Slijedeći logiku sličnosti moguće je pobjeći od nefunkcionalnih i ekstremnih pozicija univerzalizma i hiperhistorizma i formirati funkcionalan i teorijski ispravan interpretativni model. Čitanjem prije svega posmatramo odnos teksta prema kulturalnom kontekstu u kojem nastaje ili tradicionalnije kazano odnos autora prema stvarnosti u kojoj živi. Piše: Haris Imamović
U potrazi za izgubljenim značenjima
”Ono što je postalo upitno ostavlja se prije svega mišljenju
kao ono o čemu treba da se misli, i ni u kom slučaju nije
hrana ispraznom skepticizmu.”
M.H.
-”Zašto se uopće baviš time? Toliko je teorija čitanja a nijedna nije uspjela ‘uhvatiti’ sve mogućnosti koje omogućava čitanje književnosti. Zar nije i savremena teorija dozvolila čitaocu da tumači djelo onako kako želi?” – Ovim drugim pitanjem mog implicitnog čitaoca ili imaginarnog sugovornika, ustvari bih odgovorio na njegovo prvo pitanje. Savremena teorija čitanja, prije svega mislim na teoriju (estetiku) recepcije i na njezinu radikaliziranu verziju u SAD-u (reader-response criticism), uspostavila je pravu diktaturu značenjske anarhije. Pokušaj kazati da postoje bolja i lošija tumačenja i osjetit ćeš Fishovu panoptičku moć; pokušaj uspostaviti bilo kakve kriterije i osjetit ćeš kako je bilo marksistima u SAD-u za vrijeme Hladnog rata. Posvuda se čuju šezdesetosmaški povici studenata književnosti: ”Uostalom, ko određuje koje čitanje jeste tačno, nakon što smo ‘sahranili’ Autora?”. Barthesu je pripala čast da usmrti Autora. Učinio je to hladnokrvno. Ne treba tugovati, objašnjava ex-Semiolog, treba uživati u jedinstvenom osjećaju: le plaisir du texte. Derrida nam je podario revolucionarno otkriće: svaki smisao je duboko logocentričan, svi naši doživljaji su logocentrični, jezik je logocentričan, sve je logocentrično. Logocentrizam se ne može prevazići. Jedino rješenje je – dekonstrukcija. Tako je Derrida dekonstruisao sve što je stigao. Ostale su samo ruine smisla u kojima dekonstruktivisti traže nove ‘’binarne opreke karakteristične za zapadnu metafiziku’’ koje treba razgraditi, novi ‘’totalitarizam logocentrizma’’ koji treba dekonstruisati. I šta onda? Derrida objašnjava kako dekontrukcija nije negativan pojam (nije destrukcija), ali njegovo ‘’rješenje’’ je postalo puka akademska igra međusobnog dekonstruisanja u kojoj je pobjednik onaj čiji tekst ne posjeduje nikakav smisaoni konstrukt koji se može razgraditi. Igra ponovo počinje kada se kod nekog primijeti prisustvo smisla. Dekonstruktivisti svaki pokušaj izgradnje smisla (ne-dekonstrukcije) proglašavaju ‘’fonocentrizmom’’, ‘’falocentrizmom’’, ‘’logocentrizmom’’, ‘’falogocentrizmom’’, ‘’etnocentrizmom’’, ‘’metafizikom prisustva’’ i mnogim drugim deridijanskim etiketama. Atmosfera nimalo poželjna za traganje za smislom. Stanley Fish pomno prati taj put i postavlja novu teoriju: teoriju tekstualnog besmisla. Htijući prevladati jednan autokratski sistem, Fiš je uspostavio drugi – autokratiju Čitaoca. Svako čitanje je ispravno, nema hijerarhije značenja, čitalac je jedini kreator smisla, autor je potpuno razvlašćen, u tekst se sve može učitati; autor i tekst su samo formalni činioci djela. Kad bi fišovci bili konsekventni, morali bi priznati da nema razlike između čitanja Andrića i praznog lista papira. Ako je autor potpuno nevažna činjenica, ako je čitalac slobodan da učita bilo koji smisao, ako su sva ta tumačenja jednako validna, ako novi čitalac treba da bude aktivan (”čitalac s olovkom u ruci”), ako čitalac iznova ispisuje djelo; tristo praznih listova se čine mnogo boljim književnim djelom negoli Na Drini ćuprija. Fishova teorija čitanja je samo ogranak obimnijeg postmodernističkog projekta potiranja razlika između gore i dolje: Feyerabend