Ulazeći u prostor postraumatskog interpretiranja, intencije umjetnosti se kreću u dvostrukom smjeru; s jedne strane, naglašava se neuspjeh umjetnosti u suočavanju sa područjem ”stvarnog” traumatskog iskustva, posebno u onim slučajevima kada trauma dobiva i kolektivno obilježje…

Piše: Anela Hakalović

(oblici interpretacije kolektivnog silovanja u Bosni i Hercegovini)

I am awake in a place where woman die.

Jenny Holzer, Lustmord

I.

U ovom tekstu želim tematizirati činjenicu kolektivnog silovanja iz proteklog rata na našim prostorima, te diskurzivne oblike reinterpretacije jednog iskustva lične traume i transfiguriranje intimnog u javno, privatnog u političko, realnog u simboličko, kao i posljedice tih transfiguracija. Postojanje kolektivnog silovanja i nedvosmislena polarizacija pozicija počinitelja i žrtve podliježu postratnim konstitucijama kolektivnih narativa, koje formiraju fantazmu koja se uspostavlja kao jedini okvir unutar kojeg je moguće svjedočenje. Ušutkivanje glasa žene kroz njegovo filtriranje u okviru nacionalnih narativa, stvara duboko opresivnu poziciju spram iskustva ženskog, gdje simbolička fantazma nacionalnog identiteta kastrira realnu poziciju ženskog iskustva. Nasilje koje je izvršeno nad ženskim tijelom u proteklom ratu, dakle nasilje silovanja, seksualnog zlostavljanja, u okviru različitih analiza uglavnom teži ka tome da se predstavi u službi stvaranja određenih ideoloških matrica koje ne samo da definiraju nacionalni identitet žrtava, nego i njihov spolni/rodni identitet, pri čemu se nedvosmisleno polarizira nacionalna, a ne spolno/rodna pozicija. Socijalne i antropološke analize kolektivnog silovanja u proteklom ratu na taj način definiraju prostor postratne socijalizacije žene, gdje se društvo kao subjekt socijaliziranja žene pojavljuje u poziciji terapeuta koji svoje fantazme projicira u priču žrtve/pacijentice. U okviru kolektivnog ratnog silovanja i njegovog interpretiranja posebno mjesto zauzima prostor ženskog tijela koje postaje mjesto obilježavanja i definiranja muške dominacije. Prostor ženskog tijela se u doslovnom i deleuzevskom smislu teritorijalizira[1], izjednačavajući se sa prostorom zemlje koja svoj simbolički pandan pronalazi u figuri nacije/domovine.

Na ovom mjestu se može postaviti pitanje: da li ovaj represivni oblik moći nacionalnog diskursa koji se u ovom slučaju manifestira u vidu instrumentalizacije iskustva traume silovanih žena u trop uokviren nacionalnom fantazmom, može biti foucaultovski produktivan i nasuprot diskursu moći otvoriti diskurs otpora? Da li jedan od prostora moguće alternatizacije  dominantnom ideološkom diskursu može ponuditi i umjetnost? Umjetnost suočena sa jednom ovakvom temom upada u procjep historijske odgovornosti i svoje fikcijske naravi. Ulazeći u prostor postraumatskog interpretiranja, intencije umjetnosti se kreću u dvostrukom smjeru; s jedne strane, naglašava se neuspjeh umjetnosti u suočavanju sa područjem ”stvarnog” traumatskog iskustva, posebno u onim slučajevima kada trauma dobiva i kolektivno obilježje, a s druge strane, naglašava se upravo potencijal umjetnosti, kao medija koji ne odslikava, nego podražava stvarnost, da (re)prezentira iskustvo koje često u svojoj parcijalnosti i fragmentarnosti izmiče riječima. Posttraumatsko interpretiranje podrazumijeva pronalaženje figure koja će u nekom razumljivom obliku predočiti iskustvo traumatičnog, a da pri tome ta figura operira sa određenom dozom transparentnosti koja će omogućiti izbjegavanje  manipulacije figuriranim sadržajima.

