Imperativu kulture u podjednakoj se mjeri povinuju etnonacionalne elite i građanski kritičari nacionalizma. I jedni i drugi predočavat će nam etničke identitete kao samonikle kulturne blokove. Po pitanju ove suštinske depolitizacije, BiH nema na čemu zavidjeti državama realno postojećeg kapitalizma: multikulturalistička briga za očuvanje Drugoga odmijenila je i tamo i ovdje bilo kakvu zamisao borbe za progres. Kako u Bosni i Hercegovini, tako i zapadno od nje, ideja pravednijega društvenog poretka otpisana je kao totalitarni relikt i anakron koncept.
Piše: Dinko Kreho
Tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa (sic!)
Trend po kojem tranzicijska Bosna i Hercegovina ne zaostaje za zrelim kapitalističkim svijetom zasigurno je kulturalizacija političkih pitanja. Štoviše, ključnu pobjedu domaćih nacionalizama valja vidjeti u načinu na koji se permanentna društvena kriza uvijek iznova prevodi u termine cultural clasha. Međuetnička nesnošljivost, premda u izravnoj vezi s ekonomskom eksploatacijom – obje su rezultat divlje akumulacije kapitala od strane etnonacionalnih elita – tumači se kao posljedica esencijalnih kulturnih razlika. Iznesete li tezu da su različite vrste diskriminacije imanentne samome kapitalističkom poretku, riskirate biti osumnjičeni kao netko tko „sanja o obnovi propalog sistema“ (Ugo Vlaisavljević). Naprosto, svaki problem, antagonizam ili konflikt u bosanskohercegovačkom društvu danas je dopušteno promišljati samo u okviru onoga što kapitalistički sustav propisuje za granice mogućega.
Imperativu kulture u podjednakoj se mjeri povinuju etnonacionalne elite i građanski kritičari nacionalizma. I jedni i drugi predočavat će nam etničke identitete kao samonikle kulturne blokove. Po pitanju ove suštinske depolitizacije, BiH nema na čemu zavidjeti državama realno postojećeg kapitalizma: multikulturalistička briga za očuvanje Drugoga odmijenila je i tamo i ovdje bilo kakvu zamisao borbe za progres. Kako u Bosni i Hercegovini, tako i zapadno od nje, ideja pravednijega društvenog poretka otpisana je kao totalitarni relikt i anakron koncept. Riječima Terrya Eagletonea: „Pošto politička nada ne postoji u srcu kapitalizma, čiji se proleterijat pokupio i otišao, ne ostavivši adresu na koju treba prosleđivati poštu, postmoderni pogled se opčinjeno okreće ka Drugome, kakvu god propusnicu (rodna, gej ili manjinska etiketa) iziskivalo putovanje prema njemu.“[1]
Primjer jedne zaboravljene rasprave
I onda kad je riječ o „najpolitičkijoj“ mogućoj temi, kao što je preuređenje jedne države u dubokoj krizi, kultura je ta koja ima posljednju riječ.[2] Prisjetimo se, recimo, famozne „diskusije o konsocijaciji“, rasprave koja je doskora dijelila lokalnu intelektualnu javnost, a danas je očigledno ponešto zaboravljena i od strane svojih inicijatora. Transkripti sa zatvorenog okruglog stola iz 2006.[3], svojevrsnog vrhunca polemike, ne otkrivaju samo kako je kulturalizacija političkog diskursa pupčanom vrpcom povezana sa zakonitostima kapitalističkog poretka, nego i dobro oslikava posvemašnju kapitulaciju bh. intelektualne elite pred „neminovnošću“ bujanja kapitalizma. Dihotomija „građanska opcija – konsocijacijsko rješenje“, unaprijed zacrtana kao glavna linija podjele među diskutantima, isključuje iz horizonta zamislivog mogućnost artikulacije bilo kakvog lijevog političkog projekta. I liberalizam jednih i komunitarizam drugih polazi i završava u esencijalističkim kategorijama, bila to apstraktna individua ili etničko mi. U tako vođenoj raspravi, nije neobično da se svako razdoblje bosanskohercegovačke historije promatra kroz prizmu kulturotvornosti – kao što nije iznenađujuće ni da je taj trend osobito prisutan kad se evocira propali poredak. Ovako, primjerice, o ZAVNOBiH-u rezonira Ivan Lovrenović:
Ako je ZAVNOBiH Bosnu i Hercegovinu artikulirao kao „i srpsku i hrvatsku i muslimansku“, onda je tim narodima morao dati sve ono što im, kao narodima koje priznaje, pripada bez rezerve, pripada prije svega u aspektu (nacionalne) kulture. U Jugoslaviji, u zavnobihovskoj Bosni i Hercegovini, bila je trajno pod prijetnjom najgore ideološko-političke i krivične inkriminacije makar i najnevinija pomisao na osnivanje tzv. nacionalnih kulturnih institucija. (…) Pojmovi naroda (nacija) bili su ispražnjeni od sadržaja.[4]
Ono što, međutim, Lovrenović previđa, jest da se koncept nacionalne kulture s kakvim danas računamo jednostavno ne može upisati u matricu komunističkog političkog projekta – između ostalog i stoga što su komunisti upravo nastojali prevladati zamisao kulture kao vrhovnoga ideološkog načela! Ne radi se o tome da je komunistički pokret naknadno htio integrirati već „formirane“ nacionalne kulture u vlastiti ideološki stroj, nego je jedan od ciljeva tog pokreta bio redefiniranje onog što podrazumijevamo pod kulturom. Razmatrajući fenomen iznenadnog zanimanja za partizansku umjetnost u postsocijalističkom okruženju, Rastko Močnik piše:
Ako hoćemo analizirati antifašističku kulturu, moramo prvo promijeniti svoje samoniklo shvaćanje „kulture“. A takvo samorazumljivo promišljanje ne možemo napustiti, ni novi teorijski koncept osmisliti, ako se radikalno, takorekuć „bez predrasuda“ ne suočimo s antifašističkim kulturnim i umjetničkim praksama. Pritom bivamo ulovljeni u dvostruku klopku, i to prije svega zato što je partizansko umjetničko i općenito simboličko stvaranje nastajalo u otporu protiv upravo onih povijesnih procesa čiji je nastavak, proizvod, naš spontani, neosmišljeni, samonikli i automatski pojam „kulture“.[5]
Iako je, dakle, politika nadetničke solidarnosti artikulirana u rezoluciji ZAVNOBiH-a nastojala na zajedničkoj političkoj platformi objediniti srpsku, hrvatsku i bošnjačku komponentu, u njezin je projekt bilo uključeno redefiniranje kulture same – a ne projektivno „uzgajanje“ nacionalnih kultura. Naravno, evaluiranje ZAVNOBiH-a izvan konteksta komunističkog projekta nije svojstveno samo Lovrenoviću, nego i njegovim oponentima u ovoj polemici. Kad Zdravko Grebo konstatira:
Prvo pitanje glasi: da li BiH može biti „normalna“ europska država? Ja mislim da može i da je povijesni oslonac za to ZAVNOBiH, sa čime se ne slažu Lovrenović i Kazaz. Ivanov [Ivana Lovrenovića, D.K.] prigovor glasi da je to bila komunistička prevara. Nasuprot tome, ja mislim da je upravo to „rodno mjesto“ BiH.[6]
On također apstrahira komunistički, antifašistički kontekst nastanka zavnobihovske BiH, tako što ZAVNOBiH ističe kao njezino „rodno mjesto“, ali današnju bosanskohercegovačku državu samjerava standardima „normalnih europskih država“ – zemalja realno postojećeg kapitalizma. Progresivno političko nasljeđe, koje, ma koliko ga tabuizirali u etnokapitalističkom poretku, ipak postoji u bh povijesti, još jednom biva izuzeto iz razmatranja. To je nasljeđe istovjetno s politikom samom, s autentično političkom jezgrom što se opire kulturalizaciji; u terminima Slavoja Žižeka, riječ je o pravoj politici, politici kakva „(…) uvijek uključuje neku vrstu kratkog spoja između univerzalnog i partikularnog: paradoks onoga singulier universel, onog pojedinačnog koje se pojavljuje kao ono što stoji za univerzalno i destabilizira „prirodni“ funkcionalni poredak odnosa u društvenom tijelu“.[7] Alternativa jednoj ovakvoj repolitizatorskoj gesti jest prihvaćanje političke krize kao posljedice stoljetnih „jazova u kulturi“, kako to čini npr. Enver Kazaz[8], prevodeći time cijelu povijest diskriminatorskih politika na liberalni žargon kulturnih razlika.