objašnjava kako je neophodno što prije izraditi nacrt ”anarhističke teorije spoznaje”. Fish je, tobože, s ‘’interpretativnim zajednicama’’ i ‘’interpretativnim strategijama’’ spriječio mogućnost krajnjeg subjektivizma. Interpretativna zajednica određuje interpretativnu strategiju koja upravlja individualnim reakcijama. Nema hijerarhije među interpretativnim strategijama zato što nema hijerarhije između vrijednosti različitih interpretativnih zajednica, tj. različitih kultura. Postmodernisti objašnjavaju kako su istine kulturalno relativne i zagovaraju potpunu jednakost svih kultura. Postavka u kojoj je unaprijed priznata svaka vrijednost svake kulture. Puki formalizam: npr. izjednačavaju se vrijednosti boraca za ljudska prava u Kini i njemačkih neonacista. Eagleton: ”Za postmodernu teoriju važnija je formalna činjenica pluralnost tih kultura nego njihov sadržaj”. Umjesto suspendiranog koncepta kriterija i argumentacije postmoderna teorija (čitanja) nudi hermeneutički i etički nihilizam čiji je krajnji rezultat intelektualna paraliza i diktatura relativizma. Dok me postmodernisti i dalje ubjeđuju kako je to jedini put ka slobodi od totalitarizma , ja i dalje živim totalitarizam (vjerski i/ili nacionalni fundamentalizam i divljanje globalnog kapitala). Postavim sebi pitanje: kako mi ‘’uživanje u tekstu’’, dekonstrukcija ili ‘’neograničena interpretativna igra’’ može pomoći u svijetu ovakvom kakav je danas? Nikako. Onda shvatim da je teorija koja je potpuno defunkcionalizirala znanje i koja proglašava ”izostanak potrebe za stvaranjem novih cjelinskih filozofskih sistema, jer bi to bilo neproduktivno”, postala najsnažnija ideologija trenutnog ekonomskog, političkog i kulturalnog poretka. Ali da bi se nešto osporavalo mora se nešto i tvrditi. Moram razmišljati o nekom čitanju koje bi bilo funkcionalnije čitanje i čitanje s ispravni(ji)m teoretskim polazištima. – ”Teorija! Zašto nam trebaju ‘ispravna teoretska polazišta’? Zar ne možemo čitati bez (predrasuda) teorije? Zar nije intuitivno čitanje najbolji način da se djelu priđe?” – Rasprava između tumača-teoretičara i tumača-intuicioniste je jedna od najzanimljivijih mogućih rasprava. Intuicionisti smatraju da teoretičari vrše nasilje nad umjetničkim tekstom i da time ubijaju ”jedinstveni doživljaj pri susretu s pravom umjetnošću”. Na to im Schlegel odgovara: ”Ako bi poneki mistički ljubitelji umjetnosti koji svaku kritiku smatraju razlaganjem i svako razlaganje razaranjem uživanja bili konsekventni, onda bi morali da kažu da je uzvik iznenađenja najbolji umjetnički sud o najvrednijem djelu. A postoje i kritike koje i ne kazuju mnogo više.” Intuicionisti objašnjavaju kako teorija formira predrasude koje onemogućavaju pravi pristup umjetničkom djelu. Teoretičari objašnjavaju kako intuicionisti previše mistificiraju i umjetnika i umjetnost. Rasprava može trajati po nekoliko sati: sam sam ih nekoliko preživio. Kako riješiti problem? Neophodan nam je arbitar. Šta ovdje može biti arbitar? Argumenti. Prizovimo Heideggera u pomoć. Heidegger: ”Spoznaja je modus tubivstvovanja zasnovan na bivstvovanju-u-svijetu. Stoga bivstvovanje-u-svijetu kao temeljno ustrojstvo tubivstvovanja zahtijeva prethodnu interpretaciju”. Heidegger objašnjava da svako razumijevanje pretpostavlja i određeno pred-razumijevanje: interpretaciju tubivstvovanja (čovjeka). Kasnije će ta Heideggerovo otkriće biti razvijeno u objašnjenje prema kojem su naše mišljenje i govor mogući tek u horizontu jednog reda znakova, i baš zbog toga mi ne možemo da se smatramo njihovim tvorcima. Misao se formira u mreži značenja jedne kulture; kultura proizvodi niz-predrazumijevanja koja omogućuju spoznaju. Teza intuicionista o mogućnosti neposrednog pristupa