Pobuna u Villefrancheu (četvrti dio)

An old man, in an attic
Hid us for the night
The Germans captured him
He died without surprise

U izvještaju Karla Rochora, obavještajnog oficira pri Glavnom štabu 13. divizije, nailazimo na iskaz koji je u istražnom postupku dao jedini uhapšeni od četvorice vođa pobune – Nikola Vukelić. Na pitanje o političkoj orijentaciji, Vukelić je kazao da je pristalica nezavisne Hrvatske, ali uz promjenu saveznika; izjavljuje da podržava Slavka Kvaternika, koji bi, kako on misli, mogao upravljati novom demokratskom Hrvatskom koja bi stala na stranu Britanije i SAD u borbi protiv Trećeg rajha.

Louise L. Lambrichs i Mirko D. Grmek primjećuju da je Vukelićevo povjerenje u Kvaternikov potencijal naivno, neosnovano, „jer Slavko Kvaternik i njegov sin, Eugen Dido Kvaternik, šef sadističke i zločinačke policije, nikada nisu poricali svoju odanost njemačkoj diktaturi. Međutim, odmah nakon toga dodaju da je Mladen Lorković, kao član najvišeg rukovodstva NDH, u vrijeme pobune u Villefrancheu, počeo pripremati promjenu saveznika, sugerišući da Vukelićeva ideja o savezničkoj NDH – nije posve bez osnova.

Na osnovu tog Vukelićevog iskaza, autori knjige „Buntovnici iz Villefranchea“ postavljaju hipotezu da je cjelokupno vođstvo pobune bilo na toj političkoj liniji: i Ferid Džanić, i Lutvija Dizdarević, i Eduard Matutinović, mora da su bili za demokratsku NDH. „U prilog ovoj pretpostavci ide, s jedne strane, činjenica da između vođa, katolika i muslimana, nije bilo nikakvog sukoba – što bi značilo da su se borili za istu stvar“, pišu Lambrichs i Grmek.  Po njihovom mišljenju, ništa ne govori da su Vukelić, Matutinović, Džanić i Dizdarević bili simpatizeri komunista, već naprotiv „više podudarnih indicija nas navodi da povjerujemo da su oni branili hrvatsku stvar koju je trebalo, 1945., zauvijek ugušiti da bi živjela komunistička Jugoslavija“. (str. 276.)

Pretvaranje pretpostavki u razlog za čvrstu vjeru – kao što smo već vidjeli – nije strano ovim autorima. Međutim, ako se vodimo strogim kriterijima naučnog stanovišta onda je takav upliv subjekta u historiografski tekst nedopustiv.

Vukelićev iskaz, u kojem izražava simpatije prema ideji demokratske NDH, nas može ubijediti da je demokratska NDH – njegov politički cilj. Ni u kojem slučaju da je to politički cilj Džanića, Dizdarevića i Matutinovića. Naime, Lambrichs-Grmekova činjenica da „između vođa nije bilo nikakvog sukoba“ ne mora da znači da su se borili za istu stvar, već samo da su se borili protiv iste stvari.

Naime, previše je česta pojava da se različite, čak suprotne politike, ujedine da bi porazile zajedničkog neprijatelja i dok to ne ostvare, zanemare razlike i suprotnosti između vlastitih političkih stajališta. Sam Drugi svjetski rat je najbolji argument za osporavanje teze „ako se nisu svađali međusobno tokom pobune protiv Nijemaca, mora da su bili za istu stvar“: znamo, je li, da između SSSR-a, s jedne, i Britanije i SAD-a, s druge strane, nije bilo sukoba dok nisu pobijedili Nijemce, i samo bi Lambrichs-Grmekova logika mogla na osnovu „čiste logike“ (bez dokazne građe) mogla zaključiti da to znači da su se sovjetski komunisti i angloamerički demokrate borili za istu stvar. Isto tako, odsustvo sukoba tokom pobune, ne znači da do sukoba između Džanića, Dizdarevića, Matutinovića i Vukelića ne bi došlo, nakon uspješno izvedene pobune i bijega u šumu.