II.

Interpretiranje kolektivnog silovanja u Bosni i Hercegovini iz proteklog rata može se definirati kroz dva osnovna smjera. Prvi smjer interpretacije potencira nacionalni identitet žrtava stvarajući romantičarske narative u okviru kojih se identitet žene definira kao identitet majke, sestre, kćerke…Ovakav tip interpretacije i postratnog pričanja o kolektivnom silovanju saučestvuje u konstruiranju kolektivnog identiteta kao izrazito i isključivalački klerikalnog. S druge strane, postoji i određeni korpus tekstova koji pitanju kolektivnog silovanja prilaze sa određenom znanstvenom distancom i koji izbjegavaju upadanje u ideologijski tip interpretiranja, ali ipak i pored toga u svom analiziranju ostavljaju po strani spolno/rodni vid identiteta žrtava, smještajuću rodnu analizu tek unutar priče o nacionalnim (muškim) sukobima u proteklom ratu. Romantičarski pristup je isključivalački jer namjerno konstituira model žrtve u službi određenih ideologijskih intencija. Problem sa ovim pristupom nije u toliko u tome što naglašava jasnu nacionalnu polarizaciju žrtve i zločinca, nego prije u tome što u postratnom interpretiranju i postuliranju mogućih načina socijalizacije žrtava otvaraju samo jedan tip društvene inicijacije žrtava koji ima prefiks nacionalnog. Primjer ovakvog pristupa možemo pronaći u specijalnom izdanju časopisa Behar čiji je temat posvećen kolektivnom silovanju, a u čijem se uvodnom dijelu kaže da je ”silovanje Muslimanki u BiH zapravo silovanje Bosne i cijelog zapadnog Balkana”[2]. Temat časopisa je nastojanje da se čuje glas ”naših žena” jer silovanje kao nešto što podrazumijeva ”dvoje ili više ljudi između kojih zjapi emotivni, ljudsko moralni i vjernički jaz i ne može ga opravdati opće stanje rata, nasilja i straha” [3] (podvukla A.H.)  ne smije biti zaboravljeno. Čak i tekst Esada Ćimića koji se nastoji realizirati kao jedna socijalna analiza silovanja, ostaje u domeni metanarativa koji ga uokviruje.  Pronalazeći odgovornost za sveukupno nasilje, pa i silovanja, u proteklom ratu, u svetosavlju koji je stvorilo nasilničku ideologiju, ovaj autor ostaje u domeni romantičarskog interpretiranja, konstituirajući identitet silovane žene kao Bošnjakinje patrijarhalnog odgoja kojoj je silovanje narušilo prvenstveno njen nacionalni i vjerski idenitet, ali je ”silovanje muslimanke potresalo i cijelo muslimansko društvo” u okviru kojeg se, po riječima ovog autora, gaji posebno poštovanje prema ženi. Pri argumentaciji, autor se u određenim dijelovima teksta oslanja na citate iz Kur'ana, postavljajući na taj način nedvosmislen okvir unutar kojeg je uopšte moguće svjedočenje o silovanju. Osim spomenutih tekstova Behar donosi i isječke iz knjige Molila sam ih da me ubiju[4] koja sadrži svjedočanstva žena, žrtava silovanja. Bez obzira na vjerovatno plemenitu namjeru urednika ove knjige, i ova knjiga se može smjestiti u isti romantičarski kontekst koji se osim simplificiranja uloge silovanja u Bosni i Hercegovini, nastavlja na isti patrijarhalni model koji je u određenoj mjeri saučestvovao u pojavi seksualnog nasilja u ratu.

