaniječe, porobi ili karikira, ukratko da se izda. Znam također da onaj slavni »dulji život znaka od onoga što je on označavao« (»la survivance du signe a la ehose signifiee«) nije poštedio ni ono mjesto koje je dugo vremena usmjerivalo osjećajnu avanturu naše epohe. Ali neka se ovdje ne očekuje od mene katalog tih poraza ili brodoloma. Međutim, budući da je Marko Ristić bio bez ikakve sumnje najstrastveniji i najblistaviji među onim mladićima koji se, dvadesetih godina, usred našeg dalekog Balkana nisu zadovoljavali voljom da »preobraze svijet« nego su povrh toga sanjali da »promijene život«, a taj je razlog u mojim očima važniji od ostalih – danas smo u pravu da Marka Ristića sučelimo s njim samim i da od njega, više nego od ikoga od njegovih starih sudrugova, zatražimo ono što je on tražio od drugih. Želio bih samo da rigoroznost koju ću možda pokazati, ne bude manja od one koju je on pokazivao u svojim mladim danima. To je s moje strane jedini način da mu uputim posljednji pozdrav koji ne bi bio lažan. A kako bismo bili željeli, u času kad je nedavno trebalo odrediti njegov stvarni domet, manje dobronamjernosti sa strane njegovih dobronamjernih kritičara, jer je stavljati u isti red ono što je kod njega bila živa misao i ono što je bio samo njezin privid, značilo potcjenjivati ga. Dakako da treba moći uočiti ili htjeti uočiti takve razlike, ali zar nije upravo to zadaća kritike koja je u ovom slučaju potpuno zatajila? Zar zaista treba naći nekih isprika tom sljepilu kritike zato što je četrdeset godina Marko Ristić aktivno radio na zamagljivanju svojih osjećajnih i teoretskih zaokreta? Gdje je kazano da treba da nam ta magla i dalje zastire pogled? Još uvijek nažalost vrijedi Matoševa tvrdnja da imamo kritičare, ali da nemamo kritike.

Za razliku od profesionalaca literature, ljubitelja svakovrsnih akrobacija, nikad nisam mogao mirno gledati abdikaciju misli u odnosu na cilj koji je sama sebi odredila. Bez sumnje, čovjeka sudimo po visini njegovih pogleda, ali svatko se sudi sam po pridržavanju ili nepridržavanju toga svog mjerila. Ipak, s one strane osobne tragike, uzastopna ustupanja Marka Ristića u odnosu prema njemu samome, zanimaju me samo zbog direktnog utjecaja koji su ona, po mome mišljenju, imala na četrdeset posljednjih godina intelektualnog života i, u isto vrijeme, na njegovu budućnost. Paradoksalno manje zbog realne važnosti Ristićeva djela nego zbog njegovog razvojnog puta, tužno amblematičnoga za povijest jednog dijela inteligencije XX. vijeka.

A, prije svega, neka mi ne bude odgovoreno da svatko može promijeniti mišljenje, te da je život uvijek kompliciraniji nego što mislimo u dvadesetoj godini. Predugo nam već pune uši takvom vrsti argumenata koji služe da se opravda sve i sva. Prečesto je, osim toga, u ovo vrijeme ideoloških pokajanja, brujao oko mojih ušiju kor onih koji se hoće riješiti nečiste savjesti prebacivanjem cijele krivnje na povijest. Htio bih da budemo pošteđeni tih uobičajenih osrednjosti kad znamo da se Marko Ristić, u Jugoslaviji barem, uvijek bar implicitno proglašavao nadrealistom i da nikada nije javno zanijekao svoje veze s nadrealističkom avanturom, da bi se onda, potkraj svog života, raspričao o svojoj nekadašnjoj pripadnosti nadrealističkom pokretu – u čemu se uostalom nije mnogo razlikovao od izvjesnog broja dobrih staljinista ili dobrih ždanovaca (ne zaboravimo ovdje Dušana Matića) kojima je bila glavna briga da u posljednjoj minuti pokušaju steći novo književno djevičanstvo, kao Aragon – u tom pogledu najsavršeniji primjer.

Ali ovdje iskrsava jedno novo pitanje: zašto su se toliki koji su se bili notorno udaljili od nadrealizma, mnogo godina poslije vraćali, nanovo odlazili, izvrtali ili preokretali? Za razliku od svih ostalih avangardističkih pokreta, ne nameće li nadrealizam jednom zauvijek u onima koji su se u jednom trenutku svoga života u njemu prepoznali, neku neizbrisivu neuobičajenu svijest, neki neizbrisiv, neuobičajeni odnos prema stvaralačkoj aktivnosti? Bit će da je tako, jer je nadrealizam prije svega (a možda nije nepotrebno prisjetiti se toga u ovo vrijeme apatije i nehaja) onaj »krik duha koji se obraća samome sebi… s čvrstom odlukom da očajnički smrvi sve što ga sputava«, krik revolta, prema kojemu sve takozvane umjetničke preokupacije imaju malo težine budući da je ovdje riječ o očajanju misli sučeljene sa svijetom i o postavljanju pitanja smisla.

Od njemačkog romantizma nije bilo takve širine u tom razmišljanju, i nitko prije nije imao tako radikalnu predodžbu o poetskoj svijesti, što je najednom oslobodilo umjetnika od njegove uloge zabavljača, vraćajući ga integritetu njegova traganja i suverenosti njegove avanture.

