(uz 12. broj Sic-a)

Ovaj časopis nema misiju. Dakle, ima ciljeve. Svi naši ciljevi nisu ni nama poznati, još uvijek; mi nismo misionari, niti je ovo posljednji broj našeg časopisa. U posljednja četiri-tri broja akcenat je bio na analitičkom preispitivanju savremene naše književnosti i književne kritike. Pokazalo se da tu malo čega ima logičnog, i da je ta naša književna javnost jedna bajkovita zemlja, Bezrazumija, u kojoj se samo zahtjev za logičkom koherencijom smatra ludim i čudnim. Moglo bi se još 10 i 20 godina nastaviti pisati logičke analize, ali i kroz 10-20 godina  one bi u ovoj literarnoj bajci još uvijek izgledale čudno i ludo. Ljudi koji pišu za Sic nisu misionari, i oni ne pokušavaju popravljati našu književnu scenu, ali su ljudi i ne mogu uvijek izdržati da se ne nasmiju dok gledaju tu komediju zvanu ”Naša savremena književnost”, ili da ne primijete kako glumci i režiseri te predstave i ne shvaćaju da cijelo vrijeme daju lakrdiju. Povika, zvižduka, osmijeha, pa čak i gađanja paradajzom na tu predstavu, toga ima i u ovom broju. (Pogledati tekstove Harisa Imamovića: Moralni i socijalni besmisao književnosti; Ivane Ančić: Apokalipsa danas, opet; Edina Salčinovića: Zaboravljena kompozicija; Mirnesa Sokolovića: Razlaganje. Amnezija. i Gospođa Ferida Duraković spašava dobrotu)

Ovaj broj, međutim, nije ”kritika savremene književnosti”. Više je rečenica kojima se gradi jedan novi pogled na svijet, jedan nov način mišljenja. Umjesto metoda klasičnih metafizika, umjesto religioznih egzegeza i filozofskih antropologija (od racionalizma 18. st. do egzistencijalizma 20. st.), umjesto socioloških i psiholoških tipologija (strukturalizma, marksizma i psihoanalize, npr.), zasniva se jedan način mišljenja različit od navedenih, različit jer ne vjeruje više u velike riječi, prazne riječi (u ”ljudsku prirodu” ili ”strukturu stvarnosti”, na primjer). To je jedan metod koji ne daje primat općem nad pojedinačnim. (Haris Imamović u Estetičkim mustrama i kritičkim goblenima Jasmine Ahmetagić pokazuje suludost zaključaka esencijalističke logike koja daje takav primat i nema smisla za nijanse i razlike: ”isto je ubiti 10 pasa i 10 ljudi u ratnom Sarajevu”, govori etika koja polazi od premise da je smrt svakog živog bića kosmička katastrofa.) Ta odstupanje od klasičnih metoda prati argumente postmodernih kritičara Razuma. To, međutim, nije postmodernizam, ”slavljenje razlika”, apsolutiziranje pojedinačnog, totalna kritika razuma, osporavanje svih logičkih aksioma, vjera da je stvarnost neprekidna, nerazumna promjena o kojoj se ništa (sa sigurnošću) ne može znati. Taj novi način mišljenja stoji spram postmodernizma braneći logičke aksiome, braneći načelo identiteta, prvi zakon logike. A = A, ali ne u svakom smislu i bilo kojem vremenu. Taj novi način mišljenja brani vjeru u nejednakost svih interpretacija svijeta i teksta: ”nije svako tumačenje jednako pogrešno”, te protivstavlja relativizmu postmoderne načelo razloga. Tako će čitalac 12. broja Sic-a, u tekstu Harisa Imamovića Prokurista, naći jedno novo tumačenje Kafkinog Procesa u kojem autor tvrdi kako je Jozef K. kriv zato što je ”prokurista jedne velike banke” navodeći nemali broj rečenica iz Kakinog teksta koje potkrepljuju takvo tumačenje K.-ove krivice.

Osnovna oznaka tih novih tendencija u Sic-u je nepovjerenje u teoriju. Taj naš novi način mišljenja vezan je neposredno s književnošću. Taj novi svjetonazor nije teorijska ili filozofska spekulacija, već pisanje o književnosti i pisanje književnosti. Književnost je, po našem mišljenju, ono mjesto na kojemu opće ne uspijeva progutati pojedinačno. Naš način nije prepoznavanje općeg u pojedinačnom, već poređenje dva ili više pojedinačnih. To je logika metafore, analogije, sličnosti, logika poređenja. Logika književnosti. Osvjetljavanje jednog kroz drugo; dakle, spoznaja koja je skromna, ne može objasniti cijelu stvarnost, ali koja – i to je ono najvažnije – ne previđa razlike, nijanse, ne pravi sheme proturječne iskustvu, kao što to čini apstrahiranje. U tom smislu mišljenje-poređenje se ispostavlja kao neprestan proces, ali poslije svakog novog poređenja stvarnost nije jednako nejasna. Neka čitalac pogleda tekstove u 12. broju Sic-a Sokolovića: Varalica Crnjanski i Imamovića: Lov na zlatnu pticu i Sartr je mrtav.

Osim tekstova o književnosti, među kojima je i prikaz zbirke poezije Almira Kolara Kijevskog Predivo iz labirinta, prve knjige iz naše edicije, Sic i u ovom broju donosi književne tekstove: prozu, poeziju i satiru.

Redakcija