Drugi pristup ovom problemu izbjegava romantičarske ideale, ali ipak potencira nacionalni i vjerski identitet žena u odnosu na  spolni/rodni. Analizirajući rat u BiH, Renata Salecl[5], u duhu lacanovske psihoanalize govori o razgradnji ”fantazmatske strukture čitavog stanovništa”, pri čemu silovanje dobiva značenje ”simboličke smrti” žene, budući da je u okviru muslimanskog društva strogo zabranjeno imati ”spolne odnose prije braka”[6]. Na ovaj način se napad na nacionalni i vjerski identitet Muslimana u ratu (koji prema stajalištu R. Salecl nije izgrađen) ustvari i stvorio, međutim, on se sada radikalizira postratnim interpretacijama koji nastoje izmanipulisati traume žrava radi jačanja kolektivne fantazme. Sličan pristup kao Renata Salecl, pokazuje i Senadin Musabegović u tekstu ”Silovanje i konstitucija nacionalnog vojnika” u kojem postavlja tezu o ženskom tijelu kao ”tranzitnom” u uslovima rata, gdje se tranzitnost ženskog tijela shvata u dvostrukom smislu. S jedne strane, prema stajalištu ovog autora, u ženskom tijelu se ujedinjuje nacionalni kolektiv; ”žensko tijelo se koristi kako bi se ujedinilo iskustvo vojnika; dodiri množine vojničkih tijela, povežu, objedine u kolektivnom zagrljaju”[7]. S druge strane, tijelo žene se pojavljuje kao ”tranzitno” i u smislu komunikacije (ponižavanja) sa drugim muškim tijelom (bošnjačkim). Musabegovićeva interpretacija kolektivnog silovanja nema svoje ideološko utemeljenje, čak se može okarakterisati i kao anti-patrijarhalna, budući da ukazuje na patrijarhalne kodove društva koji su i omogućili silovanja.

Drugi pristup izbjegava romantičarsko-ideološku matricu, ne učestvuju u instrumentaliziranju ženskog traumatičnog iskustva u cilju stvaranja kolektivne fantazme, međutim, pristup kakav npr. nude Salecl i Musabegović se može okarakterisati kao indiferentan prema mogućim posljedicama socijalizacije žrtava. Ako se, kao što to navodi Salecl, u ratu nastoji sruštiti fantazmatska struktura određenog kolektiva, postratno stanje onda nužno podrazumijeva neku novu fantazmu. U raspadu jednog sistema društva koje je podrazumijevalo i patrijarhalnost, stvaranje nove fantazme o domovini moglo se desiti bez jake patrijarhalne obojenosti. Ono što je problem sa interpretacijama kolektivnih silovanja u Bosni i Hercegovini jeste što one nude samo jedan oblik socijalizacije žrtvama. Naglašavanje činjenice da se silovanje žena desilo zbog toga što su one Bošnjakinje, ujedinjuje žrtve u zagrljaju majke/domovine koja im oprašta i nudi mogućnost povratka obeščašćenog statusa kćerke koja će ipak dobiti mogućnost da postane majka. Teza o ženskom tranzitnom tijelu u uslovima rata (Musabegović) se može primjeniti i na postratno stanje, gdje se sada upisivanje muške dominacije ne dešava u sferi lacanovskog realnog, nego u sferi simboličkog. Tijelo žene ponovo postaje ploha za upisivanje znakova pripadnosti, gdje nacionalno nužno podrazumijeva patrijarhalno. U kontekstu nasilnog tjelopisa, materijalizacije ženskog tijela u sferi nacionalnog, spolno/rodni identitet se (namjerno) ostavlja po strani.

III.

