U Liberal-kapitalistički konzumerizam je, između ostalog, donio i konzumaciju tijela. Ovdje ne mislim na živo tijelo, nego na virtuelno. Konzumacija kao takva ne zahtijeva ekonomiju dodira i povratnu spregu dvaju subjekata koju eros sadrži u sebi. Glavni medijski adut kapitalizma – reklama, u svoju strukturu je, kao osnovni element, postavila tijelo.

Piše: Harun Dinarević

(Tijelo kao adut kapitalizma)

Ni u jednom drugom odnosu,

osim valjda u erotskom orgazmu,

čovek ne prodire tako intimno

i tako daleko u biće drugog

čoveka kao u okrutnosti.

Karol Irzikowski

U eseju Ja i telo Jan Kott ispisuje jednu poticajnu rečenicu: „Ponekad je telo u nama, ali smo i mi često u telu.“[1] Ovakva dihotomija između tijela kao materije i ontološkog Ja, postala je pravilom u postmodernom društvu i teorijama koje ga prate. Kako su postmoderne teorije insistirale na dominaciji označitelja nad označenim, isto tako su računale na zaokret prema tijelu. Činilo se da je višestoljetna represija nad tijelima, koja su se početkom 17. stoljeća slobodno kočoperila[2], ponovo počela da slabi. Porast buržoazije i težnja za kontrolom tjelesnosti u korist kapitala uveliko su odredili moderni Zapad. Prvi pokušaj oslobađanja tijela i seksualnosti je izveo Lukacs u kratkotrajnoj sovjetskoj Mađarskoj Bele Kuna. Organizovao je uvođenje seksualnog obrazovanja u škole i poticao radnike da se oslobode tradionalnih predodžbi o seksu. Tako je pokušao uništiti porodicu kao matricu veze koju je kapitalizam uspostavio sa kršćanstvom. Seksualna revolucija globalnog karaktera, započeta 60-ih godina 20. stoljeća, zadojena frojdizmom i frankfurtovcima koji su izbjegli u SAD, na pozornicu je donijela hippy pokret i nesputanu seksualnost koja ga je pratila. Ipak, nada da će kulturna revolucija donijeti promjenu u ekonomsko-političkoj konstelaciji brzo je ugušena. Tijela iscrpljena LSD-om, marihuanom i nesputanom požudom, brzo su pometena s pozornice. Rezultat seksualne revolucije na svakom koraku bio je ne toliko trijumf seksa koliko trijumf svesti nad seksom.[3] Previđena je elastičnost liberal-kapitalizma. Tako republikanac i konzervativac Patrick Buchanan žalopojno piše kako je američka elita spremno prihvatila ideje seksualne revolucije nastale u marksističkom odgajalištu i da je njihov cilj bio podrivanje naše kulture i zbacivanje naše civilizacije.[4] Međutim, takva paradoksalnost više je rezultat postindustrijske ere i tehnika prikazivanja koje je ona omogućila, negoli naglog zaokreta u kulturi. Zapravo, sama kultura je izmjenjena mogućnostima tehnologije koje su se prvenstveno realizirale kroz kulturnu industriju. Vizualizacija svijeta je nužno morala prihvatiti tijelo kao svoj osnovni element. Tijela Stalonea i Schwarznegera su postala zaštitni znak Hollywooda. Jena Jameson je postala ikona pornografije koja je zauzela uvaženo mjesto u kulturnoj industriji.