umjetničkom djelu bez predrasuda nije tačno. Intuicionisti samo nisu svjesni činjenice kako moraju imati pred(ra)sud(e) da bi uopće mogli čitati. Čisti pristup djelu je čista iluzija. Intuitivno čitanje (ne-biti-svjestan-vlastitog-objašnjenja-čovjeka-i-jezika) efekat je teoretskog nesvjesnog. Prije nego što pristupimo čitanju (autor-tekst-čitalac) moramo imati dva temeljna pred-suda: objašnjenje čovjeka (teorija subjekta) i objašnjenje jezika (teorija teksta). Način čitanja (interpretativna strategija) je potpuno određen tim osnovnim pred-sudovima. Pošto postoji hijerarhija različitih teorija subjekta i teksta onda je moguća i hijerarhija interpretativnih strategija i samih interpretacija. Važno je prije svega vratiti se Schleiermacherovoj ideji hermeneutike kao ”umješnosti izbjegavanja pogrešnog razumijevanja” i argumentirati zašto su neka tumačenja bolja a neka lošija . -”Koja su to lošija razumijevanja i zašto su loša?” Na prvom mjestu to je esencijalizam kao neka kombinacija fenomenološkog interpretativnog modela, angloameričke nove kritike i nekih elemenata strukturalizma. Temeljna postavka tog interpretativnog modela je razlika između suštinskog i pojavnog. Esencijalist u tumačenju je usmjeren ka prepoznavanju vanvremenskih i vanprostornih suština i zakona u pojavnom. Taj model ima dva osnovna nedostatka: nefunkcionalan je i teorijsko-metodološki neutemljen. Kad kažem da je takvo čitanje nefunkcionalno, mislim prije svega na esencijalistički bijeg od stvarnosti. ”Umjetnost je opasno ugrožena u društvu koje joj se divi samo u aukcijskim dvoranama i čija apstraktna logika lišava svijet osjetilnosti” (Eagleton). Isti autor je rekao da je za estetu ljepota umjetnosti upravo u njezinoj neuporabljivosti. Esencijalista se bavi kosmičkim suštinama a ne dosadnom svakidašnjicom, on spoznaje vanvremenske i vanprostorne suštine, zakone i vrijednosti a ne vremensko-prostorne. Pitam se da li mi to lebdimo u kosmosu, da li smo u nekoj vanvremenskoj i vanprostornoj statičnoj dimenziji ili smo pak povijesna bića koja žive (preživljavaju) u vremenu i prostoru. Defunkcionalizacija literature kroz taj interpretativni model posljedica je zastarjelih teoretskih pretpostavki. Esencijalizam je interpretativni model sa teoretskim nesvjesnim; esencijalisti nemaju eksplicitnih teoretskih postavki ali posmatrajući esencijalističke interpretacije jasno se ocrtava karakter dva temeljna pred-suda esencijalističkog čitanja. Insistira se na autonomiji (umjetničkog) subjekta koji ‘’transcendira povijesne i kulturne okvire u kojima egzistira’’ (lebdi u zraku?) i na autonomiji teksta u koji je ‘’umjetnik pohranio misli i emocije’’. Objašnjavati esencijalisti da ideje ne prethode jeziku, da značenja nisu ‘’skrivena’’ ispod teksta i da ih on ne otkriva (prodirući u dubine teksta) već da kontekstualizira i formira intertekstualne odnose sa semiotičkom mrežom kulture, bilo bi jednako onom što su Heleni ”odsijecanje glave hidri”.Kad smo već kod Helena možemo napraviti jednu zanimljivu analogiju. Mislim da su temeljne pretpostavke esencijalističkog čitanja slične temeljnim postavkama filozofa elejske škole. Elejci poriču raznolikost i promjenljivost i tvrde kako je iskustvo uvijek – istost. Esencijalisti slično elejcima tvrde kako vremena prolaze a vrijednosti (univerzalne ljudske vrijednosti) ostaju iste. Protiv istosti: Iskustvo pokazuje da prilikom svake prave promjene nastaje i nešto što se ne može u potpunosti svesti na ono što mu je prethodilo. U prepoznavanju univerzalnih ljudskih vrijednosti esencijalisti se oslanjaju na svoj istančani estetski ukus. ”Ako je išta, onda je ukus svjedočanstvo promjenljivosti svih ljudskih stvari i relativnosti svih ljudskih vrijednosti” (Gadamer). Svaki