Dalje, nije tačno da „ništa ne govori da su Vukelić, Matutinović, Džanić i Dizdarević bili simpatizeri komunista“. Ova teza je tačna samo u slučaju Vukelića i Dizdarevića, na i u slučaju Džanića i Matutinovića.

O (ideološkoj) prošlosti Lutvije Dizdarevića nemamo sačuvane dokaze, pa ne možemo sa sigurnošću govoriti da li je bio pro ili contra komunista, ili neke druge političke opcije. Njegovo učešće u organizaciji pobune daje nam razloga da tvrdimo samo da je bio antifašist: da je bio protiv Trećeg rajha i ustaške NDH.

Tezu da niko među pobunjenicima nije bio simpatizer komunista još više ugrožava neosporna činjenica, koju navode sami Lambrichs i Grmek: Eduard Matutinović je, nakon pobune, neko vrijeme proveo u Francuskoj, boreći se protiv Nijemaca, a onda je, na vlastitu inicijativu, preko Italije došao do otoka Visa, gdje se priključio jugoslovenskim partizanima, u sklopu 9. dalmatinske brigade. Matutinovićev povratak u Jugoslaviju i priključenje partizanima i više je od indicije da je čovjek gajio simpatije prema NOB-u, dok nas Lambrichs i Grmek žele uvjeriti da je riječ o fanatičnom pristalici neke utopije kodnog imena liberalnodemokratska NDH.

Također, pukovnik Pavelet iz Pokreta otpora, kaže u svom izvještaju o kontaktu sa pobunjenicima (vođama?): „Pričali su nam svoje doživljavaje, svoja razočarenja, govorili su o svojoj zemlji sa mnogo uzbuđenja, o ulozi koju su odigrali Titovi partizani i jugoslovenski otpor uopće.“ Paveletovo svjedočenje potkrepljuje Matutinovićev odlazak u partizane, dok Lambrichs-Grmekova hipoteza počiva na previđanju tog svjedočenja i te činjenice.

Vratimo se na trenutak Vukeliću i njegovoj ideji o NDH sa promjenom saveznika. „Iako se prema dokumentima, koji su sada dostupni, ne može dokazati postojanje direktne veze između pobunjenika u Villefrancheu i onoga što je kasnije nazvano ‘puč Vokić-Lorković’, ne znači da se ta dva događaja ne mogu smjestiti u isti kontekst i istu političku perspektivu“, kažu Lambrichs i Grmek. Dakle, nema nikakvih dokaza da je Vukelić imao ikakvu ideju o tajnim aktivnostima dijela rukovodstva NDH (Vokić-Lorković), ali autori „Buntovnika“ sugerišu neku mističnu vezu između dva odvojena događaja.

Uživimo se na trenutak u političku poziciju Nikole Vukelića u Villefrancheu 1943. On učestvuje u pobuni jednog bataljona, koji čini oko hiljadu vojnika. Recimo i da je pobuna uspjela, da se Vukelić nametnuo kao apsolutni politički lider tih hiljadu vojnika, šta je realno mogao očekivati?

Na osnovu ispitivanja Vukelića, njemački istražitelj Rochor je u izveštaju naveo dva plana. Vukelić je vjerovao da će bataljon stići do obala Mediterana, ukrcati se u pravcu sjeverne Afrike i uključiti u američko-englesko-golističke formacije. Ili da će poduzeti marš prema Istoku, preći Alpe preko sjeverne Italije do Hrvatske i tu izvesti puč u tijesnoj saradnji sa grupama Francuza, Engleza i Amerikanaca.

