U trenutku pada sistema ideologija i ulaska u doba kultura u savremenom svijetu nad društvom se kristalizirao fenomen kolektivnih identiteta. Ideja osobe i apsolutnoga Ja je ponovo zanemarena, a svaka individua podvrgnuta samo aspektu profita i moći. Moć slobode svijesti zamijenjena je slobodnim ropstvom ‘svojoj’ kulturi, kako to ističe Žarko Paić u svome tekstu naslovljenom U žrvnju identiteta.

„Ako baš morate da se ispovedate – eno vam crkva!“ (Borislav Pekić, Književne novine, februar, 1969)

Mali je broj onih koji se poput Kiša sa svojih šesnaest izliječe od profesorskih pojmova slave koja se postiže kroz literaturu i neprestano piskaranje, istupanje u javnost sa svakojakim ispovjedima, bilješkama i svim onim što, još uvijek, čeka svoje imenovanje u okviru literature. Dovoljno je da se jednom umjereno vrijednom srednjoškolcu kaže kako je talentovan za pisanje i može se očekivati, u narednom periodu, hrpa kojekakvih zapisa koji će zavisno od pozicije ili statusa njegovog oca biti i ukoričeni te štampani u velikom broju primjeraka. Tako će početi jedna blistava karijera mladog pisca utemeljena na tinejdžerskim ispovjedima, koja su, najčešće, patetična priča o nesretnoj ljubavi ili u najboljem slučaju –uredna faktografija najbližih članova porodice.

Za nekoliko godina, usljed nekoliko sličnih ispovjedi, mladi ispovjedničar prima odlikovanje ili pisca godine ili otkrića godine ili mladog heroja nacije i svih inih odlikovanja koja mu nudi domovina. Ista ona domovina koja je odlikovala, između ostalih, najveće kriminalce i zločince. Vrijednost takvih ispovjedi gotovo je nemoguće osporiti, a sve zahvaljujući institucijama nadležnim za vrednovanje takvih stvari, koje se redovno potrude konstruirati sliku nepravde, korupcije i nepotizma prenesenu iz politike na polje kulture.

Kako se i politika vodi planski u svrhu moći, tako se i kultura, u najčešćem slučaju, proizvodi planski političkim strategijama. Adorno i Horkhajmer su još 1947. godine uveli pojam kulturne industrije, a koji označava kulturu koja se više ili manje proizvodi prema nekom planu. Stara uloga kulture kao važnog segmenta društvenog razvitka zamijenjena je ulogom gdje je kultura postala sredstvo ideologije neoliberalnog kapitalizma. Pored toga, kultura postaje konstruktom novih identiteta nacije, partikularne društvene skupine, subkulturnoga životnoga stila. (Paić, Žarko)

Bivši obijači sefova, razbijači glava, ubijači duša, dostavljači, varalice, najamljene ubice, tirani, izdajnici, sadisti, krijumčari droga, ucenjivači, seksualni manijaci su upregnuti u proizvodnju nove ideologizirane kulture koja će im svima zajedno stvoriti novi identitet i mnogo veći prostor u kojem će se teatralno vratiti svojim starim ulogama, dok će gospoda koja je kreirala proces imati mnogo veću moć i mnogo krvoločniju gardu za daljnje provođenje ubilačkih ideja. Na takvoj kulturnoj sceni rađaju se projekti kojima se hrani totalitarna ideologija; planska kultura uvijek izrodi nekolicinu nacionalnih heroja-pisaca, a svi oni koji pokušaju drukčije misliti bivaju obilježeni kao nepodobni i marginalizirani u javnom prostoru.

Jedan od zaključaka analize globalnog kapitalizma, sociologa Johna Urrya, jeste da globalni kapitalizam u svojemu novome načinu predstavljanja kao neizbježnoga i vječnoga “prirodnog” sistema se služi kulturalnim sredstvima kao nadomjestkom za prethodne moćne društvene strukture. U svome postmodernom obliku kultura postaje njegovom spektakularnom vizualnom ideologijom. Urry, međutim, kao i neomarksistički postmodernist Fredric Jameson, što zamjećuje Žarko Paić, ne može bez poteškoća razdvojiti gdje počinje kultura, a gdje prestaje ideologija.

