Glavni je, prema tome, problem kako će se mladi ljudi odnositi prema nacionalističko-trovačko-ubilačkim generacijskim prethodnicima. Kako se postaviti prema onima koji su nezamislivo veliki broj djece opteretili ratnim traumama…
Piše: Marko Raguž
(Tekst je objavljen u prvom broju časopisa sic!)
O tri tvrđave i tri zarobljena uma
Svi smo mi bili na početku robovi jednog ili dva uma, vlastitih roditelja, ali se svi vremenom oslobađamo. Razlika je samo u tome u kolikoj će se mjeri neko od nas osloboditi ili u kolikoj će mjeri ostati zarobljen. A kako se to ljudi oslobađaju? Oslobađaju se učenjem, usvajanjem vrijednih iskustava u različitim oblastima što većeg broja ljudi – time se osvaja sve više i više slobode, a ropsko u čovjeku, koje nikad ne može nestati, sve je manje i manje važno.
Nacionalizam, koji danas potpuno dominira ovom zemljom, samo je jedan oblik ropstva. Potrebno je, dakle, osloboditi se nacionalizma ali i drugih oblika „zarobljenosti“, a to se može jedino prihvatanjem iskustva Drugog.
Povodom ove teme, želim, pored ostaloga, govoriti i o jednoj unutrašnjoj posljedici tog savremenog – u okvirima našeg društva – oblika duhovnog i psihološkog totalitarizma, koji se naziva nacionalizmom (naslov ovoga rada je, u stvari, naslov jedne pjesme koja pripada grupi Ekatarina Velika, to jest, jednoj varijanti te grupe). Dakle, ne govorim ovom prilikom o desetinama hiljada mrtvih koji su stradali nizašto, ili koji su stradali zbog jednog ljudima nametnutog korpusa iluzija – time se na zdrav način treba baviti još dugo vremena – već o „unutrašnjim“ posljedicama, ili nekom obliku traumatskog, koje je itekako prisutno i danas. To će kazati da su ex-jugoslavenski nacionalizmi, u vrijeme dok je trajao rat, biološki uništavali ljude, što je, završetkom oružanih sukoba, većinom okončano; ali isti ti nacionalizmi su u poslijeratnom vremenu nastavili sa svojim projektom razaranja – samo što je sada u pitanju jedno duhovno i psihološko razaranje. Bosnu i Hercegovinu su, dakle, zaposjele tri ideološke Tvrđave, a sve su, onakve kakve su danas, zasnovane na ratu, to jest uništavanju ljudi, njihovih imanja i kulture.
U nastavku o ovoj temi želim pisati navodeći i neke primjere. Neću to odmah imenovati u smislu da se odredi kontekst, jer tih primjera postoji mnogo – vanjskoj (društvenoj) pa time i unutrašnjoj marginalizaciji u ovoj zemlji nisu samo podvrgnuti pripadnici neke od tri dominantne etničke skupine, koji se nalaze na „pogrešnom“ mjestu, nego je takvih primjera mnogo više. U Bosni i Hercegovini više ne postoji niti jedan multietnički grad. Sarajevu se, recimo, nastoji od strane nacionalističkih, političkih struktura pridodati ta osobina, ali to je jedna lažna slika, kojom se nastupa pred međunarodnom zajednicom radi postizanja ekonomskih, ali prije svega političkih interesa. Dovoljno je pročitati spiskove imena na prijemnim ispitima za sarajevske osnovne i srednje škole ili predstavljanje razreda u novinama, da bi se dobila jasnija slika. U drugim dijelovima Bosne i Hercegovina, situacija je, u tom pogledu, još i lošija. Međutim, ni o tome sada nije riječ, jer realnosti su takve i one se naglo ne mogu mijenjati. Ono o čemu treba da se govori i za što se treba boriti jeste „izgradnja“ mogućnosti za ponovno uspostavljanje multietničkog i demokratskog društva u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. A protiv čega se, dakle, treba boriti? Treba se boriti protiv ljudi koji su nosioci nacionalističkih ideja. Obično se misli da je nacionalizam nešto apstraktno, nešto što je ukorijenjeno u samome narodu, ili se smatra da se nacionalizam tiče jedino političkih struktura. Riječ je o tome da u ovoj zemlji postoje tri