Mirjana Đurđević: Kaja, Beograd i dobri Amerikanac, Laguna, Beograd, 2010.

Nije nimalo lako govoriti o nacizmu kroz prštave, dinamične dijaloge, ili opisivati ratno stradanje sa takvom životnom energijom kao što to rade obje Mirjane Đurđević. Bez obzira na manje nedostatke kao što su povremena površnost, nefunkcionalna formalna eksperimentiranja, i donekle neumjerena nostalgija za međuratnim vremenima, ovaj će roman nesumnjivo naći svoje čitaoce, jednim dijelom svakako zbog toga što je ovjenčan nagradom, ali i zbog svoje zabavne čitljivosti u produktivnoj kombinaciji sa pozitivnom porukom.

Definitivno ne novi književni žanr, kalmički roman, kako sa nezdravim suviškom entuzijazma predlaže citat iz slatkorječive recenzije na poleđini, ali ipak, novi uradak Mirjane Đurđević nije ni roman koji bismo mogli lako zanemariti, prije svega, zbog razvikane nagrade Meša Selimović koju je osvojio ove godine. No čitaoci skeptični prema recenzijama, a naročito prema, na našem prostoru, veoma suspektnim književnim priznanjima, ukoliko se ipak odluče na istraživanje ovog atraktivnog štiva, mogli bi biti pozitivno iznenađeni.

Saga o književnici skandaloznih manira i njenom intimnom kružoku, na široj pozadini sudbine beogradske budističke zajednice mongolskih izbjeglica, smještena u šarmantni beogradski ‘predah’ između dva svjetska rata, kreće se u okvirima postmoderne historiografske metafikcije. Prvi površinski uvid u formu otkriva jedan tekstualni univerzum koji kao da pretenduje na lovorov vijenac eksperimentalne hrabrosti: roman inkorporira mnoštvo vizualnih ‘tekstova’ poput fotografija, crteža i novinskih isječaka. No, pristup autorice ovim izražajnim sredstvima se otkriva kao posve jednostavan, transparentan i korespondira sa tekstom na lako (iš)čitljiv način. Primjera radi, crteži sata kojima započinje svaka epizoda jasno situiraju radnju u određeno vrijeme dana, balansirajući negdje između simpatičnog i banalnog, dok su fotografije ponegdje istinski semantički ‘pojačivač’, a na drugim mjestima tek suvišna razdjelnica pasusa. Novinski isječci, pak, u maniru najvećih klasika dokumentarističke proze, dodaju dozu fiktivne autentičnosti romanu i ličnostima, a također, Đurđevićeva se vješto poigrava i žanrom diplomatskog pisma, s vremena na vrijeme ga ‘obuzdavajući’ korištenjem strikethrough-a, odnosno popularnih ‘prekriženih’ fontova, te na jednom mjestu uvodi i skicu potencijalnog romana glavne junakinje, koja kao vrhunski intimni tekst ima posebnu čar. U svakom slučaju, ne uspijevajući uvijek biti u punom smislu funkcionalne kombinacije, ovi interesantni kolaži svakako doprinose vedrom (zlobnici bi rekli: neozbiljnom) tonu cijelog romana.

U samom naslovu se nazire okosnica romanesknog zapleta: među ulicama međuratnog Beograda koji je još uvijek tek zametak budućeg velegrada, kasaba, susreću se oprečne Drugosti mlade pripadnice zajednice Kalmika i američkog ambasadora koji za njene sunarodnike gaji kako lični tako i diplomatski interes. Roman započinje upravo njegovim izvještajem State Departmentu o beogradskim Kalmicima, mongolskim budistima koji su se bježeći zajedno sa bijelim Rusima od okrutnosti Oktobarske revolucije nastanili u Beogradu. No diplomatska misija se rasplinjuje u dodiru sa njegovim antropološkim strastima, nus-produktom karijere profesora lingvistike, naročito nakon što upozna živahnu dvanaestogodišnju usvojenu kćer prećutnog vođe Kalmika, doktora Hara-Davana, koja mu od prvog trenutka osvaja srce. Kaja, polu-Ruskinja, polu-Kalmikinja, postaće njegova štićenica, što se nikako neće svidjeti njegovoj prijateljici, novelistkinji Mici, koja će mu se s mješavinom ljubomore i prijateljske privrženosti pridružiti i u ovoj ‘misiji’, pristajući da bude Kajina učiteljica mačevanja. Inače, nijedan centralni lik romana ne odudara od postmodernističkog fetiša ekscentričnosti: John Dynley Prince, odnosno Pidžin, kako ga naziva bliska prijateljica Mica, pasionirani lingvista sa uvijek spremnim blokićem za bilježenje specifičnosti srpskog jezika, Kaja sa svojim čudnovatim porijeklom i još zagonetnijim senzibilitetom Lolite, te Mica, Pidžinova draga Kitty, koja ih sve nadmašuje svojom za zrele godine netipičnom živahnošću, britkim humorom i majčinskom strašću prema svom mačku Bebiliju. Dokumentaristička zasnovanost romana je upravo u likovima najevidentnija (duhovite i sažete biografske natuknice date na kraju knjige, u okviru trećeg Appendixa pod nazivom Istine i izmišljetine), a naročito u liku Mice, koja je najveća od svih postmodernističkih vragolija Mirjane Đurđević: njena vlastita projekcija u roman, koju je obdarila svojim književnim, ali i građevinskim pozivom, doduše, u vidu hobija unutar aktivnosti Društva za ulepšavanje Vračara.

