UPRAVO ČITATE

Saša Ćirić: Krateri budućnosti

Saša Ćirić: Krateri budućnosti

Intro

Iako je perspektiva budućnosti obavezan deo svake definicije žanra utopije, kao i negativne utopije, svaka utopija, zapravo, u prvom redu govori o sadašnjosti, tačnije o trenutku kada je nastala. RKT utopijski roman određuje kao roman „u kome se opisuje idealno društveno uređenje ili društveno uređenje u budućnosti“, iako prema tome gde je smešteno mesto „gde je sve dobro“ („a place where all is well“, Pinguine Dictionery of literary terms and literary theory), domaći RKT pravi razliku između retrogradne, proročke i fantastičke ili teorijske utopije. Prva bi bila smeštena u prošlost (u odnosu na vreme pripovedanja), druga u budućnost a treća opisuje društvo ili mesto koje postoji naporedo sa vremenom pripovedanja, mada je reč o izmišljenom mestu. Takav je slučaj kod Tomasa Mora i njegovog putopisa čije je ime podarilo termin za označavanje ovog žanra romana a čija vizija ukršta elemente komunizma i kazneno rigidnog moralizma[1]. Ova podela (na idealno uređenje koje je nekad postojalo, koje danas postoji negde daleko ili koje će jednom biti uspostavljeno) ne deluje relevantno niti menja osnovnu tezu: utopijska kao i distopijska vizija predstavlja indirektnu kritiku društva od kojeg se polazi, najčešće društva u kome autor živi, ili predstavlja kritiku epohalne situacije, odnosno istorijskih tendencija koje autor vidi ili predoseća kao potencijalnu mogućnost svog doba ili bliske budućnosti.

U savremenim književnostima postjugoslovenskih država niko ne piše utopije – čini se da to važi za celokupnu savremenu književnost u svetu[2] – ali ni distopija nije piscima posebno popularan žanr. Još manje je autora sklonih distopiji kao „čistom“ žanru, recimo žanru u čijem fokusu bi dominirao politikološki i antropološki narativ o (boljem) društvenom uređenju. Osobina uspelih distopijskih romana jeste da je distopija tek jedna od komponenti tih romana koji predstavljaju žanrovske hibride. U tom smislu i domaće romane možemo podeliti na one koji su manje i više heterogeni, odnosno manje ili više bliski distopijskim modelima ostvarenim kod paradigmatičnih klasika ovog žanra Džordža Orvela i Oldousa Hakslija[3].

Tako su romani, recimo, Josipa Mlakića Planet Friedman i Andrije Matića Šaht bliži paradigmi od ostalih. Možemo govoriti o stepenu obuhvatnosti vizija zastupljenih u distopijskim romanima, o lokalnoj i globalnoj inspiraciji, o tome kada su i zašto stvari pošle naopako, tj. o tome koliko (neporedna) istorijska prošlost participira u viziji distopijske sadašnjice koju predočavaju ovi romani. U tom smislu važan je politički stav koji pisac zauzima, odnosno vrednosni bekgraund koji predstavlja skriven parametar uobličenja distopijskih društava. Kod takvih dela sa distopijom se mešaju elementi političke satire i publicistike (romani Ede Popovića Lomljenje vjetra ili Centimetar od sreće Marinka Koščeca). Druga dela ovog žanra više su otvorena ka fantastici – pustolovnog i nacionalno-mistifikacijskog tipa kod Tomislava Osmanlija u romanu 21. ili alegorijsko-teološko-kritičko-poetskog tipa u romanu Neznanom junaku Sretena Ugričića ili ka žanru horora (Razbijanje Miloša Živanovića). Satira može biti bliska parodiji (Čerupanje Feniksa Franje Janeša) a distopijski bezizlaz kritičkom pesimizmu u tumačenju nedavne prošlosti (Auschwitz Café Dragana Radulovića).

XX-vekovni postamenti žanra (Haksli i Orvel)

Vrli novi svet Oldousa Hakslija je klasična negativna utopija iz 1932. godine. Ova utopija, koja je dobrim delom društvena satira[4], govori o društvu ostvarene sreće. Mislim da je to glavna odlika društva udaljene budućnosti, u 632. godini Fordove ere, to će reći u društvu koje postoji nekih šest stoleća nakon što je knjiga napisana. Državno uređenje je svakako totalitarno, budući da postoji klasa upravljača koja se stara o održavanju reprodukcije sistema ne konsultujući se sa članovima toga društva, odnosno ne tražeći podršku od njih za odluke koje donosi. Drugim rečima, upravljači vladaju bez izbora i tela parlamentarne demokratije a staraju se o pukom održanju sistema ne dopuštajući nikakve promene, budući da promene podrivaju sistem i princip stabilnosti, jedan od tri bazična principa, uz zajednicu i istovetnost, na kojima počiva ovo društvo budućnosti.

Hakslijevo društvo ostvarene sreće zapravo je kastinsko društvo u kome je sistem kastinskih razlika biološki utemeljen, odnosno utemeljen na genetičkom inžinjeringu. Ljudska rasa se ne obnavlja putem uobičajene seksualne reprodukcije (heteroseksualni koitus – trudnoća – rađanje), već se nove jedinke stvaraju u postupku veštačke oplodnje (spermatozoidi i jajne ćelije se čuvaju u epruvetama, spajaju se labaratorijski i odgajaju u nekoj vrsti veštačkog uterusa, u koji se ciljano dodaju ili oduzimaju neki sastojci potrebni za rast bebe). Dakle, putem genetičkog inžinjeringa društvo je podeljeno na biološki različite grupe ljudi: alfa, beta, gama, delta…, ipsilon vrstu, koje se međusobno razlikuju i po fizičkom izgledu i po društvenoj svrsi koja im je namenjena, samim tim oni dobijaju i različito obrazovanje. Te vrste su klasa rukovodilaca ili menadžera, klasa ratnika ili održavaoca reda, klasa radnika, seljaka i poslužitelja. Po ovoj podeli, vidimo da je Hakslijeva vizija zasnovana na Platonovom sistemu podela iz Države, s tim da je Platon u skladu sa naučnim dostignućima svog vremena najviše polagao na vaspitnu moć države i obrazovanje koje bi u glave jedinki usadilo svest o adekvatnom položaju u društvu, dopuštajući mogućnost da potomci iz jedne vrste shodno svojim sposobnostima budu premešteni u drugu vrstu.

Zanimljivo, ono za šta je kod Platona služio mit, da objasni poreklo vrsta i utemelji smisao bazičnih kastinskih razlika u zajednici, kod Hakslija služi medicina. Međutim, ni medicina nije svemoćna, o čemu govore slučajevi dva glavna lika novih ljudi (vrlo-novo-ljudi), Bernarda Marksa i Helmholca, koji se ne osećaju komotno u svojim ulogama. Zapravo, a u tom grmu leži peripetija koja Hakslijevoj viziji priskrbljuje dinamiku i agon, medicinski postupak „proizvodnje“ novih jedinki ne nosi dovoljne garantije da će se one same po sebi ponašati u skladu sa očekivanjima države. Dva su krucijalna impulsa koje Haksli pripisuje novoljudima, a zapravo ljudima uopšte: seksualni instinkt i želju za uživanjem. U tom smislu, jednako kao i na primeru hipnopedije, glavnog metoda koji se koristi za obrazovanje novoljudi, Haksli pokazuje zavisnost svog viđenja ljudske prirode od temelja Frojdovih učenja, koje u tekstu ismeva na nekoliko mesta. Hipnopedijom, ili hipnotisanjem tokom sna, deluje se na podsvest novih jedinki tako što im se usađuju principi i modeli poželjnog ponašanja, koji su posebni za svaku ljudsku vrstu. Ovaj metod pokazuje totalitarnost nove države, ali i vlastitu nesavršenost. Za Hakslija je seksualni instinkt toliko jak da bi svako potiskivanje ili surogat realizacija poremetilo stabilnost pojedinca, samim tim i zajednice i sistema na kojoj zajednica počiva, tako da preostaje jedino da se taj instinkt zadovolji: onoliko puta i sa onoliko partnera koliko to novoljudi požele. Otuda je ukinuta ne samo monogamija/ monoandrija kao društveni normativ, već je neutralisana i erotska predigra, igra zavođenja, pa i sama ljubav kao pokretač koji dovodi do seksualnog sjedinjenja. Seks je sveden na koitus, na pražnjenje ili na regularni fiziološki proces koji ukida tenzije u telu, odnosno održava stabilnost (tela pojedinca, samim tim i društvene zajednice). Za novo društvo važna je higijena i seksualna bezbednost, otuda su sredstva za kontracepciju svima dostupna kao deo regularnog hotelskog pribora. Deo jedinki može da zatrudni, otuda kontracepcija, dok je higijena neupitni imperativ. Opet, ni genetika ni obilje seksa nisu dovoljni, u novoljudima se rađa i anksioznost, zato svako od njih dobija dnevno sledovanje some, neke vrste antidepresiva ili ksanaksa, koji ima širok dijapazon delovanja: pilula za spavanje, pain killer i kao sredstvo za smanjivanje uzbuđenja i melanholije. Ostaje pitanje zašto se takva osećanja uopšte javljaju i pored svih genetičkih i hipnopedijskih mera predostrožnosti.

Zanimljivi su likovi nekonvencionalnih novoljudi: Bernarda i Helmholca. Prvi postaje nekonvencionalan iz želje za društvenom prihvaćenošću, čime zapravo potvrđuje funkcionalnu uređenost novog sveta. On je uskraćen jer ne uživa u dovoljno seksa, otuda je nezadovoljan. Kada dovede humanoidnog divljaka, rođenog na predcivilizacijski način, od majke a ne iz epruvete, Bernard postaje društveni hit, što godi njegovoj sujeti. Suočen sa opasnošću da bude proteran na Island, hvata ga panika, odriče se svega a krivicu svaljuje na svoje prijatelje. Helmholc je ovlašno realizovan lik, pa ipak zadržava elemente iz tradicije inetelektualaca koji su nekonformisti iz uverenja i džentlmeni sa stavom i stilom. Ipak, i on je opisan kao lik koji pati od predrasuda ili svetonazora novog vremena: smeje se crkvenim ritualima i zaljubljenosti koju manifestuju Šekspirovi likovi Romeo i Julija. S druge strane, Džon, „divljak“, koji zadržava autorove simpatije, lik je koji pripada romantičarskoj, pa i viteškoj tradiciji zaljubljenih muškaraca koji žele da ljubav svoje izabranice zasluže počinivši neki podvig, te da telesno sjedinjavanje bude plod avanture obostranog i suptilnog probijanja kroz slojeve napetog suzdržavanja i borbe sa vlastitom strašću. Otuda je i on karikatura u novom svetu i civilizaciji „koja nema potrebe za plemenitošću i heroizmom“, kako kaže Svetski upravljač za Zapadnu Evropu.

