(Zilhad Ključanin, Dom Aurore Borealis, Buybook, Sarajevo, 2010.)
Pohvalan je ovakav pokušaj, pokušaj da se knjiga oslikovniči, nastojanje Ključanina da nam književnost učini zanimljivijom, primamljivijom. Ali kada je pisac dovoljno hrabar u navedenom pokušaju, bilo bi dobro da i kada piše o stradanju, ljudskoj tragediji, ratu i zlu bude hrabar pa ga imenuje. Jer književnost bi u procesu suočavanja sa zlom trebala barem imati hrabrosti imenovati ga.
Zilhad Ključanin u statusu profesionalnog pisca, što stoji u najvećem broju njegovih biografija, refrešuje svoj status novim romanom Dom Aurore Borealis.
Kako je već sa romanom Šehid počeo eksperimentisati u okviru postmodernističke poetike, da bi korak dalje otišao u romanu Vodeni zagrljaj odstupajući od tradicionalne fabule i okrećući se heterogenoj formi različitih kompilacija, novi roman je ništa drugo do još jedan korak u lancu postmodernističke učmalosti.
U okviru postratne književnosti BiH gotovo je realno reći da je napisan samo jedan roman. Svaki naredni je ista priča drugih likova: ispovijest jednog čovjeka i svih ljudi, jednog i svih Bošnjaka, jednog sela i svih sredina Bosne, tragika jednog naroda i čitavog civiliziranog svijeta. I tako unedogled. A upravo je dobar dio takve književnosti o historijskim traumama onaj koji ne zauzima jasan stav, najčešće se iza narečenih pretenzija skriva krivica ili neznanje ili se podilazi jednoj od strana, koja se kruniše kao nosilac istine i pravde, nevinosti i žrtve…
Književnost koja ustupi prostor istini čak i na štetu publike. daleko je vrijednija od one koja se gubi u kojekakvim opravdanjima i relativizacijama. Mali je broj onih koji se čvrsto odupru manihejskom prikazivanju stvarnosti a istovremeno zadržavajući estetsku i etičku vrijednost koja nikada nije zadovoljena.
Roman Zilhada Ključanina, Dom Aurore Borealis, prokazuje mogućnosti postmodernističkog kazivanja tradicionalne tematike što podrazumijeva igru sa fabulom, tekstom, likovima i događajima.
Bellowa rečenica na prvim stranicama romana, a koja glasi „Smrznuti pekmez ne možeš mazati na kruh“, jasna je aluzija na sudbinu junaka Ključaninovog novog romana. Naime, roman počinje i završava sa pričom gdje je radnja smještena u najsjevernijem gradu na svijetu, da bi između ova dva narativna bloka radnja bila izmještena u prostor ratne BiH.
Radi se o tegobi života i opstanka u ratnoj zoni, snalaženju za preživljavanje i nesrećama prikazanih kroz pluralitet likova koji žive istu situaciju, i koji se na kraju priče ponovno okupljaju na mjestu gdje se pojavljuje aurora borealis – kako polarnu svjetlost zovu na sjeveru.
Klučanin pri tome očigledno zaboravlja naglasiti o kojoj je to ratnoj zoni riječ, čime u jednu ruku čini relativizaciju ratnih stradanja i ratnog haosa, a s druge strane zanemaruje pojavu aurore borealis kao pojave koja se javlja kroz dva različita oblika: statični i dinamični. To nije zanemariva stvar kada uzmemo u obzir da sam naziv romana nosi ime aurore borealis i što istu koristi kao sliku sudbine svojih junaka u romanu.
Tragičnu istoriju autor nastoji prikazati kroz vizuru egzistencijalnih i etičkih dilema običnih ljudi koji su zahvaćeni ratnim vihorom i okupljeni u kuću gdje se moraju boriti za preživljavanje.
Roman se može okarakterisati kao traganje za identitetom, vlastitim i zajedničkim, grebanje po unutrašnjosti da se pronađu uzroci i posljedice individualnih i opštih tragedija na koje su ljudi osuđeni.
Šire gledano, roman govori o tome kako su male i neznatne granice ljudske moći, kako se priroda otima ljudskim nastojanjima da je potčini i njenoj neizmjernoj snazi koja ruši planove ljudi da ostvare svoje ciljeve. Ljudi jedni drugima nisu prepreka, priroda se ispriječi i usmjerava njihove sudbine.
