Michael Viewegh. Roman za muškarce. Profil, Zagreb, 2009.
(Prevod sa češkog: Branka Čačković)
Budući da je postajanje najčitanijim autorom u Češkoj i miljenikom evropske književne publike jako težak zadatak, nužno je bilo razviti taktiku: donijeti životnu odluku o zanemarivanju književne kritike koja mu je okrenula leđa (izjava u intervjuu za booksu.hr); osjetiti prirodnu potrebu za ismijavanjem koristeći se plitkom i nevještom ironijom i humorom po čemu se među čitalačkom publikom i poznaje ovaj autor (naravno za čitalačku publiku humor i ironija su najjači aduti); pronaći naslove dostojne naslova argentinskih sapunica, kako bi na štandovima prvi udarali u oči čitalačke publike.
U knjizi Roman za muškarce, popularnog češkog pisca Michaela Viewegha, ne događa se ništa što se ne bi zbivalo u drugim postmodernističkim romanima koji čitaoce „podučavaju“ kako živjeti, voljeti, varati pa i pisati o svemu tome.
Michael Viewegh je trenutno najpopularniji i najprodavaniji češki autor. Takvu titulu stekao je objavivši dvadeset romana koji su prevođeni na dvadesetak jezika i od kojih je napravljeno nekoliko filmova.
Budući da je postajanje najčitanijim autorom u Češkoj i miljenikom evropske književne publike jako težak zadatak, nužno je bilo razviti taktiku: donijeti životnu odluku o zanemarivanju književne kritike koja mu je okrenula leđa (izjava u intervjuu za booksu.hr); osjetiti prirodnu potrebu za ismijavanjem koristeći se plitkom i nevještom ironijom i humorom po čemu se među čitalačkom publikom i poznaje ovaj autor (naravno za čitalačku publiku humor i ironija su najjači aduti); pronaći naslove dostojne naslova argentinskih sapunica, kako bi na štandovima prvi udarali u oči čitalačke publike.
Na pitanje šta se dešava i o čemu se govori u novom Viewghovom romanu nije lako ponuditi konačan odgovor. Naime, Roman za muškarce je prije svega priča o ženi razočaranoj u svijet kojim rukovode muškarci, o njenom lošem iskustvom sa muškarcima, uz povremenu autorsku retrospektivu koja prokazuje prošlost sa ironičnim pogledom na svijet blizak samom autoru.
Tajna komora „muškog svijeta“
Priča o dvojici braće i sestri Aneti odvija se u periodu od 20 godina, šest godina od tragične smrti njihovih roditelja do kuliminacije teške bolesti mlađeg brata Brune.
Viewegh je u liku starijeg brata Cyrila, koji je potkupljivi sudac i snob, obezbijedio poziciju patrijahalnog pogleda na svijet, negativca koji će pokazati svoje tipične muške opsjednutosti seksom i moći. On je bučni autoritet koji svojom pojavom redovno pomete svu nevidljivu paučinu tjeskobe koja u tim trenucima obuzima njegovog brata Brunu i sestru Anetu. Povrh svega, on nastoji ugoditi bolesnom bratu, nadomiriti mu njegovu patnju skupocjenim izletom, mladom striptizetom. Od samog početka postaje očekivano da svaki Cyrilov pokušaj transformacije u pozitivca završava neslavno, jer se tomu ispriječi njegova potreba za moći, za vlašću nad drugim a što mu uveliko omogućuje novac od mita i potkupljivanja.
Na zimovanju u mondenom skijalištu pridružuje im se mlada striptizeta, u aranžmanu koji tek pukim slučajem ne završi ubistvom.
U tom trenutku Viewegh formira četverokut putem kojeg nastoji ispričati priču o surovosti „muškog svijeta“, pokazati nam što se i tko se sve krije iza tako tipične muške opsjednutosti seksom i moći.
Svojevrsna autorska retrospektiva kojom autor baca ironičan pogled na svoje prethodne knjige i njihove junake pojavljuje se kao procjep u romanu kojim se napušta klasična priča, i nastoje se se istaći velike dileme Vieweghovih junaka kao što su kako živjeti, voljeti, varati i pisati o svemu tome. Autor pokušava razriješiti te dileme karakterističnim humorom i ironijom kojima pridružuje i bespoštednu kritiku svijeta u kome vladaju muškarci.
Početak romana operiše neobičnošću autorovog upoznavanja čitaoca sa likovima romana, klišeiziranom pričom o životu bez roditelja u kojem najstariji brat preuzima ulogu velikog oca, te sudbinom mlađeg brata i sestre koji nastoje živjeti život odupirući se surovošću starijeg brata, što im teško polazi za rukom.