Reklo bi se da je i taj element postignutog svetskog mira, pax aeterna, nešto što Haksli kritikuje. Ako je cena večnog mira gubljenje ili eliminacija strasti koje predstavljaju sinonim života vrednog življenja, plemenitosti koje nema bez opasnosti i potrebe samodokazivanja pred voljenim bićem i tragedije koje nema bez društvene nestabilnosti i sukoba, Haksliju takav svet nije potreban. Otuda je glavna žaoka njegove kritike upućena ka primenjenom stoicizmu, ne fordovskoj tupavosti ili trijumfu kapitalizma[5]. Umrtvljenost čula ili ataraksija, bezvoljno predavanje uživanju koje to prestaje da bude jer nema avanture osvajanja, prepreke i preokreta, odsustvo ljubavi kao nečeg tajnovitog i vrhunskog koja je svedena na ordinarnu i banalnu fiziologiju kopulacije, jeste glavna falinka Hakslijevog utopijskog društva. Tek kasnije dolaze totalitarizam, odsustvo slobode, proterana umetnost i kontrolisana nauka (opet Platon), sveopšte legalno drogiranje (anticipacija savremene masovne upotrebe antidepresiva). Takođe, Haksli se zalaže za pravo da se bude nesrećan, odnosno on kritikuje više princip udobnosti kao takav, ne toliko totalitarnu pretenziju države da svakog natera da bude srećan.

Hakslijeva utopija predstavlja jednu teodicejsku varijantu odgovora o pitanju savršenog sveta. Njegovi upravljači su preuzeli prerogative Boga, u čije postojanje inače ne sumnjaju, ali i prirode, tako da su sami krenuli u popravljanje ljudskog roda sa ciljem da doslovno proizvedu čovečanstvo koje će biti srećno. Kastinska podela društva ili, tačnije, veštačko proizvođenje jedinki koje će imati stalne uloge u društvu shodno svojim projektovanim predispozicijama, jeste preduslov srećnog društva. Mustafa Mond pominje eksperiment sa alfa plus jedinkama koje su poslate da organizuju svoju zajednicu na nekom ostrvu. Rezultat je bio dugotrajni građanski rat jer niko od njih nije hteo da prihvati da radi „niske i prljave“ manuelne poslove. Što je rešenje koje opet dolazi iz antičke, delom i srednjovekovne tradicije, potom i aristokratske, u kojoj su striktno razdvojeni intelektualni i politički rad od onog manuelnog i proizvodnog. Haksli očito smatra da alfa jedinke „prirodno“ odbijaju da prihvate poslove namenjene robovima i kmetovima. Rešenje po kome inteligentne jedinke odgovorno dele obaveze, jednako one prijatne kao i neprijatne, i smenjuju se u njihovom obavljanju, Haksliju bi delovalo kao veća utopija od one da se društvo sastoji od samih alfa jedinki. Očito da u Hakslijevoj viziji, kao i u antičkoj uostalom, nedostaje dinamički princip evolucije ili preobražaja, odnosno višestrukosti. Pojedinac može sa uspehom i zadovoljstvom da obavlja i prijatne i neprijatne poslove, kao i da napreduje u poslu ili da doživi preobražaj i postane neko drugi. Hakslijeva alfa jedinka očito ne može da bude ništa drugo niti da radi išta drugo do ono što radi alfa jedinka. I tu dolazimo do biološke osnove ove vizije. Svačija priroda je jedna i nedeljiva, kao priroda nekog lava, lisice ili mrava. Neko je rođen da vlada, drugi da se pokorava, neko da upravlja, drugi da radi, neko da napada ili da brani, drugi da bude zaštićen itd. Nema prelaska barijera koje je definisala sam priroda, nema ni složenih mikstura, tipa: vladar i ratnik. Manje vidljiva fašistoidnost novog društva proističe iz dominantnog društvenog kulta zdravlja, mladosti, higijene i lepote, odnosno odbojnosti i gađenja prema svemu što je prljavo, bolesno, staro i ružno.

Zanimljiv je odnos koji novo društvo ima prema smrti i prema religiji. U novom Hakslijevom društvu decu navikavaju na smrt od malena. Štaviše, uz organizovane odlaske do krematorijuma[6] i do bolnica gde leže neizlečivo obolele osobe, deci se kupuje sladoled od čokolade kad neko umre, odnosno u krematorijumu se ostavljaju njihove najdraže igračke. Sve ove mere imaju za cilj da u deci eliminišu strah od smrti, odnosno da deca smrt prihvate kao nešto neizbežno i uobičajeno, što neće izazivati tugu, zebnju ili užas.

Kada je reč o religiji, u novom društvu su ismejani verski rituali poput šibanja sebe ili klečanja u molitvi. Svetski upravljač za Zapadnu Evropu smatra da je religija prevaziđen fenomen, budući da se njen nastanak i održanje vezuje za nepovoljne socio-ekonomske uslove i za proces starenja. Drugim rečima, samo čovek u bedi ili čovek čiji se život bliži svom kraju imaju potrebu za Bogom koji se vidi kao vrsta utehe i izbavljenja. U novom društvu mladost i napredak postoje do samog kraja pojedinca, čemu onda Bog, pita se Mustafa Mond. Osećanje vere nadoknađuje nam sve gubitke, govorio je stari filozof, ali kada nema gubitaka, osećanje vere je suvišno jer nema se šta nadoknaditi, rezonuje Mond i tvrdi da je Bog „nespojiv sa mašinama, medicinskom naukom i opštom srećom“.

Orvel

U Orvelovoj Životinjskoj farmi dat je sažet prikaz evolucije revolucionarnog procesa. Da je reč o levičarskoj revoluciji, govori zalaganje životinja koje izvode prevrat rukovodeći se principom jednakosti. Na to nedvosmisleno upućuje i neka vrsta radikalne agrarne reforme koju životinje sprovode. Nakon pobune, sami postaju vlasnici veleposedničke zemlje farmera Džonsa i sve proizvode koji su išli njemu dele među sobom. Iako alegorijski pamflet, Orvelova Životinjska farma pre pripada satiričnoj antiutopiji (ili antiutopijskoj satiri) nego ideološkoj propagandi koja bi bila u skladu sa privatnim autorovim uverenjima. Štaviše, ova politička basna pre može da posluži kao primer nemogućnosti ostvarenja društva jednakosti za koja se Orvel zalagao kao novinar, član Nezavisne radničke stranke u Engleskoj i dobrovoljni učesnik Španskog građanskog rata u redovima Republikanske vojske.

Orvel je svakako imao sovjetsko iskustvo pred očima dok je u drugoj polovini Drugog svetskog rata (novembar 1943. – februar 1944.) završavao svoju novelu, o čemu govore i jasne aluzije na montirane staljinističke procese u Moskvi 30-ih godina. Sovjetski i internacionalni komunisti, optuženi za špijunažu ili zaveru, tokom suđenja su javno priznavali svoju krivicu, narativno podržavajući svaku tačku optužnice. Ipak, Životinjska farma je bila anticipativna za sva istočnoevropska društva nastala posle II svetskog rata, odnosno za njihov ključni paradoksalni preobražaj. Taj preobražaj se ogledao u stvaranju nove političke klase koja je pristajanjem na uvećana ovlašćenja i privilegije zamenila onu protiv koje je revolucija bila usmerena.

Orvel ne postavlja niti indicira pitanje da li je ova regresija sa besklasnog na novo klasno društvo, ili, tačnije, da li je ovo praktično odstupanje od izgradnje društva jednakosti bilo neizbežno i, ako jeste, u čemu bi bila osnovna greška načinjena tokom realizacije ovakvog političkog projekta. Prvi udar na jednakost svih vrsta životinja usledio je u sferi distribucije zajedničkih dobara. Od životinjskih vrsta zastupljenih na farmi izdvojile su se svinje kao vrsta upravljača koje modifikuju princip jednakosti uvodeći dodatni, koji je neka vrsta principa „državnog razloga“. On glasi da onima koji donose strateške odluke potrebnije više životnih namirnica nego onima koji te odluke sprovode u delo.

Orvel je pošao od biološke nejednakosti životinjskih vrsta koje žive na farmi. One su nejednake po svojoj telesnoj snazi, po svojoj inteligenciji, kao i po govorničkoj veštini ili sposobnosti ubeđivanja. Tako su svinje predodređene da vladaju, konji i magarci za težak fizički rad, ovce, krave i kokoške da poslušno daju mleko, jaja i vunu. Jedini koji su odstupali od ovog „biološkog determinizma“ bila su svojeglava i ćudljiva mačka, kobila Moli, „luckasta“ kaćiperka koja se zbog dezertnih kocki šećera odriče učešća u samoupravljanju i pripitomljeni gavran Mojsije, koji nije radio ali je govorio o posthumnom životinjskom Edenu pod nazivom „Šećerna gora“.

Na neki način, ove životinje oličavaju princip individualnosti, ali individualnosti one vrste koja ne podređuje svoje navike i sklonosti dobrovoljnom radu u opštem interesu, već nastavlja da „tera po svome“ uprkos mogućim prekorima, degradaciji ili, čak, izgonu iz kolektiva. Ove tri životinje zauzimaju periferno mesto u Orvelovoj alegorijskoj postavci Životinjske farme, a treba reći i to da njihova egocentrična asocijalnost u sebi nosi klice komičnosti a ne pobune ili preispitivanja projekta društvene jednakosti. Lik mačke je ne samo periferan, već i sasvim irelevantan. Mačka je takva jer je takva njena priroda i nikakva revolucija ne može tu prirodu promeniti, tj. preobratiti njenu samoživu svojeglavost u bilo koji oblik filantropije, ili tačnije animalofilije. Primeri likova kobile i gavrana već nose izvesnu poruku. Ni kobila Moli ne može protiv svoje prirode, samo što je ovde reč o njenoj navici, dakle stečenoj ili drugostepenoj prirodi, da ukrašava svoju grivu ukrasnim pantljikama i da konzumira kocke šećera. Ona će, dakle, zarad svoje estetske i gastronomske preokupacije (zarad načina života na koji je navikla), žrtvovati svoju slobodu, tačnije, mogućnost da samostalno raspolaže plodovima svoga rada, kao i da zavisi od neizvesnosti i nepredvidljivosti prinosa koji je mogu lišiti dotadašnjih privilegija. Na stranu što većina životinja njeno ukrašavanje smatra necelishodnom aktivnošću a ukrasnu traku simbolom ropstva, koga su se pobunom oslobodile. Dakle, Orvel je već u ovoj životinji imao dobre elemente za problematizaciju ako ne unificirajućeg uticaja revolucije, ono privilegije na razlikovanje koja se ostvarenom revolucijom u novom poretku ukida. Ovaj korpus problema Orvel očito nije imao u fokusu.

Sa likom gavrana, koji sliči cvrčku iz basne, stvari se vraćaju u okvire antiutopije. Jer, gavran je samo prividno beskoristan time što ne učestvuje u kolektivnom radu. Njegove neproverene priče, još više priče o posthumnom životu, o Šećernoj gori kao locusu amoenusu za umorne trudbenike, upućuju na to da gavran simbolizuje instituciju religije ili crkve u autoritarnom društvu. Sama činjenica da se gavran na farmu vraća u trenutku kada je Napoleon učvrstio svoj liderski položaj, ali i kada se zajednica suočava sa prvim ozbiljnim poteškoćama u stvaranju društva koje neće počivati samo na jednakosti i pravdi, već će biti društvo postignutog boljeg života za sve, upućuje na takav zaključak. Instrumentalizovano sujeverje učvršćuje autoritarnu vlast jer predstavlja lažnu utehu potlačenima, čineći da se prilagode i srode sa postojećim poretkom, umesto da se protiv njega pobune. Odnosno, pored negativnog psihološkog ima i negativan epistemološki učinak, jer ukida ideju promene kao lako zamislivog projekta koji vodi poboljšanju trenutnog stanja.

