UPRAVO ČITATE

Almir Kolar Kijevski: Potreba za intelektualnom Sp...

Almir Kolar Kijevski: Potreba za intelektualnom Spartom

Poslije decenije devedesetih, vrhunca fašizma, zločina i poplave dekadentnosti svih vrsta i u svim društvenim sferama, krvave vode su se povukle, ostavljajući geografski ambijent ispunjen klancima, ponorima, vrtačama…

Piše: Almir Kolar

(Tekst je objavljen u prvom broju časopisa sic!)

Silazak umjetnika u klance društvenog sunovrat

Bojim se da je u aktuelnom trenutku stagniranja evolucije plemenske svijesti  bh. društva,  postojanje ambijenta koji porađa ideju progresa svijesti, ambijenta onoga što bi mogli nazvati „kolektivnom sviješću“, jedna posve ruinirana iluzija, romantičarska slutnja, i da sve se, ipak,  svodi na  “budnu, samosvjesnu, savjesnu, jedinku”. „Kolektivna svijest” na koju ovdje aludiramo se najlakše može poistovjetiti sa žargonskim izrazom”kritična masa” ili „prijeko potrebna  snaga“, da bi se uopće mogao pokrenuti zamajac plemenite ideje. Problem je što je „ambijent“ u svojoj nutrini koncipiran tako, da svjesno ili manje svjesno potire, guši, dezintegriše, ne samo budnost jedinke, već i ono vezivno tkivo među onima koji odaberu put uz stranu većeg otpora, uz stranu koja je nasuprot kolotečini, ili, u gorem slučaju, put brzacima i virovima modernog i trendovskog nacionalnog sunovrata. Individui koja pokušava da izgradi ili poboljša vlastiti imunitet od torovskog virusa hermetizma i učmalosti je u savremenom društvu prirodni ambijent ipak jedna vizija određenog kolektiviteta. Kolektiviteta u onom smislu, kao određenog broja jedinki u čijoj svijesti cirkulira određeni broj ideja na čiju aktuelizaciju manje ili više konstruktivno djeluju.

Naravno, možemo reći da se radi o uvriježenom načinu funkcionisanja navedenog destruktivnog ambijenta kroz svo minulo vrijeme i sve povijesno-kulturološke okvire, ali uvid u aktuelnost ovog vremena i ovog društva kojem pripadamo bespogovorno nas navodi na ogoljelost i retrogradnost mišljenja koje je duboko involvirano u sve segmente kao neizlječiva bolest, ili barem bolest za čiju metodološki postavljenu dijagnozu a kamoli neutralizaciju nema ni najmanje naznake. Naravno da ovakav prikaz samo iznosi odraz onoga što je produkt svih društvenih elemenata; od pukih formalno-pravnih, do povijesno-kulturoloških koje su do krajnjih granica rastočile nešto što se može nazvati „opštim, univerzalnim, vrijednosnim identitetom“, kao nečim što u najosnovnijem formuliše pravac u kojem bi trebala da stremi bilo koja individua. Ovo nam sad-zasad može polučiti samo to da vrijednost djelovanja samosvjesnog pojedinca svoju realizaciju može dati samo nakon određenog (neodređenog) vremenskog otklona, s nadom da ruiniranje društva zapadne u stagnaciju i otvori kakav-takav prostor za manevar. Ovakav „skepticizam“ je možda neutemeljen i možda više govori o nedovoljnom sagledavanju jednog dužeg vremenskog okvira, ali prikaz stanja koje možemo sagledati prostim uvidom, te produkti duha koje takvo stanje iznosi pred nas, jednostavno porađaju njegov materijal.

