(Mirnes Sokolović. Rastrojstvo, (sic!), Sarajevo, 2013.)
Časopis za po-etička istraživanja i djelovanja (sic!) od svog je pojavljivanja na književnoj sceni u BiH, ali i regionu, postao svojevrstan incident kada je u pitanju proučavanje, ocjenjivanje i propitivanje savremene književne produkcije, te otkrivanje i uspostavljanje novih književnih kretanja koji su imali poslužili kao dašak vjetra u sveopštoj ustajalosti literarnog vazduha. Onoga koji je godinama gušio i svojim toksičnim isparenjima paralizirao sve one radnje koje su mogle, na bilo koji način, narušiti ratno i postratno uspostavljene književne kanone i nedodirljivosti (bilo sa, uslovno rečeno, lijeve, bilo sa, uslovno rečeno, desne strane u našem kulturno-političkom mikrosvijetu). Na stranicama ovog časopisa, u nekoliko godina koliko on postoji, otvorena su i pretresena brojna pitanja koja su dugo vremena – prešutnim paktom o mirovanju i nenapadanju (sem povremenih vještačkih incidenata, čisto da se povuče linija diferencije i pokaže da dvije strane nisu jedno), između ovih uslovno rečenih – ignorisana, zaobilažena i čak odobravana od strane naših književnih pregaoca. Koji su sve postratne godine u našoj književnosti i kulturi iskoristili kako bi se sabrali, razabrali, podijelili u lažne tabore, ukopali u svoje zemunice, iskopali tranšeje i onda u njima zahrkali snom pravednika u svojim nedovršenostima i nedovršivostima. Uralajući i lamentirajući, s vremena na vrijeme, nad malim profesorskim i poslaničkim platama, bijednim honorarima za svoje književne poduhvate i još bjednijim naknadama za svoja čitanja, komisije i žirije. Braneći pri tome, svoju krvavu stečevinu, dostojno kako se brani vrela udobnost ustajalog gnijezda pravih vitezova književnih.
Ono što je (sic!) u jedno ovakvo stanje unio jeste živost kritike i mišljenja književnosti, koje nije pokleknulo, za sada, ni pred jednom vrstom autoriteta, nije ostalo nijemo ni za jednu vrstu ironije, pa ni autoironije. Već je svakim svojim potezom i slovom nastojalo prokazati, i što je moguće više izvrnuti poruzi kakvu zaslužuju, sve one laže i paralaže koje su, svojim učestalim višegodišnjim ponavljanjem i mahanjem pred ravnodušnim očima kulturne javnosti, postale normativi ponašanja i ispravnosti. Normativi iz kojih ako bi se iskoračilo smatralo se za neprijatelja, inovjernika i izdajnika. Reći će sada da ulogu jednog malog, iz studentskih katedri pokrenutog časopisa, bezobrazno predimenzioniramo i hvalimo. Ali imajući na umu sav bezobrazni jad i bijedu našeg književnog života važnost jedne ovakve pukotine iznimna je. Što je najvažnije, temelji koje je ovaj časopis, u smislu književnog autorstva, uspostavio tek će svoju pravu snagu pokazati.
Imao je (sic!), dakako, svojih loših momenata i zabluda i imaće ih, neka prvi baci kamen ko je od njih amnestiran. Bilo je tu i svojevrsne hermetičnosti, tekstovne neprohodnosti i brojnih drugih prepreka i smetnji. Ali, misao ovog časopisa se nije izanđala, nije se dakle ustajala – iako su joj predviđali brzo potonuće, propast, rasulo i rade još uvijek na tome – već se kreće, mijenja i odbija biti memljiva i ucrvala. Odbija se utopiti i pristati na datosti u kojima se pitanja ne postavljaju i ne otvaraju.
Iz takvog ozračja proizišao je, u izdanju edicije (sic!), roman Rastrojstvo, autora Mirnesa Sokolovića. Rastrojstvo je kada se sagledaju svi aspekti ovog teksta, nakon što se čitanju pristupi, u ovdašnjoj književnoj produkciji, ponovo, svojevrstan incident. Oko ovog romana će sasvim sigurno govoriti, vrlo rijetko glasno i argumentovano, ali će se ispotiha njime sladiti, što bi rekao Crnjanski, lešinari naše književnosti. Njegova netipičnost, kako tematska, tako izvedbena nisu velika poznanica, niti omiljena poetička igračka, prijemčiva za dobro naviknute uši ovdašnjih književnih konzumenata, iz svih sfera. Neće o ovom romanu izvijestiti brojni mediji, neće se o njemu raspravljati u akademskim krugovima, sem ispotiha i s podsmjehom, neće ga se uzimati u obzir za književne nagrade i sasvim sigurno nastojaće ga se što je moguće više prešutiti. Ali, to ne znači da ovaj roman nije dovoljno dobar i glasan, te da neće imati svoj uspješan put prema čitaocu, bar onom koji želi i zna čitati.