ideološke infrastrukture, koje funkcioniraju na istom principu. Nacionalizam se, dakle, odozgo, spušta u društvo putem svih sredstava pomoću kojih se vlast obraća narodu. To uključuje prije svega medije, (anti)kulturu u različitim oblicima, religijske a pogotovo obrazovne institucije. Prema tome, jedini način na koji je moguće boriti se protiv nacionalizma u našem društvu, jeste „osvajanje“ prostora – u politici, medijima, obrazovnim institucijama itd. – te „izgradnja“ jednog „zdravog“ krovnog okvira, koji će omogućiti pluralizaciju društva: time će biti otvoren „prostor“ za sve društvene grupe i pojedince, uključujući njihove posebnosti i kulturu, a istovremeno će biti dokinuti neprestani sukobi, politički, medijski itd. između tri etničke skupine, koji, održavajući jedno paralizirano stanje, onemogućavaju početak istinske ekonomske i kulturne obnove Bosne i Hercegovine. U Bosni i Hercegovini, danas, postoje tri ideološka totalitarizma – svaki od njih priznaje samo svoju „sliku“ građanina. Tako u dijelu Bosne i Hercegovine u kojem je većinski narod srpski, jedino Srbin – i to onaj koji se uklapa u tu primitivnu, turbo folk „sliku“ istinskog Srbina – može ostvarivati puna prava. Tako je i u onim dijelovima ove zemlje u kojima su u većini Bošnjaci i Hrvati. Ako bilo koji pripadnik spomenutih skupina stupi u prostor koji nije, uvjetno kazano, njegov, gubi prava koja uživa u, opet uvjetno kazano, svom prostoru i postaje društvena margina. A u ovoj zemlji postoji veliki broj skupina i pojedinaca koji se ne uklapaju niti u jedan konstruisani, nacionalni okvir, čime im je uskraćen veliki broj ljudskih prava, čak štaviše, u javnom prostoru uopšte nisu prisutni niti im je kao takvima to dozvoljeno. A najgore od svega je to što su i svi građani, u evropskom smislu te riječi, marginalizirani. Sve nam ovo govori da je Bosna i Hercegovina jedna „seljačka“ zemlja, u najpogrdnijem smislu te riječi, u kojoj su nepoželjni svi oni koji to žele promijeniti. To je, dakle, jedna opšta slika stanja u zemlji, koja je, čini mi se, mnogima jako dobro poznata.
Ono što se nameće kao glavni problem jeste kako se nove generacije, odnosno mladi ljudi, trebaju postaviti prema stanju koje su „zatekli“. Glavni je, prema tome, problem kako će se mladi ljudi odnositi prema nacionalističko-trovačko-ubilačkim generacijskim prethodnicima. Kako se postaviti prema onima koji su nezamislivo veliki broj djece opteretili ratnim traumama, uvjeravajući ih godinama – preko obrazovnih institucija, medija i u okviru samih porodica – da je sve to učinjeno radi njih. Riječ je ovdje o onim ljudima – a oni i sada aktivno djeluju u svim društvenim sferama, ključnim za ovu zemlju – koji su namjerili da svoju djecu drže pod hipnozom, prenoseći u njih vlastite mračne predstave o potrebi očuvanja tradicije, religijske i nacionalne: a ta (pseudo) tradicija, koja nam se danas nameće kao vrijednost, izgrađena je dobrim dijelom na krvi i razaranju. Zašto bi trebalo uvažavati nekog profesora, koji napiše udžbenik u kojem stoji da su oni Drugi čudovišta i na tome zasnuje sistem vrijednosti – koji će kroz obrazovne institucije biti nametan svim novim generacijama. Kako se uopšte odnositi prema takvim ljudima i takvom nasljeđu, koje nam je, bez naše volje, nametnuto? Vrlo jednostavno. Takvo nasljeđe treba odbaciti, a prihvatati ono plemenito duhovno nasljeđe (koje nas „otvara“ prema Drugom a ne „zatvara“) – a kojega i u našoj tradiciji ima veoma mnogo.
Pošto je sa „zarobljenim umovima“ nemoguće komunicirati, sa njima ne treba ni komunicirati, već ih sklanjati u stranu, kao što se sklanja mrtvo tkivo (naravno, nije riječ o nasilju, jer nasilje može proizvesti jedino nasilje).