U izvještaju, Rochor kaže da je Vukelić u karakternom smislu „nagao i nepromišljen“. Navedene političke ideje idu u prilog takvoj ocjeni. Naime, postavlja se pitanje koliko je bilo realno misliti da se jedan bataljon može provući kroz cijelu Francusku i brodom prevesti do sjeverne Afrike. Što se tiče druge opcije, tu se čak ni pitanje ne postavlja, jer je posve nerealno da je jedan bataljon (hiljadu vojnika) mogao preći Alpe i demokratizirati NDH.

Hiljadu vojnika u tom trenutku, u vojno-političkom smislu, nije predstavljalo ozbiljnu snagu u NDH i Nijemci bi, uz pomoć Pavelića i njemu odanih domobrana lako ugušili eventualni pokušaj puča. Ali, Vukelić je računao na pomoć Saveznika, primijetit će čitalac. Jeste, računao je, ali to je smiješno. Nije postojala ni najmanja mogućnost da se angloamerička vojska uključuje u borbe u Hrvatskoj prije nego što završi posao sa Nijemcima (a završetak rata te 1943. se još nije nazirao). Druga važna stvar je da Saveznici ni u kojem slučaju nisu htjeli ulaziti u sukob sa Titovim partizanima, sve dok zajedno ne pobijede Nijemce. Misliti da bi Churchill stao na stranu hiljadu Vukelićevih regruta, i ušao 1943. u sukob sa oko 230 hiljada partizana oko pitanja prirode političke vlasti u NDH, više je nego nerealno. Možda bi 1945., nakon pobjede nad Nijemcima, imao sluha za Vukelićeve ideje, kao što je i imao za slične ideje, u trenucima političkih sukoba sa Titom oko pitanja granica između Jugoslavije i Italije, ali to je već novi kontekst unutar kojeg bi Vukelićev bataljon naspram 800 hiljada partizana izgledao još nevidljivije.

Vukelić je bio nepromišljen i nerealan. O Dizdareviću ništa ne znamo. Matutinović se priključio partizanima. Ali šta je sa mozgom pobune, šta je sa Feridom Džanićem?

Karl Rochor piše u izvještaju sljedeće: „Džanić se smatra pokretačem pobune. Postoje dokazi da je najmanje sedam mjeseci bio u partizanima u srpsko-hrvatsko-crnogorskoj oblasti i da su da, po svemu sudeći, već tamo engleske tajne službe pripremale za ovu akciju.“ Pojedini autori, poput Mičkovića, slažu se sa ovom interpretacijom, smatrajući da su engleske tajne službe mogle organizovati pobunu da naprave „malu pakost“ Nijemcima.

Dobro, čak i da je Ferid Džanić regrutovan od strane engleske tajne službe, ostaju pitanja njegove političke orijentacije: šta je on bio, po uvjerenju, demokrata, komunista? Čemu se nadao, pobjedi Titovih partizana ili – naivno, kao Vukelić – demokratizaciji NDH kroz promjenu saveznika? Da li bi, u slučaju uspjeha pobune i bijega u makiju, Džanić (25 godina) strijeljao Vukelića (19 godina) ili bi se složio s njegovim idejama? Ko je Džanića ubacio u 13. SS diviziju da diže pobunu? Englezi ili komunisti?

Odgovor, koji bi bio van svake sumnje, nemamo. Međutim, postoje određene indicije, koje valja navesti, ali odmah kazati da te indicije ne treba pretvarati u razloge za čvrstu uvjerenost povodom pitanja Džanićevog političkog opredjeljenja, koje će ostati pod velom tajne sve do eventualnog otkrivanja nove građe.