Pokušavajući ‘udomiti’ Kalmike, u saradnji sa lokalnim nadležnima, Mica i Pidžin učestvuju u gradnji budističke pagode, ali i na sve druge načine podržavaju svoje neobične sugrađane. Na ovom pozadinskom platnu počinje se oslikavati priča o Kaji, beogradskoj beskrupuloznoj zavodnici čija se pripadnost strogoj patrijarhalnoj kulturi Kalmika nazire tek u njenoj egzotičnoj pojavi. Priča o Kaji je i priča o Pidžinu, i priča o Mici, a ponajviše, priča o Beogradu koji doživljava svojevrsni pubertet, period svog najvećeg napretka. Odmičući se u prošlost, autorica uspijeva postići potrebnu distancu da pričajući o prošlosti, progovori na umjetnički snažan i narativno izazovan način o sadašnjosti, tačnije, o (književnoj) opsesiji sadašnjice: a to je odnos prema Drugom. Kroz urnebeseno zabavne, skoro farsične događaje, upoznajemo jedan drugačiji Beograd, o kojem narativni glas ponegdje progovara s ironijom, drugdje sa prizvucima nostalgije. Roman je struktuiran u nekoliko cjelina, od kojih je svaka označena godinom, obuhvatajući period od 1927. do 1946. Počinjući sa bliskim susretom Druge vrste američkog diplomate i doktora Hara-Davana, u poglavlju naslovljenom Nacionalni identitet, autorica opisuje, kroz komičan dijalog dvije posve oprečne prirode, društvenu svijest kalmičkog intelektualca i personalne težnje starog diplomate da upozna malu Kaju, njegovu usvojenu kćer. Rezultat je jasan, lukava dvanaestogodišnjakinja postaje kalmičko-beogradska zamjena za Pidžinovu unuku Saru koja mu sve rjeđe piše iz Amerike. Njegova prijateljica Kitty/Mica teško prevladava prvobitni utisak netrpeljivosti prema arogantnoj, pomalo razmaženoj, ali izuzetno talentovanoj mladoj Mongolki, u čemu će njen mačevalački dar itekako biti od pomoći. Koliko god Kaja brzo napreduje u mačevanju, manipuliranju drugima, i sticanju ljepote koja obara s nogu, toliko napreduje i gradnja budističkog hrama, a intriga koja ga prati je komički i narativno ponajbolja sekvenca u cijelom romanu. Naime, u pitanju je nestanak svetih relikvija, ovčijih pršljenova, i erotske ilustracije, ili njene kopije, mongolskog lame po imenu Danzanraajva, vjerskog i pomalo državnog poglavara Istočnog Gobija u 19. stoljeću, ukratko, ličnosti od sakralne vrijednosti za Kalmike. Micin detektivski njuh otkriva kradljivce, naravno, Kaju i njene prijatelje, što je propraćeno intrigantnim crtežima ‘nađenim’ u Kajinom herbarijumu. Kaja i u idućim poglavljima nastavlja da skandalizira ne samo beogradsku čaršiju, nego i svoje staratelje. Njeno produženo biva isuviše kasno primjećeno, što Pidžin, koji se vratio na kratko u Ameriku, svakako nije mogao znati, tako da Micina zakašnjela bjesomučna istraga o njenom trenutnom prebivalištu tek po njenom pojavljivanju dolazi do razrješenja: Kaja je, gdje god je bila, skrivala trudnoću, a otkrivena je putem dnevnih novina, u kojima je Mica vidjela njen oglas za usvajanje kalmičkog dječaka. Njena izmučena pojava u kasnu jesen, nakon što su joj predavanja na univerzitetu već počela samo potvrđuje Micina domišljata nagađanja. Nekadašnje Pidžinovo zmijče, kako ju je Mica nazivala, svoju najmračniju tajnu sad povjerava upravo njoj, Mici, što označava konačno međusobno prihvatanje, koje, indikativno, nikada nije temeljeno na bilo kakvim različitostima osim individualnih. No, odnos Mice i Kaje nije jedinstven slučaj u romanu gdje se problematizira različitost. Roman daje zavidnu galeriju likova koji nose auru Drugosti, pored američkog diplomate i Mongola-budista, tu je i Micina ujna, penzionisana operska diva, također Mongolka, služavke – banatske Njemice, i drugi, koji su jedni sa drugima u idiličnom, savršeno prirodnom su-životu.

