Težnje postmoderne da prigrli i sadržaje popularne kulture, njene tekstove, kao relevantne, kroz analizu formi tzv. ženske medijske kulture, pokazuju da sveopšte načelo vizualizacije zahvaća i sliku savremenog rodnog identiteta. Ovaj konstrukt, pored vizualne reprezentacije, karakteriše i popratna naracija ispunjena skoro pa standardiziranim tropima novine i slavljenjem slobode i prava izbora.
Piše: Maja Abadžija
(Repatrijarhalizacija žene u okrilju populizma)
Da ljudski um misli i spoznaje u binarnim opozicijama više nije nikakva novost, baš kao ni viševjekovno pripisivanje druge, tamne strane opozicije ženskome i ženstvenome. Poststrukturalistička opomena da takve misaone sklopove valja dekonstruirati, ne u smislu pukog obrtanja, nego dovođenja do trenutka kada se takoreći sami od sebe raspadnu u vlastitoj obesmišljenosti, za feminizam je donijela svojevrstan teoretski blagoslov, gdje je vidimo na djelu u nizu feminističkih tekstova koji su opoziciju muško-žensko doveli na rub teoretske propasti. No ispostavlja se da se vanteoretska stvarnost leži na višeslojnim naslagama patrijarhata, baš kao što i ljudski um balansira na skliskom vrhu (frojdovskog) ledenog brijega vlastite podsvijesti, što ne dozvoljava da se sematičko polje ženstvenog, koje okuplja hiljadugodišnje stereotipe o polovini čovječanstva, u nekoliko decenija teorijskog rada protjera iz sistema mišljenja, pa ni djelovanja. Štaviše, prevlast globalnog kapitala koja se odražava u panoptikumu medija, sada na mnogo suptilniji način održava stare patrijarhalne obrasce aktuelnim, možda aktuelnijim nego ikada.
Mit (ili realnost) postfeminizma
Šta se u tom kontekstu dešava sa podjednako slavljenim i ozloglašenim ženskim pokretom? Prišiven mu je savremenim značenjem bremenit prefiks post- i asimiliran je, u svoj svojoj raznolikosti, kameleonskim populističkim diskursom u slavu polisemičnog, a inspirativnog koncepta nove ženstvenosti, koji se neizostavno obračunava sa starim feminističkim idealom putem slike džangrizave i ostarjele ženskosti koja je višestruko prevaziđena, dakle, zaostala. Jedan stereotip lančano proizvodi drugi: podsmijeh spram samodeklariranih feministkinja, praćen je skepsom, pa i antifeminizmom nove generacije žena, a brojne konstatacije da je feministički aktivizam prevaziđen, uglavnom slijepo referiraju na slovo zakona koje garantuje famoznu ravnopravnost.
Američke sociologinje Eleine J. Hall i Marnie Salupo Rodriguez ovaj fenomen nazivaju ‘mit o postfeminizmu’ i u svojoj su istoimenoj studiji statističkim metodama pokušavale doći do saznanja da li je ženskom pokretu stvarno ‘istekao rok’, te da li je zaista izgubio podršku i relevantnost među ženama današnje generacije. U tom smislu zanimljiva je njihova podjela kojom se sumiraju četiri savremena pogleda na feminizam: (1) podrška za pokret je (u periodu od 80-tih do 90-tih godina prošlog vijeka) doživjela drastičan pad; (2) antifeminizam cvjeta među mladim djevojkama, domaćicama sa punim radnim vremenom i crnačkim ženama; (3) feminizam je zaostao, prevaziđen, bilo od starijih aktivistkinja koje su izgubile svaku nadu u postizanje ravnopravnosti, ili od strane mladih žena koje smatraju da je feminizam postigao ono čemu je težio i da više nije potreban; (4) razvijena je ‘ne, ali…’ verzija feminizma, gdje žene odbijaju da se ‘etiketiraju’ kao feministkinje ali opravdavaju i zahtijevaju jednaku plaću, ekonomsku nezavisnost, seksualnu slobodu i reproduktivni izbor za savremenu ženu.[1] Neovisno o rezultatima istraživanja ove dvije sociologinje, same pojave bilo izvrnutih manifestacija feminizma, ili pak odbijanja da se njegovo naslijeđe/ideali uzmu u razmatranje, govore nam da je u savremenom poimanju ženstvenosti došlo (ili dolazi) do novih tendencija.