I nikada nećemo moći dosta istaći važnost doprinosa Marka Ristića i ondašnjih mladih beogradskih nadrealista, nadojenih takvim razmišljanjem, koje je imalo za cilj ništa manje nego »dovesti do nove deklaracije o pravima čovjeka« i »do izmjene ljudskog poimanja«. Nisu li oni uspjeli u toku nekoliko godina, s revijama i publikacijama kao Svedočanstva, Nadrealizam danas i ovde, Nemoguće, da izvrše pravu agitaciju duha i da, vjerojatno prvi put u Jugoslaviji, pomaknu središte osjećajnoga života? Hoću reći da ga direktno povežu, da nas direktno povežu s onim međunarodnim ustankom koji je tada planuo u Europi; ili bolje rečeno da, protiv svakog očekivanja, u onoj tek rođenoj državi stvore jedan od aktivnih stožera one insurekcije protiv staroga svijeta gdje su onda posve prirodno nalazili mjesta originalni prilozi Andrea Bretona, Benjamina Pereta, Paula Eluarda, Salvadora Dalija… To je moglo imati za posljedicu spektakularnu deprovincijalizaciju jugoslavenskog intelektualnog života, u potpunoj opreci s tobožnjom balkanskom fatalnošću intelektualnog provincijalizma, koji je godio mnogima, a i Miroslavu Krleži, mada se on naoko protiv njega borio. A da se ocijeni važnost tog nadrealističkog projekta koji je mogao propuhati ustajali jugoslavenski zrak, trebalo bi jednog dana analizirati pod tim kutom apsolutno oprečnu orijentaciju koju je 1954. godine predložio Krleža na Plenumu Saveza književnika Jugoslavije, »spajajući spoznaje iz Hrvatske književne laži sa spoznajama o ograničenosti moderne umjetnosti«, kako kaže Stanko Lasić, koji oštroumno pokazuje sličnost te orijentacije s tezama Frantza Fanona o kulturi: »Ta totalna negacija Evrope i njenih modernih fetiša zapravo je totalna afirmacija potlačenog i odbačenog: u tom dolaženju do sebe razvlašteni mora iživjeti i proživjeti totalno odbacivanje Drugog koji ga je do sada relegirao u podbiće, u drugorazredno biće« (Sukob na književnoj ljevici, str. 57). Nastavljanjem jedne koherentne nadrealističke aktivnosti mogla se izbjeći ta opasna slijepa ulica za intelektualni život u Jugoslaviji. Znamo da se to nije dogodilo. A koliko je god žestoka negacija Zapada i kod Krleže i kod Martinikanca Frantza Fanona, ona je kod obojice praćena gotovo opsesionalnim priznavanjem njihove periferne situacije koja ih sprečava da postignu majstorstvo o kome sanjaju. Po mome mišljenju, takvim Krležinim stavovima treba mnogo zahvaliti za sporednu ulogu koju igra jugoslavenska knjiga na međunarodnoj sceni, gdje ona sada mora platiti danak egzotizmu ako želi biti zapažena.

I zato, još jednom, nikada se neće dosta reći kakvo su zanosno oruđe tridesetih godina kovali Ristić i njegovi prijatelji, donoseći divljinu novog pogleda, oslobađajući najednom duh od njegovih kulturnih tamnica, zavodeći poeziju na daleke ledine senzibiliteta. Najbolji je za to dokaz što su se vrlo rano beogradski nadrealistički časopisi stali zanimati za narodnu i za »sirovu« umjetnost (l'art brut) koja se još nije tako zvala. Ovdje mislim u prvom redu na osam brojeva časopisa Svedočanstva koji je izlazio od 21. XI. 1924. do 1. III. 1925, a osobito na broj 6, naslovljen Zapisi iz pomračenog doma (Stvaranje ludila). Odatle, i samo odatle, mogla je proizaći osjećajna suverenost koja je uvijek bila Krležina opsesija, samo što on nije ni u jednome času pomislio da bi se jednoga dana ta suverenost, ako se ikada pojavi, mogla pojaviti jedino daleko od svega onoga što je pokretalo njega. Jer kod Krleže nalazimo zapanjujuće nepovjerenje prema narodnim tradicijama, ili točnije rečeno prema svemu što nije dobilo pečat kulturne vrijednosti. (Treba li reći da, kad govorim o narodnim tradicijama, ne mislim u prvome redu ni na junački deseterac, niti samo na blago svjetske »pučke« poezije, nego i na »primitivnu umjetnost« Eskima, Polinežana, Afrikanaca,… ili kod nas na međimurske ili istočno-srpske maske i slično?) Cijeli Krležin opus, iz kojega ovdje ne izuzimam ni Balade Petrice Kerempuha, može čak biti shvaćen kao čin neprekidnog potčinjavanja dominantnoj estetici svih epoha kroz koje je prošao, i onoj kulturnoj vlasti protiv koje je ustala sva moderna umjetnost i koju je u ovom dijelu svijeta upravo Ristić, treba mu to priznati, barem u mladosti tako odlučno htio oboriti.

Kako naime izbrisati iz sjećanja onaj revolt koji je naveo Marka Ristića da napiše godine 1927. u Objavi poezije:

»Tako se događa da na jednu neprikosnovenu vrednost duha spuštaju konvencija, oportunizam, filologija i pogrebna poduzeća, svoje staračke ruke. Koliko ponosa, čistote i hrabrosti treba poeziji da bi čuvala svoje zemlje od tih kolonizatora!« (Književna politika, str. 39)

I još jednom, nikada se neće dosta reći kakva se lirska oluja mogla tada iz te odlučnosti ubrzo razviti, jer bi vjetar poetske slobode na tom dijelu Balkana nanovo raspirio nikada ugašenu žeravicu narodne poezije. Nije nadrealizam, kako bi to Krleža mogao reći, kad naš seljak iz panonskog blata gleda avion visoko u zraku; nadrealizam je kad taj seljak kaže: »Da nema vjetra, pauci bi nebo premrežili«(Nemoguće, str. 2). Tu su čudesnost narodne poezije brzo otkrili Ristić i njegovi prijatelji za razliku od Krleže kome je ona uvijek ostala strana. Dobra su ilustracija Krležine neosjetljivosti za svaku lirsku dimenziju njegovi bahati sudovi o nadrealizmu iz pisma poslanoga 1975. godine Vasiliju Kaleziću i objavljenog nedavno u Književnoj reči (10. X. 1984), jer ono što u njemu kaže Krleža ne otkriva samo njegovu odbojnost prema nadrealizmu nego i njegov zazor prema lirizmu:

„Što se nadrealizma tiče nikada mi nije rekao mnogo, onaj Vaš ‘srpski’ još manje od nesrpskog, a ‘hrvatskog’, hvala bogu, nije ni bilo zahvaljujući kobnom pomanjkanju visokoodnjegovanog poetskog ukusa što se tiče pisca ovih redaka; i. [,.. | U svakom otkucaju žabljeg srca ima više autentičnog| nadrealizma od svih gorućih žirafa Salvadorovih ili stihova Bretonovih, a spram naše nadrealističke poezije odnosim se do dana današnjega stoposto analfabetski. To što pišu ne čitam kao primitivac, spavam dobro, ne grize me estetska savjest.“

Nije toliko važno što bi se u njemu Krleža tobože htio prikazati kao primitivac nasuprot nekom nadrealističkom »visoko-odnjegovanom poetskom ukusu«: ta potpuna besmislica o prirodi nadrealizma samo je još jedan primjer definitivnog Krležinog nerazumijevanja svega što se tiče moderne umjetnosti, a njegovo jeftino razmetanje u tom pismu sudi samo njega. No teško je ovdje ne uočiti jednu evidentnu intelektualnu nekorektnost: zar nije upravo Krleža, taj tobožnji primitivac i zagovornik otkucaja žabljeg srca, najoštrije osudio u Književnoj republici (br. 5, januar 1925) beogradske nadrealiste koji su u svom časopisu Svedočanstva, treba i opet na to podsjetiti, prvi kod nas upozorili na bogatstva primitivnog, spontanog, naivnog, sirovog, luđačkog… izraza, što je bilo na antipodu nekog estetskog »visokoodnjegovanog poetskog ukusa«, i što je bio kod nas prvi pokušaj istraživanja graničnih područja misli. Evo što tada piše Krleža:

»U poslednje vreme u našoj se knjizi javljaju umobolni. […] Ujević od svojih kolega paranoika iz Kazališne Kavane cenjen po medicinskom paritetu, postao je u beogradskoj Moskvi carem bohema i zastavom jednog književnog pokreta. Njegovi potpuno stenjevački stihovi proglašuju se uzorom. Čitava jedna grupa mladih književnika (»Svedočanstva«), izdala je jedan broj umobolnih, koji je neuporedivo originalniji i neposredniji od sveukupnih izvornih produkata te grupe tzv. mladih umetnika. S tim umobolnim pojavama, koje su svakako vrlo zanimljiv simptom našega književnog života, isprepliće se i čista, svesna, trgovačka laž. Ja tu hohštaplersku laž puštam iz vida i ovde govorim o evidentnom ludilu. Ja imam pred očima bolesnike, koji piskaraju svoje maglene nesuvislosti pod nekim moždanim imperativima, koje mi ostali vani (izvan ludnice), organizovana većina, zovemo abnormalnima.« (str. 223-224)

Nikada se neće dovoljno inzistirati na onome što je bilo u igri i što je izgubljeno u beogradskoj nadrealističkoj avanturi, i to u vrijeme kad je Krleža tonuo u psihologiziranje sa socijalnom tendencijom i kad je njegovo razmišljanje zauvijek sputala konsternantna uskoća njegove estetike. U tom bismo pogledu mogli malo prigovoriti nezaobilaznoj studiji Stanka Lasića Sukob na književnoj ljevici što je zanemario kod Krleže upravo taj osjećajni aspekt koji nije uzgredan ako želimo rasvijetliti njegovo kasnije potčinjavanje novoj vlasti. Pritom ni na čas ne zaboravljam predratni Krležin otpor harkovskim ukazima, ali odmah dodajem da je taj otpor pružen sa gotovo isključivo literarnog, da ne kažem – korporatističkog stajališta (odbrana talenta, umjetničkog individualizma…). Stajalište koje nije, zbog pomanjkanja senzibilnosti, nikada vodilo računa o pravom značenju odbacivanja moderne umjetnosti sa strane totalitarizma. Već i Lasić upozorava da je »talentirano stvaralaštvo« koje Krleža suprotstavlja ždanovizmu »ona kategorija u kojoj se sve pomiruje a faktički ništa ne razrješava« (str. 105). A takva je maglovita Krležina argumentacija vrlo značajna: Krleža nema ništa drugo stvarno suprotstaviti ždanovskoj estetskoj ideologiji osim neke maglovite ideje o stvaralačkoj slobodi koja u najboljem slučaju pretpostavlja da je umjetnik taj što svojim talentom, virtuoznošću, inteligencijom, može nanovo podijeliti karte u igri. Samo, moderna se umjetnost, za razliku od toga, rodila iz svijesti o neizbježivoj potrebi promjene same igre. Reklo bi se da je Krleža nastojao zajamčiti samo minimum umjetničkih zahtjeva strogo ograničavajući sferu umjetnika na estetiku. Kao da Krleža, i pored cijelog svog revolucionarnog diskursa, nije imao druge brige nego da, ne hajući za cijelo moderno razmišljanje o smislu umjetnosti, obnovi stari kompromis između vlasti i umjetnika čija se uloga svodi na to da bude vrhunski ili trivijalni zabavljač. Takvo bi tumačenje moglo razjasniti sistematsku Krležinu agresivnost i netrpeljivost prema svim predstavnicima moderne umjetnosti (prema Kandinskom, Duchampu, Bretonu…) koji su u prvom redu bili zaokupljeni time da radikalno promijene problematiku povezujući umjetnost s pitanjem saznanja, i koji su bili na izvoru osjećajne revolucije o kojoj, kako se po svemu čini, Krleža nije imao ni pojma.

Ustvari, Krleža se nije nijedanput, ni prije ni poslije rata, ogradio od dominantne estetike. Zašto da se tome čudimo, kad sam Krleža izjavljuje u onom malo prije citiranom izvatku iz Književne republike, da se smatra dijelom »organizovane većine« koja odlučuje što je abnormalno i što nije abnormalno. Možda zato što nije poklonio dosta pažnje tom njegovom aspektu, Lasić pokušava suprotstaviti Krležine predratne i poslijeratne stavove. No čim uočimo Krležin estetski konzervatizam, prestajemo se čuditi s kakvom je relativnom lakoćom on evoluirao u dogmatskom okviru poslijeratnih godina od časa kad je zadobio kakvu takvu nezavisnost. To treba reći, da bi se opet potvrdilo, ako je to još potrebno, da formalna zastarjelost (nikada nevina – što premnogi nisu skloni vjerovati) upućuje na etičku zastarjelost: umjetnik će (u ovom slučaju Krleža) zahtijevati vrlo malo, mnogo manje nego romantičari, samo da ne bude odbačen i samo da sačuva svoje prastaro mjesto dvorske lude.

Zbog svega toga gledam na postepeno Ristićevo napuštanje vlastitih nadrealističkih pozicija iz tridesetih godina i na istovremeno stvaranje osovine Krleža – Ristić, kao na jednu od najvećih nesreća koje su zadesile intelektualni život na Balkanu. Jer za razliku od Krleže, koji je i dalje kročio pod stijegom nikome previše opasnog estetskog humanizma, Ristić je sigurno bio svjesniji nego itko da bi njegovo udaljavanje od nadrealizma moglo imati za posljedicu definitivno udaljavanje Balkana od živih snaga modernizma. Neću time reći da je nadrealizam bio tada jedini predstavnik moderniteta (daleko od mene ta misao) već to da osim beogradskih nadrealista moderna umjetnost nije kod nas gotovo imala u to vrijeme drugih potkovanih branilaca; naprotiv moglo bi se reći da je tada imala gotovo isto toliko neprijatelja koliko je bilo književnika i umjetnika. I zato se ne moramo ustručavati da u Ristićevoj evoluciji uočimo ireverzibilan prijelom godine 1933-1934. ili, bolje rečeno, tada kada je započela njegova suradnja s Krležom i kada se on priklonio Krležinim aktivističkim tezama po kojima, među ostalim, balkanski problemi dana moraju imati apsolutni prioritet. Ako bi tko u vezi s time imao kakvih sumnja, neka u istom već citiranom pismu iz 1975. godine upućenom Kaleziću, pročita potpuno jasno Krležino svjedočanstvo: »U promiskuitetu s nadrealistima, drugovao sam s njima na bazi svega što u njima nije bilo nadrealističko.«

