Viktor Peljevin, Sveta knjiga vukodlaka,  Plato, Beograd, 2010.

Peljevinu je uspjelo usvojiti žargon postmodernog postpolitičkog društva i prokazati ga u njegovoj besadržajnosti, njegovoj hermeneutičkoj ispraznosti, sve od biznis psihologije, omiljenom štivu japija, do biznis filozofije otvorenog društva (npr. Frensis Fukujama). Kada misli merkantilnu funkcionaliziranost književnosti Peljevin se ne zadržava samo kod savremene umjetnosti, već rasvjetljava i merkantilnu funkciju savremenih interpretacija književnih klasika

Vertikalno razlaganje književnosti, od klasičnih djela ka onome što se zapravo čita, uslovilo je kod savremenog pisca oštru refleksiju tehnologije trivijalnog talasa, a što posljedično povlači asimilaciju trivijalnog žanra u romanesknu zonu i polje vrijednosnog opažanja i prikazivanja svijeta. Viktor Peljevin to čini bez zadrške, bez osvrtanja za eventualnim higijenskim zgražavanjima knjiških čistunaca, viktorijanski zaodjenutih ruhom literarne nevinosti. U romanu Sveta knjiga vukodlaka Peljevin se suočava s izazovima perestrojke, s procesom prelaska iz sistema komandnog gospodarstva u sistem otvorenog društvenog tržišta, pri tome bacajući reflekse na postmoderni postpolitički svjetonazor zacementiran postmodernističkim mehanizmom znanja.

Sveta knjiga vukodlaka je dvostruko žanrovski kodiran roman. U prvom, okvirnom, planu to je fantastički roman, formalno realiziran na način da se u realistički hronotop preupisuju fantastički likovi iz istočnoevropskih folklornih mitova. Tako su nositelji sižejnog toka vukodlaci, lisica A Huli (Riđa) i vuk Aleksandar Beli (Sivi). Nadljudska priroda vukodlaka, suštinski različita od svoje folklorne interpretacije, u svojstvu svjetonazorskog obrasca fiktivnog naratora omogućava izmještanje ustaljenih društvenih situacija iz ustaljenih formula društvenog jezika. Takva individualna disonanca bića (naratora) čije je saznanje nedostupnu ljudskom spoznajnom iskustvu smješta kompletnu društvenu situaciju u radikalno različit simbolički kontekst unutar kojeg ona može biti kritički promišljena. S tim zaključno, fantastičkim okvirom ostvaren je efekt očuđenja, jer distorzija unutar društvene govorne situacije deautomatizira percepciju ravno do dna.

Na sižejnom planu Sveta knjiga vukodlaka je ljubavna drama s influencama špijunskog trilera. Fabula je vrlo jednostavna: agent ruske obavještajne službe FSB (vuk Aleksandar Beli) prostitutku (lisicu A Huli) spašava od nevolje ljute, e da bi se zaljubio sve legitimno po folklornoj proceduri, jelte kako i jest red i običaj. Potom nekoliko mirnih mjeseci sirove strasti, a onda služba riješi smaknuti Aleksandra. A Huli odvlači ranjenog Aleksandra u tajno sklonište gdje se uz romantičnu njegu nesretni rekonvalescent sretno oporavlja. Po oporavku, Aleksandar razumije svoju patriotsku dužnost, te se odluči staviti na raspolaganje službi, državi i crkvi, budući se tek tu zna koja je njegova svrha. A Huli ostaje sama, ali ništa zato, jer iz ljubavnog iskustva naučila je razumjeti odnos ja i svijet, te razvila koncepciju spasenja. I to bi bilo sve što se tiče fabule. Sve ostalo, „bitno“, događa se u golemim pukotinama između dinamičkih motiva.

Koncepcija žanrova fantastike i ljubavne drame dodatno je impregnirana organizacijom samog narativnog toka. Narativ je konstruiran kao knjiga memoara prostitutke/lisice A Huli, što u oba slučaja funkcionira kao narativni kliše, dakle sredstvo koje tehnički besprijekorno djeluje. Peljevin se i s tim vješto poigrao, podmetnuvši pred rukopis komentar eksperta/policijskog vještaka kojim je izrečena sumnja u njegovu autentičnost, tačnije, dijagnosticirana mu je apokrifna priroda. To hoće reći da je naracija trivijalizirana u onoj mjeri u kojoj je potencijalni čitalac estetski zainteresiran za intimni život jedne prostitutke ili intimni život jednog vukodlaka. Sve u svemu, unutar žanrovskog obrasca naracija je apsolutno operativna.

A sada o onome „bitnom“. Postmodernu ideju o društvenoj/kulturnoj/ontološkoj dislociranosti Peljevin uspješno locira u njenom i samo njenom žargonom. Otuda je već i tok svijesti naratora-vukodlaka poliperspektivan, što će reći da po jednoj premisi spada više numeriziranih unutarnjih glasova (kod A Huli četiri, ali historija pamti lisice koje su ih imale i do pedeset). Možda se pitate kako vukodlak donosi odluke; pa valjda konsenzusom. No, nastranu to, ono što Peljevina prvenstveno zanima je tehnologija tržišta: seksa, informacija, religije, nafte, terorizma, psihologije, nacionalnosti, umjetnosti, etc… Zapravo se o tome, ne bez ironije, neprestano govori u romanu, od preludijskog samoubistva portfolij-menadžera do finalne kadence šaolin-učitelja. Između toga šekspirolog Šitmen, poslan od ruske obavještajne službe preobučen u islamskog ekstremistu, u Londonu se raznese htijući ubiti čečenskog pisca disidenta, britanski aristokrata lord Kriket (pokrovitelj liberalne demokratije i tržišne umjetnosti) posvećen u okultistička znanja dolazi u Moskvu kako bi u crkvi Hrista Spasitelja osvjedočio dolazak supervukodlaka i bude misteriozno ubijen, grupa ruskih specijalnih agenata (predočenih u fizičkim tijelima ruskih mafijaša) prevođena vukom u Naftonjesku ritualno moli Rusku Majku da svoj narod daruje naftom, a elektronska pošta koju A Huli prima od svoji sestrica I Huli i E Huli donosi informacije o istovremenoj situaciji na Dalekom Istoku i „dalekom“ Zapadu. Peljevinu je uspjelo usvojiti žargon postmodernog postpolitičkog društva i prokazati ga u njegovoj besadržajnosti, njegovoj hermeneutičkoj ispraznosti, sve od biznis psihologije, omiljenom štivu japija, do biznis filozofije otvorenog društva (npr. Frensis Fukujama). Kada misli merkantilnu funkcionaliziranost književnosti Peljevin se ne zadržava samo kod savremene umjetnosti, već rasvjetljava i merkantilnu funkciju savremenih interpretacija književnih klasika (Puškin, Tolstoj, Dostojevski, Andrej Beli, Majakovski, Nabokov, etc…), uspostavivši ironijsku distancu spram ekonomije tehnika književne recepcije. Kako bi upotpunio ironiju, Peljevin roman završava otvorenim krajem, biće prepustivši čitaocu da i on ispuni svoju konzumerabilnu funkciju.

Rijetki su pisci kojim uspijeva prikazati duh epohe, transponirati sliku društvene govorne situacije u umjetnički organizovan tekst. Peljevinu to uspijeva potpuno, on „heterogeno“ cijelo duha postmoderne epohe dijeli bez ostatka. Jedino ostaje nedoumica kod pitanja da li je to maksimum ovog tipa literature, ili ona može iskoračiti preko granica ironije.