Medijsko doba, strukturalno konstruisano četvorstvom praznine, komunikacije, vizualnosti i tijela, učinilo je da se umjesto erotike pornografija univerzalizira u samome mediju tijela kao takvog.[5] Ova Paićeva tvrdnja može se pratiti i u Epštejnovoj koji kaže da je bestidnost novi oblik pristojnosti, erotski ćorsokak. Štedljiv eros uvek za sebe sužava okvire konvencije, kako bi imao makar i fiktivan prostor za sve njihovo novo širenje.[6] Naizgled oslobođeno tijelo upalo je u tamnicu vlastite totalitarnosti. Narator i glavni lik Rothovog romana Profesor žudnje, obraćajući se jednom Čehu u vrijeme sovjetskog totalitarizma, priznaje: Naravno vi ste taj koji do tančina poznaje totalitarizam, ali, ako mi dozvolite, ja tu potpunu uskogrudnost tela, njegovu ledenu ravnodušnost i bezgranični prezir prema dobroti duha, mogu da uporedim samo sa kakvim krutim totalitarnim režimom.[7] Roth je već sedamdesetih primjetio proces koji se odvija na Zapadu. Suprotno od njega, Karim, narator Kurejšijevog Bude iz predgrađa, opisuje svoju majku kao rudiment starog doba: Majka je bila punačka žena sa nerazvijenim osećajem za telesno,(…) Pretpostavljao sam da telo zamišlja kao neku neugodnu stvar kojom je okružena, kao da je zarobljena na neistraženom pustom ostrvu.[8] Prije će biti da su svi Kurejšivi raskalašeni likovi zarobljeni na istraženom ostrvu vlastitog libida. Oni savršeno predstavljaju suvremenog subjekta; prepuštajući se nesputanoj seksualnosti na uštrb erotike, htijenju naspram želje, postaju ogoljena tjelesa.[9] Takav zaokret je vidljiv i u javnim diskursima, pa je recimo vođenje ljubavi, potisnuto terminom seks, gdje seks doslovno označava seksualnost, skup fizioloških procesa, dok je staromodno vođenje ljubavi, suprotno od seksa, u sebi sadržavalo konotaciju erotike. Naturalizam pornografskog prikazivanja iz sebe je, također, odstranio erotske konotacije. Sve granice koje je eros sadržavao, i fiktivne i faktivne, pornografija je pobrisala. Ona je i razvila sopstveni diskurs koji ne transcendira sirovost seksualnih tehnika, nego ih ostavlja u svojoj tehničkosti i materijalnosti.

Liberal-kapitalistički konzumerizam je, između ostalog, donio i konzumaciju tijela. Ovdje ne mislim na živo tijelo, nego na virtuelno (po Paićevoj distinkciji). Konzumacija kao takva ne zahtijeva ekonomiju dodira i povratnu spregu dvaju subjekata koju eros sadrži u sebi. Glavni medijski adut kapitalizma – reklama, u svoju strukturu je, kao osnovni element, postavila tijelo. Žensko tijelo skoro da je postalo metaoznačitelj reklame. Tako, recimo, u reklami za automobilske gume vidimo atletsko žensko tijelo kako trči, dok je nemoguće vidjeti radnike na plantažama kaučuka ili u tvornici za proizvodnju guma. Ili, reklama u kojoj ljepotica zagriza tablu čokolade, dok djeca koja proizvode kakao ostaju zaklonjena u svojim kolibama. Ne vide se ni kopači iz Sijera Leonea koji dnevno iskopaju tone zemlje da bi pola svijeta znalo kakav dijamant nosi Megan Fox.

U ovom paradoksu je smještena i zamka termina postindustrijsko doba; industrija nije nestala nego je pomjerena, tvornice sa Zapada se premještaju na Istok, a radno tijelo je protjerano iz tehnika prikazivanja. U najboljem slučaju možemo vidjeti kako neka sekretarica iz holivudskog filma na trenutak piše, sve dok ne pođe koketiranje pohotnog šefa. I u tom smislu je prisutna čudovišna logika pobjede objekta nad subjektom.[10] Tijelo kao objekt, kao konzum čula vida, pobjedilo je stvaralačko tijelo.

Personaliziranje tijela, još jedan efekat postmoderne, stupio je u savršen konglomerat sa politikom identita i partikulizacijom koja ih prati. „Personaliziranje“ tijela jedan je način poricanja njegove bitne impersonalnosti. Njegova impersonalnost jest u tome da ono pripada vrsti prije negoli je pripadalo meni; i postoje mnogi aspekti rodnoga tijela, smrt, ranjivost, bolest i slično, koje bismo rado gurnuli u zaborav.[11] Tetovaža i pirsing idealan su način da se partikularizira univerzalnost tijela. Istovremeno, to je pokušaj da se tijelo učini besmrtnim. Kreme, šamponi i sapuni, spravljeni od pregršt trava, preko reklama prizivaju savremene Gilgameše. Mrtvo tijelo je nepristojno, kaže Eagleton, pri tome misleći na savremena društva oblikovana mas medijima. Mrtva tijela objavljuju tajnu svekolike tvari – da između nje i smisla ne postoji nikakva očita veza.[12] Ipak, Eagleton previđa koliko je smrt i mrtvo tijelo prisutno u najpopularnijoj umjetnosti današnjice – filmu. Hollywood je do sada prikazao na hiljade mrtvih tijela, ali to su obično bile smrti zlikovaca, kriminalaca i gangstera. To je samo još jedno latentno upozorenje imperijalizma – budete li nepokorni sistemu, završićete ovako.