Od jednog ovakvog romana, i pored intimnog rakursa njegovih likova, nije iznenađujuće ni to što se upušta u dijalog sa političkim naracijama, naravno, riječ je o onovremenoj turbulentnoj političkoj situaciji u Kraljevini SHS, i to uglavnom kroz dinamične razgovore Mice i Pidžina. Također ne iznenađuje ni ‘alternativni’ politički nazor književnice, što je svakako neizbježno kod likova umjetnika, naime, ona je jedna od rijetkih republikanki u tadašnjoj Kraljevini SHS. Njeni za ono vrijeme ekstremni stavovi šokiraju Pidžina, naročito duhovito izrugivanje smrti srpskog patrijarha Varnave, koja je obavijena misterijama i političkim spletkarenjima. Slično je i sa poglavljem o atentatu na kralja Aleksandra, koji se dešava u isto vrijeme kad i smrt Micine majke, što svakako određuje njen odnos prema tom događaju koju svi osim nje primaju kao nacionalnu tragediju. Nacionalnu tragediju autorica suprotstavlja ličnoj, dajući ovoj potonjoj svakako prednost, time i prednost individualnoj priči u odnosu na kolektivnu.

No vrhunac romaneskne naracije s političkim predznakom ima, svakako, ponovno lik Kaje u središtu događanja, a povezan je sa njenim udvaračem Brunom koji ne samo da je Nijemac, nego je i politički ‘perspektivan’ nacista. U vrijeme kad se Evropa još uvijek izruguje nacizmu i Hitleru, u domu američkog diplomate na ručku se okupljaju njegovi najbliži: književna prijateljica Mica, njena ujna – operska primadona, također Mongolka, te Kaja sa svojim Brunom i njegovim čileanskim prijateljem Migelom Seranom, koji na ulazu pozdravlja prisutne sa Heil Hitler!

Pidžin je bio delighted što predsedava ovim društvom naroda u malom i pomaže u komunikaciji, jedino on među svojih jedanaest jezika savršeno govori engleski, srpski, nemački, španski, i konačno francuski, koji je ostalima služio kao relejni za Čileanca… Idila suživota, razvijana u prethodnim poglavljima, biva nepopravljivo okrnjena, što se ogleda u fanatičnim idejama mladih zaluđenih antropologa i njihovim opisom ‘istraživanja’ pod pokroviteljstvom nacionalsocijalističkog Ahnenerbe, odnosno instituta za istraživanje arijevskog porijekla. Na ovom mjestu u romanu, ne samo da dolazi do napuknuća idiličnog primordijalnog jedinstva razlika u maloj, intimnoj sredini okupljenoj oko Kaje, nego i cjelokupni tok radnje biva usmjeren prema nadolazećoj kataklizmi širih i mnogo ozbiljnijih razmjera, a to je nadolazeći Drugi svjetski rat. Posljednja poglavlja posvećena su opisima bombardovanja Beograda i pokušajima ostarjelih Đurđevića da se zaštite od općeg uništenja kojim su okruženi. Autorica i pri opisima tragičnih ratnih zbivanja ostaje vjerna svom humoru, pa tako dosjetljiva Mica i njen muž prilikom bijega iz grada mijenjaju uloge sa služavkama njemačkog imena u cilju zavaravanja vojne straže.

Ni Kaju rat nije ostavio nepromijenjenom, od vjetropiraste avanturistkinje pretvorila se u ozbiljnu, odgovornu mladu ženu, koja se brine o bolesnom ocu i radi na beogradsku radiju kao večernja spikerica. Naposljetku, roman završava rekonstrukcijom prvobitne idile, ovaj put udvoje, i ponovno zahvaljujući Đurđevićevoj i njenoj nepresušnoj energiji, koja uspijeva da usred postratnog srušenog (materijalno i duhovno) Beograda, izgradi utočište za sebe i svog muža inžinjera.

Osnovni kvalitet romana Kaja, Beograd i dobri Amerikanac, koji mu je najvjerovatnije i donio u regiji vrlo ugledno priznanje, jeste što na lako čitljiv, duhovit i jednostavan način progovara o najznačajnijim etičkim dilemama. Svakako najizražajniji aspekt je odnos prema Drugosti, o kojem govori i Vladimir Arsenić u recenziji objavljenoj na portalu e-novine: Ipak, harmonizacija odnosa sa Drugim i drugačijim i blagonaklono prihvatanje različitog kao ravnopravnog ostaju vrednosti kojima ovo društvo još, ili bi makar trebalo da, stremi. Zbog toga Kaja, Beograd… predstavlja model za jednu buduću poetiku, za odmeren odgovor na pitanje koje se postavlja pred književnost. Ova knjiga kroz maestralnu, i pre svega zabavnu literaturu progovara o vrhunskim moralnim načelima. Nije nimalo lako govoriti o nacizmu kroz prštave, dinamične dijaloge, ili opisivati ratno stradanje sa takvom životnom energijom kao što to rade obje Mirjane Đurđević. Bez obzira na manje nedostatke kao što su povremena površnost, nefunkcionalna formalna eksperimentiranja, i donekle neumjerena nostalgija za međuratnim vremenima, ovaj će roman nesumnjivo naći svoje čitaoce, jednim dijelom svakako zbog toga što je ovjenčan nagradom, ali i zbog svoje zabavne čitljivosti u produktivnoj kombinaciji sa pozitivnom porukom.