Džanić je rođen u Bihaću, 1918. godine, u vrlo siromašnoj porodici. Njegov otac seljak, invalid, zbog čega je Ferid morao vrlo rano da se brine sam o sebi i da pomaže majku. Za vrijeme školovanja u Bihaću, koje završava 1938., Džanić se pokazao kao odličan učenik, koji se školovao, dajući časove djeci iz imućnijih porodica u gradu. Poslije mature upisuje se u Višu saobraćajnu školu u Beogradu, a nakon dvije godine studija imenovan je za kontrolora saobraćaja na željezničkim stanicama Sunja i Dobrljin. Živi skromno i redovno šalje majci novčanu pomoć. Tu ga zatiče rat. U maju 1941. je mobiliziran u domobrane i poslan u Vojnu saobraćajnu školu u Slavonski Brod. Početkom 1942. unaprijeđen je u čin poručnika i imenovan za pomoćnika komandanta zaštite željezničkog prometa u Bosanskom Novom.

Od septembra 1942. do augusta 1943. ne zna se šta se dešavalo s Džanićem i svjedočenja o tom periodu se razilaze.

Husein Smailagić, koji je tada bio željezničar u Bosanskom Novom, kaže da je svojim očima vidio kad je mladi Džanić dezertirao krajem oktobra 1942. Po njegovoj priči, Ferid je u šumi Novska Planina stupio u vezu sa partizanima iz 8. krajiške brigade. Međutim, ovo svjedočenje je opovrgavao Slaviša Kukavica, koji je u to vrijeme bio zadužen za partizanske aktivnosti u tom kraju.  „Moguće je da je Džanić bio partizan, ali sigurno nije bio u šumi na ovom teritoriju. Poznam sve one koji su sarađivali sa Oslobodilačkim pokretom Bosanskog Novog, znam da on nije sarađivao“, kaže Rade Pilipović, član NOB-a iz jednog sela u okolini Bosanskog Novog.

Mihovil Dodik, koji je sa Džanićem bio u domobranskoj jedinici zaduženoj za zaštitu željezničke pruge, kazao je: „Izjavljujem pod punom moralnom i krivičnom odgovornošću da je Džanić bio u službi Gestapoa.“ Po Dodiku, Džanić je prešao u partizanske redove nakon jednog isceniranog događaja.

Džanićev nadređeni u domobranima pukovnik Slavko Petruhar kaže da je Džanić nestao u proljeće 1943. Mjesec dana nakon njegovog nestanka, Petruhar je, kako kaže, dobio pismo u kojem ga Džanić obavještava da je u šumi i poziva ga da se priključi partizanima. „Međutim, ni jednog trenutka ja nisam pomislio da on tajno sarađuje sa Oslobodilačkim pokretom“, kaže Petruhar, koji je mislio da je riječ o nekoj provokaciji s ciljem da se provjeri njegov stav, te je spalio pismo.

U svakom slučaju, Džanić je sigurno otišao u partizane u proljeće 1943. Zašto?

Godine 1967. novinari „Večernjih novina“ Safet Ćurtović i Nurija Rošić dolaze u Bosanski Novi i ispitujući redom stanovnike, čije su kuće u blizini stanice, otkriju izvjesnu Safiju Mustić, koja se dobro sjeća Džanića: stanovao je u kući, koju je rekvirirala armija, tu sasvim blizu njene kuće i često su razgovarali. Čak joj je jednom predložio da odu do jednog sela, koje su držali partizani, ali ona smatra da je to bilo samo zato da sazna šta ona misli.

Nastavljajući svoje traganje, novinari su sreli još jednu ženu, koja ih je navela na novi trag: povjerila im je da je Džanić imao prijateljicu, jednu udatu ženu, sa kojom se tajno nalazio i sa kojom je proveo, u proljeće 1943. posljednju noć prije svog odlaska. „Tu noć su proveli kod mene“, kaže svjedokinja. „Ujutru ga nije bilo. Ja stvarno ne znam gdje je otišao, mada sam to pitala moju prijateljicu. Nikada mi to nije htjela reći. Hoće li sada, reći? Pitajte je. Ona sigurno zna, ali morate znati kako je to, s obzirom da…“

Uzevši adresu, novinari su došli do Džanićeve prijateljice. Vrata im je otvorila žena srednjih godina i gledala ih začuđeno. Njeno iznenađenje bilo je još veće kadje saznala da su novinari. Šta hoće? Poznaje li Džanića? Njen pogled postaje zamišljen, oklijeva, a onda odlučno odgovara: ne, to joj ime ništa ne govori. Novinari joj pokazuju Džanićevu sliku. Uznemirena, gleda sliku, crveni, dugo je drži u rukama, kao da želi upiti svaki detalj, zatim okreće oči. Ne, nikada ga nije vidjela.

