Pisati o tranzicijskom kontekstu, uz sva intimna iskustva prošlosti i sadašnjosti, ali i uz neizbježna iskustva literature, nije samo duhovna potrebe za kreativnim izražavanjem već svojevrsni strah od stvarnosti. A strah od nje kao da stvara najbolju književnost.

Piše: Damir Šabotić

O uobličenju zastrašujućih tranzicijskih fragmenata

Kad stvarnosti ne bismo pridodali golemu dozu mašte, ona bi stala.

T. Eagleton

U savremenom kontekstu, kada su traume pozne postmoderne već uobličile misao o svijetu kao zaludnom ali i jedinom mjestu za čovjeka, bavljenje pisanjem ima u sebi neku skoro dirljivu, donkihotovsku iluziju da se taj svijet, ako se već ne može popraviti, može barem učiniti snošljivijim. Lično nemam tu vitešku potrebu da uljepšavam svijet pisanjem bilo proze, bilo poezije, prije bih rekao da se pisanjem spašavam od stvarnosti koja mi se ponekad učini začuđujuće goropadnom, a ponekad ispražnjenom do te mjere da izgleda invalidno. Zapravo, trudim se da uhvatim u jezik, birajući riječi što brižljivije mogu, one priče, ili barem detalje, koje tu stvarnost neprestano konstituiraju i neprestano je mijenjaju. Govorim o stvarnosti kroz koju se krećem i koju oblikuje duh tranzicije, o aktuelnoj zbilji u kojoj se pisac mora osjećati kao da je u egzilu, ne samo zbog ukupnog socijalnog, političko-ideološkog, kulturnog konteksta već i zbog same činjenice da govori iz jednog malog jezika, s ruba Evrope, čak, izvan nje. U takvim okolnostima, i u vječitom iščekivanju odgađane budućnosti, mogu samo da se prepustim nadi, jer u svijetu koji je indeterminiran ni očaj nije moguć, kako reče Eagleton.

Biti pisac u bosanskohercegovačkoj, nadasve inspirativnoj, ali i otužno depresivnoj realnosti, privilegija je onih koji ne mogu, ili ne žele, iz nje da odu kako bi je iz druge kulture sagledali s nostalgijom i pronašli u njoj skrivenu i surovu poeziju. Oni pisci koji još uvijek žive ovdje počesto su hendikepirani viškom poezije koja ih zna mučki zaskočiti i na tramvajskoj stanici u vidu trenutnog prizora solidarnosti kad ruke jedna drugoj pružaju sitne kovanice.

Književnost u egzilu, što je sintagma koja već pomalo zvuči pomodno, nastaje u opuštenijim okolnostima. Njeni pisci nemaju problema s kojim se suočavaju oni u našoj kulturi. Prije svega nemaju svakodnevnih egzistencijalnih muka; ne moraju maštovitošću zavaravati vlasitu zbilju; oni, napose, ne žive u okruženju stalnog epskog naboja koji vješto instalira ubilačku nesnošljivost prema drugom i drugačijem… No zato je njihova drama višeg reda, ontološka i metafizička, moglo bi se reći, a sami tim daleko značajnija, budući da su kao slobodni apatridi primorani da pristanu na toliko omražen i obesmišljen liberalno-kapitalistički poredak gdje se ipak sasvim lagodno može živjeti od pisanja knjiga koje nerijetko i stereotipno predočavaju balkanske prilike zapadnjačkom čitaocu.

Jasno mi je da postoji opasnost da se ovakav stav može protumačiti i kao osuđivanje, što mi nije namjera, ili kao ostrašćenost koja izlazi iz okvira akademskog istančanog ukusa, što je možda tačno, ali moju ironiju ne legitimira samo ukupan socijalni i kulturni kontekst iz kojeg govorim već i svjesno pozicioniranje mjesta govora kao rubnog i u odnosu na stvarnost pisca u egzilu i u odnosu na institucionalnu, centralizirajuću diskurzivnu praksu etno-nacionalnog i arhaično-romantičarskog kanoniziranja bh. književnosti i njene kulture.

No neka to bude shvaćeno tek kao uzgredna opaska. Jer ono što me navodi na misao da pisanje u ovakvom okruženju i nije toliko besmislen i uzaludan posao ima sasvim drugačiji povod – jednostavno pitanje koje pisac počesto postavlja samome sebi: čemu uopšte pisanje i kakav odnos uopšte zauzeti prema stvarnosti koja često plaši? To može nekom zvučati i kao banalnost. Pa iako pisci rade istu stvar, tj. pišu, čine to iz različitih pobuda i na različite načine, od kojih ni jedan nije opštevažeći. No ovdje mislim na mlađe pisce i spisateljice, one koji se tek afirmiraju i kojima takva pitanja mogu biti značajna. Onim nešto starijim i odavno afirmiranim znalcima zanata to ne mora biti važno, jer njih je već kanonizirala nacionalna književnost i to je dovoljan razlog da se i dalje drže pera. Vjerujem da se mnogi od njih, shodno narcisoidnoj nadmenosti malih kultura, ne bi mogli ni sjetiti kad su ni zašto su uopšte postali pisci.