Da li je moguće svjedočenje o traumi žena, žrtava kolektivnog silovanja bez jednostrane pozicije onoga ko svjedoči? Trauma, kao iskustvo koje izmiče riječima i odbija se transfigurirati u simboličko koje pokazuje neuspjeh u pokušaju da iskaže realno, postavlja ovaj neugodan zahtjev i pred umjetnost: da li i kako umjetnost može svjedočiti o traumi, u ovom slučaju o kolektivnom silovanju? Kao primjer umjetničkog izričaja koji uzima kolektivno silovanje u BiH kao svoju temu, a koji uspješno izbjegava moguće ideološke konotacije i romantičarski ton, navest ću primjer američke konceptualne umjetnice Jenny Holzer koja u svom djelu Lustmord[8] aktualizira temu kolektivnog silovanja žene u ratu u Bosni i Hercegovini. Ova umjetnica uzima tri stajališta u aktu silovanja: žrtvu, počinitelja i posmatrača, a doslovno realizirajući metaforu o upisu jezika u tijelo, Holzer potencira tezu o nemogućnosti  iskaza o traumi. Renata Salecl ukazuje kako Jenny Holzer ne upada u ”zamku da prikaže tri perspektive kao međusobno nedokučive” nego pokazuje da je drugi nedokučiv zbog ”korjenite nemogućnosti da se dokuči perspektiva drugog, kao i osjećanje njegova/njezina bola”[9]. Tijelo i jezik ovdje ostaju ogoljeni, lišeni mogućnosti bilo kakve identifikacije sa pojedincima. Iako Lustmord svjedoči o nasilju nad tijelom koje je ”simbolički posredovano” i koje dotiče realno koje se ”ne može simbolizirati”[10], ono što ovo djelo diferencira od interpretacija silovanja spomenutih u prvom dijelu ovog teksta, je to što iskazi koje producira Lustmord ne učestvuju u proizvodnju nove fantazme. Ogoljenost čina silovanja se manifestira u koži i kostima, upućujući na dezintegraciju subjekta činom nasilja. Ono što nudi djelo Jenny Holzer nije simbolički iskaz o traumi tijela, ali nije to više ni realno; on je jedan imaginarij raskomadanog tijela, uništenje tjelesnog koje svjedoči i o poljuljanosti simboličkih pozicija. Lustmord ne govori toliko o nemogućnosti svjedočenja, koliko o oprezu pri uzimanju pozicije onoga preko koga se svjedoči. Filter kroz koji prolazi realna trauma pojavljuje se kao nositelj simbolizacije, a oprez koji postulira Lustmord tiče se odabira označitelja koji će pokriti područje realnog. Ono što radi Jenny Holzer jeste da izbjegava kastraciju realnog simboličkim tako što njeno djelo ne reprezentira nego prezentira iskustvo traume u fragmentima tijela i jezika koji su prividno jedno, ali ipak ostaju nepovratno odvojeni. Postulira li na ovaj način Lustmord stav da tijelo ne može govoriti; pisanje po tijelu je nasilje, tijelo koje piše je nemoguće? Odnos jezika i tijela u ovom radu se realizira u dvostrukom smjeru; s jedne strane ukazuje se na tradicionalno nasilničku prirodu jeziku koja proizlazi iz njegovog procesa imenovanja, prisvajanja, kodiranja, teritorijaliziranja.. S druge strane, jezik je ovdje prikazan i kao mjesto neuspjeha, iskliznuća; nemogućnosti apsolutnog teritorijaliziranja čime se demistificira  njegova transparentnost. Posljedica koju proizvodi jedan ovakav čin, koji paradoksalno kroz blizinu jezika i tijela, realnog i simboličkog, naglašava rascjep i nepodudaranje između njih, pojavljuje se i kao kritika mimetičkog načela umjetnosti koje može legitimirati određene ideologijske intencije. Salecl ističe kako u tjelopisima Jenny Holzer čitamo nepovjerenje u postojanje velikog Drugog, ali ono što nju razlikuje od praksi klasičnog body arta jeste to što ona tu činjenicu ne pokušava sakriti[11]. Prazno mjesto simboličkog u ovom slučaju nije nešto što obeshrabruje, jer upravo krah Drugog koji je omogućio iskustvo raskomadanog tijela, ogoljenosti do kože i kostiju, otvara mogućnost umjetnosti da ipak nekako predoči iskustvo nasilja. Poruke koje su ispisane na tijelima neće nam reći ništa nepoznato, ništa novo, ali će nam onemogućiti jednostranu i jednostavnu recepciju onoga što je rečeno. Radikalna suspenzija kako pozicije umjetnice koja ne otkriva svoje mjesto govorenja, tako i suspenzija homogenog subjekta o kojem se govori, otvara nekodirani i neteritorijalizirani prostor za tijelo da ”se kaže”. Fragmenti kože i kostiju, jezika i tijela ne nude definitorne veze, nego ostavljaju prostor za novo, za iskaze koji nemaju očinsku figuru.

