Nadalje, vraćajući spoznaju kao književnu kategoriju, otjelotvoravajući istinitost fikcionalne tvorevine, taj val romana bi trebao spasiti ono od istorijskog iskustva što historiografija i javni diskurs falsifikuju, spajajući fragmente đubrišta u simbolički totalitet svijeta kao humanog historijskog i ideološkog postojanja u čije okvire treba vratiti čovjeka…Piše: Mirnes Sokolović
Zapisi s puta: varijacije jednog nomada na relaciji S.- H.
1. Putovanje onkraj historije
Subjekt je odlučio da se ponovo ukaže na ideološkom i kulturnom obzoru. Evo kako je to bilo:
Sve je počelo tako što si se u sumraku tih godina našao zalutao (kao odagnan) u nekom zabačenom i nepoznatom predjelu tonućeg grada, dok su te posvema i odasvud skoljavale ponurene i ispražnjene ruševine iz čijih je polomljenih prozora hrlila strahoba, mješajući se s pomrčinom koja je ubrzano, kao na filmu, padala pritiskajući sve, ulivajući ti gorko predosjećanje da će sve što postoji danas (već sutra) biti jamačno odneseno u bolni nepovrat. To stanje besmislenog i banalnog lutalaštva skučenim predjelom na kojem je minuciozno koncentrisana strahoba, to stanje stalnog krunjenja postojećeg i vječitog opustošenja, taj strah da će sljedećeg jutra sve postojeće i utješno nestati, sačinjavali su tih godina u tebi i ljudima melanž čuvstava i datosti, s kojim si se morao pomiriti kao sa ozračjem svakidašnjeg bivanja.
U pokušaju da nadvladaš taj horizont strepnje i neizvjesnosti, zaokupljen raznolikim modusima osmišljenja, sve pod pritiskom pitanja šta da se radi, svratio si te večeri u napuštenu željezničku stanicu i ukrcao se na posljednji voz koji je upravo kretao s perona.
Naravno, cijelo vrijeme govorimo o subjektu koji se tako ponovo pojavio u političkom i kulturnom kontekstu, nastojeći svojim idejama dinamizirati tranzicijski tonući predio i ozračje straha, volšebno se prometnuvši u pikara koji je krenuo za dijalogizacijom sopstvenih ideja, ovaplotivši se u nomada koji – evo, gledamo ga – upravo odlazi u susret duhovnoj avanturi, uskočivši u posljednji voz koji svejednako kasni na kraj historije.
2. Dezintegracija postmodernističke muzealnosti
Postmodernistička muzealnost u kontekstu rata i poraća morala se dezintegrirati budući da je grandiozni jugoslovenski sintetički model naprosto ostao razoren, preveden u gomilu otpada, u raspadanje, u pustoš masivnih ruševina, u pakao razbacanih predmeta koji trunu na deponiji.
Dok je postsovjetska kultura sačuvala socijalistički imaginarij u nostalgičnim i arheloškim formama postmodernističke muzealnosti, postjugoslovenska antiratna i tranzicijska literatura stoji razbijena u dezintegriranosti svoje forme, koja se realizira u punom avangardističnom diskontinuitetu i fragmentarnosti jer neprestano pokušava dohvatiti paklenu nezavršenost i kaotičnost sadašnjice i svakodnevnice.
Otuda se postjugoslovensko okružje nikada ne bi moglo upodobiti u postmodenističkoj muzealnoj metafori skladišta; jer se to stanje prevashodnije otkriva u metafori đubrišta odajući, kako bi to rekao Jovica Aćin, prisustvo mašine koja je revno mljela četiri godine rasterećujući skladište, ispunjavajući svojim zlogukim zvukovima prekretničku epohu u toku koje se jugoslovenski imaginarij rastočio; dakako, mašina je proizvodila i žive ljudske jauke. S tom postmodernističkom slikom gnjilosti i vriska nije bilo nešto uredu, i ona je morala biti dezintegrirana; ludizam i relativizam zaista nisu bili cjelishodni u uobličenju takve stvarnosti.