Ipak, glavni momenat, „apokaliptični“ učinak suvremenog trenutka, koji obe najpoznatije Orvelove antiutopije ističu u prvi plan, jeste ukidanje kategorije objektivne istine. Istina je ukinuta na nivou elementarnih činjenica putem propagandnog nasilja instrumentalizovanog u trenutne političke svrhe. Ovu promenu u baratanju istinom Orvel je doživeo na svojoj koži. Kao internacionalni dobrovoljac i pripadnik policije POUM-a, tj. naoružanih formacija španske radničke partije koje su se zajedno sa drugim republikanskim frakcijama, anarhistima i komunistima, borile protiv fašista, doživeo je da u jednom trenutku njegova frakcija bude stavljena van zakona, njeni čelnici budu pohapšeni a da ih preostala republikanska štampa predstavi kao fašističke kolaboratere. Tu je verziju bez ikakve provere ili znaka sumnje preuzela i međunarodna levičarska štampa, izložena uticaju matičnih komunističkih stranaka. U romanu 1984. totalitarna vlast preko svoje glomazne birokratije radi na svakodnevnom ispiranju mozgova i naknadnom preinačavanju prošlosti. Istina o prošlosti se formira u budućnosti, u skladu sa interesima sadašnjosti. Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost, poznat je moto ovog Orvelovog romana. U istorijskoj stvarnosti bile su poznate preinake prošlosti u vidu revidiranih enciklopedija ili retuširanih fotografija sa kojih su nestajali pojedinci, u međuvremenu osuđeni za špijunažu ili neku drugu neprijateljsku delatnost. Optužnica za Borisa Davidoviča morala je ne samo da dokaže navode optužbe, već i da tragove izdaje pronađe daleko ranije, predstavljajući je kao smišljenu kontinuiranu urotu koja uz ugled i status revolucionara ruinira svaki njegov herojski čin. Izdajnik nikada nije mogao biti heroj ili uzorit revolucionar. Njegova uzoritost pod senkom optužnice mogla je biti samo plod iluzije i onovremenog neznanja o opasnom naličju lažnog idola. Istina je uvek morala biti homogena i celovita, usklađena sa trenutnum partijskim interesima koliko i upotrebljiva kao vodič kroz prošlost. U Životinjskoj farmi postupku naknadne preinake izloženi su inicijalni principi pobune, takoreći Ustav jednakosti nove životinjske zajednice. Nepouzdanosti sećanja očevidaca i prvoboraca suprotstavljen je preskriptivni tekst koji postaje tekst u stalnom nastajanju, čijoj izvornoj nepromenljivosti pristupne šifre imaju predstavnici liderske grupe. Svako javno protivljenje predstavlja čin veleizdaje. U društvu jednakosti caruje bezuslovna poslušnost. Ona je obezbeđena postojanjem idealnog jeretika u čijim se nedokazanim rovarenjima i sabotažama traži razlog neuspeha tekućih aktivnosti koje su, razume se, bezuslovno posvećene društvenom progresu.

Domaći autori

 

Teror pohlepe naspram terora straha (Josip Mlakić: Planet Friedman, Fraktura, 2013)

U romanu Josipa Mlakića Planet Friedman kritici se podvrgava racionalizam tržišnog kapitalizma. Za Mlakića kapitalistička racionalnost je racionalnost radikalizovanog utilitarizma. Razumno je ono što je korisno, korisno je ono što donosi profit, emocije su beskorisni balast, štaviše opasni balast jer destabilizuju pojedinca, onemogućavaju ga da logički misli, da racionalno odredi svoje prioritete, da organizuje svoje vreme i posveti se onome što je najvažnije, tj. onome što donosi najveću dobit i najveću korist pojedincu i zajednici. Emocije često čine da se zamuti svest o poretku prioriteta ili da se relativizuje njihova vrednost, čak da izgleda kao ništavna. Otuda su u svetu Mlakićeve distopije emocije strogo kontrolisane upotrebom antidepresiva. Jedine dopuštene emocije su: pohlepa koja pojedinca goni da razvija svoje sposobnosti u cilju takmičarskog postizanja što boljih rezultata u tržišnoj utakmici, strah od gubitka solventnosti, koji ima istu funkciju kao pohlepa, i ponos zbog pripadnosti klasi privilegovanih pojedinaca čija svakodnevica obiluje pogodnostima i mogućnostima nedostupnim onima koji su manje sposobni i manje uspešni. Strah je štap, ponos šargarepa a pohlepa vrsta podsticane libidinozne gladi za šargarepom.

Mlakićev svet klase gospodara koji žive u Zoni A, koju od ostalih zona štite smrtonosni skeneri koji su u stanju da sprže sve nezvane intrudere, jeste svet neuznemirenih ljudi, koji žive bez gneva, bez ljubavi, bez turbulencija, bez osećanja privrženosti i bliskosti. Nije najjasnije zašto i dalje žive u parovima (braku) kada su dovoljni sami sebi, a i kopulativna strana novoljudi nije najbolje narativno domišljena. Budući dovoljni sami sebi, zakržljalog seksualnog nagona, mogu se razmnožavati, tačnije: održavati vrstu kloniranjem (o čemu je snatrio Uelbek u svom romanu Mogućnost ostrva). Ipak, kod Mlakića roditelji nisu atomizovani klonovi već ljudi radikalno zauzdane emocionalnosti. Oni žive u bračnim zajednicama, ali su deca odvojena od njih, jer roditeljska ljubav, po mišljenju ideologa Planete Friedman, ne deluje pozitivno na tržišno ponašanje pojedinaca; zapravo deluje na isti način kao i većina štetnih emocija, tako što redefiniše prioritete i obezvređuje one koji stoje na vrhu kulta rada i ostvarivanja profita. Roditelji imaju pravo jednom godišnje da posete svoju decu koja žive na udaljenim mestima, takođe u okviru Zone A, ali deca ne smeju da vide njih. Samilost prema neprivilegovanima, njihovo lečenje, obrazovanje ili druga vrsta pomoći najstrože je kažnjiva zakonom, jer kao što tržište svojim unutrašnjim zakonitostima samo odstranjuje svoja gangrenozna tkiva, kako glasi jedan od Fridmanovih postulata ili aksioma njegove doktrine, tako i kastinska podela humanog stanovništva na ono privilegovano koje uživa blagodeti bogatstva, obrazovanja, razvijanja novih tehnologija… štiti planetu od prenaseljenosti putem neke vrste dirigovane prirodne selekcije. Neprivilegovani su nepismeni, u njihovim nehigijenskim staništima vladaju davne bolesti poput kuge, besnila ili kolere i kao takvi su osuđeni na ubrzano izumiranje. Da nije (bilo) svetske ekonomske krize koja je pogodila tzv. najrazvijenije ekonomije, od one u SAD, ovo bi bila adekvatna iako anahrona alegorija klasične neokolonijalne podele sveta.

Mlakićev roman nudi dosta uopštenu i konvencionalnu kritiku kapitalizma u njegovoj zapravo liberalnoj ili klasičnoj fazi, ne u njegovoj neoliberalnoj devijantnoj formi. Štaviše, ukazuje se na slabost liberalnog koncepta: pošast hladnog rata i njegovo opasno nasleđe, nuklearno oružje, vojna industrija, prodaja naoružanja i podsticanje sukoba niskog intenziteta širom sveta, na planeti Fridman uklonjeni su kao nešto što predstavlja ekonomski balast, tj. čisto opterećenje i štetu. I države su poklekle pred ekonomskom logikom novog doba: država je odumrla kao nepotrebna i skupa administracija koja deluje represivno na kapital postavljajući mu ograničenja svojim propisima i porezima. Svetom vladaju korporacije preko svog velikog veća, dok su nacionalne armije zamenjene velikim zaštitarskim tvrtkama tj. firmama za zaštitu i bezbednost, čije su akcije na berzi u stalnom usponu. No, ni ovaj „savršeni“ svet nije bez protivnika i u tome je specifičnost Mlakićevog romana, koja ga razlikuje od predvidljivosti holivudske žanrovske konfekcije. Istina, i kod Mlakića postoji dosta predvidljivih kao i nedovoljno motivisanih rešenja: recimo psihološki preokret glavnog lika kada pređe u Zonu B i C. Pokret otpora kojeg predvodi tzv. Blacktoth, iako se zalaže za ukidanje kastinske podele planete i njenih bogatstava na zone, čini skup nasilnih organizacija, motivisan pravom na pljačku osvojenih teritorija a ne proklamovanim progresivnim političkim ciljem. Vođu revolucionara vodi gnev i revanšistička žudnja, koliko i poriv za moći i vladanjem. U tome je on zamišljen kao kombinacija Atile Huna i Robespijera, a njegove trupe varvarskih hordi i šekspirovskih junaka koji izgaraju za osvetničkom pravdom bez obzira na cenu koju moraju platiti, najčešće u hektolitrima tuđe krvi. Dakle, kod Mlakića postoji „izbor“ između Scile i Haribde – nema manjeg zla, a nema ni ozbiljne altrenative u vidu trećeg puta koji bi bio lišen kastinske isključivosti bliske istočnjačkim despotijama, s jedne, i terorističkim metodama i poretku straha, s druge strane.

Mlakićevi glavni junaci, lekar Gerhard Šmit i Paula Bolt, bivša atletičarka, u stvari promoter dopinga za sportiste koje zdravstveno ruinira njeno telo, neka su vrsta volterovskih skeptika koji pomažu neprivilegovane, podučavaju ih da se sami zaštite, opismenjavaju i obrazuju, bez volje da politički ustroje „niži stalež“ i povedu ga eventualno u borbu kako protiv bezdušnih liberalnih elitista tako i protiv nemilosrdnih neofitskih varvara. U nekoj vrsti otvorenog kraja, koji budi neizvesnost i slutnju skorog debakla umesto ponovno uspostavljene stabilnosti, njima preostaje da se povuku u „svoj vrt“, na Ždralovu visoravan, i da žive od svog rada, po mogućstvu bez ikakvih dodira sa predstavnicima i jedne i druge grupe. Nema teologije oslobođenja, političko-istorijski koncept pravde i prava se ne može ponovo ni osmisliti, nekmoli realizovati. U mitovima i religiji, kao i u porodičnim vrednostima, bliskosti i po prilici heteroseksualnoj ljubavi, ne krije se opšti spas, iako su oni kontrapunkt ravnodušnosti fridmanovaca i bezdušnosti njihovih protivnika. Te su vrednosti za Mlakića prag izgubljene civilizacije i degradirane humanosti, koje ne mogu trijumfovati, ali se od njih ne sme ni odustati. Kao ni od knjiga svetskih klasika, koje su fridmanovci pacifikovali i odstranili kao tržišno neisplativu robu, u stvari kao rasadnike kontradiktornih i često nerazumljivih ideja, te poetskih sintagmi koje zbunjuju, jačajući iracionalnu žudnju za nepostojećim i nemogućim.

U zbiru, Mlakićeva distopija predstavlja kritiku kapitalizma kao ekološki štetnog, utilitarizma kao psihološki devastirajućeg, revolucionarnog nasilja i totalitarne prakse kao neupitnog istorijskog zla, ali i etablira postmodernu sumnju u velike ideološke naracije, u mogućnost zasnivanja ideologije slobode i pravednijeg društva, koja bi u konačnici odnela pobedu nad onima koji privatizuju moć, dele ljudsku populaciju na kategorije, brutalno ih potčinjavaju i olako masovno lišavaju života.