Ako za postavke valjane kulturne formacije uzmemo sistem koji će obuhvatiti povijesna zbivanja i sadašnjicu, a boriti se za iskorijenjivanje falsificiranja činjenica i batinaškog diskursa, te raditi na razobličavanju lažnih imputiranih ideja koje bi elitnoj gardi priskrbljavale profit i moć, te razobličavati demokratsku frazeologiju i kamufliranu miroljubivu politiku viših i srednjih klasa zadojenu oholim aristokratskim jezikom, onda nam na um ne pada niti jedna institucija u BiH a koja je i blizu tih postavki.

Uglavnom je rad kulturnih institucija podijeljen na dva dijela: institucije koje radikalno podupiru totalitarne ideologije i one koje svojim konceptom rada zatvaraju prostor idejama koje bi se  protivile totalitarističkom svjetonazoru, a afirmišući naprijed spomenute tinejdžere sa njihovim ispovjedima i faktografijama.

Lažna alternativa ili merhametli strana sistema koji sve ili upija ili gazi

U trenutku pada sistema ideologija i ulaska u doba kultura u savremenom svijetu nad društvom se kristalizirao fenomen kolektivnih identiteta. Ideja osobe i apsolutnoga Ja je ponovo zanemarena a svaka individua podvrgnuta samo aspektu profita i moći. Moć slobode svijesti zamijenjena je slobodnim ropstvom ‘svojoj’ kulturi, kako to ističe Žarko Paić u svome tekstu naslovljenom U žrvnju identiteta.

Na prostoru BiH mnogo je onih koji, svjesno ili ne, zagovoraju etnopluralizam ili često multikulturalizam – onakav kako ga je Žižek najpreciznije definisao: multikulturalizam je zanijekani, izokrenuti, samoreferencijalni oblik rasizma, ‘rasizam s distancom’ – on ‘poštuje’ identitet Drugoga, shvaćajući Drugo kao u sebe zatvorenu autentičnu zajednicu spram koje multikulturalist zadržava odmak onemogućen njegovom/njezinom povlaštenom univerzalnom pozicijom. (…) …multikulturalističko poštovanje za specifičnost Drugog upravo je oblik potvrđivanja vlastite nadmoći.

Paić pojašnjavajući koncept etnopluralizma kaže kako on počiva na ideji radikalne razdvojenosti kultura, te da je etnopluralizam drugi oblik današnje ideologije kulturnoga rasizma.

Putem načela ovakvih ideja kulture dižu se novi i čeliče stari zidovi između ‘jednih’ i ‘drugih’ pa i ‘trećih’, a pod parolama vječnog poštivanja i čuvanja časti Drugog i Drugosti. Ovakvi koncepti kultura određujući poziciju identiteta, valja naglasiti identiteta kao kolektivnog proizvoda, stavljaju u jasnu poziciju alteritet, čime ga čine isključenim iz jednog prostora a određujući mu drugi, onako kako to čini i svaki totalitarni sistem.

Kakvu ulogu igraju mladi u svemu ovome? Ili, bolje rečeno, u koje su svrhe mladi iskorišteni u ovo globalno doba kada je sloboda svijesti zamijenjena slobodom ropstva ‘svojoj’ kulturi? Da li su mladi u situaciji i u mogućnosti da učine otklon, da svoje misli uprave ka slobodi, slobodnoj svijesti? Ili kao što se Eagleton u svojoj Teorija i nakon nje pita: Kakvu vrstu svježih misli traži novo doba?

Zasigurno je da su mladi u BiH prevareni, sigurno je i to da su mnogi od njih i učestvovali u toj prevari nad sobom. Mladima je oduzeto pravo. Prevareni su tamo gdje su trebali učiti, suprotstaviti se prevari, na vrijeme im je zabranjen pristup najjačem oružju: mladi su pokradeni, prije svega, na području obrazovanja.

Naši univerziteti, naši centri za edukaciju, naše biblioteke, knjižare, instituti i ostale kulturno-obrazovne institucije postale su žarište borbe za čistu moć i profit, postale su bogomolje sa svom pratećom opremom, postale su prostor za seksualna iskorištavanja, upražnjavanje mita i korupcije…

Mladi su prisiljeni zaklanjati se iza vrhovnih autoriteta ideologije, nacije i vjere, pozivati se na svoje vođe i svoju vlast, olako im pristupati i time se asimilirati u koncept totalitarnog sistema. A sve to, kako kaže Filip David, svjedoči o sindromu moralne dezintegracije, etičkog rasula. Mladi se mnogo lakše i gotovo bez izuzetaka odlučuju na naprijed spomenuti korak, a rijetki su oni koji će pustiti glas slobode i glasno reći da je u ime Boga uvrijeđena i ponižena njihova sloboda i dostojanstvo, da je u ime kulture i nacije uvrijeđena i ponižena kultura uopće. A u svim su „kulturama“, kako kaže Paić, jedino ugroženi oni koji se ne osjećaju „uvrijeđenim“ da bi zbog toga pozivali na bilo što drugo osim na beskrajno dug dijalog, racionalnu argumentaciju i pravo na ironiju.