pokušaj generalizacije, pa i nacrt univerzalnih ljudskih vrijednosti, ne može pokriti sve kontekstualne mogućnosti. Svaki univerzalizam može se podvrgnuti kontekstualnoj relativizaciji. Bogatstvo individualnih pojava je odlika povijesnog života, i to je ono što čini vrijednost i smisao povijesti. Povijest za razliku od prirode uključuje momenat vremena. Esencijalizam izjednačava povijest sa prirodom i insistira na suštinama, vrijednostima i zakonima ”otpornim” na vrijeme. To bi značilo da je književno djelo isto što i Gausova teorema u matematici. Gadamer opominje: ”Pojedinačni slučaj na koji djeluje moć suđenja, nije nikad samo puki slučaj; on se ne iscrpljuje u tome da bude posebičnost nekog općeg zakona ili pojma. On je, naprotiv, uvijek ‘individualni slučaj’ i označavajući ga mi kažemo: poseban slučaj, osobit slučaj, jer ga ne obuhvata pravilo.” Za dalje osporavanje esencijalizma moguće je upotrijebiti filozofiju, filozofiju jezika, lingvistiku, antropologiju i književnu teoriju od druge polovine prošlog stoljeća. – ”Da li je onda rješenje u ovim savremenim opozicionim čitanjima?” – Opoziciona ili kosa čitanja svakako su najznačajnija pojava u suvremenoj nauci o književnosti. Posebno se to odnosi na feminističku i postkolonijalnu teoriju koje razobličavaju šovinističke dimenzije prije svega zapadne kulture. Novi historicizam, kulturni materijalizam i mašreovski model marksističke kritike značajni su intepretativni modeli zato što otkrivaju ozbiljne političke implikacije književnih tekstova. Sva opoziciona čitanja su usmjerena ka transformaciji postojeće kulture koja opravdava raznovrsne oblike diskriminacije i nepravde. Motivacija tih interpretativnih strategija potpuno je opravdana ali praktična upotreba opozicionih čitanja donosi sa sobom nove probleme.U nastojanju da se odupre ideologizaciji čitalac odbija bilo kakvo djelovanje teksta, čime sam književni tekst ostaje bez sadržaja: sadržaj poezije jest njezin efekat na čitaoca. U konačnici, sva interpretacija svede se na provjeru: da li je autor patrijarhalan ili nije (ginokritika), da li je imperijalista ili nije (postkolonijalna kritika), da li je politički disident ili nije (novi historicizam, kulturni materijalizma i marksistička kritika). To postaju već-znam-šta-ću-naći-u-tekstu modeli čitanja i otpada mogućnost da čitalac sazna nešto drugo iz teksta. Čitanje jednostavno više nije čin spoznaje i dobiva karakter kviza na lokalnoj televiziji: odabir između dva ponuđena odgovora bez ikakve koristi za onog koji učestvuje. Moraš se složiti s činjenicom da je čitanje funkcionalno samo kada djeluje na čitaoca. Već je Aristotel u određenje biti tragedije uključio djelovanje na gledaoca Gadamer djelovanju daje primat u određenju umjetnosti: ”Pravi bitak umjetničkog djela je, naprotiv, u tome da postaje iskustvo koje preobraća onoga koji iskušava.”. Svaki novi model morao bi inkorporirati u sebe ove načine čitanja kao svojevrsnu etičku inspekciju teksta, ali samo čitanje se ne smije svesti na jedna od njih. Od takvog oblika teorijskog apriorizma koristi može imati samo esencijalizam u svojoj antiteorijskoj propagandi, i tada s pravom teoriju može nazivati terorijom. I, da li stvarno misliš da književnici pišu i da li će nastaviti pisati da bi smisao bio otkriven (samo) u posveti ili fusnoti? -”Ali niko nije dokazao da Derrida nije u krivu, iako su mnogi nezadovoljni. Kako uspostaviti hijerarhiju značenja ako Derrida tvrdi da nema čistih slobodnostojećih značenja i da značenja stalno ‘kližu’ ?” Gotovo da su se ljudi počeli dijeliti na Derridine obožavaoce i na one koje hvata panika na svaki njegov pomen. Teško da dekonstrukcija može biti funkcionalna u kontekstu kontekstu koji živimo