Gospodin René Lancelin, umirovljeni advokat i pristojni građanin Le Mansa, vratio se te kobne zimske večeri do svoje kuće na broju 6 u Rue Bruyère da provjeri zašto se njegova supruga gđa Lancelin i kćerka Genevieve nisu pojavile na večeri kod njihovih prijatelja, kako je bilo dogovoreno. Monsieur Lancelin nije mogao otvoriti kućna vrata, jer su bila zaključana iznutra. Jedino što je mogao vidjeti bio je zloguki odsjaj svijeće na prozoru sobe, u kojoj su živjele služavke – sestre Papin. Bio je 2. februar 1933. godine.

Kada je gdin Rene, u pratnji policije, provalio u svoj dom, zatekao je unakažena mrtva tijela svoje supruge i kćerke. Obje su bile istučene tvrdim predmetom do neprepoznatljivosti – ispostavit će se maljem. Mladoj Genevieve je bilo izvađeno jedno oko, koje je stajalo na podu, nedaleko od njenog tijela, dok su njenoj majci bila izvađena oba oka, koja su kasnije pronađena u čvorovima marame, koju je nosila oko vrata.

Opsluživanje revolucije

Idući uz stepenice prema sobi, u kojoj je gorjela svijeća, gospodin Lancelin je očekivao isti prizor – mrtva tijela svojih služavki, tihih i mirnih sestara Christine (28) i Lée Papin (21). Ušavši u sobu, prolazeći pored okrvavljenog malja, kuhinjskog noža i kantice, zatekao je sestre kako leže u krevetu, žive, oprane i gole. Odmah su priznale ubistvo.

Na suđenju je utvrđeno da je povod svemu bila rasprava između Christine i gazdarice u vezi sa osiguračem za struju, koji je pregorio. Gazdaričino stajalište bilo je da šteta mora biti namirena kroz oduzimanje od plaće služavkama. Christene je u jednom trenutku bijesno zapovijedila Léi da gospođi Lancelin iščupa oči. Sestre su najprije svoje žrtve tukle do iznemoglosti, a onda su im golim rukama iščupale oči.

Na osnovu medicinskog vještačenja utvrđeno je da je osrednje inteligentna Christine bila dominantna ličnost u odnosu, dok je Léa, sa nižim stepenom inteligencije, bila u toj mjeri podređena da se faktički utapala u sestrinu ličnost. U jednoj od izjava, Christine je kazala kako misli da bi u drugom životu morala biti suprug svoje sestre. Tokom istrage, a na osnovu prisluškivanih razgovora, zaključeno je i da su sestre bile i u seksualnoj veza. Iznesena je historija mentalnih bolesti u porodici, te optužba da je otac Papin, zlostavljač i alkoholičar, silovao njihovu treću sestru Emiliju, koja je kasnije postala opatica.

Slučaj sestara Papin ostao je trajna opsesija francuske intelektualne i umjetničke javnosti, od Sartra, preko Lacana pa do danas. Lijevi intelektualci, u tim vremenima svog možda i najvećeg utjecaja u Francuskoj, entuzijastično su odobravali pobunu i nasilje sestara Papin tumačili kao simbol revolucionarne borbe porobljenih klasa protiv buržoaskih eksploatatora.

Sestre Papin

Kriminalna empatija

Jean Genet je poricao da njegov komad iz 1947. godine „Sluškinje“ ima za osnovu priču o slučaju sestara Papin; što nije nemoguće, iako je malo vjerovatno.

Svijet kriminala nije bio nepoznat slavnom piscu. Nezakoniti sin prostituke, delinkvent, pripadnik Legije stranice (odakle je odstranjen nakon što je uhvaćen u homoseksualnom činu), vagabund, sitni kriminalac i muška prostitutka po Barceloni, Antwerpenu i drugim evropskim gradovima, stanovnik zatvora zbog krivotvorenja dokumenata, opscenih radnji, krađa i drugih kaznenih djela, dobar poznanik makroa, pervetita i siledžija podzemlja Monmartrea – Genet je mogao napisati „Sluškinje“ i na osnovu sosptvenih iskustava. Ali vjerovatno nije bilo tako.

S druge strane, Genet očigledno nije imao istraživačku želju da interpretira motive i okolnosti stvarnog događaja (ubistva počinjenog 2. 2. 1933.) već da napravi pozorišni tekst koji će imati univerzalniju hermenutičku funkciju. Život se, da parafraziramo Kiša, ne može svesti na umjetnost, ali ni umjetnost se ne može svesti na život.

U svakom slučaju, i Genetov komad govori o dvije služavke, incestuozno bliske sestre – Claire i Solange, koje hoće da ubiju svoju gazdaricu, čiji narcističko-buržujski lik ne odudara u velikoj mjeri od interpretacije ličnosti gđe Lancelin kakvu su zagovarali apologeti postupka sestara Papin. To je strukturna paralela.