To baca bar malo svjetlosti na, u početku gotovo nevidljiv, Ristićev raskid s nadrealizmom. Raskid nikada priznat, nikada priopćen Bretonu, i godinama vješto prikrivan, ali raskid koji će ga navesti da napusti osjećajni i politički internacionalizam, te ga definitivno udaljiti iz prvih redova »duhovne borbe« (po riječima Arthura Rimbauda). Taj će raskid s nadrealizmom i to će njegovo približavanje Krleži, koje se u prvi čas moglo pričiniti samo kao neka estetska koncesija učinjena iz taktičkih razloga, prirediti teren za sve one koncesije na koje će Ristić pristati kasnije. U tom osvjetljenju s jedne strane postaje teže vjerovati u postojanje dva različita Krleže, prijeratnog i poslijeratnog, ali se s druge strane postojanje dva Ristića čini teško osporivo.

Dobro znam koliko je ta hipoteza u opreci s jugoslavenskom književnom hagiografijom kao i s poznatom doktorskom tezom Srpski nadrealizam i njegovi odnosi sa francuskim nadrealizmom Hanife Kapidžić-Osmanagić. Ostavimo po strani nerazumijevanje nadrealizma te buduće profesorice: treba je čuti kako, govoreći o bivšim beogradskim nadrealistima, hoće dokazati njihovu vjernost nadrealizmu njihovom vjernošću »nadrealističkom umjetničkom prosedeu« (str. 325, kurziv moj; u francuskom prijevodu te njezine teze nema riječi »prosede«, ali se govori o »belles lettres«, to jest o »lijepoj književnosti«, str. 256, što nije ništa bolje); ili, treba je čuti kad ona s visine svoje katedre u Sadeu vidi »blijedu figuru slobode bez granica« (str. 205)! Ostavimo dakle po strani njezino dubinsko nerazumijevanje nadrealizma i njezinu inkompetentnost, jer je profesorica Hanifa Kapidžić-Osmanagić vrlo dobro naučila lekciju koju treba recitirati. Govoreći o časopisu Danas, koji po njezinom sudu »označava [za Ristića] posljednju soluciju nadrealističkih antinomija«, ona dodaje:

»U ovoj sredini Ristić se oslobodio one isključivosti koja je bila svojstvena nadrealističkom postupku, i tu se njegova misao, uvijek vjerna suštini srpske nadrealističke poruke, konkretizovala, oplemenila, proširila i dala čovjeka kakav je postao: borca sa širokim duhom i srcem, pisca oštra pera, koji je kroz konkretno i posebno nazirao suštinu stvari.« (str. 333; posljednja rečenica drugačija u francuskom prijevodu te knjige.)

Ne bismo gotovo vjerovali svojim očima čitajući ovakve zaključke profesorice Hanife Kapidžić-Osmanagić, da u njima ona ne izražava nešto što će sve više postajati gledište samoga Ristića:

»Tako, ako dva pokreta [francuski i srpski] nisu došla do istih rezultata, to je zato što su oba htjela da budu vjerna izvoru na svoj način, proizašao iz okolnosti, to jeste u vezi sa svojim neposrednim mogućnostima. Otići ćemo još dalje u ovoj tvrdnji: čini nam se da je upravo srpski nadrealistički pokret najdalje dospio u toj dijalektičkoj upornosti, u toj vjernosti duhu a ne slovu. Tu početnu pretpostavku nimalo ne mijenja to što se on izmijenio, preobrazio, dijalektički negirao, sačuvavši svoje ljudske doprinose, a odbacivši zastranjivanja.« (str. 319)

I na kraju kruna svega:

»Rezultat za Ristića je bio napuštanje nadrealizma kao pokreta koje su, u datom momentu, nametnule okolnosti. ‘Muze’ su u Jugoslaviji prisilno ućutale još prije nego u Francuskoj i u drugim zemljama.

Ali je Ristić nastavio da se bori za široka i uvijek prihvatljiva ostvarenja nadrealizma. Njegova društvena djelatnost mijenja se, precizira izvan nadrealizma, ali velike linije borbe za višu kulturu ostaju, usklađene s njom. To je stav koji predstavlja jugoslovensko rješenje nadrealističkog problema.« (str. 324)

Šio reći na to? Što reći na toliko nakaradnosti sadržanih u tako malom broju redaka? Što reći na tu cijelu doktorsku tezu koju je Ristić, razumljivo, proglasio »lucidnom«? Jer što je ostalo od nadrealističkog revolta? Ništa. Što je ostalo od nadrealističkog projekta? Ništa. Radi li se ovdje samo o dubokom neshvaćanju nadrealizma sa strane te profesorice i njezine sredine ili, naprotiv, o vrlo znalačkom manipuliranju? Možda se, na kraju krajeva, radi i o jednom i o drugom, svakako tome nečemu zahvaljujemo reklamiranje nacional-nadrealizma, tog jugoslavenskog specijaliteta koji nigdje na svijetu nije našao nikakve prođe i ni jednog jedinog pristalicu. Ostavimo po strani pitanje poštenja, ali zar nije tupavo pokušati akreditirati ubuesknu hipotezu nekog »jugoslovenskog rješenja nadrealističkog problema«, rješenja koje bi bilo, po profesorici Hanifi Kapidžić-Osmanagić, nadrealističkije nego sam nadrealizam zajedno s Bretonom?

Kako je tako što moguće, kad se zna za nepremostivu opreku između Ristića i pravih nadrealista oko Bretona u pitanju angažirane poezije? Pogledajmo to izbliza. Ako imamo u vidu nad-realističku koncepciju poezije »kao totalnog oslobođenja ljudskog duha«, onda nije za čudo što je veliki pjesnik Benjamin Peret -jedan od prvih nadrealista i najbližih, najvjernijih Bretonovih prijatelja, te povrh toga neumorni revolucionarni agitator i španjolski borac (u anarhističkoj »Durruttijevoj koloni«) – osjetio na početku 1945. godine potrebu da radikalno stavi u pitanje poeziju francuskog pokreta Otpora u svom pamfletu Beščašće pjesnika (»Le deshonneur des poetes«) govoreći o beščašću ili o sramoti zato što se takozvana »čast [angažiranih pjesnika] sastoji u tome da prestanu biti pjesnici da bi postali oglašivači (agents de publicite)«. Nema nikakve moguće dvosmislenosti u ‘nadrealističkom’ stavu koji je Benjamin Peret iznio u tom, mislim kod nas neprevedenom, pamfletu gdje on kaže još i ovo:

»Oduvijek je neprijateljima poezije bilo najpreče da je podvrgnu svojim neposrednim ciljevima, da je zgnječe pod svojim bogom ili, danas, da je vežu u lance novog božanstva smeđeg ili ‘crvenog’ – smeđe-crvenog od osušene krvi – još krvavijeg od prijašnjega. Za njih se život i kultura svode na korisno i nekorisno, a podrazumijeva se da korisno uzima oblik krampa koji krampa za njihovu korist. Po njima je poezija samo bogataški, aristokratski ili bankarski luksuz, a da bi postala ‘korisna’ masi ona bi se morala pomiriti da dijeli ulogu ‘primijenjene’, ‘dekorativne’ ili ‘kuharske’ umjetnosti.«

Poratni Ristić odlučuje da ubuduće svodi poeziju na takvu »primijenjenu« poeziju, što dobro ilustrira jedno njegovo predavanje o Goranu Kovačiću održano u beogradskom Narodnom pozorištu 12. februara 1945. (to jest istog mjeseca i iste godine kad Benjamin Peret piše u Meksiku svoje kapitalno Beščašće pjesnika):

»Prava poezija je uvek vojujuća. »Za daleka neka pokoljenja«, za onu nama jedva zamišljenu sreću čoveka koji će samo u muzeju moći da vidi mitraljeze, koji će od čitave ove planete načiniti jedan jedinstveni vrt, koji će sanjati pred zvezdama i u suncu u isti mah.«{Politička književnost, str. 35)

Takvo je gledanje dakako moguće, ali takvo gledanje sigurno nije nadrealističko.

Ovdje još i ovo. Gubit će vrijeme svatko tko bi pokušao pobiti tu moju tvrdnju suprotstavljajući mi Bretonov komentar {Razgovori, 1952) jedne studije Ferdinanda Alquiea, u kojoj taj filozof govori o rascjepu između onih koji su izabrali »stav… manjeg angažiranja« i onih koji su izabrali »socijalnu akciju bez sna«: jer je ovdje riječ o pravim revolucionarima, o onima koji su zamijenili poetsku avanturu za direktnu akciju, a ne o literatima kakvi jedva čekaju da stave svoja pera u službu nove vlasti, koja će im dakako zato dati dobru odštetu, kao obično, u vidu ambasada, akademija, utjecajnih mjesta u kulturi i tako dalje.

Moja bi žestina mogla s punim pravom začuditi neupućene čitaoce. Htio bih zato podsjetiti da nikome od svih pisaca u ovoj zemlji kao upravo Marku Ristiću nije bila češće na jeziku riječ moral i da se nitko nije glasnije od njega pozivao na strahotnu Lautreamontovu rečenicu: »Sva voda iz mora ne bi bila dovoljna da opere jednu intelektualnu mrlju krvi.« Tako se na primjer 1930. godine Marko Ristić nije ustručavao izjaviti:

»Odgovoran sam, bez milosti za mene, i bez olakšavajućih okolnosti, pred tim idealnim kriteriumom duhovne istine i moralne slobode. Bez unapred postavljenih normi, i bez ikakvog kategoričkog imperativa, mehanizam toga morala poklapa se s mehanizmom postojanja. Pred njim, moja prava odgovornost, moja puna odgovornost, tek počinje tamo gdje prestaje moja odgovornost pred jednom konvencionalnom arbitražom. Kada su se izvesne ideje za mene učvrstile kao neminovna nužnost, kao neizbeživa dužnost, one su samim tim postale ono pred čime ne ‘pristajem da odgovaram’, već odgovaram. Razume se, dakle, da se ose-ćam odgovoran i pred ličnostima koje su nošene tim idejama.« {Nemoguće, str. 37)

Znam, ljudi stare i tako često ne stare dobro. Ali nije li za pisca najelementarnija korektnost, da ne kažem poštenje, da uskrati sebi upotrebljavati iste riječi, iste argumente, iste citate ili iste autoritete, kad zastupa u najmanju ruku protivurječne stvarnosti?

Sjetite se što je u svoje ime i u ime svojih prijatelja pisao Marko Ristić godine 1930. u tom istom almanahu Nemoguće:

»Mi ne mislimo nikome smetati: mi nikada nećemo pisati pesme koje će ući u antologije novije srpske lirike, pošto naše neće biti ‘cele lepe’; mi nećemo pisati nagrađene romane; nećemo pričati priče sa socijalnom tendencijom; nećemo pisati psihološke drame, ni eseje o velikim ljudima, našim i stranim, ili o ‘važnim’ pojavama iz oblasti umetnosti; mi nećemo postati članovi Pen-kluba; mi nećemo priređivati proslave; mi nećemo slikati slike za muzeje; mi nećemo biti ni vajari, ni muzičari, ni projektanti monumentalnih građevina. Ali mi ćemo doprineti arhitekturi slobode i duha. Mi nećemo biti kulturtregeri, ali mi smo možda jedini koji se borimo za sve ono što intelektualci, u svojoj sićušnosti, nazivaju nedostižnošću. […] Nadrealizam nije jedna literarna škola, ni jedna »živa zgoda«, ni jedno uhlebije, ni jedan trik, ni neko prevozno sredstvo za izrovane drumove života i smrti.« (str. 132)

Da li je zaista iz istog kuta gledanja Marko Ristić, postavši poslije rata službeni književnik i ubrzo zatim ambasador, pisao knjige kao Smrt fašizmu – sloboda narodu, Politička književnost – Za ovu Jugoslaviju, Na dnevnom redu, Za svest…? Već bi i sami ti naslovi mogli biti dobar putokaz. Međutim, Ristić se svih tih dugih godina trudio iz petnih žila kako bi nas uvjerio da se njegov poslijeratni izbor ne razlikuje od njegovog predratnog revolta. A upravo zato tako uporno tražim gdje počinje ta laž i zašto je ona mogla imati tako dug život, što je Ristić bio bez premca u vještini rukovanja oružjem, sličnim oružju onih literata protiv kojih se tako žestoko borio u svojoj mladosti.

Za razliku od staljinista iz prvog pokoljenja, kao Aragon ili Matić, Ristić je bio vrlo oprezan, ne istrčavajući se pred rudo i izbjegavajući brzoplete izjave u jednom ili u drugom smislu, izabravši i brižno usavršavajući poznatu umjetničku tehniku zamućivanja (»flou artistique«), dakako s nadrealističkim natruhom, da bi zamaglio ne samo perspektivu nadrealizma u Jugoslaviji nego i cijeli jugoslavenski pejzaž. Nije li upravo to bila glavna meta one slavne medijalne linije između Aragona i Bretona, koju je po tezi profesorice Hanife Kapidžić-Osmanagić, tako nezamjenljivo zacrtao Marko Ristić?