Apokalipsa sutra ili pad u pravoslavni totalitarizam (Andrija Matić: Šaht, Stubovi kulture, Beograd, 2009)

Srbija u Šahtu 2025. godine ponovo je uronila u samoizolacionizam. Zemljom upravlja Vlada narodnog jedinstva u kojoj sede stopljeni nacionalisti i komunisti. Kao u romanu Auschwitz Café budvanskog pisca Dragana Radulovića, uvedena je praksa javnih pogubljenja a pred dželatovim maljem izvode se narkomani i homoseksualci, politički protivnici i predstavnici nevladinih organizacija. Zapadni strani jezici su ukinuti, korišćenje računara i mobilnih telefona je zabranjeno. Toponimija savremenog Beograda usklađena je sa potrebama novog režima. Knez Mihailova je postala ogledno dobro „propasti Zapada“: izlozi stranih dućana, kulturnih centara i diplomatskih predstavništava su razbijeni i ispunjeni đubretom, dok su ulicu zauzeli klošari i prosjaci. Na Sajmištu su na mestu porušenih sajamskih hala masovne grobnice za likvidirane „degenerike“ i neprijatelje, na Banjici je podignut zatvor sa više podzemnih nivoa za osuđene na smrt. Umesto kafića otvoreni su Domovi omladine sa fiksnom plej-listom: ruska disko muzika, narodnjaci i starogradski šlageri. Pravoslavna crkva je stub države, njeni sveštenici učestvuju na pogubljenjima blagosiljajući dželate. Iz školskih programa je izbačena Darvinova teorija evolucije a sudski se proganjaju svi koji se zalažu za njen povratak…

Jasno je, roman Šaht pripada žanru negativne utopije i neka je vrsta sinteze 90-ih u Srbiji i radikalizovanih naših dana, 1984 i Stranca. Orvelu pripada vizija totalitarnog društva, Kamiju scene suđenja naratoru-ubici i mržnja prema rulji. Narator je bivši profesor engleskog koji ovom proskribovanom jeziku podučava decu prvog čoveka tajne službe. Samoinicijativno prisustvo masovnoj sahrani na Sajmištu, kada se tamne kese sa posmrtnim ostacima likvidiranih posipaju krečom i zemljom koju nanose bageri, naratoru pribavlja status izopštenog, koji je bez posla i prijatelja osuđen na odumiranje u samoći. Slučajno prisustvuje situaciji kada sveštenik seksualno zlostavlja dečaka iz Doma za nezbrinutu decu i u gnevu usmrćuje nasilnika. Živi po podrumima i šahtovima, a od policije se skriva i u koloniji klošara na Dorćolu. Završnica romana pripada montiranom suđenju koje ima očekivan ishod; samo pripovedanje zapravo je evokativna beleška osuđenika na smrt koji čeka svoju javnu egzekuciju.

U Matićevom pripovedanju nema retoričke suvišnosti iako imamo naratora koji voli da priču drži pod kontrolom. Još je Kvintilijan u svom udžbeniku za besednike uvideo da je podrobna neposrednost prikazivanja efektnija od konkluzivnog pripovedanja. Matić je ipak sklon razboritom naratoru koji obrazlaže svaki svoj potez i ponašanje drugih. Ta dominantna racionalnost nije uvek u skladu sa psihologijom progonjenog, gnevnog ili dezorijentisanog čoveka, kakav je narator u pojedinim situacijama. Tek završne stranice romana otkrivaju mogućnost da i oblik priče prati duševna stanja naratora, njegovo rastrojstvo i strah.

Šaht je delom inspirisan slučajem vladike vranjskog Pahomija. Ovaj crkveni velikodostojnik je bio optužen za pedofiliju i bludne radnje nad maloletnim štićenicima verskog internata. Sudski proces nije doveden do kraja jer je srpsko pravosuđe pustilo da slučaj zastari, protežirajući tako ugled crkve a ne pravdu za zlostavljane dečake. Šaht je otuda glas pobune, iako u svetu ovog romana pobune nema – moć totalitarne države je sveobuhvatna. Matićeva vizija budućnosti Srbije je upozorenje koliko i provokacija društvenoj aktuelnosti u kojoj se fudbalski huligani i revizionisti istorije, ljotićevci i neoravnogorci, osećaju komotno i moćno poput neformalne Vlade u senci. Književna vizija Šahta je angažovana reakcija na srpsku kulturnu i političku retardaciju i na mogući povratak u varvarstvo.

Kada zvona utihnu (Sreten Ugričić: Neznanom junaku, Laguna, 2010)

Umesto pitanja: šta je ovaj roman, suvislije bi bilo pitati: šta nije. Skroman (i autoironičan) spisak mogućnosti autor nudi na samom kraju romana, u završnom odeljku koji predstavlja cenzorsku ekspertizu i zabranu romana, tj. „Dozvolu za povlačenje knjige iz javnosti i opticaja u našem govornom podneblju“. (Ako se težina nekadašnjeg disidentstva merila radnim stažom na univerzitetima iza rešetaka, udeo cenzure i zabrana u izdavačkoj manufakturi za Ugričića očito predstavlja pouzdano merilo „šta čini dobru knjigu“.) Ipak, nasuprot mnoštvu postupaka i žanrovskih natruha, i autorovom objektivnom vrednovanju vlastitog dela, roman se nudi kao spoj klasične negativne utopije i političke bajke, uz epizode srbijanskog road movie-a.

Godina 2014. nije izabrana slučajno, to je stogodišnjica Sarajevskog atentata koji je poslužio kao okidač za Prvi svetski rat. Zanimljivo, još je Torkvato Taso savetovao svojim kolegama da radnju svog istorijskog epa ne zavuku u nedosežne tmine istorije, jer će čitaocima mogućnost empatije biti uskraćena, ni u dojučerašnju prošlost, jer je ona nedovršen proces čiji su akteri još uvek u životu. Ugričić osvaja prostor neposredne sutrašnjice, pa ipak izabrana godina je provizorna. Ljubav prema istorijskoj analogiji dala više nego mršav rezultat.

Nekoliko pojmova, Srbija, Diktator i milost, recimo, u romanu odštampani su isključivo ćiriličnim pismom. Što jeste neobično, ali „ćirilični pojmovi“ imaju značaj ne veći od ortografske ornamentalnosti koja tek podcrtava ekskluzivitet srpskog. Odnos Diktatora i Lude realizovan je kao žanrovski kliše, uostalom kao i ova dva lika koji baštine tradiciju simbolističko-arhetipske drame, jednog Velimira Lukića na primer (Afera nedužne Anabele, Dugi život kralja Osvalda) i satiričnog pastiša dviju uobičajenih predstava: o nemilosrdnom totalitarnom vladaru i ludiranju (od Erazma do Vudija Alena) kao saopštavanju istine iza maske ludosti. Bilo je jako zabavno na festivalu „Na pola puta“ u Užicu slušati čitalačko uprizorenje dijaloga Diktatora i Lude koje su izveli užički gimnazijalci (autor romana verno je tumačio ulogu Diktatora). U tom ibijevskom dijalogu očekivano agonskih replika, kao i u epizodama bizarne fantastike, pokazalo se dominantno lice romana, njegova infantilna bajkovitost i vesela neobaveznost.

Neznanom junaku ne proizvodi jezu prikazivanjem jedne moguće čudovišne istorije. Naprotiv, osnova imaginacije njegove negativne utopije je prošlost, 90-e godine prošlog veka i jedan tip ideologije koji je pripremio, omogućio i opravdavao masovne zločine a građane Srbije učinio saučesnicima i suodgovornicima zločina. Otuda kad Diktator pita: „šta brblja raja“, a luda odgovori: „kud i kako da izbegnu“, osećamo da je istorijsko vreme u Srbiji zakočeno, od 90-ih do danas. Građani Srbije su „u stanju reverzibilne kome“ i to stanje je trajno. „Život je inostranstvo“, „umetnost je otadžbina“, „nije teško nestati u Srbiji“, Srbija je divna/jeziva, „dobro je što ne postoji“. Ovo su neki od rečeničnih lajt motiva romana ili refrenske poente. Iza njihove forme paradoksa nije teško osetiti fatalističku pomirenost nemoćnog kritičara (tužnog ili ogorčenog, svejedno) sa neminovnim. Pravi paradoks leži u uvidu da se u ovoj tački dodiruju dva opozitna viđenja Srbije: ono koje zaumno slavi i uzdiže navodnu jedinstvenost srpskosti i ono koje je osporava ne videći joj realnu alternativu. Otuda proističe treći paradoks: nepomirljiva kritika i alternativa nude se iz srca establišmenta. Samoodrživi softver države dovoljno je izdašan da udomi svoje viruse i da pritom bez ikakvog pada sistema nastavi da generiše tvrdi državno-nacionalni kurs.

Trećem sloju romana pripadaju jezičke igre komičkih i teoloških implikacija. I akronimi, standardni repertoar totalitarnog novojezika (prisutan jednako kod Viktora Klemperera u dokumentarnoj filološkoj studiji, kao i kod Orvela u „umetničkoj projekciji“), podvrgnuti su postupku karnevalske apsurdizacije: LUD je „liberalno ushićen državljanin“, DRTL nije dojče RTL već „Državna radio-televizija i literatura“, TSJM „tajna služba i javna milicija“ je po prirodi stvari vrlo aktivna, AKUIST je vladajuća stranka čije ime u sebi krije koaliciju apstinenata itd. U pripovedanju povremeno srećemo veoma uspele mikronarativne celine koje podsete na knjigu Bog jezika i druge priče. Stilski besprekoran govor romana funkcioniše i kao filozofska poezija, dakle, referencijalno samosvesna ali pojmovno namerno nedorečena, kao (nova) tekstualnost koja odbija da se svede na traktat.

Od Stjuarta Grničrča do isihastičkog patrijarha

Posle izlaska knjige Infinitiv (1997.), studije o realnoj teoriji izmišljenog savremenog filozofa Stjuarta Grinčrča, Dejan Ilić se pitao možemo li u tom imenu videti anagram autorovog imena, Sreten Ugričić. U svojoj teoriji Grinčrč se pak pitao može li postojati takozvani aksiološki infinitiv, vrednost s onu stranu svih drugih vrednosti, vrednost koja određuje sve druge vrednosti ali njima ne može biti određena, skladište za sve vrednosti kao što je u gramatici infinitiv oblik glagola koji upućuje na sve druge oblike. U Uvodu u astronomiju (2006.), knjizi autoindicirajućeg podnaslova: „Ogledi o statusu uobrazilje i odgovornosti u Srbiji“, kao da je infinitiv prepoznat u saosećanju sa drugim i moralnoj odgovornosti za zajednicu koju pojedinac preuzima na račun života u njoj.

Sreten Ugričić pripada religioznoj alternativi, liberalnim kritičarima nacionalizma koji nadahnuće za svoju kritiku suštinski crpe i iz hrišćanske humanistike. Roman Neznanom junaku ogolio je ovaj uvid koji nekoga može i začuditi. U Ugričićevoj Србији 2014. Ustavom je Diktatoru dato pravo da vlada uz pomoć ukaza, zabranjeno je sve što propisima nije dopušteno (otuda polovinu svih zaposlenih u Srbiji čine pravnici, činovnici slobode), postoji totalni nadzor nad građanima, protivnici se likvidiraju nervnim gasom, teren asanira a leševi razvoze do visokih peći gde služe skoro kao pogonsko gorivo… Dakle, Ugričićeva Србија je jedna kombinacija Miloševićeve države kao izolovanog utvrđenja i kaznene ekspedicije i standardnog repertoara totalitarne prakse iz negativnih utopija. Novinu ovoj futurološkoj viziji donosi satirična fantastika i način na koji je zamišljen pokret otpora. U road deonicama romana, Srbija se kao u novijem opusu mokrogorskog feudalca nudi kao zemlja čuda: samoubistva su turistička atrakcija, špijunima se motornom testerom ritualno odseca glava, uzgajaju se fluorescentni zečevi, vlada ultra-hiperinflacija a ulogu eks-dojč marke preuzela je ruska rublja, pripadnice pokreta otpora lako vaskrsavaju nakon egzekucije, među „superženama Srbije“ nalazi se Sara koja doživljava orgazam na svakih 15 minuta… Neznani junak je, naravno, nepoznat, ali iz pripovedanja u drugom licu jednine (narator se direktno obraća čitaocu/-teljki) nije nesuvislo pretpostaviti da je čitalac/-teljka vođa otpora, što je zgodna autorova investicija u budućnost (naravno, kada među mladima „vaskrsne“ opšta žudnja za čitanjem knjiga). Ili da ima više Neznanih junaka, od kojih je jedan na Malom ratnom ostrvu uhvatio i pripitomio stegosaurusa.