Nema sumnje da je Džanić u proljeće 1943. bio u partizanima. U tome se sva svjedočenja boraca 8. krajiške brigade slažu.

Zaim Dizdarević je 1943. bio zamjenik komesara 2. bataljona 8. brigade. Godine 1967. on je bosanski poslanik u Parlamentu. Kada su ga pitali o Džaniću, on o nemu ima samo riječi hvale: „Sjećam se, kao da je to jučer bilo, kada je došao u naš bataljon domobranski poručnik Ferid Džanić sa još jednim domobranskim oficirom. U to vrijeme, naš 2. bataljon je bio na granici ‘republike Bihać’, u Novskoj Planini, iznad Bosanskog Novog. Primili smo ga kao jednog od naših i, u prvo vrijeme, smo mu povjerili da bude vojni instruktor. Svojim akcijama i primjernim ponašanjem zaslužio je naše povjerenje. Za sve to vrijeme, prijavljivao se kao dobrovoljac za sve akcije i pokazao se kao hrabar borac. U najtežim momentima čevrte neprijateljske ofanzive, bio je nepokolebljiv borac i dobar drug.“

I svjedočenje Ale Terzića, oficira zaduženog upravo za vojna i politička obavještenja, koji je kontrolirao Džanićev rad, kada se bataljon nalazio u Baniji u martu 1943., toplo je i bez ograđivanja: „Bio je neustrašiv borac i dobro obrazovan. Vodili smo bliske razgovore i stekao sam utisak da je politički angažiran. Siguran sam da je srcem bio komunista. Kasnije sam od drugova saznao da su ga Nijemci uhapsili.“

Komandant 8. krajiške brigade Hamdija Omanović i Arif Mujkanović, Džanićev ratni drug, odlučno su opovrgnuli ideju Mihovila Dodika da je Džanić pristupio Gestapou. Uistinu, bilo bi odveć teško odgovoriti zašto bi Gestapov agent pravio pobunu unutar njemačke divizije u Francuskoj, u kojoj je stradalo više SS oficira.

Neuvjerljiva jeste Mujkanovićeva priča da je Džanić uhapšen u zasjedi: teško bi oficiri, uhapšenog partizanskog oficira, ostavili na životu, a kamoli mu dali da služi kao oficir u SS jedinici. Najvjerovatnije da se Džanić sam infiltrirao u njemačke trupe. Stalna šutnja o pravim okolnostima njegovog bijega i izmišljanje priče o zasjedi liči na montirane operacije OZNA-e. To što visoki zvaničnici 8. krajiške brigade nisu znali za tajnu stranu te afere, nije nimalo čudno i objašnjava se pravilom podjele prema kome su samo osobe, koje su direktno umiješane u tu vrstu operacije, tačno upućene.

Kako Nijemci nisu naslutili podvalu? Lambrichs i Grmek smatraju da je Džanić mogao sam doći i ponuditi dokaze iskrenosti, tako što bi nekoga prijavio. Čak ostavljaju mogućnost da je prijavio izvjesne domobrane u Prijedoru, koji su nekad u to vrijeme strijeljani. A, ako se sjetimo priče o slabom odzivu vojnika u 13. diviziju i lov na civile bez dokumenata s ciljem nasilne regrutacije, onda možemo zaključiti da Džanić nije imao ni potrebu da bude proaktivan.