Ta metafora đubrišta, dakle, prevashodnije osvjetljava datosti oko nas ukazujući na nepreglednu deponiju sadašnjice koja polako trune, na masivne ruševine grandioznog jugo-projekta koje tonu, na ostatke ljudi koji nestaju na deponiji smeća dok ih uzaludno nastoje prevesti u banalnost vječnosti. Proza zadnje dvije decenije, dakle, sva se raspršila u pokušaju da dohvati tu raskrhotinjenu stvarnost, da popiše sve te datosti osakaćenog svijeta, da spasi pojedinosti raskomadane slike; bila je to, stoga, literatura kratkog daha, nepatvorena literatura iscrpljenosti, koja je ostala razbijena pred etičkim imperativom da popiše i razluči sve detalje na Velikom đubrištu: da razdvoji ljudske od životinjskih otpadaka: da izdvoji iz ostalog otpada nokte, ženske kose koje su pucketale pod električnim dodirom češlja, liskune žuljeva zasecanih žiletom, mrke lišajeve rana, dlake s nogu, iz nosa, iz uva, mirišljavu mahovinu ženskih pazuha, fotografije snimljene pri mesečini, paučinu najlon čarapa…
Veliko đubrište danas natkriva sve figurirajući kao Veliki označitelj, a ljudi i stvari kao sablasti velikih izdanih ideja obitavaju u njegovoj hladnoj sjenci.
(Naš povratnik, nomadski subjekt – vidimo ga kako se ozbiljan trucka pored prozora – koji je konačno nešto odlučio mimo diskurzivnih praksi koje su ga bile zarobile, u doba malo nakon pada postmodernizma, vozi se sporo, vozom koji gmiže periferijskim predjelima tonućeg grada.)
2. Tranzicijsko plus poststrukturalističko beznađe
Stanje idejne oskudnosti, stanje moći i porobljenosti koji su uspostavljeni revnim djelanjem tranzicijskih nacional-elita, dodatno legitimizira i alternativa koja je posvećena variranju postmodernističkih/poststrukturalističkih praksi mišljenja. Pojavnost intelektualac, intelektualna odgovornost, najednom su derridijanski proskribovani kao logocentričke kategorije, a borba protiv moćnika se relativizira stalnom i svejednakom zarobljenošću uma kojeg su centri moći uvijek i unaprijed otjelotvorili na sopstvenu sliku i priliku. Kako bi rekao Foucault, situacija s moći je beznadežna: oni koji su bili prvi, sutra će biti drugi, a oni drugi će biti prvi…Strategije nadzora i kažnjavanja se protežu sveudilj, i priječe i obesmišljavaju u korijenu svaku anticipaciju po-etičkog angažmana. Poststrukturalistička alternativa nije prava protuteza esencijalističkoj misli, koja je etablirana na univerzitetima gdje imaginira konstrukte koji uvezuju stoljeća nacionalnih kulturnih neminovnosti, legitimizirajući se kao izistinska kritika koja rekonstruiše datosti teksta, pri tom ne profanizirajući književnost jer tekst tobože sagledava unutar njegove prvotne i iskonske larpurlartističke pojavnosti; ta esencijalistička praksa je već pobijedila, ako ćemo suditi po masovnosti i institucionalnoj moći, to jest po svakogodišnjoj proizvodnji podanika koji onda odlaze u škole i fakultete da pronose časnu misiju mitiziranja nacional-kulture – dakle, pobijedila je, iako je u okvirima teorijske misli pala, ako ne prije, onda sigurno u drugoj polovini dvadesetog vijeka, ali to u bh. okvirima ništa ne znači; stoga, ne postoji samo potreba da se ta ideološka praksa dekonstruira, prokaže i ocrta u punoj pogubnosti svoga političkog djelanja, nego takvom projektu valja suprotstaviti sistem koja će svojim instrumentarijem, činjenicama i metodologijom (te političkom konotativnošću i ideologijom) biti bliži minimumu značenja teksta i svijeta.