Od fabuloznih motiva omiljen mi je fluorescentni zec posut šećerom u prahu, takoreći stona lampa i lizalica u isto vreme, možeš i da ga ližeš i da ti svetli u mraku (dildo-zeka). Ipak, suština je u nosiocu otpora, a to nije Neznani junak, to jest ti, čitaoče/-teljko. Nosilac otpora je sveti otac Arsenije, hilandarski isihast i isihastički patrijarh koji se od 1989. (sic!, što bi rekli u Sarajevu) nalazi u egzilu u Grčkoj. „Njegova duša se rađa kao čovek od krvi i mesa, koji nastavlja misiju oslobođenja sveta od greha i patnje i spasenja sve božje dece od kobi večne smrti“ (amin, 318. strana). Dakle, srbijanski Če zapravo je pravoslavni mali Buda sa Hristovom agendom. Dok u Šahtu Andrije Matića, u Srbiji 2024., strada pojedinac (profa engleskog čije je naučavanje stavljeno van zakona) koji se solo drznuo da kazni pedofila u mantiji, u Auschwitz café-u Dragana Radulovića postoji pravdoljubiva internacionalna mreža „Prijatelji“, nešto slično u jednom rukopisu gde friends-network vileni po Žarkovu zaraženom virusom, Ugričić se opredelio da sejač semena otpora bude vaskrsavajući isihast. To govori o doslednosti: zelena crkva (green church) ukotvila se u tradiciji, ekološka etika postala je isihastička telepatija.

Molitva

Veliki krešendo roman Neznanom junaku ima u molitvenom pismu ili epistolarnoj molitvi koju sestra Fevronija ispisuje još 1994. i izgovara sestrinstvu manastira. Molitva je upućena 505. Patrijarhu NSPC-a, Makariju, koga na stranicama romana srećemo kako stalno kleči u „zanosu molitve“ i usred užasa i tiranije „ništa ne vidi i ništa ne čuje“. Molitva patrijarhu sadrži molbu da se povuče sa mesta patrijarha i tim moralnim činom ogoli diktaturu i osvesti vernike. Istina, ono „što niko ne zna“, kako veli narator, jeste da je Makarije ne samo pokušao da se povuče već i da nebrojeno puta oduzme sebi život, ali ne vredi, Diktator ga stalno iznova klonira i vraća na tron. Šta ćeš, od sudbine (klona) se ne uteče. Oni koji su podržali zahtev iz Fevronijine molitve pitaju zašto je patrijarh „ćutao o genocidnim egzekucijama, o masovnim grobnicama, o transportima hladnjačama i o visokim pećima, o višegodišnjim opsadama gradova, o progonima stotina hiljada građana ove zemlje preko Prokletija, o silovanjima na ratištima…“ (327). Jasno je da je ova kritika upućena na račun skoro upokojenog srpskog patrijarha Pavla, zadnja pošta Rakovica. Autor pravog molitvenog pisma bio je sam Sreten Ugričić. Pismo će se pojaviti deceniju i po nakon što je napisano, na sajtu Peščanika. Pravo molitveno pismo nije javno poslato, kritika patrijarhovog ćutanja stigla je prekasno.

Ovde se može postaviti niz pitanja, opredeliću se za dva:

1)      da li je sveti otac Arsenije, čija vaskrsavajuća duša nosi spasenje ni manje ni više nego sve božje dece, osudio egzekucije i nasilja iz grčkog egzila? Ne znamo, ništa ne piše u romanu. Kako mu onda možemo verovati i ponuditi mu mesto genseka Revolucije protiv Diktatora?

2)      Zašto je u romanu toliki značaj pridat Orthodox Wizardsima? Neznani junak je Meštrovićev romantičarski simbol duha slobode, herojskog i slobodarskog duha naroda i pojedinca. Kod Ugričića Neznani junak dresira dinosaurusa, dok je ava Arsenije predestiniran da spase Srbiju (pred očima mi „vaskrsava“ Ričard Barton u Sutjesci, ali sa kamilavkom).

Nije mali broj pisaca ošinutih svetim, da tako grozno blasfemično kažem, među pripadnicima midl generacije pisaca (Generacija M, rekao bi Peljevin). Rodonačelnik i krstaš na tom polju nesumnjivo je Svetislav Basara koji je još 90-ih sa sebe strgao stege heliocentrizma i Kopernikanske zablude a potom uneo mikrokozmičku i neobarbarogenijsku baklju u vučji brlog kulturne istorije Srbalja. Više piromanski potpaljujući jadne suvarke zapaćene pismenosti, nego osvetljavajući domete Vukovog narodnjaštva i Dositejevog kopi-pejst evropejstva, utirao je put za treću tradiciju, za treći srpski put koji je svoje najviše izdanke u 20.-om veku imao u Justinu Popoviću i Nikolaju Velimiroviću. I Beogradsku manufakturu snova, Ugričićeve ispisnike, zahvata sakralni talas, sad nekoga više iznutra a nekoga spolja, preko elektriciteta i visokonaponske mreže… Današnja putujuća literarna omladina srbska, etnofiletistička i antiglobalistička, dođe kao logično bodlerovsko cveće u saksiji srbijanskog retrogradnog autizma.

Saldo mortale

Sklop ovog romana njegov je najslabiji deo. Gavrilo Princip i njegov princip neustrašive nepogrešivosti s početka imaju malo dodirnih tačaka sa ostatkom romana. Sav onaj mistificirajući triniti-kasting, gde se junaci i junakinje u romanu pojavljuju „jedan drugom do očiju“ u troparima  (u blizanačkom trojstvu), čitaocu može da služi kao zabava iz veronaučne kombinatorike. Sav onaj put vaskrsavajuće junakinje do Prištine i Centra za ireverzibilnu reanimaciju, nije imao nikakvu drugu svrhu sem da podastre nekoliko pomerenih situacija koje kaskaju za realnom bizarnošću srpske savremenosti. Ugričić ponavlja primer novopazarskog sindikaliste koji je odsekao sebi prst demonstrirajući autofagiju kao protestni recept za glad, ali ova proza ne može da doskoči zakarabuljenim žutokljuncima a već huliganima koji sa štanglama uleću u pun autobus ili slikanju za uspomenu na mostu kraj potencijalnog samoubice. Kritika nacionalizma i njegovih učinaka neuporedivo efektnije je izvedena u Uvodu u astronomiju. Sumarno, slaba vajda od poetskih pasaža, jezičko-pojmovnih obrta, isihastičkog Bude i dildo-zeke.

Sreten Ugričić je atipičan pisac, dobro je što postoji. Makar i u senci vračarskih zvona.

Zen distopija (Edo Popović: Lomljenje vjetra, Ocean more, 2011)

Roman Ede Popovića Lomljenje vjetra predstavlja atipičnu simbiozu nekoliko žanrovskih matrica: distopije, krimića, (post)ratne proze i političke satire, čija će očekivanja redom biti uspešno izneverena za račun jednog cinički ironičnog duha, bliskog zen pomirenosti sa svetom. Radnja romana smeštena je u blisku budućnost, u 2020. godinu. Teritorija Hrvatske podeljena je na zidovima opasan Holding, uniju sedam najvećih gradova u kojima vlada red, zakon i kapital oligarha te Zonu, divlji prostor oko Holdinga, gde su smeštene sve neprofitabilne ustanove i svi neupotrebljivi i neprilagođeni pojedinci. Hrvatskom vlada svojta Hanezlota (akronim od parole: „Heroji, a ne zločinci“), kojima je dragovoljački patriotizam izlika za kriminal i bahatost, dok gradovima gluvare Tamne kapuljače, „šareno društvo otpuštenih radnika, umirovljenika i mladih nezaposlenih očajnika“, zakarabuljenih zbog stida jer se hrane iz kontejnera. Pokret otpora vode Nejestivi, „grupa za direktnu akciju“, koji otimaju i likvidiraju tajkune. Prezimena tajkuna: Pavić, Milinović ili njihova socijalna pozicija (vlasnik brojnih korporacija, od poljoprivrednih do izdavačkih) providni su selotejp ispod kojeg se naziru živući akteri sa hrvatske javne scene. To je prva zamka Popovićevog romana. Invektivna aluzivnost nije tu zbog rugalačkog protesta, niti je, kao i distopijski duh romana, zlosluta anticipacija mogućeg toka istorije. Reč je o budućnosti koja se već desila: gospodari kapital potčinjavajući sebi celokupno društvo (Sabor je postao privatna rezidencija agro multumilijardera). Likovi su suočeni sa posledicama te globalne klopke koja ne ostavlja mogućnost za otpor – iako je otpor neminovan čak i kad je beznadežan.

Edo Popović je prikazao i antinomiju radikalnog aktivizma. Ako ste nenasilni, čamite nedelotvorno na margini; kada preuzmete pravdu u svoje ruke, etički se izjednačavate sa onima protiv kojih ste se pobunili. Pokret Nejestivih se raspao, usled represije vlasti i neslaganja članova sa nasilnim metodama, ostali su Fraktalna i Vrtlar kao poslednji Mohikanci i desperadosi revanšizma koji ne prati revolucionarna ideologija. Ova narativna linija u romanu je organizovana kao ljubavni trougao. Kao neka vrsta privatnog detektiva njih progoni Vanča, bivši momak Fraktalne i bivši zatvorenik, osuđen zbog delovanja u grupi Nejestivih. Nezavisno od potere, odvija se posttraumatska drama ratnog veterana, Ivana Vide, koji gonjen ratnim košmarima i postratnom neimaštinom, odlazi na Velebit, gde upoznaje srpskog veterana, Nikolu Jokića. Njihovo zbližavanje odvija se na fonu antiratne proze: topografske kote za čije osvajanje ili odbranu je položeno toliko mladih života savršeno su neupotrebljive i zarasle kao i pre sukoba, dok učesnici rata danas žive gore, svejedno pripadaju li pobedničkoj ili gubitničkoj strani.

Naspram krivog srastanja stoji hibridno oplemenjivanje. Tako su žanrovske strukture romana Lomljenje vjetra produbljene unošenjem zen koana, poetskih citata, snova i kolokvijalnih filozofema junaka. To da kriminalac ili akcioni heroj pametuje ili biva duhovit apsolvirani je holivudski trik koji ima istu onu funkciju retardacije i vezivnog tkiva između okršaja trupa i individualnih megdana u epskim spevovima. Kod Ede Popovića stvar je složenija. Kapital je zlo, ali je povratak prirodi nemoguć; priroda je oduvek bila superiorno ravnodušna na ljudske potrebe i predstave o dobru i zlu. Otpor je moguć ali nije delotvoran; ukoliko se prekrše pravila igre, postaje samosvrhoviti destruktivni incident. Otuda dolazi Popovićeva dilema koja se ispoljava u posezanju za dvostrukim krajem: nakon što je upoznao srodno biće u figuri ratnog neprijatelja, veteran bez posla ipak će sebi oduzeti život, ali će drugi lik svesno odbaciti karijeru istražitelja, tako što će bataliti povereni mu zadatak, ali i zadržati visok honorar. Naracija u romanu protkana je metatekstualnom melanholijom da su reči varka, konačno razdvojene od pravog značenja. Samim tim varka je i igra literarnog označavanja ili lovljenja značenja u mrežu teksta, osuđena na neuspeh jer se ono što je bitno ne može preneti.