Istina, status koje je tijelo dobilo na Zapadu, južnoslavenska postratna društva tek prihvaćaju. Prvo, titoistički socijalizam je u skladu sa svojim ekonomsko-političkim ustrojstvom imao drukčiju medijsku propagandu, ali i različitu, barem do osamdesetih, kulturnu industriju. Drugo, titoizam je stasao na tradicionalnom patrijarhalnom poretku sa Ocem/Titom na čelu. Osim što je religija čušnuta u stranu, skoro da se ništa nije mjenjalo u strukturi društva. Pornografija, kao proizvod dekadentnog Zapada, bila je zabranjena.[13] Tek sa probojem kapitalizma i oslobađanjem tržišta, tijelo je počelo osvajati ovdašnje medije. Paradoksalno je što sa takvom pomamom tijela i ulaskom seksualnosti u javni diskurs, još uvijek u školama ne postoji seksualno obrazovanje. Etnonacionalistička, patrijarhalna društva, uprkos težnji da postanu dio „Europe“, još uvijek nisu spremna da se oslobodea tabua nacionalnih kultura. Ipak, ono što se odvija u društvu izvan okvira zvanične kulture, sasvim je blisko zapadnjačkim praksama. Saloni za uljepšavanje cvjetaju, a teretane stupaju u niz suvremenih hramova. Starohelenska odanost tijelu i težnja za njegovim oblikovanjem živi više nego ikad. Ljudi koji odlaze u teretane, kažu da rade na sebi. Oblikovanje tijela, imenovano radom na sebi, dvostruko je kodirano:1) Rad ovdje može imati doslovno značenje; rad je prestao oblikovati tijelo, sada je potrebno da se radi na tijelu. 2) Istovremeno, sintagma rad na sebi, može se odnositi i na razvijanje lične duhovnosti. Ali, kao što navodi Paić citirajući Aleidu Assmann, da je riječ/pojam tijelo (body) 80-ih godina 20. stoljeća posve istisnulo temeljne riječi/pojmove metafizičke povijesti – duh i dušu[14], tako je i rad na sebi kao duhovnom biću potisnut od strane rada na tijelu kao materijalnoj činjenici. Zbog toga je teško poreći tvrdnju Guya Deborda da je subjekt društva spektakla tijelo kao spektakularno postvarenje onog što je preostalo od čovjeka.[15]

Književne teorije su i same učestvovale u promociji tijela. Roland Barthes je pisao o jouissanceu, tjelesnom užitku prilikom čitanja, a neke feministkinje su zastupale pisanje tijelom. Arbitrarnost takvih veza malo kome je zasmetala. Eagleton duhovito piše kako se na književna istraživanja koja u svom naslovu nemaju riječ „tijelo“ danas u američkim izdavačkim kućama gleda prijekim okom.[16] Zapadna kapitalistička društva su tako obilježena duboko paradoksalnim konglomeratom; materijalizam se udružio sa religijom, new age filozofijom i ezoteričnim. Mediji i popularno-trivijalni ezoterični romani su učinili svoje. U zdravom tijelu, zdrav duh, reklo bi se. Američko društvo, najmaterijalističkije, a istovremeno društvo sa najviše religija i sekti, generator je takvih procesa. Stoga ne čudi što porno glumci i glumice mogu biti religiozni. Praznina iz Paićeva četvorstva stala je na mjesto duha. Vizualizacija je ispraznila tijela. Dobar dio onih koji praktikuju religiju kroz svoju praksu ne teže duhovnosti kao takvoj, nego: 1) popunjavanju novonastalu prazninu 2) nadaju se produženju života svojih smrtnih tijela.

Snaga religije u zemljama Trećeg svijeta drukčije je prirode; tamo je ona uglavnom utjeha za težak život. Bombaši samoubice od svojih tijela prave krvav spektakl. Koriste tehniku zapadne kulture da bi se borili protiv iste. Razaranje vlastitog tijela u sebi sadrži više simboličkog nego što se to čini.