ali mnoga Derridina zapažanja o jeziku su i dan-danas važeća. Derrida je razvio De Saussureove postavke i uzdigao diferencijalni model do sveobuhvatnog načela. Jasne su osnovne Derridine postavke. Nema neposredne veze između svijesti i stvarnosti: jezik posreduje između mentalnih i fizičkih fenomena. Pokušaj određivanja značenja je put u beskrajni lanac označitelja: igra označavanja odlaže prisustvo značenja (pojava koju Derrida zove ”differance”). Svaki označitelj značenje tvori svojim izdvajanjem iz niza svih ostalih označitelja jednog jezika. Označitelji jednog jezika nisu izbrojivi (broj jedinica se stalno mijenja). Semantička izmjena jednog od označitelja mijenja semantiku svih ostalih označitelja u sistemu (domino efekat). Tako u jeziku vlada stalni proces klizanja značenja i nijedan znak nema stalan identitet. Od sada pa ubuduće može sve i svašta da se kaže o svemu i svačemu. Tako bi se otprilike mogla opisati i Fishova teorija čitanja. Prihvatam tezu da tekst nema jedno jedino značenje ali nikako mi ne izgleda istinitom deridijansko-fišovska tvrdnja da je pripisivanje značenja proizvoljno i da tekst u svako doba može značiti bilo šta. Ipak moram se pridržavati vlastitih kriterija i tvrditi nešto da bih mogao osporavati. Pomoći će mi Manfred Frank: ”Derrida u svakom slučaju ide predaleko: ako bi ono što on naziva differance (naime, nepredvidljivo otvoreno zbivanje diferenciranja znaka) bilo totalno, onda se čak više ne bi moglo reći ni ono što on kaže – da se smisao uvijek realizuje kao jedan drugi (jer je zato potreban jedan minimalan identitet smisla kao usmjeravajuće mjerilo promene). Tvrditi da jedan znak u svako doba može da znači bilo šta, performativno je protivrječno.”. Na drugom mjestu Frank objašnjava ”da znaci jednog teksta moraju da posjeduju minimalni semantički identitet. Kada bi to bilo drugačije, onda bi Deridina tvrdnja da svako ponavljanje jednog znaka implicira promenu smisla bila lišena svoje pronicljivosti. Ako nema minimalnog ideniteta smisla znakova, onda promena postaje nešto bez kriterijuma. To zapravo znači da je više ne bih mogao ni da je utvrdim”. Sada imamo i argumente da, iako nema konačnog značenja, sklop označitelja ne može značiti bilo šta. Iz navedenog se može formirati tvrdnja da tekst ima određene semantičke potencijale (ograničenu polisemiju). Svaki smisao nastaje iz rada konteksta pa tako i smisao književnog teksta. Kontekst sužava polisemiju teksta: znakovi motivišu i privilegišu u datim kontekstima jedno određeno razlaganje i odbacuju neko drugo. Bez konteksta nema smisla: ”ideja komunikacije pretpostavlja o d n o s a ne pretpostavlja supstancijaliziran pojam teksta kao zatvorenog i ograničenog predmeta analize” (Solar). Čitanje-tumačenje je zapravo kontekstualiziranje književnog teksta. Tako je glavni problem teorije čitanja – problem konteksta. Šta je to kontekst? Milivoj Solar objašnjava kako kontekst nije ”konačna smislena cjelina koja bi sama sobom osiguravala poput neke vanjske činjenice točnost dešifriranja, ali je kontekst ipak sasvim određena smislena cjelina, smislena cjelina koja je jedino i sama rezultat interpretacije, te kao takva podliježe stanovitim vrijednosnim sudovima među kojima se nužno pojavljuju relacije između boljeg i lošijeg.”