Tranzicijske teme postaju izgleda najzanimljive mlađim stvaraocima kojima je nasljeđe postmodernog relativizma olakšalo da uđu u književnost, ali koje je i zagušilo njen prostor tzv. light-literaturom od koje oni prave značajan otklon. Valjalo bi ovdje spomenuti da je upravo postmoderna osvijestila kako je tržišna ekonomija afirmisala književnost tretirajući je kao robnu proizvodnju. Književnost se „otvorila“; ona modernistička figura umjetnosti – kula od bjelokosti – postala je kula od ebanovine, bez čvrstih temelja, skoro bez konvencija. Istinu govoreći, postmodernističko „ukidanje“ granica između tzv. trivijalne i elitne književnosti doista jeste otvorilo prostor i zanimljivim pripovijestima o tradicionalno marginalnim temama iz svakodnevice, ali je postavila i nove vrjednosne kriterije tako da su knjige očajnih kućanica, samoproglašenih magova i kojekakvih prodavača magle privukle pažnju čitalačke publike i zauzele mjesto na policama bibloteka odmah uz Dostojevskog. Što ne znači da prema takvoj literaturi treba apriorno zauzeti negativan i omaložavajući stav, ali njene modele ne treba ni nužno obnavljati. Konvencije su promjenljive, a jezik kjiževnosti ne mora biti usklađen s njima.

Ponekad mi se čini da u našem tranzicijskom kontekstu, obilježenom otežalim nacionalizmom, etničkom segregacijom, arhaizacijom kulture, konstantnom medijskom torturom ubitačnim primitivizmom, itd, pisati o stvarnosti isto je što i pisati protiv nje. U vrijeme kada proleterske revolucije, nažalost, nisu moguće u svom romantičarskom obliku, pisanje postaje jedina vrsta sabotaže one službene, hegemonijske, institucionalno producirane slike stvarnosti. Situira li pisac/spisateljica svoju poziciju, svjesno ili ne, kao marginalnu, njegovo/njeno pisanje samim tim tumačiće se kao vrsta otpora u odnosu na vladajuće kanone i u odnosu na agresivno nacionaliziranje tradicije. Tada bi se morali prihvatiti i izvjesni rizici: egzistencijalna neizvjesnost, recimo, osvetoljubivost akademskih institucija i njenih zvaničnih moralista. Ali tu postoji mogućnost da se jedan bizaran paradoks uplete u logiku kao spasonosna okolnost: činjenica da se ovdje od pisanja svakako ne može živjeti, ostavlja dojam da spomenuti rizici kao takvi zapravo i ne postoje. U tom smislu našim mlađim piscima i spisateljicama kao izazov stoje brojne alternative, među njima i ona, možda i najprofitabilnija, da uopšte ne pišu.

Objasniti samu potrebu za pisanjem, nije sasvim lako, pogotovo ako se uzmu u obzir posljedice koje ono može da prouzroči. Prastare humanističke floskule, koje kažu da je to duhovna potreba za kreativnim izražavanjem, ne govore zapravo ništa. I rješavanje komplikovanih matematičkih jednačina u tom bi slučaju bila umjetnost par excellance. Kad ovo pitanje svedem u ličnu ravan, zaključujem da potreba što govorim o stvarnosti, onoj u kojoj postojim i koje se ponekad plašim pa je nadopunjujem maštom kad god to mogu, nema ničeg magijskog u sebi, osim ako ne odbacim magijski potencijal samoga jezika, naravno. Mnogi pisci često i sami objašnjavaju svoje umjetničke nagone, koji se svi odreda razlikuju. Ako se ne varam, maštoviti Orwell je tvrdio da, između ostalog, pisci pišu i iz čiste sujete ili zato što to smatraju prestižnim poslom, a čućemo i ishanđale izjave da umjetnici stvaraju zato što ne znaju ništa drugo da rade.

Marquez u jednom svom članku[1] navodi da je Borges u nekom intervjuu rekao kako je problem mladih pisaca u tome što u trenutku kada pišu misle o uspjehu ili neuspjehu. Umjesto toga, Borges je pisao kao da piše za samoga sebe. Vargas Ljosa je, međutim, tvrdio da svaki pisac, čim sjedne za pisaći sto, zna da li će biti dobar ili ne. Bez obzira kako shvatili ove autoreferencijalne natuknice i opažanja, a svi ih uspješni pisci imaju kao amajlije, one ipak, makar i implicitno, žele da odgovore na pitanje o smislu samog pisanja. Ako bih slijedio Borgesovu logiku i pisao kao da pišem za sebe, onda bih se potrudio da napišem knjigu kakvu sam oduvijek želio da pročitam, a nju nikada ne bih mogao da završim. No pisanje nije usmjereno na autora samog, (iako je možda Borges želio doista da piše za sebe), već na pretpostavljenog konzumenta, i to su teorije recepcije podrobno objasnile. Kad bi svi pisci pisali za sebe, književnost u javnom prostoru ne bi postojala.