U poststrukturalističkom kontekstu, međutim, istina se ne može uspostaviti budući da je relativizovana; naprosto, svaki put se ispostavi da je broj legitimnih istina jednak broju očevidaca i učesnika Događaja, – ili koliko je i interpretatora, toliko je i značenja teksta: jer ko će odrediti pravo značenje?. Postmodernističke prakse mišljenja zaista su našle pogodno okružje unutar postratnog tranzicijskog prostora: samo su uskovitlale ustajalo okružje stvarajući privid da se unutar ukupne misli nešto ipak kreće, a kakofonija različitih diskursa opravdavanja zločina i viktimizacije, zrakopraznost merituma koji će utvrditi istinu istorijskih događanja (čime sve nacional-elite profitiraju), sve te strategije, dakle, koje je anticipirao rat nametnuvši ih kao izazove epohe, samo su sprovedene na banalnu vrtešku kojom je savremena misao na trenutak ostala zadivljena. Vrlo lako je zamisliti poststrukturalističkog intelektualca koji relativizuje sopstvenu odgovornost: na primjedbu:
– Gospodine ljudi su porobljeni!, on spremno odgovara:- Vaš se iskaz, gospodine, otvoreno diferencira, već vidim to otvoreno zbivanje difrenciranja vašeg znaka, pitanje je da li mi govorimo o istoj stvari.
– Ali, gospodine, Vi snosite odgovornost!
– Vidite, već Vas ne razumijem. Označitelji su definitivno proklizali.
Prakse dekonstrukcije daju prilog grandioznosti i praznini Velikog đubrišta kao totalno ispražnjenog sveoznačitelja.
(Nomadski subjekt koji je zurio u noć najednom osupnut ustaje sa stolice, protestvuje u sebi, prislanja se uz prozor, otpuhuje dimove cigarete, voz još uvijek nije izašao iz grada – on promatra periferijske ruševine koje tonu.)
3. Prihvaćanje čina kao alternativa
Tačno je da u današnjem kontekstu potreba za badiouvski shvaćenim Događajem Istine, kao iznimnim upadom traumatskog Stvarnog koje uzdrmava simboličku prevladavajuću strukturu (Žižek), iznimno velika; osim toga, potreba da se partikularni prosvjednički zahtjevi radnika metaforiziraju i univerzaliziraju u globalnoj situaciji borbe protiv Njih, onih na vlasti, također je od presudne važnosti (Žižek). No zastajemo pred pitanjem prihvaćanja čina – to jest žižekovskog zazivanja Gospodara, koji će realizirati Događaj Istine, prihvativši sve konsekvencije, pa i okrvavljivanje ruku, iznalazeći moduse dobrog terora. Pred tim prihvaćanjem čina, Badiou i Ranciere su zastali odbacujući Politiku kao Policiju.
Zagovaranje Revolucije u ime čijeg je koncepta opravdano žrtvovati ljude, u ime koncepcije svijetle budućnosti, u posttraumatičnom kontekstu koji danas živimo, u najmanju ruku jeste zazorno. Kako vrijeme bude odmicalo, a kulturni i politički kontekst bude postajao sve zlokobniji i oskudniji (na čemu revno rade fundamentaličke i liberalnokapitalističke elite), moguće je da će se prihvaćanje čina u postjugoslovenskom okružju nametati kao imperativ, jer potreba za Revolucijom će se omasovljavati; kako antitotalitaristička tradicija nije kanonizirana, neće iznenaditi ako se koncepti opravdanja zločina u ime revolucionarnih i kolektivističkih modela budu, u najboljoj maniri dvadesetog vijeka, vraćali poput grozomornog refrena produžavajući istočnoevropsku agoniju.
(Nomadistički subjekt – smješeći se – bezazleno pozdravlja radnike koji izlaze iz neke periferijske fabrike na izdisaju, klizeći dalje u noć.)