Povratak ili revitalizacija ženstvenosti
Paralelno, ili preciznije rečeno, duboko isprepleteno sa ovim pojavama, teče kreiranje jedne nove vizije žene, ovaploćene prije svega u masovnim medijima, distribuirane u blještavim reklamnim blokovima, te, nezanemarivo, u djelima popularnih umjetničkih formi. Rodni identitet žene kasnog kapitalizma koji bi se mogao, na tragu Fang-chih Irene Yang, mogao nazvati lijepom-i-lošom (beautiful-and-bad woman)[2], nesumnjivo funkcionira kao savremeni ženski ideal. Ona, savremena žena, ne oklijeva priznati da teži tjelesnoj ljepoti i ženstvenosti par exellance, dok, sa druge strane, ponosna je nositeljica nove ‘ženske moći’, podrazumijevano ravnopravne onoj muškoj, izražene u polju karijere i socijalnog i seksualnog života. Ova dopadljiva slika koja je duboko ukorijenjena u podsvijesti savremene žene, frojdovski ego-ideal ženske zajednice, da se višestruko iščitati. Ideal žene djeluje kao pomirljiva simbioza tradicionalno muških i ženskih esencija, što je ništa drugo nego fantazma konstruirana kroz ideološki filter globalnog kapitala[3]: žensku stranu odlikuje, svakako, tradicionalno shvaćena ženstvenost, tjelesna ljepota prevashodno, dojam nježnosti, topline i suosjećanja, dok njena muška strana treba da teži autonomiji, individualnosti i nezavisnosti, dakle, tipičnim muškim značajkama. Dalje, ovakav naizgled androgini konstrukt dobiva svoju pravu aktualizaciju tek unutar romantičkog ljubavnog narativa, gdje obje strane ove dopadljive rodne šizofrenosti mogu doći u opticaj. Više nego igdje drugo u bespućima medijskih naracija o ženstvenosti, recepturu o primjeni nove ženstvenosti možemo naći u klasicima self-help literature koji se ne libe ovako konstruirani rodni-identitarni obrazac nazvati ‘kučkom’ ili ‘gadurom’ (eng. bitch), kako je strogo naglašeno, u pozitivnom smislu. Blagoglagoljivi savjeti iz planetarno popularnih knjiga autora poput Šeri Argov („Zašto muškarci vole/žene kučke“), vode čitateljicu do cilja koji, čini se, ni tokom vijekova patrijarhata, a ni decenija feminističke borbe nije promijenio: osigurati vezu i potom bračni status. Zadržana, pa i eksponentirana ženstvenost treba da asimilira esencije muževnosti, što, bez sumnje, cementira hiljadugodišnje stereotipe, ili kako kaže Angela McRobbie: : „…ne jednostavno stara, nego nova patrijarhalna istost (…) ukotvljena unutar formi popularne ženske kulture, plima nove buntovne patrijarhalnosti skrivene iza pohvala ženske slobode.“ [4]
Žuđeno pravo izbora (proizvoda)
Težnje postmoderne da prigrli i sadržaje popularne kulture, njene tekstove, kao relevantne, kroz analizu formi tzv. ženske medijske kulture, pokazuju da sveopšte načelo vizualizacije zahvaća i sliku savremenog rodnog identiteta. Ovaj konstrukt, pored vizualne reprezentacije, karakteriše i popratna naracija ispunjena skoro pa standardiziranim tropima novine i slavljenjem slobode i prava izbora.
‘Novost’ unutar sintagme ‘nova ženstvenost’, tako svesredno hvaljene u raznim inkarnacijama Cosmopolitana, Elle, Bazaara, i sličnih elitnih ženskih časopisa, konzumeristički je entuzijastična i varljivo živahna opsjena kojom se uspješno konstruira savremeni rodni identitet. Kako kaže Anthea Taylor u inspirativnoj analizi jednog takvog članka, novo je – u vezi sa ženom i ženstvenošću – redovno marker društvene promjene koji priziva prethodnu, potisnutu žensvenost koju naslijeđuje, a u teleološkom narativu o feminizmu ova nova vizija žene je shvaćena kao krajnji produkt feminističkog aktivizma[5]. Važna značajka takve sprege ženstvenosti i feminizma protkana je apriornim voluntarizmom, koji je eho onog žuđenog ‘prava izbora’, jedino ostvariv u granicama konzumerističkog subjekta. Pravo izbora ispostavlja se kao barem dvoznačno: osim što se obračunava sa zaostalim feminističkim naracijama, u smislu pobune protiv njih kao preduslova za mogućnost da se kreira vlastiti, neopterećeni lifestyle, ono se tako u slavu nove feminističke osviještenosti prenosi u područje kupovine, odabira svih onih materijalih sredstava koja mogu (ili moraju) bez opterećenja sugerirati i afirmirati ženstvenost u patrijarhalnom smislu.