Za razliku od zapadne postmetafizičke kulture, u tradicionalnim islamskim zemljama nije došlo do divergencije tijela i duše. Zarobljenost tijela u ovim društvima nije artikulisana kroz zarobljenost u materiju tijela ispražnjenu od simboličkog kao što je to slučaj na Zapadu, nego je prisutna u Zakonu: konvencijama odjevanja, zabranom vanbračne seksualnosti, itd. Zbog takvih simboličkih granica, tu je eros još uvijek moguć. Otud i zapadnjačka očaranost istočnjačkim književnicima/književnicama; erotizam koji posjeduju neka od tih djela, podsjeća ih na igru erosa koju je Zapad skoro izgubio. Kada zapadnjaci za pokrivene muslimanke kažu da su zarobljene u svoju odjeću, tada su njihova zapažanja često van konteksta. Istina je da mnoge žene to jesu u zemljama gdje je na snazi šerijat, moguće da su mnoge muslimanke na Zapadu primorane od strane svojih porodica nositi propisanu odjeću, ali šta ako kod nekih to predstavlja protest protiv suvremenog tijela, ogoljenog i lišenog svakog smisla? Šta ako na taj način neke žene postavljaju vlastitu faktivnu, ali i simboličku granicu koja, između ostalog, omogućava eros?

Kada se u visoko-kulturnim bosanskohercegovačkim krugovima pisalo i govorilo o erotizmu, često se spominjala sevdalinka kao jedan od njegovih kulturnih generatora. I erotizam u Grozdaninom kikotu je opisivan kao trag sevdahlijske tradicije. Problematičnost takvih tvrdnji je prisutna u samom fenomenu sevdalinke. Njen nastanak se vezuje za čulo sluha i čulo vida (draga vidi svog dragog, čuje ga, itd.). Nema ekonomije dodira, taktilizma, koji su potrebni za erotizam. Naprotiv, kod Hume taktilizam dominira („noć je topla poput muškog milovanja“, itd.). Narativ Grozdaninog kikota odvija se na selu, što se također suprostavlja sevdalinci kao starogradskoj pjesmi. Zaboravilo se da je Grozdanin kikot više suprostavljanje industrijalizaciji i pobjedi tehnologije, nego što je nastavak jedne kulture.

Tehnologija već odavno guši eros; ne sama po sebi, nego pipcima koji uništavaju svaku moguću imaginaciju. Vizualizacija kao njen proizvod omogućila nam je da maštu zamjenimo doslovnošću slike. Poslovica Slika govori više nego hiljadu riječi je postala parola naše današnjice. Danas, više nego ikad, svi mi pomalo ličimo na Witolda i Frederica, voajere iz Gombrowiczeve Pornografije, koji ushićeno čekaju interakciju dva tijela.

---

[1] Kott, Jan, Ja i telo u: Antologija poljskog eseja (Izbor, beleške i prevod sa poljskog: Biserka Rajčić), Službeni glasnik, Beograd, 2008., str. 92.

[2] O tome vidjeti poglavlje Mi Viktorijanci u: Foucault, Michel, Znanje i moć, Globus, Zagreb, 1994.

[3] Epštejn, Mihail, Filozofija tela, Geopoetika, Beograd, 2009., str. 227.

[4] http://www.knjigeonline.com/patrik-bjukenen-frankfurtska-skola.html

[5] Paić, Žarko, Zaokret spram tijela, Zeničke sveske,.09/09, juni 2009., str. 275.

[6] Epštejn, Mihail, Filozofija tela, Geopoetika, Beograd, 2009., str. 116.

[7] Rot, Filip, Profesor žudnje, Prosveta, Beograd, 1982., str.139.

[8] Kurejši, Hanif, Buda iz predgrađa, Plato, Beograd, 2001., str.9.

[9] O razlici seksualnosti i erotike, želje i htijenja, vidjeti u poglavlju Eros u: Epštejn, Mihail, Filozofija tela, Geopoetika, Beograd, 2009.

[10] Paić, Žarko, Zaokret spram tijela, Zeničke sveske, 09/09, juni 2009., str. 275

[11] Eagleton, Terry, Teorija i nakon nje, Algoritam, zagreb, 2005., str.139.

[12] Ibid., str. 138.

[13] Najbolji primjer koji opisuje status pornografije u Jugoslaviji, načina tajnog prikazivanja, odlazaka u zapadnu Europu da bi se posjetili porno-shopovi, striptiz barovi, itd., jeste roman Povijest pornografije Gorana Tribusona.

[14] Paić, Žarko, Zaokret spram tijela, Zeničke sveske, 09/09, juni 2009., str. 270.

[15] Navedeno prema: Paić, Žarko, Zaokret spram tijela, Zeničke sveske, 09/09, juni 2009., str. 271.

[16] Eagleton, Terry, Ideja kulture, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002., str.108.

---