Sama metafora „vlastite kuće“ je višeznačna, s obzirom da, kako Cisneros naglašava, potraga za kućom, za domom, predstavlja potragu za drugačijim načinom potojanja, „el otro modo de ser“ od onoga nasljeđenog i društveno determiniranog. Potraga za vlastitom kućom pretvara se u potraga za prostorom, koliko fizičkim, toliko i duhovnim koji bi omogućio protagonistkinji da „reinventira“, skroji svoj život po vlastitim standardima.

Piše: Nina Lazović

Zbirka kratkih priča/roman američke spisateljice meksičkog porijekla Sandre Cisneros prvi put objavljena 1984, prijevod na južnoslavenske jezike doživjela je tek 2005. godine. Priča je ispričana kroz niz fragmenata koji prate emocionalno i (samospoznajno) sazrijevanje Esperanze Cardero koja živi u Latinskoj četvrti Chicaga. Prvi susret sa zbirkom/romanom stavlja čitaoca pred dilemu, je li u pitanju zbirka priča ili kratki roman ispričan u lirskim fragmentima. Na prvi pogled djelo kao da i nema neku koherentnu strukturu, fragmenti (tematske cjeline) se nižu bez ikakve unutarnje logike, povezani samo centralnom sviješću glavne junakinje. Djelo svoj lirski karakter duguje i činjenici da je nastalo, po riječima same Sandre Cisneros, kada je pohađala pjesničku radionicu za vrijeme studija na Sveučilištu Iowa. Sandra Cisneros, u intervjuu povodom 25-godišnjice prvog izdanja „Kuće u ulici Mango“, objašnjava simboliku već u samom naslovu djela. Naime, tokom drugog semestra na Sveučilištu suočena s esejem na temu „Moja kuća“, Cisneros je shvatila da je jedina osoba u svojoj studijskoj grupi koja nema kuću koja odgovara američkom idealu predstavljenom na filmovima i u časopisima. (“At first it filled me with a sense of horror and shame…maybe I don’t belong here […] so I started asking myself: how come I have never seen my house, why have I never seen myself in books? What is it that I know at 22 years of age? Sheltered daughter of a Mexican man and a Mexican- American mother. Never gone anywhere without my brothers or family members. What do I know? And that’s how “House on Mango Street” was born. That weekend when I started writing about what it is I know.” / ispočetka sam bila preplavljena osjaćajem užasa i stida… možda ne pripadam ovdje […] pa sam se zapitala: kako to da nikad nisam vidjela svoju kuću, kako to da nikad nisam vidjela sebe opisanu u knjigama? Šta je to što znam s 22 godine? Zaštićena kći Meksikanaca, nikad nigdje nisam išla bez svoje braće ili drugih članova obitelji. Šta je to što ja znam? Tako je nastala „Kuća u ulici Mango“, tog vikenda kada sam počela pisati o onome što znam“).

Premda nikada nije postojala kao konkretno fizičko mjesto, kuća u ulici Mango, koja čini svojevrsnu okosnicu djela, predstavlja metaforu koja sažima iskustvo mnogobrojne meksičke obitelji u stalnoj potrazi za boljim životom i kućom „koja će biti bijela, okružena stablima, s ogromnim dvorištem i neograđenim travnjakom.“

Međutim, „kuća u ulici Mango uopće nije ona iz priča. Mala je i crvena, uska prednjeg stubišta i tako sićušnih prozora da pomisliš kako susprežu dah“. Klaustrofobični prostor doma reflektira niska očekivanja koje stanari – u prvom redu žene – imaju za svoju budućnost. U poglavlju „Linoleum od ruža“ Cisneros raskrinkava mit o domu kao utočištu, mjestu gdje su žene „zaštićene“: „Sally se udala, mlada i nespremna, ali u svakom slučaju udala se.[…] sada je imala svojega muža i svoju kuću, svoje jastuke i svoje tanjire. Sretna je, osim ponekad kad se njen muž naljuti, a jednom je provalio vrata pa mu je noga prošla kroz njih, iako je veliki dio dana on u redu. Osim što joj ne dopušta pričati na telefon. I ne dopušta joj gledati kroz prozor. I ne sviđaju mu se njeni prijatelji, tako da je nitko i ne posjećuje osim kad je on na poslu. Sjedi doma jer se boji ići van bez njegovog dopuštenja. Promatra stvari koje njih dvoje imaju: ručnike i toster, budilicu i zavjese. Voli gledati u zidove, kako se lijepo sreću kutovi, linoleum od ruža na podu, strop gladak kao svadbena torta“.

