Pluralnost prisutna u bosanskohercegovačkom društvu se ne zasniva na “oslobađanju zagušenih glasova”, na otvaranju javnoga prostora za marginalne perspektive, nego su nosioci “postmodernoga stanja” upravo etnonacionalističke strukture. Piše: Marko Raguž

(ili zašto je potrebno aveti iz bosanskohercegovačkog društva protjerati u krdo svinja i potopiti ih u jezeru)

Da li se već sada možemo barem nadati skorom propadanju “starog svijeta” u ex-jugoslavenskim društvima, jednom univerzalnom procesu, sadržanom u logici društvenog života svake zajednice. Kao i u brojnim prijašnjim slučajevima, zbog svoje specifične strukture, bosanskohercegovačko društvo je tim promjenama najviše izloženo, one su tu u svojoj biti najvidljivije. Kao i obično u povijesti, propadanje “starih svjetova” se ostvarivalo u formi jednog – dužeg ili kraćeg – procesa, u formi postepenog urušavanja metafizičke katedrale u samu sebe. To urušavanje je uvjetovano brojnim i vrlo složenim unutrašnjim i vanjskim razlozima, ali oni temeljni su najčešće ekonomske prirode, s jedne strane, a s druge, ti razlozi se tiču duhovne “starosti” ili “bolesti” ideoloških nosilaca zajednice. Upravo takve okolnosti “rađaju” neke sasvim nove okolnosti, one u čijoj su osnovi upisane težnje ka “obnavljanju”, “novom početku”. Uspostavljanje novoga stanja se također ostvaruje u formi procesa, a ne odjedanput niti iznenada. Sada je potrebno obrazložiti na koji su to način spomenuti procesi položeni u bosanskohercegovačku stvarnost koju živimo. Često se, u različitim kontekstima, govorilo i govori o “smrti” komunističke Jugoslavije. Kao datum te smrti se obično navodi promjena ideološke paradigme, prelazak iz jednopartijskog, komunističkog u višepartijski, etnonacionalistički sistem. Ta promjena nipošto u pravom smislu ne može biti stvarni datum “smrti” jednog snažnog poretka koji je građen tokom nekoliko decenija – to po logici stvari nije moguće. Promjena ideološke paradigme je samo jedna prividna promjena, promjena koja nije zasnovana na sopstvenim temeljima. Barbarski etnonacionalizmi, kojima je mjesto u davnoj prošlosti, samo su forme postepenog urušavanja starog, komunističkog poretka. Zapravo, to je jedno međustanje, koje traje i danas, ali bez ozbiljnog osnova da može postati bilo što osim to što jeste. “Međustanje” jest jednako fiksirano stanje, status quo, društvena situacija u kojoj društveni mehanizmi onemogućavaju napredak, stupanje u zdrave i ravnopravne odnose (ekonomske i kulturne) sa drugim zemljama. Šta je to što gradi spomenuto međustanje u bosanskohercegovačkom društvu? Slabljenjem komunističke ideologije na površinu su “isplivale” davno prevaziđene, devetnaestovjekovne, etnonacionalističke ideološke koncepcije zato što nikada i nije izgrađena jedna zdrava alternativa komunističkom poretku. Etnonacionalizmi po svojoj prirodi ne mogu proizvesti “zdravu” društvenu hijerarhiju vrijednosti. Iz toga razloga u bosanskohercegovačkom društvu ne postoji “zdrava” hijerarhija vrijednosti, što onemogućava duhovnu, kulturnu obnovu zemlje, a jedino ona može biti pokretač ekonomskog razvoja, te razvoja svih društveno bitnih institucija. Odsustvo hijerarhije vrijednosti podrazumijeva to da onaj ko posjeduje ekonomsku, političku ili vojnu moć posjeduje i pravo da gradi hijerarhiju vrijednosti, odnosno da prema vlastitim željama i interesima definira pojmove kao što je “istina”, “povijest” i tome slično. Posljedica toga je da se u Bosni i Hercegovini (ali i na razini ex-jugoslavenskih zajednica) falsificiranjem grade paralelne stvarnosti. U taj proces se nastoji uključiti sve ono što posjeduje kapacitete za oblikovanje kolektivne svijesti društva. Upravo je na tome zasnovano spomenuto “međustanje” u