Lomljenje vjetra je roman koji je odbio unošenje zapleta i razvijanje fabule iako je svesno pristao na prirodu i limite žanra, što mu se može uzeti za nedostatak, ako smo tako nešto očekivali. Meni lično nedostaje razvijanje onog usputnog i reflektivnog na račun tih žanrovskih skela i notornog utopijskog prorokovanja. Ali, modernizam je nemoguće vratiti u književnost, kao što nije moguće, kako nas Edo Popović podseća, ni presaditi humanu masku na lice savremenog kapitalizma.

Buduća prošlost u prošloj budućnosti (Franjo Janeš: Čerupanje Feniksa, Algoritam, 2013)

Treći roman germaniste mlađe srednje generacije, Franje Janeša, donosi još snažniji iskorak u odnosu na prethodni, Formula za kaos, nego što je drugim iskoračio u odnosu na svoj prvenac Noć mrtvih živaca. Jer, dok su se oba prethodna ticala savremenog društva u Hrvatskoj, njegovih tranzicionih iskušenja i postratnog bagaža, novi roman je radikalno vremenski izmešten i to, sasvim paradoksalno, kako u vek osmi, u doba kada južnoslovenska plemena primaju hrišćanstvo, tako i u daleku budućnost. Naime, jeste prizvano doba doseljenja Slovena na Balkan o kome posedujemo malo istorijskih podataka, ali je to doba prizvano u jednom postapokaliptičnom, distopijskom a potom i u parodijsko-satiričnom ključu.

To znači da je najpre došlo do ultimativnog debakla savremene civilizacije u kojoj živimo, potom i do regresije čovečanstva koje je krenulo ispočetka, od plemenskih saveza i ratova, mnogobožačkih religija, lovačko-sakupljačke privrede i seoba ka plodnijoj zemlji. Ipak, i u tome je doprinos Franje Janeša ovom nemogućem multižanrovskom koktelu, prethodna civilizacija nije satrvena bez ostatka, ostali su njeni retki instrumenti u vidu naoružanja, lekova ili knjiga, ali i neki futuristički izumi poput androida. Jedino što je ostalo sasvim nepromenjeno i konstantno u toj prošloj budućnosti ili budućoj prošlosti jesu tribalni sukobi dva vazda susedna plemena, Srba i Hrvata, čiji komšiluk čine, pored istorijskih Avara, i dve fiktivne i fantastične zajednice: pleme žena ratnica ili divljih Amazonki i napredna zajednica ljudi iz začarane šume, koji se i dalje koriste dostignućima propale civilizacije, ali živeći u nekoj vrsti ostvarene utopije, gde vlada plebiscitarna demokratija a proterani su međusobna gloženja i obračuni.

Eto, to je žanrovski koktel romana Franje Janeša: epska fantastika, distopija i politička satira. Drugim rečima, kao da su ukršteni neki nastavak Tolkinovog Gospodara prstenova (kod Janeša postoji sedmočlana družina), više Morove Utopije nego Orvel-Hakslijeve opominjućih vizija i satirični komentari na zapravo savremene prilike društva koje po autoru deli mnoge bitne odlike sa ranom plemenskom zajednicom pra-predaka Hrvata i Srba.

Sreća nije za nas

Naši preci su u Janešovom romanu tek gomila nasilnih primitivaca, ratnika žednih krvi koji nisu prezali od ubijanja žena i dece neprijatelja, žudnih trijumfalnih glava poraženih neprijatelja nabijenih na kočeve i potčinjenih plemenskom poglavici. Tek u drugom delu knjige, iako pretežno satirične karikature, ovi likovi dobijaju i neka simpatična svojstva ponovo nađene ili otkrivene humanosti, prijateljstva, slobodne ljubavi ili kritike represivnih običaja plemena. Ipak, postupku detronizacije podvrgnuti su pripadnici i utopijske zajednice i plemena amazonki: Utopljani iz začarane šume nisu razvrgli klasni sistem, kolektivizam plenuma nije ništa manje opresivan od kolektivizma plemena, vođe su sklone manipulacijama, kao i obmanama. Zajednica koja navodno prezire nasilje te ga ne primenjuje, poseže za merom izgona ili ostrakizma prema onima koji krše njena pravila a izgon je tek eufemizam za brisanje sećanja, tj. za neku vrstu terapije serumima, dok druga generacija zajednice u kojoj je proterano nasilje oseća žudnju za borbom i dokazivanjem. Amazonke koje žive u lezbijskom odnosu a muškarce koriste tek kao dvonožne spremnike semena za reprodukciju, ništa manje nisu surove u odnosu na primitivna slovenska plemena i ništa manje feudalno drčna u otimanju danka seljacima koji su im same razrezale. Čak i otpadnik iz zajednice ljudi iz šume, koji je prezreo njihova pravila i način života, nije ništa bolji – svoje progonitelje, a fabula romana je jednostavno zasnovana na tome da sedam veličanstvenih iz hrvatskog sela dobija zadatak da pronađe i otme odbeglog otpadnika, posle poučne skaske pokušava da likvidira. Uz ponešto likvidiranih, palih na borbenom polju epske fabule, bez čega ne biva, jer ni fantastičnih bitaka nema bez mrtvih likova, tek troje likova, dvoje iz plemenske zajednice i jedna Amazonka koju je ljubav preobrazila u heteroskesualnu ženu nagrađeni su osobitim piščevim simpatijama. No, čak ni oni, ne otplove u spokojan hepi end: Miroslav, zvani Miro, opterećen time što ga otac nije cenio, odlazi da živi sasvim sam u šumi, dok par Mislav i Damnana, probavši serum koji briše sećanje, postaju neznanci jedno drugom, te svako kreće svojim putem.

Nema zemlje za Srbo-hrvate

Satirične invektive su sasvim savremene, ali rekao bih da to više šteti romanu, koji je uza svu žanrovsku heterogenost, mogao da bude verodostojniji žanru istorijskog romana. Još više smeta gotovo adolescentska psihologija likova, te povremeni lascivni komentari, koji i inače naglašenu farsičnu dimenziju ovog romana u tim momentima snižavaju do nivoa školskog skeča ili uličnog vica. Nije sasvim jasno ni šta je bio krajnji cilj Čerupanja Feniksa: epska zabava koju treba da priušti napetost potrage, putovanja po nepoznatim predelima i izvršenje zadataka, poruga na račun tribalnih gena zaostalih i efektivnih u savremenom mentalitetu potomaka ili povremene pesimistične refleksije koje korespondiraju sa melanholičnom završnicom kojoj je prethodio masovni pokolj Amazonki i eksterminacija utopijske zajednice. Da ne pominjemo pokušaj psihologizacije lika Miroslava, pripovedanje iz ugla tronogog psa ili naglašenu satiru na račun hrišćanskog sveštenika koji neuspešno nastoji da preobrati mnogobožačke pagane, uključujući i (genocidne) androide, tj. gendroide, što je suvišno i neuklopivo ili providno. No, kad se s druge strane podvuče crta, dobili smo roman koji je svesno izmešao karte: presvukao je Viga Mortensena u parodijsko ruho Crne Guje, povukao za bradu Tomasa Mora i rasprave o boljem društvenom uređenju i poboljšanju ljudske prirode, te proglasio pretke Hrvata i Srba zatucanim krvožednim divljacima od kojih i kakvih korena se nisu mnogo makli ni njihovi vrli potomci.

Kafa na stratištu, triler sa duplim dnom

(Dragan Radulović: Auschwitz Café, Antibarbarus, Zagreb, etc. 2006)

Auschwitz Café je grozomoran naslov nenapisane knjige glavnog junaka Seamusa. Ono što smo dobili pod naslovom – reliktom neostvarene zamisli, jeste supstitucija koja čuva sećanje na srž tzv. logorološke tematike. „Srž“ nije narativ o žrtvama i dželatima, iako kod Radulovića ima i jednih i drugih (štaviše, oficijelni dželat Mediteranskog polisa Budva gostuje u TV-emisiji i govori o svom poslu), već o „šutljivoj većini“ koja ne reaguje na zločin, o „dobrovoljnim dželatima“ čije ruke istina nisu okrvavljene zločinom, ali koji sve vreme podržavaju ideološki softver zločina.

Umesto rekonstrukcije istorije, monografskog totaliteta ili fragmentarne personalnosti narativnog zahvata, u Auschwitz Café-u dobili smo multižanrovski triler iz savremenog doba[7]. Jakov Sabljić pominje „križavanje žanrova“, te ovaj roman vidi kao autorsko  „vježbalište konvencija“ različitih žanrova: „medicinskog trilera, horora, znanstvene fantastike, antiutopije, pastiša, cyberpunk romana itd.“ Da dodamo i elemente političkog i akcionog trilera (delovanje sovjetske vojske u Afganistanu, osvajanje labaratorije na ostrvu Sv. Nikola), jednu epizodu iz hertz-romana (susret Seamusa i Hane)… Iako roman Auschwitz Café deluje kao roman izuzetno složene strukture, u njegovoj osnovi stoje dva impulsa: jedna intriga i jedan politički impuls. U podzemnoj labaratoriji na ostrvu Sveti Nikola nadomak Budve obavlja se nelegalno eksperimentisanje virusima sa ciljem proizvodnje biološkog oružja. Oko ove labaratorije sukobiće se dve tajnovite organizacije, planetarno prisutne a dijametralno suprotnog etičkog i ideološkog predznaka, jedne koja svoj rad temelji na nacističkom blagu i vulgarnom pragmatizmu i druge pod nazivom „Prijatelji“ koju sačinjavaju aktivni filantropi[8]. U drugom središtu romana koncentrisani su kritika crnogorskog mentaliteta, romantičarski motiv „suvišnog čoveka“, tematizovanje ratnog zločina 90-ih, sarkastično interpretriran antropološki pesimizam, klasična antiutopija, dakle, jedan političko-psihološki kompleks koji predstavlja lokalnu varijantu doprinosa „opštoj istoriji beščašća“ (u trileru, taj doprinos daje tema medicinskog inžinjeringa, neraščišćenog nasleđa nacizma, vaninstitucionalnih centara planetarne moći).