Nažalost, ovdje se ne radi samo o jednoj spornoj točki književne povijesti. Jer takvo »jugoslovensko rješenje nadrealističkog problema« upućuje na praksu baziranu na estetskoj dvoličnosti, na intelektualnoj dezinformaciji, s ciljem da se stavi u promet patvorina nadrealizma koja bi bila uvjerljiva i tako ingeniozno smišljena da može služiti najraznovrsnijim namjenama i najraznovrsnijim interesima.

Jesam li malo prije s pravom govorio o estetskoj dvoličnosti? Ali kako to drugačije nazvati kada, malo pomalo, šutke, kriomice, kao nekom čarolijom, Ristić počinje tolerirati, prihvaćati i napokon aktivno podržavati ono što mu je bilo nepodnosivo samo nekoliko godina ranije, kao na primjer poeziju Radovana Zogovića godine 1945? Za svakoga kome takva umjetna magla nije zamračila duh, očito je da će od 1933-1934. Ristić, želeći kompromis s Krležom, »radikalno izmijeniti svoj stav«, kako to ističe Stanko Lasić koji Ristićev kapitalni zaokret s pravom vidi u prijelazu »od negacije literature na rehabilitaciju literature« (str. 126, svi kurzivi su Lasićevi), što će onda Ristića, iz kompromisa kompromis, dovesti do iznalaženja »dijalektičkog realizma«, čardaka ni na nebu ni na zemlji, čija će glavna novost biti u tome da se, zahvaljujući brojnim teoretskim vratolomijama u kojima mu nema premca, taj supotpisnik Bretonovog Drugog manifest nadrealizma, prikloni dogmatizmu i laksizmu.

Kako, naime, točno zapaža Lasić, »Ristić ne rehabilitira totalitet literature, već samo ‘lijevu literaturu’ (str. 131). To Ristiću dopušta da formalno daje dojam da nije izdao svoje nadrealističke pozicije, i, u isto vrijeme, da opravda, a zatim da brani ono što je dotada za njega predstavljalo najgoru od svih literarnih laži, to jest upravo socijalnu literaturu. U roku od dvije godine ta će socijalna literatura, o kojoj je Ristić još 1934. govorio kao o »opasnosti« ili o »lijevom mračnjaštvu«, postati u Predgovoru za nekoliko nenapisanih romana»prirodna« reakcija na buržoasku »dekadentnu literaturu« (Lasić, str. 126 i 129). Lasić dodaje još tome i ovo:

»Ristić je međutim previše mudar a da ne bi shvatio da je time pao na poziciju Radeka na Prvom kongresu sovjetskih pisaca. I zato on poseže za onom starom Krležinom kategorijom koja Krleži omogućuje sintezu tendencije i slobode stvaranja: talenat.« (str. 132)

Treba usput istaći vrlo hipotetičnu korist od bezbrojnih strana što su ih, u toku mnogo godina, ispisala ta dva teoretičara literature i revolucije, pa da napokon i jedan i drugi prihvate povlačenje na teren talenta, gdje se bilo tko s bilo kim u povodu bilo čega može lako suglasiti. Paralelizam Ristićeve i Krležine evolucije nije uostalom začudan, budući da intelektualna putanja i jednoga i drugoga uzima sve više obrise dobrovoljnog potčinjavanja. Tako da ne bi bilo teško naći svakom Ristićevom uzmaku jedan odgovarajući Krležin uzmak i obratno. Da se djelomično uoči dubina njihovih uzmicanja može biti već dovoljno uporediti duh Krležinog Pečata i poslijeratne zagrebačke Republike, te ono što su njih dvojica u tim časopisima potpisivali. Ipak treba reći da je zbog radikalnosti početnih Ristićevih nadrealističkih pozicija, njegova evolucija nepodnošljivija.

Lasić zatim skreće pažnju da se u svom razvoju Ristić »odrekao čvrste i smisaone nadrealističke isključivosti i pao u prilično neodređenu dijalektičko-materijalističku  isključivost koja graniči s izdajom poezije.« (Citirano prema francuskom prijevodu iste Lasićeve knjige; str. 129, prijevod moj.) Jedno je naime što je Ristić izvršio zaokret, ali je drugo što se on i dalje implicitno prikazivao kao nadrealist, pa i u ono vrijeme kad je iznalazio najgora (to jest najvještija) teoretska opravdanja literarnog angažmana, govoreći na primjer 1936. godine u svom Predgovoru za nekoliko nenapisanih romana najprije o nekoj mogućoj ekvivalentnosti između poezije i literature pa da onda, najzad, proglasi ekvivalentnost između poezije i borbene literature. To su temelji onog novog »dijalektičkog realizma« koji je po Ristiću na Zapadu ono što je socijalistički realizam u SSSR-u (vidi Lasić, str. 133). Sve to ipak ne sprečava Ristića da ostane do 1937. godine u kontaktu s Bretonom, poznatim po svojoj nepomirljivosti u pitanju socijalističkog realizma i angažirane umjetnosti.

Te će prve Ristićeve oscilacije između polu-istine i polu-laži odsada postati za njega pravilo. On se neće ustručavati da se s jedne strane poziva na nadrealizam i da s druge strane piše panegirike Crvenoj armiji i tako dalje – na što ću se malo poslije vratiti – koji analoški odgovaraju onim »pjesmama« što ih među ostalima Aragon i Eluard pišu o Staljinu. Jednako kao što se neće ustručavati da vrlo vješto, povodom Bretonove smrti, u časopisu La Nouvelle Revue Francaise (april 1967) pripiše nekakvim »beznačajnim okolnostima« (»circonstances derisoires«) njihovo međusobno udaljavanje, prelazeći šutke preko toga da su se njihovi putovi radikalno i definitivno razišli na centralnom pitanju angažmana.

Ristiću je malo-pomalo pošlo za rukom da potpuno zabašuri suštinu nadrealističkog projekta i da ga tako učini neopasnim. Postigavši to, mogao je onda pod stare dane do mile volje upotrebljavati takav nadrealizam kao masku.

Ali da u tome dokraja uspije, to jest da postigne potpuno uškopljenje nadrealizma, činilo bi se da se Ristić sve više služio metodom intelektualne dezinformacije. Pribjegavajući u isto vrijeme proračunatom izostavljanju i djelomičnom otkrivanju nekih činjenica ili nekih nadrealističkih ideja, Ristić je, treba priznati, postavio na noge gotovo savršen dispozitiv za filtriranje, mnogo pametniji, i zato mnogo efikasniji, od obične cenzure.