IV.

Činjenica kolektivnog silovanja u proteklom radu u Bosni i Hercegovini je nešto što ne podliježe i ne može biti podložno reviziji, međutim, pristupi u interpretacijama seksualnog nasilja uglavnom su definirani postojanjem nacionalnog metanarativa koji diktira moduse interpretacije. Ovakav pristup ponovo vrši nasilje nad tijelom žene, tako što uspostavlja matricu pomoću koje je moguća konstitucija spolno/rodnog identiteta žene. Iako je nasilje nad ženama vršeno u cilju njihovog nacionalnog i vjerskog ponižavanja, osim ovoga, poniženo je i nešto mnogo važnije nego što je nacija, a to je žena kao individualno biće koje jeste nacionalno, može biti i vjersko, ali je prvenstveno individualno. Interpretacija silovanja u proteklom ratu podrazumijeva nedvosmislenu odgovornost interpretatora/interpretatorice jer svojom analizom saučestvuje u socijalizaciji žena koje su doživjele nasilje, kao i stvaranju okvira unutar kojih je moguće (ako je i moguće) svjedočenje traumatiziranih žrtava. Na ovom mjestu, postavlja se i pitanje alternativnih modusa artikulacije svjedočenja, gdje se kao primjeren model svjedočenja i pričanja priče o silovanju, pojavljuje umjetnost. U ovom tekstu ja sam, potaknuta analizom Renate Salecl, izdvojila djelo Lustmord američke konceptualne umjetnice Jenny Holzer, kao primjeren model umjetničkog tematiziranja traume koje izbjegava nametanje matrice koja definira način svjedočenje, i koji omogućava prostoru tijela da ukaže na tjelopis, kao praksu nasilja, ali i kao alternativnu praksu otpora. Ono što nudi umjetnost, kao što je to slučaj sa djelom Jenny Holzer, jeste da otvara mogućnost onoga što se u učenju Deleuze/Guattarija označava pojmom ”deteritorijalizacije”, ali i mogućnost otvaranja neteritorijaliziranih flukseva, iskaza koji se neće temeljiti na očinskom autoritetu i majčinskom zagrljaju praštanja. Renata Salecl ističe da Lustmord Jenny Holzer ne skriva svoje nepovjerenje u velikog Drugog, čija je, podsjetimo, jedna od lacanovskih definicija, i pozicija kastratora. Iskustvo silovanja je iskustvo pisanja po tijelu, kako realnog, tako i simboličkog; ono što Lustmord nudi nije boja tinte niti namjera onoga ko piše, bitno je samo pisanje koje boli, znaci koji ostaju i raskomadano tijelo koje ne može da se homogenizira. Da li nasilje čine i oni koji biraju boju tinte kojom će povrijeđeno tijelo pokušati da piše?

[1] Teritorijaliziranje se u učenju Deleuze/Guattarija pojavljuje kao način na koji svaki socijus pokušava da kontroliše svoje polje. Teritorijaliziranje određuje tokove želje, kodira ih kanališe, utvrđuje moguće tokove mišljenja. Kao ilustracija za ovaj pojam može se navesti Deleuzev/Guattarijev model šizofreničara koji deteritorijalizira kodirane tokove. Model ”šizofreničareve šetnje” ova dvojica autora postuliraju nasuprot ”neurotičarevog sjedenja na kauču” Šizofrenična šetnja: to je bolji model od neurotičara koji leži na kauču”, jer ukazuje na procesualnost, na nomadsko kretanje čija se priča, za razliku od neurotičareve, odupire dešifriranju značenja. ”Neurotičar ostaje smješten u rezidualnim ili veštačkim terotorijalnostima”, a nasuprot njemu, šizofreničar ”svojim klecavim korakom, u neprestalnom seljenju, lutanju, posrtanju, hrli uvijek dalje u deteritorijalizaciju”. Žil Delez/Feliks Gatari, Anti-Edip (Sremski Karlovci: Izdavačka knjižnica Zorana Stojanovića, 1990), 5

[2] Sead Begović, ”Samo da me lupanje srca ne otkrije”, Behar, časopis za kulturu i društvena pitanja: 90/91 (2009), 3.