U podnaslovu Rastrojstva stoji da je to istorija jedne rasparčane duše. I zaista, kada zakoračite u prvo poglavlje, od šest poglavlja, ovog romana, jasno je već tu, na samom početku, da upadate u jednu mračnu, gotovo šizofrenu, priču čovjeka koji sabira, na samrtnoj postelji, teško bolestan, svoje životno iskustvo. Međutim, to nije obično sabiranje kakvo se uobičava zamisliti nad umirućim čovjekom, to je jedan vrtlog snoviđenja, groznica i buncanja. Jedan galimatijas najrazličitijih osjećanja koja polaze od intelektualnih proekupacija, jer je glavni junak i narator pisac, do seksualnih čulnosti, ljubavnog trougla, alkoholnih isparenja, ratnih trauma, opscenosti i ludila najrazličitijeg spektra. Ležeći na samrtničkoj postelji glavni junak se rasparčava, kao što sam podnaslov sugeriše, u nekoliko izmaglica i aveti samoga sebe. (Kažemo nekoliko, jer ih je teško sve pobrojati, budući da svaki lik zapravo jeste sam narator, i sam narator je svaki od tih likova). Ono što Sokolović u svom romanu majstorski radi jeste mijenjanje perspektiva pripovijedanja. One su toliko hirovite, toliko se brzo govor jednog lika prenosi na drugog – zapravo na alterego ili jednu od maski koje umirući junak, u tom paklenom solilokviju svojih samrtničkih dana, uzima na sebe, kako bi ispisao svoj život – da neprestano imate osjećaj da ste u gluvoj sobi u kojom vam se pušta na stotine različitih glasova, koji vas sluđuju i izbezumljuju. To u mnogome doprinosi atmosferi i ritmu romana, pa je on zahvaljujući takvom montažnom postupku, takvom kadriranju fleševa glavnog junaka, njegovih buncanja i sjećanja, u neprestanoj refreničnosti, koja se zahuktava do paklenih brzina. Duša je tu vrteška koju misli pokreću i koja u toj svojoj brzini sagorijeva brže nego bi u nekim drukčijim okolnostima. Glavni junak zapravo žuri, žuri da ispriča svoju priču, žuri da umre, kao da je umiranje neki produžetak života.
Ima u ovom romanu, od toga sam autor uopšte ne bježi, mnogo intertekstualnih veza. U njima ima uzora i onoga što jeste istorija literature. Pa se već u prvom poglavlju osjeti miris romana Mansarda Danila Kiša, s tim što je Sokolovićeva mansarda, koju on neprestano pominje i koja postoji u trokatnicu u kojoj lica glavnih junaka magijski kruže oko kreveta samrtnika, unekoliko mračnija od one Kišove. Ali, ona jeste jedno utočište književnosti i intelektualnih snatrenja, kao i Kišova, jer je su gotovo svi likovi Rastrojstva zapravo pisci ili njihove muze. Tu se, u toj mansardi rastrojstva, odvijaju i prelamaju sve one književne muke, svađe, sujete, stvaralačke krize i gluposti. Stoga, mansarda u romanu Mirnesa Sokolovića postaje i jedno ostrvo podivljalih pisaca, njihovih spletki i podlosti, a zapravo, u tom bunilu umirućeg junaka, ona je slika i prilika današnje književne scene na našim prostorima. Tu u romanu imamo dosta zajedljive ironije, koja često kolje sve one polukrepane fantazme naše literature.
Takođe, kod Mirnesa Sokolovića u Rastrojstvu ima i atmosfere Dnevnika o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog. Prije svega u njegovom stupajućem ritmu, u njegovoj melanholiji, beznađu, izgubljenosti i nesnađenosti čovjeka u jednom svijetu. Dnevnik je tako jedan uzorit predak na kojeg Sokolović oslanja svoje pero, ali ga ne umače u istu tintu, već stvara osobeno i autentično djelo. Mnogi će ih ipak, kad spoznaju tu činjenicu, povikati, evo ga, uhvatili smo pisca u krađi i larmaće sa time osporavajući ovaj roman. No, nije Rastrojstvo krađa, ni prepisivanje, roman je to veoma uspješno osmišljen i izveden. Za prvijenac to je jedno uzorito djelo. Onakvo kakva kod nas ne pišu ni već, takozvani, afirmisani pisci.
Jasno je da kod Sokolovića ima i omaški. U pojedinim dijelovima, posebno u prvom poglavlju, osjeti se na momente neprohodnost i gustoća teksta, pa čitanje postaje zamorno, ali se u konačnici iskristališe i uhvati ritam koji do kraja ostaje u harmoniji. Uz to, ima ponekad i podugačkih pasaža u Rastrojstvu koje bismo mogli označiti kao posve lirske, koji nužno nisu loši i koji odgovaraju raspoloženju glavnog junaka, ali unekoliko narušavaju inače veoma dobro zauzetu distancu pisca od svog romana. Sve to ipak ne kvari utisak da je Mirnes Sokolović svojim prvijencem napravio pažnje i čitanja itekako vrijedan roman.
*Tekst objavljen u Oslobođenju