Mladima je ponuđena laž, lažna alternativa upakovana kao izuzetno ozbiljna stvar, a sve što se uzima ozbiljnim – unaprijed je opasno, kako je govorio Pekić. Mladi su u tom pravcu izmanipulirani. Postali su sjenke tuđih života, a ne oni koji su, kako nastavlja Pekić, iznad svega nedodirljivi i vedri! Oni koji se smiju i ne srde. Koji se rugaju. Zajebaju. Oni koji će ako su shvatili jednu stvar to i pokazati. Žrtve koje se smiju jer takve uvijek više znaju od onih koje proklinju. Oni čiji će smijeh pretpostavljati saznanje, a praviti otklon od prokletstva koje pretpostavlja samo nadu.

Vrli predstavnici kulture i umjetnost pravljenja knjižica i knjižurina

Zanos sa kojim su pristupali, jedva se usuđujući ne pokazati suze radosnice, bio je zanos mladih patriota koji su duboko vjerovali u svoju domovinu, a koji se nisu libili podržati i najveće kriminalne vođe ako bi ovi stali u ime njih na državni tron. S takvim zanosom mladi u BiH pristupaju kojekakvim udruženjima i organizacijama za kulturu i umjetnost, tražeći smisao svog života, gdje bi ispisivali svoje prve retke i tako laganim koracima pristupali književnim kružocima.

Najveće utočište i raskošni dom mladih autora/autorica nesumnjivo je sarajevsko Udruženje za kuluru – Novo Sarajevo ili kraće KNS koje prema pokazanom djeluje bez ikakvih kulturnih formacija i težnji ka tome, uz povremenu glorifikaciju i dizanje spomenika nekim od najvećih bošnjačkih nacionalnih ideologa.

O stanju kulturnih formacija u ovome udruženju najbolje govori i sama rubrika za kulturu na web sajtu ovog udruženja. Za izdvojiti je tekst književnika Atifa Kujundžića kojim predstavlja antologiju bošnjačkih pjesnika Semberije i Bijeljine: „Semberija u stihu i srcu“. Za stub ovog prikaza književnika Kujundžića važi ontološka izjava Reis-ul-uleme „da će pozicija bošnjaka oduvijek i zauvijek bitno zavisiti od njihovoga odnosa prema knjizi“. Na toj rečenici, uz par svojih opaski o jačini Knjige poput: „Eto nas tu, pa recimo ako nije tako, ako nije jasno kako je Knjiga jača od svega, pa i od Zla“, Kujundžić temelji svoj tekst postavljen u rubrici kultura, koji biva time  označen kao dio kulturne scene u BiH. U isto vrijeme oknjiževljen je i Reis-ul-ulema čije bi izjave trebalo pažljivo prikupljati i čuvati za nekog budućeg zbornika koji bi mogli nazvati „Velike izjave Velikih književnika i mislilaca“, a koji bi, naravno, bio realizovan u okviru jednog od mnogih sličnih projekata Udruženja za kulturu – Novo Sarajevo.

KNS je poput bogomolje koja pruža utočište nepotrebnom, neprofesionalnom i nadasve nekvalitetnom, što utiče na društvenu neangažiranost i odstupanje od bilo kakvog mjerodavnog sistema kojim bi ovo udruženje imalo udjela u kulturnim formacijama.

Kako ne uspijevaju začeti niti jedan mjerodavan sistem kulturnih formacija a koji bi figurirao angažman zasnovan na spisateljstvu kao savjesti društva toplo preporučujem onu Pekićevu: „Budite sve što vam drago i što najbolje odgovara vašem pogledu na svet, samo nemojte, za ime sveta zaboraviti da to jednom stavite na hartiju. Predlažem vam da izjavite kako je ovaj kurvinski svet bio svirep i pokvaren prema vama, te da niste imali drugog izbora osim da od njega budete i svirepiji i pokvareniji, već prema tome koju nam vrstu zla ispovedate.

U stvari, ne shvatite ovo sasvim doslovno: budite rđavi, ako već morate, samo, kumim vas bogom, ne pravite od toga ni knjige ni doktrine.“