Tako se i novi entuzijastični go-girl feminizam otkriva kao kapitalistička opsjena, vidljiva u samoj strukturi časopisa sa dvije trećine reklamnog sadržaja, koji kao da je refleksija one jedne trećine ‘inspirativnog’ teksta, gdje poželjna ženska tijela provokativnim pozama i visokomarkiranom odjećom kao da elaboriraju onaj prvobitni voluntaristički princip imaginarnog izbora novog ženstvenog identiteta.
Volšebni idealizam takvih težnji teško je ne primjetiti, ukoliko smo svjesni da uz pozitivnu poticajnost stoje liberalističke fraze ispražnjene od značenja apstrahiranjem: sloboda, pravo izbora, jednakost postaju puki proizvodi, dostupni kupcima čija je ženska moć ništa drugo do kupovna moć u najdoslovnijem smislu riječi. Tako domet nove ženstvenosti biva maksimalno sužen, orijentišući se na pripadnice srednje i više klase, a isključujući ostatak: običnu ženu kojoj preostaje glamurozna slika i gorka žudnja.
Tijela koja prodaju i tijela kojima se prodaje
I manje pronicljiv promatrač bi u medijskom carstvu današnjice iza naizgled trijumfalnog osvajanja medijskog prostora od strane žene i ženstvenog mogao vidjeti rogobatno naličje: tradicionalno ili ‘novo’ shvaćeno ženstveno je ništa drugo do nepregledno tržište konzumerskog kapitalizma. Bilo da je riječ o hirovitoj modnoj industriji, proizvodnji prefinjenih make-up maski ili o nečemu trećem, poželjno žensko tijelo u najvećem broju slučajeva dominira u kratkom prodoru reklame na njenom munjevitom putu ka nesvjesnom. Reklamno tijelo odgovara strogim normama ljepote i pored očitog mamca za mušteriju, o kojem god proizvodu je riječ, od ruža za usne do najnovijeg modela automobila, šalje suptilnu poruku o tome koji je estetski imperativ današnjice. I ženska tijela se odazivaju, opet, ne pukom kupnjom reklamiranog produkta, nego mnogo više zabrinjavajućim odgovorom težnje ka ‘novoj ženstvenosti’ s kojom kao da u paketu dolazi i onaj drugi, muški dio svojstava koje bi morala sadržavati i ličnost. Bolna rastrzanost tijela i uma više nije samo postmoderna teoretska dihotomija, nego surova realnost tinejdžerke koja tek otkrivajući svoju ženstvenost, nalazi je manjkavom i nepoželjnom.
Naomi Wolf u uvodnom poglavlju svog ozloglašenog „Mita ljepote“ nudi jednu slikovitu metaforu srednjovjekovne sprave za mučenje koja se nazivala željezna djeva: sanduk u obliku ženskog tijela sa nasmiješenim licem, u koji se nesretna žrtva zatvarala ili da umre od gladi, ili od strane željeznih bodlji koje su se nalazile u unutrašnjosti sprave.[6] Savremena žena je isto tako zatvorena u idealnom tijelu koje je svojevrstan mit savremene kulture, te je unutra zatočena sa istom okrutnošću. Ova trka za lebdećim idealom ljepote u svojoj prividnoj banalnosti se pokazuje mnogo ozbiljnijom nego što se na prvi pogled čini: tragedija anoreksije i agorafobije u širokom spektru ‘ženskih poremećaja’ naslijeđuje žensku histeriju i neurasteniju devetnaestog vijeka.