Pripitomljavanje kapitalizma?
I multikulturalistička skrb za kulturni identitet i liberalni ideal „građanske države“ isključuju „pravu politiku“: klasna borba, da uzmemo najočitiji primjer, koncept je podjednako nekompatibilan i s jednom i drugom zamisli. Od početka devedesetih naovamo, masovni odgovor bh. intelektualaca na etnokapitalističku ekspanziju ostao je na razini recikliranja starih i proizvodnju novih kulturotvornih mitskih narativa: onog o dobroj Bosni, onog o mračnom vilajetu, onog o stoljetnoj konsocijaciji, itd. Odustavši od politike – shvaćene na način emancipatorske, prosvjetiteljske djelatnosti – domaći postsocijalistički intelektualac strpljivo čeka trenutak kad će prepoznati umiljatije, humanije lice kapitalizma u koji je stupio kao u najbolji od svih mogućih svjetova. U međuvremenu, eksploatatorske prakse koje hrane taj isti sistem i dalje se razvijaju, implementiraju i šire. Etnonacionalizam i međuetnička netrpeljivost njihov su neizostavan, ali ne i isključivi sadržaj.
Dakako, u rezignaciji bh. intelektualca pred moćnom kapitalističkom mašinerijom nezaobilaznu ulogu igra postmodernizam – kasnokapitalistična kulturna logika, kako bi rekao Frederic Jameson. Krilatica o „kraju velikih pripovijesti“, okosnica postmodernističke dogme, od strane je naše intelektualne elite bespogovorno preuzeta; eto još jednog aspekta u kojem je Bosna i Hercegovina uspješno sustigla poznokapitalistički svijet. U tom svjetlu, i povlađivanje imperativu kulture ukazuje se kao jedan od načina da se izbjegne „uznemirujuća“ konstatacija: kako je zamisao o krizi velikih naracija i sama velika pripovijest koja pretendira na hegemoniju, i da kao takva ne mora biti konačnija od ekonomsko-političkog poretka koji čini mogućom njezinu globalnu prevlast.
[1] Teri Iglton, „Ja sadržim mnogostrukosti“ (preveo Predrag Šaponja), Polja 451, maj-jun 2008, url: http://polja.eunet.yu/polja451/451-16.htm
[2] Ovaj se tekst bavi konkretnim problemom artikulacije političkih pitanja kao kulturnih. Ipak, valja imati na umu i to da neoliberalna strategija kulturalizacije „(…) prevazilazi jednostavno transformisanje političkih problema u probleme kulture. Kulturalizacija je takođe ‘škola kulture’: obrazovanje, kultivisanje i uzgajanje subjekata dominantne kulture. ‘Kultura’ je samim tim samo jedan momenat ideološke edukacije, ili, još bolje, kreiranja (njemačka reč Bildung obuhvata oba značenja) ‘narodnih masa’ – precizno govoreći, subjekata (u oba značenja te reči: podanika i autonomnih delatnika) kapitalističkog poretka.“ Vidi: Dušan Grlja i Jelena Vesić, Neo-liberalna institucija kulture i kritika kulturalizacije, www.eipcp.net/transversal/0208/prelom/sr
[3] „Konsocijacijski model uređenja države – spas ili krah Bosne i Hercegovine“, Status 10 (jesen 2006), 190-201
[4] Isto, 201
[5] Rastko Močnik, „Partizanska simbolička politika“, Zarez VII/161-162, 08.09.2005., 12
[6] „Konsocijacijski model…“, 198
[7] Slavoj Žižek, „Postpolitički Denkverbot“ (preveo Boris Buden), http://www.scribd.com/doc/12607052/postpolitiki-denkverbot-slavoj-zizek
[8] „Konsocijacijski model…“, 198