A šta su to „zarobljeni umovi“? „Zarobljeni umovi“ su oni koji jedino uvažavaju neku svoju vlastitu bolesnu projekciju sistema vrijednosti, ne želeći prihvatiti ništa što pripada Drugom, te je preko različitih sredstava žele – kao „željeznu zavjesu“ – pružiti preko jednog društva. Ne kažem da je nedozvoljeno imati neki vlastiti sistem vrijednosti, unutar samoga sebe posjedovati neku „sliku svijeta“, te ne prihvatati ništa osim toga. To jest pogrešno, ali svako ima pravo na to. Međutim, ono što se ne smije, to je prisiljavanje drugih ljudi da to prihvate. Mogu to objasniti primjerom. Potrebno je zamisliti, recimo, jednu učionicu u kojoj boravi učitelj i trideset učenika. Ukoliko je učitelj „zarobljeni um“ on će priznavati samo one učenike koji su „usvojili“ njegove stavove, dok će ostali biti marginalizirani, pa čak i kažnjavani. S druge strane, ukoliko je učitelj čovjek koji priznaje i prihvata Drugost, onda će svako imati mogućnost da zauzme svoj dio prostora u toj učionici, te da bude ravnopravan i uvažavan od ostalih. Ukoliko je neko od učenika „zarobljeni um“, on neće biti osuđivan i kažnjavan, već će biti shvaćen kao Drugost i time „uključen“ – što je preduvjet za početak „oslobađanja“. Ono što hoću reći jeste to da „zarobljeni um“ nipošto ne smije biti na čelu bilo kojeg oblika zajednice. A Bosnom i Hercegovinom upravljaju „zarobljeni umovi“.
U jednom od posljednjih brojeva dnevnog lista „Oslobođenje“, Gojko Berić je objavio tekst u kojem se, pored ostalog, navode i primjeri časnih postupaka Srba, Bošnjaka i Hrvata, koji su u ratu pomagali i žrtvovali život radi svojih komšija druge nacionalnosti, kojima je život bio ugrožen. Takvih primjera zasigurno ima veoma, veoma mnogo, samo što vladajućim ideologijama nije u interesu da ističu takve primjere, jer su potpuno suprotni onom na čemu se te ideologije zasnivaju – to samo po sebi govori o njihovoj prirodi.
U svakom bosanskohercegovačkom gradu je potrebno takvim ljudima dizati spomenike (onima koji su zaštitili svoje komšije od raznih ubilačkih formacija), o njima treba pisati knjige i snimati filmove; dakle, upravo na tim i sličnim primjerima, pored ostaloga, treba graditi novu hijerarhiju vrijednosti u Bosni i Hercegovini.
Na početku sam kazao kako želim govoriti i o jednoj unutrašnjoj posljedici tog savremenog – u okvirima našeg društva – oblika duhovnog i psihološkog totalitarizma, koji se naziva nacionalizmom (sve između toga bile su kraće digresije različitog tipa, koje su na različite načine objašnjavale i taj problem, kojeg je, samog po sebi, veoma jednostavno definirati, ali veoma, veoma teško riješiti).
Rješenja koja trenutno nude nacionalističke vladajuće strukture su poput zavoja na neočišćenoj ranu. Stoga je veoma jasno šta treba činiti – ukloniti zavoj i otpočeti sa čišćenjem. Najpreciznije govoreći, ispod ideološke površine bosanskohercegovačke stvarnosti, nalaze se ništa drugo nego gnojne rane – kako na individualnom tako i na kolektivnom planu. Sve se to tiče jednog duhovnog stanja, a ono je preduvjet za svaki oblik napretka. U tom smislu – TREBA DA SE ČISTI. A veći dio tog zadatka na sebe sve više i više trebaju preuzimati mladi ljudi.
Stoga ću, na kraju, da ponovim pasus kojim sam otpočeo tekst:
Svi smo mi bili na početku robovi jednog ili dva uma, vlastitih roditelja, ali se svi vremenom oslobađamo. Razlika je samo u tome u kolikoj će se mjeri neko od nas osloboditi ili u kolikoj će mjeri ostati zarobljen. A kako se to ljudi oslobađaju? Oslobađaju se učenjem, usvajanjem vrijednih iskustava u različitim oblastima što većeg broja ljudi – time se osvaja sve više i više slobode, a ropsko u čovjeku, koje nikad ne može nestati, sve je manje i manje važno.
Nacionalizam, koji danas potpuno dominira ovom zemljom, samo je jedan oblik ropstva. Potrebno je, dakle, osloboditi se nacionalizma ali i drugih oblika „zarobljenosti“, a to se može jedino prihvatanjem iskustva Drugog.
I u tome je sva umjetnost.