Kraj romana donosi smrt mlađeg brata Brune i najeksplicitniju sliku muške nadmoći nad ženom, prikazanu u slučaju starijeg brata Cyrila i sestre Anete koja se do samog kraja povinuje bratovim naređenjima.
Roman za muškarce, pored toga što je ispunjen intimnom atmosferom, budući fabulativno kratak, nedovoljno je razrađen u smislu u kojem je autor nastojao ići – a to je bespoštedna kritika svijeta kojim vladaju muškarci. Sve je usmjereno ka liku Cyrila kojeg prati i površna psihološka motivacija te često podrivanje fabule i događaja, što u konačnici svaki čitalac unaprijed zna.
Između kritike i publike / (ne)pravedno tamničenje Vieweghovog nadahnuća
Saša Ćirić u svome tekstu Pseudo genealogija kritike navodi kako su dvije ključne riječi za kritiku: ukus i razumijevanje. Nakon što je izdao petnaestak romana češkom autoru su kritika i kritičari okrenuli leđa. Međutim, čitalačka publika je i dalje sa istim žarom kupovala njegove romane, baš kao što je i stanovništvo BiH pohrlilo u kupnju novog Merlinovog cd-a.
Tako se autor našao na razmeđu između čitalačke publike i kritičara, ukusa i razumijevanja, kupaca i čitaoca.
On je već načisto s tim, ne mari za književnu kritiku i radi svoj posao. A šta je tu sa čitaocima koji prate književnu kritiku i uvažavaju kritički sud?
Saša Ćirić navodi: „Jedna od najstarijih „teorija“ o poreklu kritike javnu vrednosnu procenu nečijeg umetničkog čina direktno dovodi u vezu sa ličnim odnosom koji kritičar poseduje prema umetniku, tačnije sa zavišću koja leži u korenu posezanja za kritikom, u korenu potrebe da se nešto voajerski posmatra i nipodaštava umesto da se aktivno participira u kreaciji… Kritika ne može biti sama sebi svrha, za razliku od umetnosti, već joj je uvek podređena. Kritika je sobarica koja rasprema nered, zanatlija koji ukazuje na kvar, terapeut koji otklanja umor i ukočenost, dadilja koja bodri ili činovnik koji po službenoj dužnosti nagrađuje laureata ističući njegove zasluge. U čemu ima i logike i istine, mada je ova teorija ne samo uvredljiva po kritiku, već u osnovi licemerna. Kritika je u isto vreme jedino meritorno mesto objave nečije slave, momenat krunisanja i psihoanalitički kauč književnog dela na kome se pohvalno ističe svaka uspešna trauma i svako atipično ponašanje.“
Zasigurno je uvredljivo saznanje za njegove kritičare da im pisac Viewegh javno okreće leđa i ne mari za njihove kojekakve bilješke, mudro izbjegavajući razgovor o tome, nastavljajući priču o svojim novim romanima koji bi trebali izaći na tržište i zasjeniti navalu turskih sapunica.
No, vratimo se Romanu za muškarce: naslov uz fotografiju prsate djevojke na korici knjige mogao bi značiti samo jedno – roman za muškarce koji žele naučiti više o obliku ženskih grudi. Međutim, uvidjećemo kako je autor pogodio sa naslovnicom i naslovom: napravio je novi hit prodat u preko stotinu hiljada primjeraka. U isto vrijeme, ponudio je i ključ za čitanje romana, iako za naslov nije poželjna takva funkcija.
Naslov funkcioniše kao uputa muškoj populaciji da ne budu onakvi kakav je autorov junak Cyril.
Tema ili teme kojima se bavi ovaj roman jako su bliske kako čitalačkoj publici tako i autorovoj generaciji pisaca. Povrh svega, uistinu je uvijek potrebno govoriti o komorama „muškog svijeta“ i tipičnoj muškoj opsjednutosti seksom i moći.
Najveći Vieweghov problem jeste nedovoljna razrađenost teme i likova oko jednog centralnog lika, jer cilj romana je približiti odnos među likovima, a ne individualni karakter.
Tješi i poneka inspirativna situacija proizašla iz karakterističnog humora i ironije koja nažalost traje vrlo kratko, onoliko koliko i razmak između dva objavljivanja Vieweghovih romana.
Jednostavno rečeno: prestizanje broja svojih godina brojem napisanih romana vodi sveopštem blijedilu i neubjedljivosti u spajanju humornog i sentimentalnog, ironičnog i misaonog, što je dijagnoza i ovog Viewegovog romana.