[3] Ibid, 4.

[4] Vidi, Molila sam ih da me ubiju, Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine (Sarajevo: Savez logoraša Bosne i Hercegovine, CID, 1999).

[5] Renata Salecl postavlja tezu prema kojoj je cilj rata ”razgradnja fantazmatske strukture neprijateljske zemlje”, pri čemu je primarnni cilj agresora ”uništenje neprijateljeva vjerovanja i razgradnja njegova identiteta”. Primjenom ovakvog  modela na rat u Bosni i Hercegovini, Renata Salecl dolazi do zaključka da je zlostavljanje Muslimana od strane Srba posljedica nepostojanja fantazmatske strukture domovine kod Muslimana, budući da su oni bili najveće pristalice ideje bratstva i jedinstva u bivšoj Jugoslaviji. Autorica dalje naglašava kako su zlostavljajući Muslimane, Srbi ”pokušali isprovocirati  islamski fundamentalizam”. (Renata Salecl, Protiv ravnodušnosti (Zagreb: Arkzin, 2002), 25-26.

[6] Renata Salecl, Protiv ravnodušnosti (Zagreb: Arkzin, 2002), 26.

[7] Senadin Musabegović, ”Silovanje i konstitucija nacionalog vojnika”. Dijalog (2002): 82-112.

[8] Lustmord je konceptualno djelo Jenny Holzer koje aktualizira temu kolektivnog silovanja u Bosni i Hercegovini. Lustmord se sastoji od komadića kože (ne zna se čija je) na kojoj je krvlju, koju su joj donirale žene, žrtve silovanja ispisala poruke koje se ”govore” tri različite strane: žrtva, silovatelj i posmatrač/ica. Osim kože i krvi, Holzer uvodi i kosti. Neke od poruka koje su ”pripisuju” silovatelju su:  I SWIN IN HER AS SHE QUITES. I SINK ON HER. I SING HER A SONG ABOUT US. I STEP ON HER HANDS. I SPLAY HER FINGERS. SHE ROOTS WITH HER BLUNT FACE. SHE HUNTS ME WITH HER MOUTH…Žrtva ”govori” neke od sljedećih poruka: I AM AWAKE IN A PLACE WHERE WOMEN DIE. THE BIRD TURNS ITS HEAD AND LOOKS AT ME WITH ONE EYE AS YOU ENTER. MY BREASTS ARE SO SWOLLEN THAT I BITE THEM YOUR AWFUL LANGUAGE IS IN THE AIR BY MY HEAD I DO NOT LIKE TO WALK BECAUSE I FEEL IT BETWEEN MY LEGS. HAIR IS STUCK INSIDE ME…Neke od poruka koje se pripisuju posmatraču su: WANT TO LIE DOWN BESIDE HER. I HAVE NOT SINCE I WAS A CHILD. I WILL BE COVERED BY WHAT HAS COME FROM HER. SHE BEINGS TO MAKE MISTAKES IN HER LANGUAGE AND I CORRECT HER THE WAY SHE HAS TAUGHT ME. I FIND HER TOWERLS SHOVED IN TIGHT SPOTS. I TAKE THEM TO BURN ALTHOUGH I FEAR TOUCHING THINGS.

SHE ASKS ME TO SLEEP IN THE HOUSE BUT I WILL NOT WITH HER NEW BODY AND ITS NOISES AND WETNESS. SHE SMILES AT ME BECAUSE SHE IMAGINES I CAN HELP HER.

[9] Renata Salecl, Protiv ravnodušnosti (Zagreb: Arkzin, 2002), 164.

[10] Ibid, 165.

[11] Renata Salecl, Protiv ravnodušnosti (Zagreb: Arkzin, 2002), 165.