. Ako postoji hijerarhija modela kontekstualizacije, ako postoji hijerarhija teorija subjekta i teksta, onda postoji i hijerarhija između interpretativnih modela, zar ne? – ”Koji bi to onda bio privilegovani model kontekstualizacije za čitanje književnog djela i koja bi to bila najbolja interpretativna strategija?” – To pitanje koji je kontekstualni model privilegovan je stara dilema. S jedne strane, Schleiermacher traži da se djelo tumači ponovnim uspostavljanjem izvornog svijeta u kojem je djelo nastalo. S druge strane, Hegel ne vjeruje u mogućnost ali i korisnost restitucije prošlosti i tvrdi: djela muze su ono što za nas jesu. I Schleiermacher i Hegel su upravu: umjetničko djelo govori prije svega nešto o svijetu u kojem je nastalo, ali ako čitaocu ne govori ništa o svijetu u kojem živi onda je umjetnost nefunkcionalna. Kako pomiriti ova dva stava? I sa stanovišta savremene teorije subjekta i teorije teksta Schleiermacherov zahtjev je sasvim opravdan: subjekt (pisac ili čitalac) je određen kulturom u kojoj spoznaje i značenja teksta su kulturalno-povijesno uvjetovana. Heidegger objašnjava kako nema razumijevanja bez pred-razumijevanja. Francuska kulturalna teorija (poststrukturalizam) objašnjava kako je mišljenje moguće samo u značenjskog mreži kulture (simboličkom poretku). Baš zbog toga što su naše mišljenje i govor mogući tek u horizontu jednog reda znakova, mi ne možemo da se smatramo njihovim tvorcima. Kultura bi se mogla odrediti kao niz pred-razumijevanja koja omogućavaju spoznaju. Tako je svako saznanje (i autorovo i čitaočevo) saznanje-u-kulturi. Kulturalna određenost subjekta ne znači da je subjekt zarobljen u vlastitoj kulturi (da jest, onda bi bilo nemoguće nadići vidokrug sopstvene kulture a iskustvo pokazuje da je moguće), niti da je čovjek isključivo proizvod kulture (da jeste, onda bi kultura mogla proizvoljno upravljati njegovim nagonima a iskustvo pokazuje da je to nemoguće). Kako kaže Lacan, subjekt je organizam-u-kulturi, kultura je Otac koji zabranjuje. Pripadati kulturi znači biti dijelom konteksta (semiotičke mreže kulture). Prevedimo Schleiermachera na jezik kulturalne teorije i kazat ćemo svako pisanje je pisanje-u-kulturi. Ili kako kaže Catherine Belsey: ”Tekst je posljedica značenja i vrijednosti koje cirkulišu u trenutku njegova nastanka”. Znače da se tekst treba razumijevati kako Schleiermacher kaže u njegovom izvornom svijetu. Od strukturalizma stoji teza kako je takav kontekst uvijek-već-tekst. Ta teza nije sporna ali je sporna tvdrnja da zbog tekstualnosti konteksta nije moguće rekonstruisati kontekst produkcije teksta. Već je rečeno da je kultura semiotička mreža i da tekst tek u intertekstualnom odnosu sa kulturom dobiva značenje. Belsey kulturu shvata kao ”značenja koja cirkulišu u određeno vrijeme i na određenom mjestu upisana u priče, rituale, običaje, predmete i prakse.”- Znači kultura egzistira u vidu značenja na određenom vremenu i prostoru. Eagleton kaže kako se kultura može sažeto odrediti kao ”skup vrijednosti, običaja, vjerovanja i praksi koje sačinjavaju život neke posebne skupine”. Kultura je znači i skup vrijednosti koje oblikuju ponašanje ljudi koji ih usvoje. Eagleton i Belsey, kao i mnogi drugi teoretičari kulture, slažu se u tome da je kultura semiotička mreža koja se proizvodi i reproducira kroz označiteljske (diskurzivne) prakse. Znači presudni momenti koji određuju kulturu u njenom antropološkom značenju su: značenja, vrijednosti i označiteljske prakse. Označiteljske prakse proizvode značenja i vrijednosti. A značenja i vrijednosti su, ako se dobro sjećam, ono što u najvećoj mjeri oblikuje stvarnost. Teza novih historicista i kulturnih materijalista o nehomogenosti kulture i o djelovanju dominantnih i disidentskih diskurzivnih praksi je tačna, ali je činjenica da kulturu kao semiotičku mrežu presudno oblikuju dominantne diskurzivne prakse. Rekonstrukcija kulture jest rekonstrukcija dominantnih označiteljskih praksi koje oblikuju kulturu kao semiotičku mrežu. Kultura je znači nešto što oblikuje stvarnost ali i nešto što egzistira na nivou označitelja. Tako tekstualnost konteksta nije problem za kulturalnu rekonstrukciju ili tradicionalno