Ono što izaziva zabunu jeste zamisao da se precizno istorijski datiran svet koji oblikuje roman razlikuje od onog koji poznajemo u tom periodu tek na mikro geo-političkom planu. „Mi smo uz saglasnost i podršku naših prijatelja iz EU, demontirali državnu cjelovitost Crne Gore i pretvorili je u niz administrativnih oblasti, različitog stepena autonomije: Mediteranski polisi (Ulcinj, Bar, Budva, Kotor, Herceg Novi), Savez naprednih pokrajina, Liga ujedinjenih gradova sjevera…“ (str. 265), upoznaje nas korumpirani glumac za decu i kockar u ulozi dželata u pomenutom TV-intervjuu. Polisom Budva upravlja, zapravo, tiranski vladar, Njegova Ekselencija Veliki Registrator. Na Trgu od kazne javno se izvode smrtne kazne, Seamus je sumnjiv vlastima već samim tim što je promenio svoje ime i prezime, Veliki Registrator kontroliše sve i spreman je na sve: od toga da moralno diskredituje neuklopljenog Seamusa, da ga liši nasledstva koje mu je Đede ostavio, do toga da ga iskoristi kao igračku u likvidaciji svojih protivnika. Nije najjasnije kako EU uz čiju je pomoć Crna Gora „demontirana“ dopušta da se javno izvode pogubljenja, odnosno smrtne kazne, koje su u isti mah anestezirajuća pučka zabava (klasički uticaj) i turistička atrakcija – jedinstveni snuff performans na otvorenom. Autor Auschwitz Café-a ne uspeva da spoji nespojivo: da međusobno usaglasi elemente parodije i antiutopije, nefunkcionalnost komičkog preterivanja i zlokobnu atmosferu zatvorenog grada kojim upravlja beskrupulozni i sadistički nastrojeni manipulator.

Otmica u Štrpcima je simboličan događaj. Moglo je to biti rušenje Vukovara, genocid u Srebrenici, zločini u Lori ili bilo šta slično. Svi ovi događaji simbolizuju upletenost i pokroviteljstvo države i prećutno saučesništvo stanovništva, koje je zločine hitro i efikasno prepustilo svom „kolektivno nesvesnom“. Otuda, vrhunac nemorala Radulovićev Seamus vidi goldhagenovski u ponašanju običnog sveta, koji „nije ništa znao“, nije ni u čemu učestvovao, koji sumnja da li su se te strahote baš tako dogodile, a ako i jesu, veoma je sklon da deo krivice pripiše samim žrtvama: nije bez neke što se tako dogodilo. Seamusovo stradanje je konačna potvrda da se autentično živeti može samo van zajednice koju sačinjavaju sadisti i oportunisti. Uspešno okončanje misije na ostrvu Sv. Nikola, kao i samo postojanje društva delotvorne filantropije, kakvi su „Prijatelji“, u ovom svetu ostavlja princip nade suvislim. Ipak, dobro ostaje stvar samosvesnih pojedinaca spremnih na neisplativi i samosvrhoviti angažman. Da hepi end ne bi sasvim trijumfovao, kao veštački ustupak nadi u postojeće, u obračunu sa konspirativno-makijavelističkim figurama glavni junak gine, ostajući bez biste na nekom od kamenih trgova budvanskog Starog grada, ali ne i bez spomenice u srcima čitalaca. U ljušturi ogorčenog, ciničnog srca bubri seme samodovoljnosti otpora zlu, seme koje ne može nestati bez traga.

Holivudski apendiks – filmovi: Divergent (reditelj: Neil Burger) i The giver (reditelj: Phillip Noyce), 2014

Ovi filmovi pripadaju žanru filmske distopije. Uzeti su proizvoljno iz tekuće produkcije sa ciljem da pokažu kako se film odaziva na sirenski zov ovog žanra.

U oba filma suštinski značaj ima trenutak inicijacije, koja je organizovana u vidu javne svetkovine, kao što u oba filma glavna opasnost dolazi od drugačijih osoba ili hibridnih priroda, odnosno onih koji znaju, osećaju i vide više od ostalih. U filmu Divergent postoji kastinska podela stanovništva na: čuvare, sudije, naučnike, pomagače (nešto između aktivista Crvenog krsta i medicinara), poljoprovrednike i na drugačije koji su izopšteni, u koje spadaju svi oni koji izgube mesto u svom staležu ili ne mogu da ga steknu. Mladima je data puna izborna sloboda i oni u danu inicijacije samostalno biraju kojem će staležu pripadati nezavisno od toga kom staležu su porodično pripadali. U izboru ključnu ulogu ima test, neka vrsta virtulane simulacije, koja treba da otkrije karakterne crte i suštinske sklonosti mladih birača. U filmu The giver, koji je suptilniji i manje nasilan, slobodnog izbora nema, već pripadnica upravljača (tumači je Meril Strip) odlučuje kojim će se zanimanjem mlada osoba baviti kasnije u životu. Oba izbora su neopoziva, mada u drugom filmu postoji čitav spektar zanimanja, nema staleža, odbačenih i nema staleške degradacije.

U oba filma su porodične veze razlabavljene do fakultativnosti, posebno u filmu Davalac. Dete pripada zajednici a ne svojim roditeljima, to je zvanična dogma zajednice pojačana obaveznom svakodnevnom upotrebom sredstava za umirenje, koja umrtvljuju čula, pojačavaju poslušnost i odlažu nagonske porive u koje spadaju i emocije ljubavi. Ipak, nagoni nisu ukinuti već samo potisnuti ovom hemijskom supstancom. U filmu Različita nema lekova, svaki stalež zna svoje mesto i ulogu u organizmu zajednice. Harmonija staleža je forma ostvarene utopije a puna pripadnost pojedinca staležu je garancija funkcionisanja harmonije. Zanimljivo, ovde su ukrštena dva principa: tradicionalni koji počiva na sudbinskoj zadatosti i biološkoj predestinaciji (dete nasleđuje roditelja i nema mogućnosti da promeni stalež) i moderni koji podrazumeva slobodu izbora, nezavisno racionalno procenjivanje i profesionalno samousavršavanje. Osnovni staleški koncept je tradicionalistički prežitak, kao i vera u harmoniju staleža, odnosno u nekakvu genetičku homogenost staleža. Pokazaće se u filmu da i među pripadnicima pojedinih staleža ima dosta drugačijih, koji kriju svoju pravu prirodu da ne bi bili izopšteni. Strah od drugačijih nije objašnjen već je tabuisan.

Oba filma pokazuju suštinsku zavisnost od Hakslijevih rešenja – porodica je evolucioni višak koji se nalazi u fazi svog ubrzanog odumiranja, emocije su balast i stalni izvor društvene opasnosti, te ih treba držati pod rigoroznom farmakološkom kontrolom. Poruke u oba filma su dosta jasne i gotovo banalne: staleži u filmu Različita oličavaju odlike ljudske prirode: intelekt koji otkriva i saznaje, pravednost koja uređuje društvo, milosrđe koje pomaže, hrabrost koja štiti i vrednoća koja hrani. Sve one su potrebne svakom pojedincu – do nesreće dolazi kada se nađu u disbalansu, odnosno kada jedne zavladaju na račun drugih, što je i osnovni zaplet filma: intelekt će izmanipulisati snagu, ne bi li istrebio milosrđe, instrumentalizovao pravednost i zagospodario proizvodnim moćima. S druge strane, da bi se milosrdni suprotstavili ovoj ambicioznoj koaliciji vlastoljubivih potrebna im je i fizička snaga i ratna strategija, nipošto samo blagost ili pouka. U filmu Davalac čuvar znanja zajednice, kao i njegovi nastavljači, svesni su da su emocije oruđe sa dvostrukom namenom – mogu služiti za zadivljujuću kreativnost, ali se mogu lako zloupotrebiti u svrhe destruktivnosti, vođenja rata i činjenja masovnih zločina. Ipak, poučava film: rešenje nije u ataraksiji (lišavanju ili zauzdavanju emocija), posebno ne prinudnoj i manipulativnoj, već u riziku ovladavanja emocijama. Na neki način, film je pohvala onome što već imamo: životu prepunom dvosmislenih emocija koje treba pametno i humano odgovorno upotrebiti.

Završni osvrt

Zanimljivo je kako se kroz pojedinačne distopijske romane ispoljava posebnost pojedinih literarnih postjugoslovenskih scena. Srpski autori (Matić, Ugričić, Živanović) uzimaju na zub nacionalizam kao militantni softver totalitarne države koja se obračunava sa unutrašnjim neprijateljima, često predstavnicima stranih kultura ili zastupnicima neautohtonih i oktroisanih kulturnih normi. Kod hrvatskih autora (Mlakić, Popović, Janeš) u većoj meri prisutna je socio-ekonomska refleksija tranzicionog kapitalizma i kapitalizma uopšte, kao i referenca na rat 90-ih koji je za posledicu ostavio međuentičku distancu i etničku homogenizaciju sredina Hrvatske i Srbije. Radulovićev roman, pisan 90-ih, tematizuje pitanje kolektivne odgovornosti većinskog stanovništva za kukavičluk i prihvatanje ratne opcije koja je podrazumevala etničko čišćenje manjina, dok Osmanlijev roman unosi lokalnu specifičnost, ne toliko u pogled na raspad SFRJ, koliko na makedonsko-albanski sukob iz 2001. godine i arheološku renesansu potrage za imaginiranim antičkim korenima preko koje je makedonska nacionalna elita želela da zamenskim identitarnim diskursom reši spoljna i unutrašnja politička pitanja – od međunarodnog priznanja imena države do unutrašnje političke stabilnosti.

U ovom, imanentno političkom kontekstu, možemo govoriti o, uslovno, progresivnoj i konzervativnoj dimenziji distopijske kritike (elemente ove druge mogli bismo naći u romanima Mlakića i Osmanlija). Druga vrsta razlike između ovih romana ticala bi se stepena futurološkog pesimizma prisutnog u njima, pri čemu kao kriterijum za odsustvo ili manjak takvog pesimizma ne bi mogao da posluži fenomen otpora, budući da se on javlja gotovo svuda, bilo kao pojedinačni ili grupni čin, već delotvornost i legitimnost otpora. Delotvorne su grupe istomišljenika u romanima Radulovića, Živanovića, Popovića, ali je legitimnost nosilaca otpora ukinuta kod Mlakića neprihvatljivošću njihovih metoda i ideja (kod Orvela otpor je iluzija, projektovana obmana samog sistema, kao u filmu Matrix braće Wachowski, što doduše neće sprečiti Nea da na kraju restartuje sistem). Slično, ili još izraženije, kod Janeša satrvena je svaka alternativa, i to kod svih netribalnih grupa likova: Amazonki, pacifističke utopijske zajednice i samosvesnog izgnanika. Tome nasuprot stoji (normativni?) optimizam holivudske produkcije – otpor poretku je i moguć i delotvoran, a oni koji isprva deluju usamljeni i nemoćni, naći će požrtvovane pomagače i istomišljenike uz čiju pomoć će utrti put ka globalnoj promeni društvenog poretka.



[1] No private property, free universal education, six hours’ manual work a day, utility clothes, free medical treatment, meals in civic restaurants (meals accompanied by reading or music). All religions were to be tolerated, but the penal code, especially in sexual matters, was harsh; adultery led to slavery; repeated offences to death. (Pinguine, „utopia“ p. 957-960)

[2] Bilo bi zgodno i pomalo ironično videti žanr savremenih romantičnih komedija, u prvom redu filmskih, kao izdanak utopija, ili, u oblasti literature, savremeni hertz roman i njegove trash derivate. Izdanak treba razumeti ne u smislu da se romkomi i ljubavni romani bave idealnim društvenim uređenjem, već preuzimaju pitomost i blagost tih pastoralnih socio-psiholoških konteksta, govoreći posredno o ljudima kakvi bi mogli ili trebalo da budu, za razliku od distopija koje prevashodno upozoravaju na to kakvi bi ljudi mogli da postanu ili kakvi su postali zahvaljujući nekim ostvarenim okolnostima.

[3] Paradigmatičnost se očitava na dva nivoa: na nivou globalne žanrovske strukture, kao i na transferu pojedinih relevantnih motiva. Posebnu draž klasicima daje činjenica čestog ponovnog štampanja njihovih izdanja, što ukazuje na povišen stepen čitalačkog interesovanja.