društvu, to jest stanje u kojem nije moguće uspostaviti ozbiljne odnose sa drugim državama. Da bi ex jugoslavenske zajednice mogle pristupiti evropskim integracijama one moraju između sebe uspostaviti saradnju na svim “poljima” od društvenoga značaja. Bez takve saradnje se ne može prevazići status quo ili međustanje, a etnonacionalizmi se direktno kose sa takvim potrebama. U Bosni i Hercegovini je takvo stanje naročito kompleksno zato što Bosna i Hercegovina uopće i ne posjeduje fundamentalne karakteristike države – niti na razini ideologija niti na razini sistema. Problem društvenog sistema ne može biti riješen prije problema etnonacionalističkih ideologija zato što one taj sistem degenerišu. U naslovu ovoga teksta je sadržava glavna osobina etnonacionalizma. Etnonacionalizam je isključivo zasnovan na kažnjavanju nedužnih ljudi. A radi čega se ljudi bez istinske krivice kažnjavaju? O tome najbolje govori izjava jednog od etnonacionalističkih ideologa (u pitanju je Rajko Petrov Nogo): “Zar se naši neprijatelji ne boje naše krvi neizmirene. Mi moramo pokusati svoju porciju krvi.” Kakav je smisao ove izjave? Navedena izjava zasnovana je na biološkom ili krvnom prenošenju nepravde. To znači da potomak nekoga nad kojim je izvršena nepravda ima pravo kazniti potomka onoga ko je tu nepravdu izvršio (samo što je to u navedenoj izjavi podignuto na razinu kolektiva). To u stvari nije ništa drugo nego venedetta ili krvna osveta. Francuski romantičar Prosper Mérimée je tematizirao korzikansku venedettu u svome djelu “Colomba” – riječ je o sukobima između porodica. Etnonacionalizam je venedetta koja se zasniva na sukobu etnija. S tim da postoji jedna bitna razlika. Etnija po sebi nije zajednica ljudi koji su krvno povezani, nego se ideologizacijom stvara iluzija nečega što je blisko krvnoj vezi, dok krvni, porodični odnosi, kao nešto na čemu je zasnovana zajednica, imaju nimalo nebitan značaj za ono što se događa na razini zajednice, jer u te odnose bivaju uključeni (npr. na način da neko vlastitu nesreću ili nesreću nekoga s kojim je krvno povezan u javnom prostoru diže na razinu ideologije ili dogme, a zanemaruje sudski sistem). Na koji se način taj sukob ostvaruje? Etnonacionalističkom ideologijom se suspendira postojeći državni zakon, dok se kao društvena norma uspostavlja zakon venedette ili krvne osvete. Na taj način se zločini opravdavaju pred masom i time se zločini amnestiraju jer su usmjereni na “izmirivanje” krvi koja je “neizmirena”. Funkcija medija, tj. javnog prostora u takvim slučajevima biva isključivo podređena takvim aktivnostima, pa i to postaje način na koji se suspendira zakon. Na kraju dolazi do toga da se stvara iluzija o nepostojanju zločina i zločinca, te se ne traga za onima koji su vršili zločine, jer su ih vršili u ime kolektiva, a kolektiv je sam po sebi jedna konstruisana ideološka tvorevina, pa time ne može sudski odgovarati za zločine, s jedne strane, a s druge, kolektiv kao ideološka tvorevina se također amnestira od zločina tako što se oni opravdavaju “izmirivanjem” davnih nepravdi, čija je ideološka egzistencija također ideološki konstrukt projektovan u prošlost. Vrlo je jasno da je naslov ovoga teksta direktna aluzija na tekst jednog od etnonacionalističkih ideologa (u pitanju je Muhamed Filipović), a naslov teksta glasi – “Bosanski duh u književnosti, šta je to?” Upravo se na takvoj logici zasniva izgradnja etnonacionalističke ideologije, a materijalizacija istoga, spuštanje u realne društvene okolnosti, ne proizvodi ništa drugo nego venedettu, tj. krvnu osvetu. Da li se može reći da se spomenuta venedetta razvijala “odozdo”, iz etnija, artikulirajući se na kraju u etnonacionalizam? To se ne može kazati, jer