Sama metafora „vlastite kuće“ je višeznačna, s obzirom da, kako Cisneros naglašava, potraga za kućom, za domom, predstavlja potragu za drugačijim načinom postojanja, „el otro modo de ser“, od onoga nasljeđenog i društveno determiniranog. Potraga za vlastitom kućom pretvara se u potraga za prostorom, koliko fizičkim, toliko i duhovnim koji bi omogućio protagonistkinji da „reinventira“, skroji svoj život po vlastitim standardima. Vlastiti dom („Ne stan. Ne apartman na stražnjoj ulici. Ni kuća kakvog muškarca. Ne tatina. Samo moja vlastita kuća.“) predstavlja onaj prostor slobode koji Sartre naziva „oslobađanjem slobodnog čovjeka proširivanjem njegovih mogućnosti izbora“. Esperanza, literarni portret Sandre Cisneros, nalazi se u prostoru između djetinjstva i zrelosti; tragajući za sopstvenim identitetom traži uzore u ženama oko sebe. Jedino što vidi su primjeri onoga što ne želi. Pitanja koja se nameću su: Kako se uklopiti? Kako postati osoba kakva želim da budem ako ne vidim nijednu takvu osobu oko sebe?

Fragmentarna forma i kratke rečenice koje funkcioniraju kao stihovi u pjesmi, služeći više da prenesu emociju nego da nešto opišu, doprinose lirskom karakteru zbirke. Četiri izolirana stabla u četvrti u kojoj Esperanza živi („Četvorka koja ne pripada ovdje, ali jest ovdje. Četiri ofucana izgovora koja je posadio grad.“) postaju simboli njenog metafizičkog/ egzistencijalističkog  položaja, njene fizičke i mentalne situiranosti u prostoru kojem ne pripada i koji pokušava prerasti kao što stabla pokušavaju doseći nebo („Oni šalju divlje korijenje ispod zemlje. Oni rastu prema gore i prema dolje i grabe zemlju svojim dlakavim prstima i grizu nebo žestokim čeljustima i nikad ih ne napušta njihov bijes […] Četvorka koja je narasla usprkos betonu. Četvorka koja doseže i ne zaboravlja dosegnuti. Četvorka kojoj je jedini razlog postojati i samo postojati.“). Nebo u kontekstu priče postaje simbol za onaj prostor slobode i izbora koji Esperanzi izmiče u stvarnom životu („Nikada ti ne može biti previše neba. Mogao bi zaspati i probuditi se pijan od neba, i nebo te može čuvati kad si tužan. Ovdje je previše tuge, a premalo neba.“).

Lirska forma, koju je spisateljica odabrala, nažalost ima ključni nedostatak jer ne uspijeva udahnuti život karakterima/ženama koje opisuje, one nisu ništa stvarnije od linoleuma od ruža, čine se poput fasada, ili, riječima E.M. Fostera, one nemaju „vječni život“ u smislu da će njihovi likovi živjeti u našem sjećanju nakon što se korice knjige zatvore. Djelo funkcionira kroz emocionalne slikovne prikaze ljudi, situacija i negostoljubivog urbanog ambijenta/urbane džungle u kojoj opasnosti vrebaju iza svakog ugla. Nažalost, prilikom takvih opisa, spisateljica često zapada u patetiku izraženu klišetiziranim opisima i dihotomiji „mi“ i „oni“(„drugi“- „the other“) : „Kad je sve oko nas tamnoputo, mi smo sigurni.“ Premda se centralna nit djela dotiče tema koje se mogu definirati kao feminističke, što sugerira i  ispovjedni karakter naracije, „Kuća u ulici Mango“ nije najreprezantativniji feministički tekst. Nedorečenost, strukturalna nedosljednost i nekoherentnost, skicirani likovi ne uspijevaju ganuti čitatelja ili bar potaknuti na razmišljanje o idejnoj poruci djela. Feminizam je dotaknut samo sporadično, suština se gubi u sporednim opisima koji ne doprinose razradi teme. Stoga je, možda, „Kuću u ulici Mango“ najbolje čitati onako kao što ju je spisateljica originalno zamislila – kao lirsku prozu s feminizmom kao leight motivom.