[4] Satira antičkog tipa. Postoje lične invektive i poruga na račun američkog industrijalca Henrija Forda i njegovog antiintelektualizma, ali i na račun nekih uverenja Sigmunda Frojda. Satirični sloj Hakslijevog romana podseća na Aristofanove Oblakinje i njegov obračun sa Sokratom. U „vrlom novom svetu“ institucija porodice i braka je razorena između ostalog i stoga što je porodica izvor različitih kompleksa roditelja i dece i njihovih neurotičnih poremećaja. Tvorci novog sveta su radikalizovali Frojdov koncept: nema roditelja – nema edipalno-elektrinskih kompleksa. Ipak, to je jedan deo motivacije graditelja novog sveta da razore porodicu. Porodica je u isto vreme bazična emocionalna prepreka da se jedinka u potpunosti veže za zajednicu i prepusti zakonitostima života u zajednici. Nova zajednica doslovno preuzima prerogative porodice: zajednica je velika porodica sa upravljačima kao simboličkim očevima kao figurama odsutnih, zapravo nepostojećih roditelja. Kao kod Platona, zajednica je roditelj i najviše dobro za sve svoje članove. Treći razlog za ukidanje porodice jeste želja da se u pripadnicima nove ljudske vrste potisnu i marginalizuju emocije i instinkti, posebno oni bazični u koje spadaju porodične veze.

Za razliku od Orvela, recimo, u Hakslijevom društvu nema kolektivnih manifestacija posvećenosti zajednici, nekakvih nacističkih mitinga na kojima se indukovanjem neprijateljstva prema inostranoj državi galvanizuje ljubav prema vođi i partiji, kao što nema ni sistema stalnog nadzora i stalne propagande. Orvelovi upravljači nemaju poverenja u svoje podanike, imaju stalne spoljne neprijatelje, prepravljau istoriju u skladu sa tekućim političkim interesima i realpolitičkom situacijom, zahtevaju potpunu odanost i trudbenički odnos prema poslu; traže mnoštvo samoodricanja, recimo u ishrani, očekuju da se podanici osećaju srećno u očajnim egzistencijalnim okolnostima. Kod Hakslija, naprotiv, iako nadzora ima, on ne počiva na otvorenoj primeni brutalne sile i nema spoljnih neprijatelja. Čak ni „divljaci“, koji žive geografski daleko od civilizovanih zemalja, u rezervatima prerija nekadašnjeg Divljeg Zapada, nisu neprijatelji. Oni su ograđeni bodljikavom žicom kroz koju teče struja, skoro kao na granici SAD i Meksika danas, da ne mogu da uđu u svet civilizacije, ali su dopuštene turističko-istraživačke ekspedicije civilizovanih ljudi do naseobina divljaka i to bez potrebe za nekom naročitom bezbednosnom pratnjom. Dakle, Hakslijevi novoljudi ili klonovi raspoređeni u kaste se istinski osećaju ugodno. Imaju seks koliko žele i s kim to požele, opet pod uslovom da se obe strane saglase oko toga (seks se kao takav ne podrazumeva, niti se nameće, Haksli opisuje situacije odbijanja iako se odbijanje smatra običnom glupošću i nečim štetnim po ugodnost samog apstinenta, ali nije sankcionisano). Kolektivno se praktikuje sport sa trojakim ciljem: trošenje energije jača osećanje životnog zadovoljstva i podstiče industrijsku proizvodnju sprava namenjenih bavljenju sportom; i sve to na fonu jačanja grupnog, kastinskog jedinstva, pošto sport praktikuju pripadnici viših kasti. Takođe, kao vid zabave praktikuje se poseta taktiloskopu, tj. filmskim projekcijama koje deluju direktno na čula gledalaca. Dakle, seks, sport, droga, čulni filmovi, kupoholičarstvo, plus permanentni nadzor nad telom koje ostaje sve do smrti lepo i zdravo, higijena i sredstva za ulepšavanje se podrazumevaju – novoljudi zaista imaju sve preduslove da budu „istinski“ srećni.

U oba slučaja žrtvovana je sloboda, mada elementi slobodne volje postoje u obe negativne utopije. Ipak, kod Orvela ta se slobodna volja manifestuje kao praksa otpora, iako je pokret otpora simulacija i trik samih vlasti. Kod Hakslija slobodna volja se ispoljava kroz nekonvencionalno ponašanje i umetničke i naučničke težnje, što rezultira progonom ili ostrakizmom na udaljena ostrva onih koji kvare harmoniju ili stabilnost zajednice. Štaviše, kako i sam Mustafa Mond, regionalni vođ upravljača primećuje, progon na ostrvo gde se već nalaze slobodoumne i kreativne jedinke deluje kao nagrada a samo ostrvo kao antičko ostrvo blaženih. Istina, iz tih kontakata, razgovora i druženja slobodnih mislilaca, nazovimo ih tako, neće ništa plodno proizaći, ali će se bar mislioci osećati ugodno i slobodnije nego u zajednici sa konvencionalnim klonovima. Istina, mada o tome Haksli ne piše, teško da bi se mislioci zadovoljili pasivnošću i jalovim diskusijama, tako da bi naredni korak u Hakslijevoj utopiji morao da bude primena nasilja prema radikalnim misliocima, odnosno revolucionarima. Jer, sasvim je sigurno da država ne bi nekonvencionalne pustila da vršljaju bez nadzora i da kuju planove o promeni, a svaka promena deluje subverzivno na „idealni“ poredak, koji podrazumeva i zahteva stabilnost i zadatu nepomičnost da bi opstao kao ostvarena ili postignuta savršenost.

[5] „Bolje novo nabavljati, nego staro popravljati“, geslo je novog sveta koje se deci utuvljuje u svest preko subliminalnih poruka noćnom hipnozom. Kod Hakslija kapitalizam ne igra važniju ulogu, iako je rodonačelnik novog doba američki industrijalac Henri Ford, po čijem imenu se računa vreme. Kapitalistička proizvodnje je više sredstvo za trošenje vremena nego vid eksploatacije. Mustafa Mond kaže da bi se u novom društvu moglo i bez poljoprivrede, štaviše, veštački bi moglo da se naprave mnogo zdraviji proizvodi, ali bi se onda postavilo pitanje svrhe postojanja gama delatnika, kao i viška slobodnog vremena. U vrlom novom svetu i dokolica radnika je potencijalni izvor nestabilnosti. Upravljač pominje primer kada je u Irskoj radno vreme nižih kasti smanjeno sa sedam i po na četiri sata došlo je do nereda i povećane potrošnje some. Sa druge strane nametanjem kupoholočarskih navika, održava se visoka stopa industrijske proizvodnje. Haksli nije razvijao ovu temu iz političke ekonomije, ali je i ovde bio anticipativan: jeftina roba kineske proizvodnje, vrlo često jako lošeg kvaliteta, ukinula je u naše vreme potrebu za popravkama. Roba se kupi, koristi koliko se koristi, baca i kupuje nova. Štaviše, i skuplji proizvodi, koji se takođe proizvode najviše u Kini i zemljama nekadašnjeg Trećeg sveta, takođe su postali slabijeg kvaliteta tako da kraće traju, brže se troše i takođe ne popravljaju već se kupuju novi. Marketing forsira imperativ modnih trendova i hrani psohologiju kupoholičarstva.

[6] Što je dobro Hakslijevo rešenje jer spaljivanje tela optimalno odgovara teologiji novog sveta, koja nije ateizam već teologija prirodnog svršetka u kojoj se sustiču stoicizam i racionalizam. Zašto se bojati smrti ako smrt ukida bol ili predstavlja put ka boljem mestu i večnom životu?, pita razum podržan najbrojnijim svetskim religijama. Kao i u brojnim drugim situacijama, evripidovski rečeno, mi znamo za te razloge, ali ne marimo, odnosno postoji u nama nešto jače od sa-znanja. Uostalom i sam Božji sin, nastao bezgrešnim začećem, koji zna da će se za tri dana posle raspeća naći kraj svog nebeskog oca, na krstu sasvim ljudski oseća užas usamljenosti i zebnje. Otuda kod Hakslija navikavanje na smrt kao deo vaspitno-obrazovnog procesa koji takođe, kao i podsticani promiskuitet, treba da svest novog čoveka liši (štetnih) emocija koje bi ga onesposobile i kao radno produktivno stvorenje i kao konformističko biće koje svojim životom podupire stabilnost države. Krematorijum je oznaka za odsustvo verovanja u vaskrs tela, odnosno u drugi život, na način na koji to propoveda hrišćanstvo. Za novi svet telo je samo telo, telo u kome nije skrivena duša, a posle ovog ne postoji drugi život. Klonovi ne osećaju strepnju pred činjenicom vlastite bespovratnosti ili jednokratnosti, što i nije nelogično s obzirom na to da su lišeni statusa autentične individualnosti.

[7] Zanimljivo je pitanje kada se odvija vreme radnje Auschwitz Café-a. Jakov Sabljić ga detektuje kao „blisku budućnost“ (Književna revija, broj 1/2007, str. 25). Ipak, reč je o bliskoj prošlosti. Na strani 95 ovog romana, patološkinja Alisa Čavor dobija precizno datiran izveštaj o neidentifikovanom lešu koji je pronađen u moru nadomak Budve 21. 08. 2000. godine. Ova godina odgovara pomenutoj informaciji sa 393. strane da je Seamus 7 godina skupljao „isječke iz štampe“ o primerima počinjenih zločina i novinarskog beščašća u njihovom opravdavanju, relativizaciji ili prikrivanju. Okidač da to čini, kao i da se odluči na radikalan raskid odnosa sa sredinom u kojoj živi, ali i sa porodicom tako što će svojevoljno promeniti spoljašnje znamene svog identiteta, ime i prezime, bila je otmica sjeverinskih muslimana u Štrpcima iz voza Beograd-Bar, događaj kome je prisustvovao i koji ga je načinio nevoljnim saučesnikom zločina. Otmica muslimana iz voza br. 671, izvedena je krajem februara 1993. godine. Dakle, u trenutku kad je roman Auschwitz Café prvi put objavljen, 2003., vreme odvijanja radnje je nedavna prošlost; danas je to, ko što rekosmo, bliska, veoma bliska prošlost.

[8] Zanimljiva je sličnost ove postavke, uslovno fantastične, sa onom koju će doneti kasniji roman Aleksandra Gatalice Nevidljivi (Zavod za udžbenike, Beograd, 2008). Naime, kod Gatalice postoji ne manje tajnovita od „Prijatelja“ organizacija ljubitelja moderne umetnosti posvećena pronalaženju vrhunskih umetnika u nastajanju, podsticanju njihovog talenta i uticanjem na medijsku i instutucionalnu scenu da prihvati često radikalnu poetičku novinu koju umetnik svojim delom donosi. I kod Gatalice najveći neprijatelji „Nevidljivih“ su povezani sa nacizmom (nacističke tajne službe).


Saša Ćirić

Saša Ćirić (1975., Pirot), završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpsku, južnoslovensku i svetsku književnost. Radi na Radio Beogradu 2, programu kulture i umetnosti, gde prati domaću i regionalnu književnost. Bio urednik u 'Betonu', dodatku dnevnog lista Danas za kritičku dekontaminaciju srpske kulture. Književni kritičar, objavio nekoliko knjiga književnih kritika i eseja, drama i radio drama i jednu knjigu filmskih prikaza.

POVEZANI ČLANCI