Jedan primjer. Potkraj studenog 1954. godine, kad sam se prvi put sastao s Bretonom, on mi je dugo govorio kako je bio duboko razočaran Ristićevim držanjem prema njemu godine 1947, kad se taj bivši njegov prijatelj, postavši u međuvremenu jugoslavenskim ambasadorom u Parizu, nije usudio javno osuditi jedan klevetnički članak Else Triolet (Aragonove žene) u kome je ona tvrdila da je za vrijeme rata Breton podlo ogovarao svoje jugoslavenske prijatelje koji su se tada borili protiv fašizma. Kao i Benjamin Peret, koji mi je također, dan prije, ljutito govorio o aferi Ristić, Breton je bio indigniran što mu Marko Ristić nije bar odgovorio na pismo što mu ga je povodom toga tada uputio.

U svom Naknadnom dnevniku (Forum 1967, br. 1-2, str. 42-44), Ristić ne propušta da govori o tom incidentu, i objavljuje čak faksimil Bretonova pisma od 9. oktobra 1947. U tom ga pismu Breton uvjerava u svoju lojalnost i prilaže kopiju ispravka koji je bio uputio listu L'Humanite, gdje, dakako, nije bio objavljen (objavljen je u listu Combat). Ali u tom Naknadnom dnevniku koji daje dojam da potpuno iskreno i potpuno istinito govori o svemu tome, Ristić samo zaboravlja reći da nikada nije odgovorio Bretonu na to pismo, da nije ništa poduzeo da onemogući takvo klevetanje, kao od neke silne brige da i nadalje ostane u milosti Else Triolet, Aragona i Francuske komunističke partije.

Zar je to zaista bio stav kakav treba zauzeti kad je u pitanju netko na koga će se on i dalje u svakoj prilici neprestano pozivati? Zar je to zaista bio stav kakav treba zauzeti kad je u pitanju netko tko je tako velikodušan da godine 1955. uputi ipak Ristiću pitanja ankete o magičnoj umjetnosti (faksimil tih pitanja Ristić je slavodobitno objavio u istom broju Foruma – bez oznake da ni na njih nije odgovorio)? Zar je to zaista bio stav kakav treba zauzeti kad je u pitanju Andre Breton »taj veliki pjesnik, taj divan pisac, taj čovjek bez ljage a tako često klevetan (kurziv moj) čija je borba bila, od prvog do posljednjeg dana, u službi onoga što je od svega najdragocjenije i načistije na svijetu, slobode »slobode boje čovjeka«, ljubavi »lude ljubavi« i poezije koja je akcija, taj čovjek koji je uvijek postupao po svom duhu i po svom srcu…« (La Nouvelle Revue Francaise, idem; prijevod moj), kako to kaže sam Ristić po Bretonovoj smrti.

Zar nije upravo to nelijep primjer one literature koju su nadrealisti s pravom prezirali, a koja se sastoji u tome da se govori jedno ali čini suprotno.

Međutim ta, u najmanju ruku, za Ristića neslavna epizoda u vezi s Bretonom i klevetama Else Triolet, nije u mojim očima ništa prema onome kako se on 1945. godine ponio prema svom prijatelju Rastku Petroviću, i što je, po svome običaju, sam nadugo i naširoko s tremolom u glasu i kićenim stilom opisao pa i ilustrirao autentičnim pismima u svom eseju Tri mrtva pesnika, tiskanom 1954. godine u Radu. Pročitavši taj napis o Rastku Petroviću (mislim dakako ovdje u prvom redu na one strane tog eseja gdje, pokušavajući se opravdati što ni osamljenom Rastku Petroviću, žednom prijateljske riječi, nije odgovorio na njegovo pismo iz Washingtona godine 1945, Ristić kaže: »Jer suza ne zna za politiku. Ali ni politika ne zna za suzu…« i na istoj strani: »Obmanutog, slabog, tuđeg čoveka odneo je nemilosrdni, pravedni vetar istorije.«, str. 308) – pročitavši, ponavljam, taj napis o Rastku Petroviću tako se u meni sve pobunilo pred tim kamenim srcem koje je tobože blisko ljudsko srce, pred tim lirizmom koji je užas, da dugi niz godina nisam mogao otvoriti ni jednu Ristićevu knjigu. Sada kad sam poslije toliko godina nanovo pročitao taj Ristićev esej, mislim da bih i danas tako postupio. Kad tražim čime bi se taj napis po monstruoznosti mogao porediti, jedino mi pada na pamet jedan događaj koji je zapisala Nadežda Mandeljštam. Neko vrijeme naime poslije nego što je sam dao uhapsiti Osipa Mandelštama, Staljin je nenadano telefonirao Pasternaku, prvi i posljednji put, te mu s jezivim humorom prigovorio: »Kad bih ja bio pjesnik, pa kad bi se jedan od mojih prijatelja našao u neprilici, borio bih se rukama i nogama da mu pomognem…«.

Moglo se s pravom vjerovati da je, zahvaljujući nadrealizmu, koji je Ristić doista odmah u početku unio u Jugoslaviju, bilo svršeno jednom zauvijek s takvim kazuističkim razdvajanjima između misli i akcije, između poezije i razuma.

Jer, u protivnom slučaju, pitam, čemu je služilo govoriti o Sadeu, o Lautreamontu, o Rimbaudu, o Bretonu?

Bez ustezanja ću na kraju ovog svog razmišljanja odgovoriti, da je sve to služilo ufoteljavanju jednog nadri-realističkog establishmenta koji tako pogoduje mnogim lijepim duhovima među današnjim literatima.

Tako je taj nadrealizam za paradu, koji se oblači i skida kao blagdansko ruho, uvijek služio da maskira ono što je Ristić u toku godina htio da zaboravimo. On će s toliko više simpatija evocirati Germaina Nouveaua, Jacquesa Vachea ili Pierrea Reverdvja, što mu se čini potrebnije da velom zaborava prekrije neke druge svoje spise. Neću se zadržavati na propusnici koju je, govoreći o Goranu Kovačiću godine 1945, dao, kako sam malo prije rekao, ždanovcu Radovanu Zogoviću samo nekoliko godina poslije Pečata, kao ni na njegovom – nezgodnom čak i za jednog a nedjeljnog nadrealista – neprekidnom pozivanju na »moju« ili | »našu zemlju«, da bi pokazao svoj patriotizam. Zadržat ću se malo dulje na jednom manje poznatom Ristićevom tekstu koji nosi naslov Crvenoj armiji, objavljenom najprije u Borbi 1945. godine, pretiskanom iduće godine u njegovoj brošuri Smrt fašizmu – sloboda narodu, a poslije nikada više (koliko bar znam ne živeći u Beogradu), pa ću ga zato malo opširnije citirati. Evo kako počinje ta himna Crvenoj armiji (svi su kurzivi moji):

“Jednostavno bi ti trebalo reći, jednom za svagda, vojsko kakve na svetu nikada bilo nije, vojsko Lenjina i Staljina, da ti svi mi, ljudi današnjice, dugujemo svoje spasenje. Jednostavne i večne reči trebalo bi naći, da ti se kaže kako ti čovečanstvo duguje svoju budućnost, kako ti budućnost duguje svoju čovečansku lepotu, tek tobom omogućenu.

