Svebosanski rafinman i tranzicijsko beznađe (angažman tradicije)
Uputstvo za čitanje
Dakako, sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o sevdahu. Tranzicijska sevdalinka nije prosto pjesma o tranziciji, ona je pjesma o beznađu i radu. U tome je sadržana njena specifičnost i suština. Ona je pjesma sveslavensko-orijentalnog emocionalnog oplođenja i spoja: orijentalnog – po intenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj; slavenskog – po snatrivoj, neutješnoj, bolnoj osjećajnosti, po širini njene duševnosti. Potonji spoj oplođenja ponajbolje je istaknut u pjesmi Djevojka makrou zulum učinila
(pjesan o bijelom roblju) u kojem se ogleda hibridnost identiteta u istočnoslavenskom kontekstu: u tom sudaru intenziteta strasti otjelotvorenog u figuri makroa i slavenske duševnosti i neutješne osjećajnosti iskazane u figuri djeve (te u stalnom dijalogiziranju i preplitanju tih dviju tradicija).
Ukratko: na sociokulturno pozicioniranje sevdalinke posebno se odrazio prelazak iz 20. u 21. stoljeće. I ovdje je povijesna BiH, ali ovog puta tranzicijsko beznađe (i postsocijalistički diskurs o radu), proizveli novi duh sevdalinke, budući da se zatekla u kontekstu tranzicije i u političkom, i u ideološkom, i u ekonomskom, i u kulturnom i čitavom nizu drugih aspekata. Otud je sevdalinka usljed novih povijesnih i društvenih okolnosti i pojavila se na kulturalnom horizontu kao moralna hronika tranzicije.[1] Ergo, emocionalno gospostvo u pjesmi Nit’ ja spavam nit’ ja dr'jemam (žalopojka radnika najamnika) prometnulo se u emotivnu odanost gospoštini (što je demonstrirano u dirljivoj figuri radnika).
Na ovom tragu, potrebno je teoretizirati: „Dert i sevdah su ista stvar, a opet nisu. To je čežnja, to je strepnja, to je ljubav, to je žudnja, to je pomama, to je strast, to je zanos, to je uzdah, to je žar.“ (Rad i sevdah su ista stvar, a opet nisu. To je trošnja, to je prijetnja, to je ljubav, to je bludnja, to je obmama, to je strah, to je ponos, to je izdah, to je car.)
„Dert je crven kao krv, a sevdah crn kao žuč. Dert je ranjeni vuk, sevdah cvijet što vene. I dert i sevdah su pjesma. Dert pjeva glasno, a sevdah potiho. Jer ne mogu Bosanci ni bez pjesme.“ (Rad je crven kao krv, a sevdah crn kao žuč. Rad je ranjeni vuk, sevdah cvijet što vene. I rad i sevdah su pjesma. Rad pjeva glasno, a sevdah potiho. Jer ne mogu Bosanci ni bez pjesme.)
Možemo zapravo i kazati kako bi idealan čitatelj trebao, ustvari, biti Bosanac te to ilustrirati slijedećim primjerom: ponajbolji mlađi hrvatski književni kritičar u svojoj je hvalospjevnoj elaboraciji poezije koja slijedi kao jedinu zamjerku naveo to što nije dat rječnik manje poznatih riječi – turcizama i orijentalizama. Meni, međutim, a slično će biti valjda i sa većinom bosanskih čitatelja, u ovoj poeziji nepoznatih riječi nema.
Tranzicijska sevdalinka ima svoje istinske pjevače kojima je to sudbina a ne profesija (tranzicijske sevdalinke, ti angažirani napjevi sudbine!); oni pjevuše svakidašnje i akšamlučki, melankolično i miruhno, kulturnosupstratski i interkulturno; nije ni čudo da ih niko nikad nije čuo u njihovom angažmanu: jer, radi se o rafinirano senzibilnoj kulturnoj praksi: tranzicijska „sevdalinka, to je ona pjesma koju, za susjednim stolom, ona trojica iz sveg glasa pjevaju – a ti ih ne čuješ!”
Moj driblere, kud se šećeš
(nižerazredni trener pjeva omiljenom napadaču)
Moj driblere, kud se šećeš,
Što i mene ne povedeš?
Povedi me u Španiju,
Da te prodam Deportivu!
Uzmi za se oku zlata,
Pa pozovi klubu brata!
Ko god dođe neka pita:
“Čija li su ono jata?”
“To su jata mog zanata!”
Radnik platu kroz tri more viče
(svakidašnje muke prezrenih ili para na paru, uš na fukaru)
Radnik platu kroz tri more viče:
“Je si l’ kurvo ucijelila konto?”
Plata mu se kroz sedam oziva:
“Nisam brajko ni do banke došla!
Diša me je sebi uputio!
Kun’ ga brajko i ja ću ga kleti,
samo stani, ja ću započeti:
Kasica mu moja vjedra bila,
briga majke, moje slatke muke,
zaptije, brale ispod ruke!”
Otkako je Banja Luka postala
(kosi toranj i neimarstvo)
Otkako je Banja Luka postala,
Nije ljepša građevina nastala,
Neg’ što je Dodik Mila vladica.
Odmjeri je sarajevski kadija;
Ona bjega sarajevskom kadiji,
Ona pada laktaškome deliji!
Djevojka makrou zulum učinila
(pjesan o bijelom roblju)
Djevojka makrou zulum učinila,
Zulum učinila, pasoš zapalila.