4. Povratak utopija
Da, u zastajanju pred žižekovskim prihvaćanjem čina, primjetan je i nadasve očit bijeg pred politikom u etiku i kulturu. Antitotalitaristička tradicija dvadesetog vijeka tako autentično je uobličila glas žrtve, da se prigodom svakog daljeg razmatranja, pogotovo tranzicijskog obzora koji anticipira nove totalitarističke entitete za budućnost, nikako ne može previdjeti; cijela jedna etika koja bi mogla razriješiti nesvladivosti i nepreradivosti tranzicijske epohe se umnogome oslanja na po-etičku antitotalitarističku tradiciju. U pogledu rada na dolasku Događaja Istine na političko polje, stoga uvijek valja ostati na odgađanju, na očekivanju bez očekivanja, na performativu, na stalnom i nezavršenom pomjeranju istoga za budućnost (i tu je povratak Derridi neminovan), jer svaki pokušaj realizacije projekta (ma koliko utemeljen bio, i ma koliko svijetlu budućnost predviđao) zahtijevao bi ljudske žrtve, što automatski, nakon dvadesetovjekovnih traumatičnih iskustava i tragova koji su ostavili u teorijskoj misli i umjetnosti, zahtijeva odbacivanje takve realizacije; sve drugo bi bilo neshvatljiv moralni ignorantizam i inauguracija intelektualne neodgovornosti u najboljoj maniri dvadesetog vijeka.
Za takvo odgađanje, za takvo očekivanje, jamačno su najcjelishodnije strukture kulturnih formi, jer Događaj Istine, kako ga definiše Badiou, može se zbiti i u čudu umjetničke inovacije koja će potresti postojeće strukture izazivajući povijesnopoetički prevrat i raskid s tradicijom. U tom smislu, u povijesnopoetičkim i teorijskim obzorima, možda je došlo vrijeme da se autor prestane poimati kao puki skriptor, kao nosilac rječnika citata i tragova na osnovu kojih generira svoje tekstove, da vrati svoje pravo na ćud i dojmove, svoju intelektualnu i političku odgovornost u značenju teksta, koje se ima konstituisati.
Strukture antiratnog pisma i prvog vala tranzicijske literature koja tapka u mjestu, koje su se posvema dezintegrirale pokušavajući dohvatiti i spasiti fragmente đubrišta, možda bi unutar povijesne poetike konačno trebale biti prevaziđene, ostavivši tragove za anticipaciju nekog novog povijesnopoetičkog i kulturnog projekta.
U tom smislu, u okvirima kulturnih formi, ma koliko to bilo besmisleno i uzaludno, u posttraumatično doba unutar kojeg su sveukupnost tranzicijskog beznađa umnožile strukture poststrukturalističke misli, vodeći se po-etičnošću uma koji je odlučio proizvoditi značenje (odbijajući vjeru da je svako djelanje u tom pogledu otjelotvoreno sredstvima kontrole, i u tom smislu kancerozno proizvođenje značenja), konačno predlažemo konkretnu stvar, pokušavajući anticipirati budući povijesnopoetički projekt, pokušavajući usmjeriti kulturne forme ka osluškivanju budućnosti kao stanja obećanja: dakle, razmišljamo o potrebi za romanima koji će jakim gnoseološkim strukturama, svom snagom otjelotvorenih verbalno-ideoloških vidokruga i polifoničnih struktura, vodeći se glađu za činjenicama i njihovim uobličenjem pod vrhovnim vodstvom Istine, sjedinujući sve racionalne i iracionalne datosti tranzicijskog života, konačno odgovoriti na izazove epohe koju živimo prerađujući čitav krug traumatičnih i zatornih entiteta koji skoljavaju pojedinca; razmišljamo, dakle, o novom valu romana koji će sveukupnom raspadu supostaviti svoje vrijednosti, vratiti u teorijski opticaj stabilan meritum koji će upamtiti cjelokupnost političkog i kulturnog iskustva, koji literaturu neće vrednovati parcijalno na osnovu teorijskih egzotičnosti 8postkolonijalnih, novohistorijskih, feminističkih), nego će imati u vidu cjelokupnu strukturu, od postupka do ideoloških implikacija; taj teorijski instrumentarij koji se tek ima konstituisati suočio bi autora sa odgovornošću, ne opraštajući mu neetičnost projekata koje anticipira – a nakon što bi se značenje teksta uspostavilo i priznalo, zlokobnost pojedinih autorovih projekata se ne bi mogla pripisivati gledištu interpretatora .