nije istinito. A da li se može reći da u povijesti ex-jugoslavenskih zajednica postoji mnogo “plodnog tla” za razvijanje venedette? To se može kazati, a najbolji literarni odraz toga sadržan je u romanu “Na Drini ćuprija”, Ive Andrića (a to je vidljivo jedino ako se taj roman ne ideologizira s neke od etnonacionalističkih pozicija). To će kazati da se etnonacionalistička ideologija spušta “odozgo”, iz političkih, akademskih, kulturnih i medijskih centara moći, aktiviranjem STRAHA u ljudima. Taj strah je zasnovan na ugroženosti krvnoga srodstva, a preko osjećaja ugroženosti krvnih veza ljudi se na neprirodan način identificiraju sa ideologijom koja im obećava sigurnost, te su spremni istu na bilo koji način podržavati (čime postaju ideološki “uključenim”). Dakle, ono što i danas uvezuje etnije je STRAH. Šta je posljedica takvog straha? Posljedica je “zatvaranje”, te kulturno i ekonomsko atrofiranje. Bosanskohercegovački etnonacionalizmi se, dakle, na različite načine (posredno ili neposredno) zasnivaju upravo na krvnoj osveti. To znači da ljudi ideološki žive u vremenima od prije par stoljeća. Kako se onda na ozbiljan način može govoriti o razvoju državnog sistema, o evropskim integracijama, kada je i državni sistem i javni prostor ideološki opterećen i blokiran. Sve ovo o čemu je prethodno bilo govora tiče se prije svega ratnog i poslijeratnog vremena. Iako je danas društvena situacija drugačija, ta situacija je ipak i dalje samo logičan nastavak stanja uspostavljenog ratom. Ukratko, kakva je to društvena situacija danas? Današnje stanje u bosanskohercegovačkom društvu jeste jedan mehanički uvezan sklop mikrohijerarhija koje se zasnivaju na “proizvodnji iluzija”. Samim time dolazi do toga da u ovoj državi postoje tri viđenja istine, tri koncepcije povijesti itd., koje su međusobno suprotstavljene. One nisu zasnovane na činjenicama, nego služe isključivo tome da jačaju etnonacionalističke pozicije. Političke institucije i mediji su, također, funkcionalizirani sukobima između političkih predstavnika etnija, koji taj prostor koriste, ne za jačanje i razvoj društvenoga sistema, nego za jačanje vlastite političko-ideološke pozicije (one koju zastupaju). Takvom se aktivnošću zaista povećava snaga etnonacionalističke političke stranke, a akumulirana moć se tada usmjerava na jačanje pozicija jednog povlaštenog sloja ljudi. Prema tome, državne institucije u Bosni i Hercegovini uopće ne funkcionišu u skladu sa onim što je njihova stvarna svrha. Ne postoji niti jedan opći državni projekat (onaj koji nadilazi interese etnonacionalizama, to jest političkih struktura), koji je zasnovan na općem društvenom progresu. Zar to samo po sebi ne odražava paralizirano stanje u kojem se društvo nalazi? A niti jedan opći državni projekat i ne može postojati zato što bi on na vrlo direktan način ugrožavao pozicije etnonacionalističkih političkih struktura. Na kojem je primjeru to najvidljivije. U političkom smislu, pojedinac u Bosni i Hercegovini nikome nije potreban, već je predmet interesa samo onaj ko prihvata kolektivni etnonacionalistički identitet. Stoga u državnim institucijama i medijima niko ne predstavlja građane, niti preko njih promoviše ideje koje se tiču općeg društvenoga progresa. Kako piše Max Horkeimer u knjizi “Pomračenje uma”: „Primijenjeno na konkretnu stvarnost, to znači da samo ona definicija objektivnih ciljeva društva zaslužuje da se nazove objektivnom koja uključuje svrhu samoodržanja subjekta i poštivanje individualnog života.