Iako oficir, Džanić je u 13. diviziju primljen samo kao komandir jednog inžinjerijskog voda, što vrlo dobro pokazuje nepovjerenje njemačkih vlasti: da je Džanić uistinu radio za Gestapo on bi – kako pravilno primjećuju Lambrichs i Grmek – po povratku u njemačke redove bio unaprijeđen, a ne unazađen. Osim toga, po nacističkim dokumentima, koji su kasnije postali dostupni, Džanić nikada nije bio njemački agent.

Teže je saznati nešto o njegovim mogućim vezama sa tajnim jugoslavenskim ili britanskim službama, jer su materijali odgovarajućih arhiva za autore „Buntovnika“ bili nedostupni, „još uvijek pokriveni velom državne tajne“. Jasno je da su i jedna i druga služba imale interes da se ubace u SS-Waffen i naprave pometnju, te da se po završenoj misiji time ne hvale.

1943. godine partizanski glavni štab u Hrvatskoj piše sljedeću uputu: „Vrlo je važno organizovati vojne komitete u neprijateljskim ganizonima. To se mora učiniti tako da naši drugovi, simpatizeri u armiji, mogu uspostaviti veze sa onim koji su ubačeni među ustaše, četnike, HSS-ovce ili petu kolonu garnizona ili grada. (…) Njihov zadatak je da okupe u organizaciju naše simpatizere, oficire, podoficire, vojnike, zanatlije, a naročito telegrafiste, telefoniste, posilne, i sve one koji imaju veze sa kadrovima i koji mogu mnogo saznati.“

To je, kažu Lambrichs i Grmek, zadatak kome se, po svom dolasku u Drezden, Džanić posvetio. Uporno je – kako svjedoči Karlo Bauer – razgovarao sa kolegama i podčinjenim o rodnoj zemlji, nastojeći saznati njihovo mišljenje i tako otkriti moguće saučesnike.

Tako iz raznih svjedočenja, i čak iz njihovih proturječnosti, malo pomalo izranja živ lik vođe pobune u Villefrancheu – lik koji ćemo lakše oživjeti zahvaljujući njegovoj slici. Doista, čudna slika, sasvim drugačija od uobičajenih, ozbiljnih i bezličnih slika armijski oficira, za koju bi se reklo da je izašla iz filma „Prokleti“ Luchinoa Viscontija. Zavodljiv, šarmantan, Džanić se znao dopasti kada je to želio. Prirodni šarm koristio je kad god mu treba, da bi zaveo, uvjerio, zadobio povjerenje onoga ko mu može biti od koristi. (Vukelić?)

Možda je zbog svog siromašnog porijekla ili niskog rasta gajio određenu dozu arogancije. I otuda proturječna svjedočenja o njegovom karakteru: topla, bezrezervna, onih koji su upoznali samo njegovu ljupku i šarmantnu stranu; surova, stroga onih koji su se suočili samo s njegovom nadmenošću.

Taj Janus, međutim, nije bio oportunist: on se možda zna pokazati makijavelistom da bi došao do svoga cilja,on ima osjećaj lične obaveze, hrabrost – onda kad se nađe u nezavidnoj situaciji – da se suprotstavi jakoj sili, odlučnost organizatora i spremnost da se lično izloži rizicima, koje takva obaveza podrazumijeva. Zadatak za koji je bio zadužen izvršio je inteligentno, do kraja. I na njemu ostavio svoj život.

Možda bi bilo drugačije da nije čekao vodiče, koji su trebali doći iz Tuluza, ili da nije imao taktičke milosti prema imamu Malkoču. I pored blagovremene njemačke reakcije iz tuluza i Rodeza, dobar broj pobunjenika se, na kraju, dokopao položaja francuskih partizana. Erignac tvrdi da je 100 vojnika umaklo Nijemcima i došlo do makije, drugi, optimističniji autori navode i cifru od 200. Robert Noireau svjedoči da je početkom 1944. u makiji Lota bilo 20 pobunjenika iz Villefranchea. Bilo bi ih i više da ih nisu izdali Malkoč i Schweiger.