S druge strane, Andrić je u jednoj napomeni za pisca, (koja više zvuči kao opomena), otkrio sljedeću opasnost: „Ako se čovek potpuno preda pisanju priča, njegova je sudbina nezavidna. Pre ili posle, na jedan ili na drugi način, potpuno ili delimično, on gubi svoj put i svoje mesto u svetu.“ [2] Uprkos tome, pisci uporno sebi i drugima predočavaju svoje priče i opažanja, kao da je put i život literature bitniji od piščevog „mesta u svetu“. Savremeni pisac, onaj zapadnjački, prihvatio bi Andrićevu izjavu samo uz ironijski otklon, kao modernističku mistifikaciju spisateljstva uopšte, ali onaj ovdašnji morao bi da se zamisli nad njom kao da je izvjesnost u koju ne treba sumnjati, tim manje što su naše kulture sklone nepredvidivim prevratima.

Ma koliko zvučalo otrcano, smatram da ovdje nije naodmet reći da ono što pisca određuje nije samo to što napiše već i ono što ne napiše, ne samo ono što govori već i ono što propusti da kaže. Nerijetko se i velikim piscima spočitavalo što nisu reagovali u određenom povijesnom trenutku onako kako su to činili neki drugi. Pisac je odgovoran i za vlastitu šutnju. Ovim domaćim bi se često moglo spočitati i to što govore i onda kada bi bilo bolje i po njih i po književnost da su šutjeli, jer njihove riječi u javnom prostoru postaju moćni znakovi iz više razloga. Dok je na Zapadu pisac odavno izgubio mitsku auru prosvjetitelja i nacionalnog gurua i u javnosti se pojavljuje kao nezavisni komentator prilika, bez ambicija da utiče na mase, a još manje na ukupnu naciju, u južnoslavenskom kulturnom prostoru piscu i dalje pripada posebno mjesto, čak privilegirano u odnosu na druge umjetnike, (kao uostalom i u odnosu na spisateljice i umjetnice). To je zato što se književnost (ili bolje: Književnost) oduvijek smatrala identitarnom i identifikacijskom kartom nacije. Otuda je svaki istup pisca, pogotovo onog čije je djelo već kanonizirano, znakovit čin. Ne mogu da se otmem dojmu je takva predstava o piscu, da nije tragičnih iskustava prošlosti, u kojoj su neki svesrdno sudjelovali svojim angažmanom, bila zapravo komična u svojoj teatralnosti.

Da je stvarnost ponekad naprosto izazovna i da je teško ne reagirati na ono što ona nudi, ponekad svjedoče prizori koji se sami po sebi nameću kao dovoljan razlog za pisanje. Pogotovo oni koji metonimijski vrlo precizno predstavljaju svijet u kome obitavamo. Nisam pristalica pukog mimetizma, ali pojedine slike svakodnevice znaju biti toliko upečatljive da ih ponekad poželim prenijeti u riječi tačno onakve kakve ih u tom trenutku vidim i doživim, ali to nikad ne uspijeva. Možda je Aristotel, govoreći o mimezi kao o najsavršenijem umjetničkom dostignuću, imao na umu tu distorzionu prirodu jezika koji nikada ne dopušta da se doživljaji, ili ono što zovemo realnošću, jednostavno prepišu.

Pisati o tranzicijskom kontekstu, uz sva intimna iskustva prošlosti i sadašnjosti, ali i uz neizbježna iskustva literature, nije samo duhovna potrebe za kreativnim izražavanjem već svojevrsni strah od stvarnosti. A strah od nje kao da stvara najbolju književnost. Trebalo je da se dogodi čitav rat kako bi se otkrili potencijali generacije naših pisaca koja je u njemu stasavala, trebalo je da progovore traume kako bi se književnost približila realnosti postratnog haosa; trebalo je, na kraju krajeva, ostati krajnja tačka Evrope, da bi se imalo o čemu pisati kad se jednom odavde ode.

Htio-ne htio, i u zavisnosti od svog talenta, vještine, ili dosjetljivosti, pisac ili nadograđuje stvarnost ili je sakati. Strah da će ona stati, što bi rekao Eagleton, neprestano podstiče maštu kao da svijet postoji samo zahvaljujući njoj. I što je fikcija maštovitija, stvarnost kao da se više goropadi. Kad bi se ispisali svi njeni začuđujući događaji, neko bi mogao da zaključi da je to najmaštovitija imaginacija, što će reći da u odnosu na fikciju stvarnost ima i izvjesne prednosti. U poređenju s njom, pisanje ispada jednostavan posao, jer, kako duhovito reče jedan pisac: potrebno je samo poredati riječi na pravi način.

[1] G. G Markes: U redu, govorimo o literaturi; u: Riba je crvena, Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 1999.

[2] I. Andrić: Znakovi pored puta, Udruženi izdavači, Prosveta, Beograd, 1981, str. 310