“ Objektivni ciljevi društva, o kojima piše Max Horkheimer, u Bosni i Hercegovini uopće ne postoje, kao što i ne postoji poštivanje individualnog života. Samim time Bosna i Hercegovina se i ne može nazivati državom, već je država samo servis, projekat finansiran od međunarodne zajednice, koji je, očigledno, blokiran: kao da svako dobronamjeran čeka neko ČUDO, dok se u međuvremenu događa ekonomsko i kulturno nazadovanje. Postmoderna pluralnost na Zapadu (premda je i tamo zloupotrebljena od strane kapitalizma, tj. “ide niz dlaku” ekspanzionističkim težnjama kapitalizma – “poštujemo probijanje granica i Drugost, ali ćemo tamo instalirati vojne trupe i banke”) u bosanskohercegovačkoj stvarnosti posjeduje svoj krvavi, a sada i groteskni odraz. Na koji je to način postmoderna pluralnost prisutna u bosanskohercegovačkom društvu (ali na sličan način i u drugim ex-jugoslavenskim zajednicama)? Ona se ne zasniva na “oslobađanju zagušenih glasova”, na otvaranju javnoga prostora za marginalne perspektive, nego su nosioci “postmodernoga stanja” upravo etnonacionalističke strukture. To se uspostavlja građenjem paralelnih stvarnosti, koje nisu zasnovane na činjenicama, na stvarnome i faktičkom stanju, nego na imaginarnoj i ideološkoj predstavi istine. Izvana i formalno je bosanskohercegovačko društvo izrazito “pluralno”, ali suštinski bosanskohercegovačko društvo uopće i ne postoji, već se nudi samo jedan privid postojanja. Zbog svega navedenog na razini društva (u javnom prostoru) većinom nije moguće znati šta je istina. Kako je zapisano u pripovijeci “Simon Čudotvorac”, Danila Kiša: “Gdje svi lažu, niko ne laže. Gdje je sve laž ništa nije laž”. Radi se o tome da je lažiranje, falsificiranje ono na čemu se zasnivaju etnonacionalizmi i zvanična politika u društvu. To samo po sebi uzrokuje status quo ili fiksirano međustanje, o čemu je prethodno bilo riječi. Ako se još uzmu u obzir elementi kapitalističkog sistema koji se bezuspješno nastoji instalirati, onda groteska postaje još i izraženija. U sadašnjem vremenu etnonacionalistička propaganda nije usmjerena na otimačinu teritorije, već na manipulacije koje su usmjerene na raspodjelu kapitala. Hannah Arendt je u kontekstu organizacije totalitarizama (prije svega nacističkog, ali na drugačiji način i staljinističkog), govorila o prividnom haosu, tj. kontroliranom haosu (u smislu da nosioci totalitarnog režima ne znaju ko od njih posjeduje stvarnu moć kako neki od nosilaca ne bi ojačao i ugrozio poredak). Upravo je to na sceni u bosanskohercegovačkom društvu, ali u svom postmodernom/grotesknom obliku. Kod nas je kontrolirani haos usmjeren na održanje paraliziranog stanja kako bi se betonirale uspostavljene strukture, dok se u međuvremenu odvija kulturno i ekonomsko atrofiranje – takav proces sam po sebi sprovodi u realnost etnonacionalističko grupisanje stanovništva, odnosno svojevrsni nastavak rata i ratnih ciljeva. Šta da se radi, tj. da li je u okolnostima kakve jesu moguće raditi na građenju nove utopije, one koja bi bila utemeljena na pravoj hijerarhiji vrijednosti? Da bi se na to pitanje odgovorilo, potrebno je odgovoriti na to šta je najsnažnije što uvezuje ljude u Bosni i Hercegovini (one koji ne nose na sebi odgovornost, već su bez svoje volje uključeni: a to se prije svega tiče mladih ljudi)? Ono što bi ih najsnažnije moglo uvezati je bol zbog nanesenih nepravdi, te svjesnost o tome šta je sve izgubljeno, propušteno – nizašto. Kroz takva se saznanja ljudi mogu ujediniti, te pokušati da naprave protutežu aktuelnom stanju. Ako je i to u navedenim okolnostima nemoguće, onda se takvi ljudi barem mogu pisati, sa vlastitim stajalištima zauzeti dio javnog prostora, što bi moglo potpomoći neke buduće pokušaje promjene društvenoga stanja. Međutim, na mnogo se načina manifestuje “starost” ideoloških nosilaca zajednice, pa to može biti dobar signal barem za snažniju artikulaciju progresivnih društvenih koncepcija.