Kompoziciona građa romana isprepletena je zanimljivom fabulom i neobičnim pripovijednim sekvencama, te impresivnim slikama stvarnih i mogućih svjetova.
Kako roman ne teži tradicionalnom fabularnom toku, u kom se pod terminom fabula podrazumijeva niz različitih konstitutivnih elemenata hronološki složenih u priču u kojoj su tanke granice između historijske građe i fiktivnog, fingiranog, izmišljenog svijeta samog pisca, uočljiva je neovisnost izraza i sadržaja.
U prvom planu pripovjednog diskursa su ljudi satkani od različitih segmenata odisejskog psihološkog ustroja.
Roman možemo dijeliti na tri narativna bloka, pri čemu onaj drugi nosi temeljnu ideju romana, kroz koji Ključanin nastoji zadovoljiti estetsku i etičku vrijednost.
Vrijedno je spomenuti i prisutnost hudama koji se u romanu pojavljuje kao duh Omera Ključanina, vlasnika kuće; živi godinama i aktivno učestvuje u svim dešavanjima koja prate ostale likove. Ključanin ga koristi na nekoliko mjesta i kao naratora često mu dajući ulogu najobjektivnijeg posmatrača svih dešavanja. Pridružuje se ostalim likovima u trenutku kad ne uspijeva da ih uplaši i otjera iz kuće spoznavši kako se njihov strah istrošio.
Time autor u dobroj mjeri koristi mogućnosti pripovjednog postupka i distancira se od pripovjedača.
Kompozicionu cjelinu romana bogati i priča o doktoru Monesladu koji je vodio notes najčešće izgovorenih riječi stanara u najsjevernijem gradu na svijetu.
Relativizujući i pomirljiv ton romana, njegova prenaglašena ljudskost koja ide do granice kiča, posebno kada se kristalizuje ona nit vodilja u trenutku stradanja junaka romana, priču dovodi do preranog kraja.
U nemogućnosti iznalaska hrane za preživljavanje ginu/nestaju Kareli, Če, Smlaće i Ibrahim, da bi njihov nestanak i stradanje bilo iskorišteno u trećem narativnom bloku gdje je radnja smještena u najsjevernijem gradu na svijetu. Preostali ukućani upućuju se ka aurori borealis u nadi da pronađu stradale ukućane.
Roman završava zanimljivim epilogom specifičnog naziva Bajka gdje autor svjesno suprotstavlja sretan kraj nesretnim dešavanjima prožetim kroz čitav roman. Tako na kraju sjeverni pol postaje ljetno zelenilo, blizanci Bari i Bori pronalaze svog oca Ibrahima, oslikava se prizor sretne djevojke i njenog oca na splavu, mladić i njegov otac upadljivog nordijskog lica, postariji čovjek sa mladićem širom otvorenih usta, čovjek azijatskih crta lica sa polarnom lisicom, prelijepa žena sa djetetom u naručju i kućni duh sa njima, da bi im se na kraju pridružio mladi čovjek bez peta u pratnji crvenobradog diva. Na taj prizor boginja Hlin je zaplakala od radosti.
Pisac je grčevito pokušao u ovom romanu naći formulu koja će pomiriti brojne suprotnosti i pomoći knjizi i književnosti da nađe svoje mjesto u okruženju masovnih medija. Tako roman u neku ruku predstavlja pokušaj da se književnost osavremeni grafijskim elementima koji predstavljaju upute u čitanje, ali i u njegovo pisanje, želimo li da knjiga bude zanimljiva i atraktivna recipijentu. U tom ključu uvodi likove nijemih blizanaca Barija i Borija da bi njihove opaske/riječi, kroz notes doktora Monesdala, prikazao pomoću raznoraznih grafijskih animacija.
Pohvalan je ovakav pokušaj, pokušaj da se knjiga oslikovniči, nastojanje Ključanina da nam književnost učini zanimljivijom, primamljivijom. Ali kada je pisac dovoljno hrabar u navedenom pokušaju, bilo bi dobro da i kada piše o stradanju, ljudskoj tragediji, ratu i zlu bude hrabar pa ga imenuje. Jer književnost bi u procesu suočavanja sa zlom trebala barem imati hrabrosti imenovati ga.