U svakom slučaju, uloga poginulih i preživjelih pobunjenika, nije ni sramna poput uloge pripadnika 13. divizije, koji su, kasnije, po povratku u domovinu, počinili čitav niz ratnih zločina nad civilnim stanovništvom. Samo tokom 7. njemačke ofanzive, zločinci 13. divizije pobili su oko 2 hiljade civila, uglavnom srpske nacionalnosti, među kojima veliki broj žena i djece.

Malkoč se nikada nije pokajao, niti je išta moglo pokolebati njegova fašistička uvjerenja. 1944. godine, od 13. divizije se traži da se bori uz četničke jedinice, protiv partizana. Kako prihvatiti borbu zajedno s četnicima, koji su, do jučer, sravnjivali i ubijali članove njihovih porodica? Tada kreće ogromni val dezertiranja.  Tokom jula i avgusta, 1944. toliko je dezertera da operativnost divizije dolazi u pitanje. Komandant divizije Sauberzweig traži od imama Malkoča da povrati svijest jedinici. Ali ovaj put uzalud je Malkoč nagovarao vojnike da ostanu uz Rajh do kraja, uzalud je prizivao Allaha i govorio o džihadu protiv komunizma, da bi opravdao saradnju sa četnicima. Srca vojnika ostala su zapečaćena pred njegovim apelima. Tada dezertira čak i glavni imam 13. divizije Abdulah Muhasilović; samo dobitnik Žljeznog krsta Malkoč ostaje vjeran Führeru u završnom, samoubilačkom činu njegovog nihilizma.

Nakon ruskog napada na Mađarsku i Rumuniju, visoka njemačka komanda prebacuje 13. diviziju u Mađarsku.  Ambasador Rajha u Zagrebu, Kasche piše: “Nakon dezertiranja, do kraja septembra, 10.000 ljudi iz 13. Handžar divizije, 150 ljudi je odbilo, 17. oktobra, da nastavi borbu protiv Rusa, a 21. oktobra više o 100 ljudi je dezertiralo u oblasti Zagreba.” Krajem 1944. godine, 13. divizija je postala beznadan poduhvat i njena polagana smrt se sada gubi u općem kontekstu njemačkog poraza. Njene posljednje bitke su bile u Mađarskoj i Austriji. Konačno, u maju 1945. posljednji ostaci nekih Handžar jedinica se predaju Britancima.

Drugi izdajnik, dr. Schweiger također je dobio Gvozdeni krst za svoje “hrabro ponašanje” tokom pobune. Jedan nacistički kapetan će ipak reći, na oproštaju, gradonačelniku Fontangesu da je dr. Schweiger ‘likvidiran’, jer je igrao dvostruku igru. Tako stoji u nepotpisanom rukopisu Villefranche sous l'occupation allemande. Nema traga toj osudi. Ma kako da je bilo, dr. Schweiger je preživio i radio u struci do 1994. u Grazu. Pomažući da se sredi materijal, koji je ostao iza Hrvata, gospodin Raynal, stari časovničar iz ulice Belle-Isle, našao je ličnu kartu Schweigera, sa njegovom slikom. 1959. godine, predao je tu ličnu kartu jednoj osobi, koja se predstavila kao član ‘jugoslovenske delegacije’. Kada je 1967., Kazimirović ispitivao jednu ženu, ona mu je rekla daje ličnu kartu uzeo lično Schweiger. Više osoba je potvrdilo da je tog doktora vidjelu u Villefrancheu oko 1965. – čak je u hotelu uzeo istu sobu u kojoj je stanovao 1943., ali nije otkrio svoj identitet.

*Izvod iz knjige autora Mirka D. Grmeka i Louise L. Lambrichs “Buntovnici iz Villefranchea: pobuna jednog bataljona u njemačkim SS-trupama u septembru 1943.” (ArmisPrint, Sarajevo, 2006, s francuskog prevela Nermina Štraus)