Bježala je djeva do dva, do tri dana,
Dok je doperjala makrou do krila.
Makro djevu mazi, partneri se pale,
policajci pište, a makro proklinje;
Ljuto kara makro ljepotu djevojku:
“Dugo djevovala, i to bolovala;
Čeda ne imala, nit’ rukom povela,
Što meni makrou zulum nanijela,
Što meni makrou zulum učinila!”
Hajde dušo da preprodajemo
(dilerska ljubavna pjesma)
“Hajde dušo da preprodajemo!”
“Kako ćemo, kad ne umijemo?”
“Ja ću tebe naučiti, dušo!”
“Kako ćeš me naučiti, dragi?”
“Lahko ću te naučiti, dušo!
Sjed’ preda me, pa je pakuj za me,
A ja ću je rasturati za te!”
Ja svu noć ležah, ne zaspah
(ljubavne muke tajkun-bega po medijima)
Ja svu noć ležah, ne zaspah,
Zbog moga konta golema,
Slušajuć’ pjesme iz pera;
Uz pero moja djevojka,
Sve moje tajne ispjeva,
U svakoj mene spominje:
“Tajkun-beg, prvo ulaganje,
za malo ti se ulagasmo,
za malo, tri godine,
a sad me brojka dozivlje,
duša se s t'jelom rastaje!”
Kahvu mi draga ispeci
(irget i seks)
Kahvu mi draga ispeci,
Taman, dušo, za mene.
Jer ja ću doći oko pola noći,
Da legnem kraj tebe!
Dušek mi, draga, namekšaj,
Taman, dušo, za mene.
Jer ja ću doći oko pola noći,
Da legnem kraj tebe!
Po noći mi ne trebaš,
briga me sve da mi i ne daš!
Nisam rek'o da sam bolju stek'o,
Samo dalje od mene!
Nisam, draga, ubija me kleta prostata!
Nit’ ja spavam nit’ ja dr'jemam
(žalopojka radnika najamnika)
Nit’ ja spavam, nit’ ja dr'jemam,
Nit’ ja sna imam;
Već po vazdan kraj Sebilja,
ljude zastavljam!
Kud god koja zlica prođe,
Ja je zagledam;
Kad god koji putnik dođe,
Ja ga upitam:
“Oj, putniče, namjerniče,
vidje l’ šefa mog?”
“Sve da sam ga i vidio,
ja ga ne poznam!”
“Moje zlato poznavito,
lahko poznati:
Na njemu je mor-dolama,
duga do zemlje.
Crna oka, mrka brka,
Stasa visoka!”
Turkofil se na put sprema
(interkulturni ljubavni dijalog etnohistoriografa)
Turkofil se na put sprema i pjeva,
a draga mu konja sedla i plače:
Turkofile, cv'jeće moga hrvatstva,
Ti odlaziš, mene mladu ostavljaš!
Ostavljam te tvojoj Majci i svojoj!
Šta će meni moja Majka i tvoja
kad ja nemam svoga Drugog kraj sebe!
Etno zora, svanut’ mora
(panerotski jadi etnokritičara)
“Etno zora, svanut’ mora,
pusti me, draga moja, da idem,
vakat je, draga dušo, da idem!”
“Nije zora, već je mora,
ostani, jangin-dragi, još malo,
prilezi, ašik-dragi, kraj mene!”
“Eno ezan sa munare,
pusti me, draga moja, da idem,
vakat je, draga dušo, da idem!”
“Nije ezan, već moleban,
ostani, jangin-dragi, još malo,
prilezi, ašik-dragi, kraj mene!”
Kužim, vara devet godin’ dana
(feministička spisateljica ženskim pismom pjeva autoritetu)
Kužim, vara devet godin’ dana,
Nikad ne da da sam ženska glava.
Vrijeme dođe da se kažem sama:
Kose rastu, kalpak mi podižu,
Dojke rastu, toke mi pucaju,
Usne svrbe, traže da se ljube!
Ružu mazi ljepotica mlada
(panerotsko-emancipacijsko-sentimentalna pjesma)
Ružu mazi ljepotica mlada,
Do po dana na sred đulistana,
Na šiltetu, u mirisnom hladu,
A pod granom mavi jorgovana.
Ðuzel srmom i suhijem zlatom,
Po jagluku milo vime riše,
Koje ona od sveg’ srca ljubi,
I sanjari da uz njega diše.
Pičku gladi, glasno zapjevala:
“Rumen ružo, ako za bol znadeš,
kad mi kruti u đulistan uđe,
Da mu đeram od mene nadadeš!
Još te molim ovaj cijelov blagi,
Što ostavljam na listiću tvome,
Da mu ne daš kad ovamo uđe,
Krvcu duši – ašikliji mome!”
[1] Rečeno ozbiljnim diskursom: ljubavna tema se otkriva kao poliglasje, drama sudara individualnog i kolektivnog identiteta, pri čemu tranzit sevdalinka nastoji redefinirati falogocentrično utemeljenu patrijalnu moć i muškocentričnost patrijarhalne kulture. Čitan iz pozicije postrukturalističkog obrata i decentriranja književne strukture, korpus tranzit sevdalinke ukazuje se kao poprište kolanja društvenih energija u kojem sevdalinka kao dvoglasni diskurs nastoji redefinirati kulturološku poziciju žene ranika i samim tim redefinirati kolektivnoautoritarnu normu u izgradnji patrocentričnog i represivnog kulturnog identiteta.