Imitaio Dei

Odnos Claire i Solange prema Madam ne može se svesti na čistu (klasnu) mržnju. One opsesivno mrze, ali opsesivno i vole svoju maitresse. Opsesivno je glavna riječ u tom odnosu, a ne ljubav, mržnja, zavist, prezir… Kada raspravljaju zašto je žele ubiti – ne izostaje komičnih efekata. Ubiti je zbog haljina! Ne, nećemo zbog haljina! Tu ne može biti razloga, jer sve je razlog.

Samo prisustvo je razlog, pa čak i odsustvo prisustva. Sve je parousia.

Kada Gazdarica nije prisutna, Claire i Solange prestaju biti tihe sjenke i postaju bučno i energično postojanje, puno kretnji, puno buke. Plešu po kući, odijevaju se u njene haljine, imitiraju je, tuku je (tu imitaciju), obožavaju… U cijeloj toj slobodi, jedino nisu u stanju da se ne bave njom, gazdaricom. Uzgred, vjerovatno ni njoj nije lako kada je bez njih.

Kada Madam nije tu, Claire i Solange imaju svoj skriveni svijet igre u njenom budoaru, u kojem se ukidaju granice između stvarnosti i fantazacije. Tako predstava počinje „teatrom u teatru“, epizodom u kojoj Claire karikaturalno glumi ušlafrokljenu Maîtresse, dok Solange glumi Claire.

Prvobitna Genetova namjera bila je da muškarci glume u „Sluškinjama“, a povodom jedne ranije postavke jedan je kritičar primijetio da Marceline Hugot glumeći Claire glumi Madam sa naglašenom artificijelnošću kao da glumi muškarca koji glumi ženu.

Kada je Gazdarica tu, Claire i Solange – jedva da postoje, tihe su i blijedo se kreću. Manje su od makovog zrna. Posebno se to vidi kod Claire, koja postaje radikalno niža, kada skine metresine štikle.

Ona im potpuno ubija samopouzdanje. Zaboravlja im imena, miješa ih (proizvodeći kod sestara potrebu prekomjernim inicijalnim vokativom u dijalozima: „Solange…“, „Claire…“); ignoriše ih kada žele da ih vidi, zapaža ih kada žele da ih ignoriše… Izgleda kao je dovoljno da samo bude tu, da je prisutna, i da ima apsolutni utjecaj na njih u vidu odnosa čvrste zavisnosti, a da ne mora ni da govori ili bilo šta radi.  S druge strane, ona ima uvijek potrebu da nešto govori ili radi što je jedan drugi vid odsustva slobode. Neprestano im ubija samopouzdanje, ali ga ni sama ne stiče.

Svrha ropstva

Bogatstvo spojeno sa širokogrudnošću je moć, a bez širokogrudnosti ono to nije, jer u tom slučaju ono ne brani, već izlaže ljude kao plijen, veli autor Levijatana.

Kod starih Grka, žrtva robova bila je pravdana višim životima njihovih gospodara – samouvjerenošću, epikurejskom komocijom, herojskom etikom i plemenitim osjećanjima. Modernom egalitarnom, posebno francuskom revolucionarnom duhu, stran je i odbojan nadređeni položaj čak i Odiseja, koji je ljubazan prema svojim slugama, a kamoli kada svrha ropske žrtve bude banalna egzistencija srednje klase.

Gledalac se kroz tok cijele predstave – ne bez veze sa autorom namjerom – pita: a zašto je žele ubiti, zašto jednostavno ne daju otkaz i odu kod neke druge gazdarice, raditi neki drugi posao? Marksistički teoretičar bi kazao – nema druge gazdarice, niti drugačijeg posla, bar dok se ne promijene klasni odnosi (a vjerovatno ni nakon toga, dodao bi kinik). No, čini se da Genet ne ide toliko široko. Claire i Solange ne pomišljaju da bi mogle preći na drugi posao, jer ne mogu bez Gazdarice, tragale bi za njom, sve dok je ne bi ponovo našle u nekom drugom tijelu.

Incestuozna bliskost se neprestano smjenjuje sa potpunim animozitetom među sestrama, ukazujući na napetost koja se neizbježno mora isprazniti kroz nasilje, kroz ubistvo. Claire i Solange nisu ni izbliza brutalne kao sestre Papin. Genetove junakinje namjeravaju da otruju Gazdaricu tabletama u čaju; ne ubijaju nju i kćerku joj maljem, kuhinjskim nožem, ne vade oči. Kod Geneta služavke ne ubiju nikako Gazdaricu. Claire se otruje i umire u sestrinom zagrljaju. Obično umjetnička fikcija završi bolje nego stvarnost, ovdje to nije slučaj.

Gramatika glume

Predstava „Sluškinje“ postavljena na sceni Kamernog teatra 55 u Sarajevu je samostalna diplomska predstava Elme Juković, pod mentorstvom Admira Glamočaka, a u produkciji Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Scenografija je skromna, studentska, što se kaže. Gazdaričin budoar je skiciran dvokrilnom utrobom ormara (haljine na ofingerima) i radnim stolom na kojem se uz telefon nalazi šminka, ručni usisivač, buket cvijeća i sl. Rubnu, takoreći ventilacijsku poziciju zauzima stočić sa kipom bogorodice, kao forma hiperpraktične građanske sakralnosti.