Tijelo anoreksičarke se nudi ne samo kao rogobatno naličje one lepršave vizije ženskog rodnog identiteta, nego i kao tekst čije političko značenje ima duboke implikacije u konstrukciji istog tog identiteta. Riječima Susan Bordo: „…neovisno da li je riječ o anoreksiji, agorafobiji ili histeriji, nalazimo da je u bolesno tijelo duboko upisana ideološka konstrukcija ženstvenosti karakteristična za period o kojem je riječ.“[7] U duhu one Freudove krilatice da je anatomija sudbina, devetnaestovijekovna žena opisivana je pojmovima histerične ličnosti; u današnje vrijeme, svevideće oko televizije direktno, doslovno prenosi sliku normativne ženstvenosti i „pravila učimo direktno iz diskursa tijela: kroz slike koje nam govore kakva odjeća, figura, facijalna ekspresija, pokreti i ponašanje su od žene zahtijevani“.[8]
Vapijuće tijelo anoreksičarke koje je gurnuto sa margina simboličkog poretka, izvrgnuto u njegovo naličje, govori bez riječi o teroru medijski konstruiranog identiteta. Tu padaju sve voluntarističke parole i famozno pravo izbora čija se slavljena bezgranična sloboda otkriva u radikalizaciji principa nemuštim krikom anoreksičnog tijela i(li) neurastenične ličnosti. Više nego zatočenica tijela, savremena žena biva zatočenicom kako simboličkog tako i okrutno doslovnog kapitala, gdje je eksploatisana i kao slika i kao konzument.
Plodna simbioza kapital-konzumerizma i patrijarhata
Ideologija globalnog kapitala ima usisivačko dejstvo na svaku ljudsku djelatnost i mađioničarsku moć da ih preoblikuje prema zahtjevima tržišta. Isto se, sasvim očigledno, desilo i sa feminizmom koji mutira u go-girl magazinske forme, isto se dešava i slici savremene ženstvenosti koju propisuje multimilionska modna i kozmetička industrija, potpomognuta kolanjem novca između medijskih kuća. Dobivamo dvosjekli mač gdje se ženski dio populacije, riječima Naomi Wolf, zatvara u vlastito tijelo da kontemplira njegove nedostatke i popravlja ih, uključujući i popravku nedostataka ličnosti kroz ulogu konzumenta; dok se na drugoj strani taj proces potiče gorivom iz dubokog rezervoara patrijarhata, također suptilno uobličenog da odgovori ‘zahtjevima vremena’, stvarajući tako svojevrsnu klasu konzumerističkih subjekata koji se love na udicu vlastite podsvijesti.
Lukava međuigra formi ženske popularne kulture, reklame i moćnih korporacija u trci za što većom zaradom nimalo ne doprinosi ostvarenju davnašnjeg sna feminizma o slomu represivnog patrijarhata, naprotiv, učvršćujući ga teži da ženski pokret ublaži dopadljivim slikama ‘nove’ ženstvenosti ili ga, po mogućnosti, stvaranjem, ponovo, slike džangrizave bapske ženskosti koja nije ostvarila svoje ideale, protjera iz medijskog prostora. Tako imamo, za kasni kapitalizam simptomatičnu, situaciju globalnog statusa quo, gdje se patrijarhat hrani na konzumerističkom novčaniku, a sistem proizvodnje i potrošnje ga zarad vlastitog opstanka goji i podržava. Negdje iznad lebdi duh marksističkog feminizma koji je u svojim nesumnjivo idealističkim počecima kritičke opservacije kapitalizma ženski dio populacije posmatrao kao klasu, smatrajući je dovoljno politički jakom da ga obori. Današnjica odgovara na te tvrdnje kao uvjerljiv distopijski roman, gdje žene skoro da jesu postale klasa, konzumeristička, potlačena, ali nimalo osviještena, čvrsto vezana užima nesvjesnih snaga i strogo kontrolirana, vlastitim ‘pravom izbora’.
[1] Hall, Elaine J., Salupo Rodriguez, Marnie, The Myth of Postfeminism, SAGE (Sociologists for Woman in Society), u: Gender and Society, decembar 2003. vol. 17 no. 6, 878-902
[2] Yang, Fang-chih Irene, Beautiful-and-Bad Woman: Media Feminism and the Politics of Its Construction, u:
Feminist Studies; jun 2007, Vol. 33 Issue 2, 361-383
[3] Ibid.
[4] McRobbie, Angela, Young Women and Consumer Culture: An Intervention, u: Cultural Studies; septembar 2008, Vol. 22 Issue 5, 531-550
[5] Taylor, Anthea, What's new about „The New Femininity“?Feminism, Femininity and the Discourse of the New, u: Hecate; 2003, Vol. 29 Issue 2, 182-198
[6] Wolf, Naomi, The Beauty Myth, uvod, www.edocfind.com
[7] Bordo, Susan, Tijelo i reprodukcija ženstvenosti, u: Razlika/Différance, god. 2, br. 3-4; 311-330
[8] Ibid.