Slobodni narodi već bliske sutrašnjice, u svojim naporima i u dubokoj radosti svoga konačnoga ozdravljenja, znaće da te je istorija odredila, vojsko Slovena, vojsko ljudskog napretka, da budeš njena prekretnica i njena pokretačka snaga. […]

Krilata armijo svesti, ti koja znaš šta su ljubav i mržnja, ti koja znaš šta su život i smrt, […]

Jer ti si vojska koja je u krajnjoj liniji negacija vojske, vojske kakva je bila pre no što je tebe bilo. A bolja si vojska, više si vojska od svih drugih. […]

Ti si razrešila nemir onih polusvesnih i dobronamernih sanjalica i pacifista što nisu mogli sa nužnostima da se pomire, naučila ih da zavole što nisu umeli, što nisu smeli da vole, što im je izgledalo, što im se ukazivalo samo kao izraz grubosti i varljive prolaznosti. Dvadeset i sedam godina već oni uče da ljudski rad i ljudska misao, da mir i snovi ljudski mogu naći svoj pravi oslonac i svoju pouzdanu zaštitu samo u jednoj vojnoj sili, u njenoj vrlini i disciplini, u njenoj spremi i njenom porastu, – kad tvoja sila na ovom svetu živi, i raste, neumitna, kao plima svesti i slobode. Kaćuše tvoje osvetile su i poslednjeg humanitarnog utopistu, ako je bio iskren i pošten. […]

Krilata armijo slobode, čekali smo te stvarno oduvek, […]

Pobedonosna armijo, koja si crvena zora čitavog čovečanstva! Zadivljeno te gledaju sadašnjost i budućnost. Sadašnjost ti duguje sve, tebi i tvojim herojima, tebi i tvojoj umnoj, srčanoj snazi. A budućnost te moli da ostaneš takva kakva si: dobra i neumoljiva, ljudska, natčovečanska. I budućnost te voli, i blagosilja, jer je izvan svake sumnje da ćeš takva ostati, da si ono što si, kad si iz ruske zemlje izrasla kao zlatno žito, kada si čedo Velikog oktobra.«

Bilo je i drugih koji su u to vrijeme (iskreno ili prodano) liričili o Staljinu, o Crvenoj armiji, ali je između svih ostalih i Ristića golema razlika. Evo zašto.

Ne mogu ovdje naširoko komentirati vrlo važne vidove te himne, kao na primjer da je za Ristića Crvena armija »vojska Slovena« (gdje je revolucionarni internacionalizam?) i kako on u njoj tretira »polusvesne i dobronamerne« sanjalice, pacifiste i utopiste (gdje je stari nadrealistički krik: Raspustite armiju -Licenciez l'armee -?). Glavna je razlika između svih ostalih kadilaca i njega što je on znao gdje je problem, a da su gotovo svima drugima nedostajale ključne informacije da se na vrijeme snađu. Jer tko je u Jugoslaviji osim Ristića (i dakako Krleže) znao prije rata kako zaista stoje stvari? Tko je znao, na primjer, da su Breton i nadrealisti najoštrije osudili 1936. godine moskovske procese? Tko je drugi imao mogućnosti da prati sve ostale peripetije sukoba sa staljinizmom? U ovoj, nebeski vedroj, Ristićevoj himni Crvenoj armiji nema ni jednog tamnijeg oblačka iza kojega bi i najpažljiviji čitaoci mogli naslutiti da u vezi s tom Armijom i u vezi sa Staljinom ima možda ipak nekih problema. Jednako kao što nitko ne bi mogao naslutiti slušajući tu himnu da će taj isti Ristić objaviti u Politici od 6. marta 1953, to jest samo osam godina poslije, članak pod naslovom Staljinova smrt koji je na antipodu te himne i u kome će među ostalim (napokon!) napisati da je Staljinova tiranija bila strasnija od svih ostalih i u kome će čak imenovati koncentracione logore tog »idola istočnjačkog« (Politička književnost – Za ovu Jugoslaviju, str. 185-188).

Pročitajte uzastopce ta dva Ristićeva teksta. Možda ćete se onda upitati: Kamo je nestala, u drugom tekstu, »Armija Slovena«? Na to i na druga takva pitanja mogao bi dati odgovor samo Ristićev »dijalektički realizam«.

A taj je dijalektički realizam samo jedno drugo ime za onu literaturu koja služi svemu, a u prvom redu opravdanju ili skrivanju raznih gadosti. Nisu li svi današnji literati ipak svjesni – govorim o literaturi odijeljenoj od svijeta, o pisanju koje se odvia u vlastitom zrcalu da tako podržavaju najgore osjećajno i počitičko srozavanje? Jer svi ti suvremeni staljinistički pisci, već pokajani ili još nepokajani, računaju upravo na čudovišnu opću nepažnju i opću dekompoziciju koju su dijelom sami izazvali ili ubrzali. Publika, iduća pokoljenja, ili tko zna što, bit će, kažu oni kad ih nitko ne čuje, kadra razlikovati i razdijeliti njihovu plaćeničku rabotu od njihovih »slobodnih« umotvorina. U najmanju je ruku šaljivo to što ti uvijek tako revolucionarni pisci na taj način priznaju neprihvatljivu podvojenost: propagandni su tekstovi dobri za »mase«, a pravo je njihovo djelo rezervirano za elitu. Kako je žalosna literatura na kraju ovoga vijeka!

A za to je stanje čovjek formata Marka Ristića vrlo odgovoran, i daleko odgovorniji od legija mediokriteta koji u svakom pokoljenju igraju ulogu statista u ovakvom ili onakvom kulturnom dekoru.

Sa sedamnaest, osamnaest godina, ne poznavajući Marka Ristića, slijedio sam ga, kao nikoga drugog na Balkanu, iz noći u noć, sanjajući o čovjeku bez mjere. Danas, kad treba pogledati unatrag i zaključiti, ne ostaje ništa drugo nego kratko i izmjerivo vrijeme jednog zanosnog pokušaja, ali i on se već gubi u magli koja ga je ubrzo zastrla. Na svaki način, ništa ne ostaje od munja koje navode ponekad mladiće da u sebi traže tajnu najljepših oluja duha.

21. 9. 1984.

(Iz knjige: Radovan Ivšić, U nepovrat, Zagreb, 1990.)