kazano za shvatanje stvarnosti u kojoj nastaje književno djelo. Eagleton u Ideji kulture napominje da su politički i ekonomski odnosi glavna motivacija kulturalne prakse. Tako je neophodna i rekonstrukcija političko-ekonomskih odnosa za pravilnije shvatanje kulturalnog konteksta koji je motivisao nastanak književnog djela i dao mu prva značenja. Tako i dolazim do modela kontekstualizacije za koji se ja zalažem: kulturalno-povijesni model kontekstualizacije, tj. rekonstrukcija kulturalnog i političko-ekonomskog konteksta tekstualne produkcije. Time je omogućeno posmatranje književnog djela u schleiermacherovski rečeno njegovom izvornom svijetu. Maštom i uz dovoljno ulaznih informacija moguće je prokrčiti put do druge kulture. No sad dolazi ona hegelovska opomena: čemu služi književnost ako je samo restitucija prošlosti i ako ne može ostvariti misaono posredovanje sa čitaočevom sadašnjošću. Kako prevazići taj raspon između autorove i čitaočeve stvarnosti? Ekstremne pozicije vode računa o samo jednoj dimenziji. S jedne strane, esencijalizam slijedeći elejsku logiku uvijek-istosti potpuno zanemaruje autorov kontekst i realno postojeće sličnosti autorove i čitaočeve stvarnosti pretvara u istovjetnosti i ”dokazuje” postojanje vanvremenskih i vanprostornih suština. S druge strane, biografizam, pozitivizam i diltajevski koncept ”duhovne povijesti” zanemaruju svaku sličnost za račun raznolikosti i raznovrsnosti. Oba koncepta zarad svojih holističkih koncepcija zanemaruju iskustvo koje pokazuje sličnost između različitih pojava. Slijedeći logiku sličnosti moguće je pobjeći od nefunkcionalnih i ekstremnih pozicija univerzalizma i hiperhistorizma i formirati funkcionalan i teorijski ispravan interpretativni model. Čitanjem prije svega posmatramo odnos teksta prema kulturalnom kontekstu u kojem nastaje ili tradicionalnije kazano odnos autora prema stvarnosti u kojoj živi. Kažu kako autor ne vlada budućim interpretacijama: Rable objašnjava da Homer nije mogao zamisliti šta će mu sve prišiti tumači od Plutarha pa nadalje. Slažem se: autor ne može pretpostaviti interpretativnu historiju svog djela ali dobar pisac mora pretpostaviti šta sve djelo (kao cjelina) može značiti u kontekstu u kojem se javlja. Vraćanje autoru i njegovom odnosu prema stvarnosti u kojoj piše, jeste ono što ovakav interpretativni model sa sobom donosi. Autor je ponovo rođen. Ali ne zaboravimo da je i čitalac određen svojom stvarnošću i da ne može zauzeti neku arhimedovsku tačku s koje će objektivno posmatrati, nego posmatra iz konkretnih uvjeta vlastite egzistencije. Temeljni čovjekovi egzistencijalni problemi bili bi isti da nisu postavljeni u različite kulturalno-povijesne uvjete. Otud je odnos autorovih i čitaočevih egzistencijalnih problema odnos sličnosti a ne istosti. Već je Lukacs objasnio kako interpretacija nije određena toliko djelom koliko životom koji u djelu traži odgovore na svoja pitanja. Čitalac posmatra autorov odnos prema stvarnosti (u kulturalno-povijesnom kontekstu) u kojoj ovaj piše i prepoznaje sličnosti autorove i svoje situacije: što više sličnosti nađe, toliko će djelo biti zanimljivije i vrednije za njega. Prihvata ili odbija autorovu interpretaciju stvarnosti i autorove vrijednosti, ali u svakom slučaju razmišlja o (kulturalnim i povijesnim) uvjetima vlastite egzistencije; mijenja ili utvrđuje svoj vidokrug, ali u svakom slučaju produbljuje svoje iskustvo o svijetu. Ove termine – ”egzistencijalni problemi”, ”iskustvo”, ”svijet” i sl. – shvatam u svjetlu savremenih lingvističkih, filozofskih i kulturoloških teoretskih postavki i pokušavam pobjeći od mistifikacija, ali istina da književnost ne podučava već tjera na razmišljanje ne da se kazati drugim riječima.