Nadalje, vraćajući spoznaju kao književnu kategoriju, otjelotvoravajući istinitost fikcionalne tvorevine, taj val romana bi trebao spasiti ono od istorijskog iskustva što historiografija i javni diskurs falsifikuju, spajajući fragmente đubrišta u simbolički totalitet svijeta kao humanog historijskog i ideološkog postojanja u čije okvire treba vratiti čovjeka; književnost bi takvim romanima vratila svoju moć da djeluje detraumatizacijski, prepokrivajući ratnu i tranzicijsku epohu, služeći svojim mehanizmima utjehe i analitičnosti čovjeku koji stoji prestrašen pred čudovišnošću aktualnog svijeta; istovremeno, obuhvaćajući postjugoslovenski tranzicijski društveni prostor, takav val romana bi mogao izgraditi novi jugo-imaginarij usisavajući i analizirajući ukupnost političke situacije koja se gibala tim prostorom u protekle dvije decenije.
Nije bjelodano da li teorijska epistema treba anticipirati takve romane, ili će oni svojom pojavom i gnoseološkom moći dozvati takav mjerodavan meritum; no, jasno je da bi ukupnost tih zbivanja bio odgovor kulture na liberalnokapitalističke i fundamentalističke totalitarističke strukture koji su zarobili i tranzicijski kontekst u tim postjugoslovenskim okvirima.
Dotada, dok se ne okućimo u toj utopiji novog osmišljenja, postjugoslovenskom okviru ostaje da se održava u epohi nove zarobljenosti ili dirigovane oskudnosti i kaosa. Ali svagda, unatoč svemu, ostaje pitanje da li jedan val romana i stvaranje jake kritičke paradigme uopšte mogu nešto tu promijeniti – čini se da na kraju jedino preostaje da se u takvu utopiju vjeruje.
5. Kraj putovanja – kraj historije
Sada voz dohvaća posljednju tačku tonućeg grada, i tu je kraj putovanju našeg nomada, upodobljenog pikara, subjekta-povratnika. Dok voz usporava, on spretno iskače na šljunčani nasip, podiže se, namješta naočale i pred njim je već raspadajuće predgrađe porinuto u sumrak. Čuje kako voz klopara prijeko, pragove što odlaze dalje.
Sva današnja misao, svako dijalogiziranje ideje, sav naš nomadizam, jesu željeznički kao u dobra stara vremena, jer imaju ritam i domet i takt kloparajućeg voza koji prolazi desetokilometarskom relacijom S.-H., uvezujući ustvari dva dijela jednog grada. Počinje sumnjati u istorijsku hitnju i vozove istorije, te odlučuje da više neće uskakati u njih, jer je to samo glupava metafora. Je li moguće da je kraj historije prevladao našavši se u mraku ovog napuštenog predgrađa? – pita se sav zaokupljen a potom se samozadovoljno smiješi jer mu nije preostalo ništa drugo.
Željeznička je i naša aktualna proza, kao u stara avangardistička vremena: naš nomad, pikaro, stoga, prijateljskim podizanjem ruke pozdravlja našu savremenu prozu dok ona suprotnim kolosijekom kloparajućim vozom hrli gradu, kako bi što prije dohvatila svoj vrhunac našavši se na ispražnjenom peronu na kojem će je umiti razlivena svjetla šehera.