Izvedba je razuzdana, spolja gruba, njene ruke se razmahuju, busa se u prsa, pljeska po bedrima, davi, čupa (se) za kosu, šamara gumenom rukavicom i tuče jastukom. Glumci glume glumce. Zaboljet će ih tabani.

Glasovi su tremolizirajući, riječ ne pada kao kap u dubok bunar. Svjetlo je kameno, svjetlost u avgustu. Sala je pregrijana (ili je kritičar preodjeven), publika premlada.

E. Juković kao Claire uspijeva udahnuti tri različite duše jednom liku. Najprije, kada kao Claire glumi Gazdaricu, karikirajući njene petite bourgeiosie tendencije, trivijalnu ekspanzivnost, himbenu asertivnost, lišenost imaginacije. Ostaje utisak da Claire bolje glumi Gazdaricu, nego samu sebe i nego što Gazdarica glumi samu sebe.

Preostale dvije njene ličnosti su – Claire u prisustvu Gazdarice i Claire, kada Madam nije tu. Prva je, s predumišljajem, paučinasto poluvidljiva, sjenovito tiha. A onda začas druga, skakutava i žovijalna; sve je glumački izvedeno kroz preciznu gramatiku tijela, jako dobru estetsku atletiku, uz naročito korišćenje talenta mimičke sugestije. Upitan je tek upliv dijalekatske akcentuacije, duljenja vokala iz sarajevskog govora, u tekst koji je kao prevod sa francuskog, sa svojom sintaksom i leksikom, u dobroj mjeri artificijelan.

Dina Mušanović, kroz ulogu Solange i meta-ulogu Claire, kreće se kroz manji emocionalni dijapazon. Međutim, uz suverenu & ortoepsku dikciju, te nešto slabiju, ali solidnu motoriku, ona se nameće iz drugog plana kao playmaker. Krunski trenutak jeste autonegativna deklamacija o ropskoj rasi, kada u jednom trenutku glumica pokazuje da su joj dovoljne samo nozdrve za dobru glumu.

Nešto više prostora za napredak ima Madam u interpretaciji Maje Izetbegović. Ne treba pomisliti da se radi o  nedostatku glumačkog talenta; prije će biti da je riječ o izvjesnoj koliziji energije koju zahtijeva ovaj lik i energije glumca. Lik je po svojoj koncepciji narcistički ekstrovertan, dok u ovom rasporedu uloga teži ka nekoj vrsti fonetske i psihološke implozivnosti. Energija, koju sa sobom nosi Madam, morala bi biti sonornija, prodornija, otvorenija.

Stari dobri teatar

„Sluškinje“ su jedno od kanonskih djela modernog teatra. Posljednjih godina, na međunarodnoj sceni, dvije su postavke „Sluškinja“ privukle značajniju pažnju.

Najprije, američke „Sluškinje“ u režiji Benedicta Andrewsa, sa Cate Blanchett u ulozi Claire, gdje se predstava odmah snima, te prenosi uživo na ekranu iza pozornice, kroz krupne kadrove sa fokusom na lica glumica, što ne samo naglašava konstantnu sumnju Claire i Solange da ih neko prati, da će ih neko otkriti dok pripremaju ubistvo, već su pojačani generalno i svi intimniji momenti. Na nesreću, kaže kritičar Ben Neutze, na kraju je to kao da ste u najlošijim redovima na rok koncertu, gdje uglavnom gledate u ekran, iako biste radije voljeli gledati ka sceni.

Druga, britanska postavka, ona Jamieja Lloyda, politički rekontekstualizira Genetov tekst, kroz otvaranje rasnog pitanja: Claire i Solange su date kao crnkinje, a gazde kao američkobjelački veleposjednici. Time je predstava postala trendy, u okviru današnje opsesije isticanja etničkih, vjerskih i klasnih identiteta, međutim, kao i u slučaju prijašnjeg naglašavanja klasne pozicije služavki (kroz vezu sa sestrama Papin) – antropološka složenost je suspendirana. Politički uokvirena, pobuna u predstavi postaje previše razumna i opravdana, pravedna, te gubi onu mističnu, seksualnošću osjenčenu, prirodu o kojoj smo govorili.

Sarajevska predstava ima diplomske ambicije i skromnu studentsku produkciju, te nije imala šansu da upadne u navedene zamke odnosno privilegije senzacionalizma ili ideološkog aktivizma, gdje popularnost, finansijska održivost i socijalni utjecaj idu ruku pod ruku sa estetskim konformizmom i antropološkom reduktivnošću. S obzirom na svoju mladost i perspektive, koje su tek pred njima, sarajevska ekipa „Sluškinja“, možda nije uspjela da Genetov tekst dovede do savršenstva ali su u svakom slučaju uspjele da ga održe na nivou koji zaslužuje dobru ocjenu.