Umjetnik i njegove dužnosti

Možemo uvidjeti da dosta dugo odsustvo iz „intelektualnog miljea“, ili barem onoga što bi bio neki neformalni okvir unutar kojega bi trebalo da cirkulira jedna takva „svijest“, porađa u umjetniku neki feedback u osjećaju osakaćenosti vlastitog rezonovanja, koji je, dakle, uzrokovan odsustvom onog produktivnog i manje produktivnog dijaloga s javnošću (bez obzira šta je činilo). Jedan takav osjećaj, ako se to može nazvati osjećajem, jer se prostim uvidom u činjenice koje su na tragu prethodne misli, može uvidjeti poprilično jasno da je izraz, ili formulacija izraza kojima umjetnik nastoji iskazati pojedine stavove poprilično štura, ne toliko neprecizna koliko osiromašena za neki, slobodno rečeno, „vrijednosni kvantitet“. „Vrijednosni kvantitet“ ovdje posmatram kao obaveznu i neizostavnu, bez obzira na bilo kakve izgovore, aktivnost u komunikaciji sa javnim životom; u komunikaciji koja nije striktno vezana za riječ umjetnika u autoru njegova djela. Naravno da se otkriva zapitanost: zašto je uopće bitan kvantitet ako je kvalitet izražen i u najmanjoj mjeri koja zaslužuje pažnju „duha“ kojem se predočava, kao i „duha“ koji predočava određenu formu u domenu riječi i njenog izričaja. Druga stvar je: kakav je to „vrijednosni kvantitet“ i kakve on ima uopće veze sa vrednovanjem nečega što nema uobičajene gabaritne norme. U potrazi za odgovorima na predočenu dilemu nudi se krajnje jednostavan odgovor, skoro kao floskula koja, na prvi pogled, ostaje da vrijedi samo za pitaoca, kao kontura njegova vlastita lika u ogledalu samoisljeđivanja. Da pojednostavim odgovor slikovitim primjerom iz povijesti: za nekog neutralnog posmatrača Spartanaca u Termopilskom klancu, irelevantno je koliko se krvi, znoja, patnje i mučnih vježbi savladalo, u kojoj mjeri i s kojom krajnjom svrhom, prije ključnog momenta kada je postignute ili prividno postignute vještine trebalo predočiti i reprezentovati pred konkretnim i dostojnim izazovom. Ono što je predočeno na jednom mjestu i u jednom vremenskom okviru zavrijedilo je trag u vremenu koji nadživljava i najsmjelije slutnje bilo kojeg od navedenih aktera minulog događaja. Iz jednostavnog razloga što su forma i smisao postigli zenit u svom saobraćanju. Naravno ovaj metaforički, neudobno metaforički diskurs može pomalo nezgrapno djelovati ako ga postavimo kao simbolički urnek nasuprot dilema umjetničkog subjektiviteta unutar prostora duha i jezika. No, sasvim je sigurno da važnost onoga, što na prvi pogled ne može toliko uticati na trenutak provjere ili trenutak konačnog ispita, (važnost onoga što se, dakle u očima neutralnog posmatrača „spartanskog“ djelovanja u datom povijesnom trenutku, donekle i opravdano, činilo irelevantnim), ne može se osporiti, barem ne u onom što će na stasanju umjetnikove spremnosti da u mogućem trenutku silaska u klanac jezika, forme, riječi i duha, ostavi trag koji će zavrjeđivati pažnju. Dualizam u ponuđenom rješenju je očigledan i samo ako bi, s neskrivenom ironijom, odnose između, na ovaj način posmatranih,  kvaliteta i kvantiteta,  postavili kao odnos prema licu i naličju, bez dvojbe ćemo se prikloniti licu. Iskustvo nam kaže da je onom mjerodavnom Fidiji (kojeg umjetnik uvijek podsvjesno priziva) samo lice onaj istinski model koji mu može poslužiti da prstima vremena bude utisnuto u besmrtnost.

Ovakvo rezonovanje i promišljanje uloge i djelovanja svjesnog i savjesnog pojedinca je relevantan u domenu onoga što spada u sferu intrasubjektivnog samoisljeđivanja umjetnosti kao takve, međutim ostaje onaj vakuum ili prostor za manevar u javnom prostoru koji jednom intelektu pripada i na koji je obavezan samim preuzimanjem bilo kakve komunikacije sa svijetom i vremenom kojem pripada. Ostaje dužnost i obaveza djelovanja ili regrutovanja vlastitog skromnog talenta i njegovog povremenog prekomponiranja za date potrebe. Pri ovome etika i moral pojedinca su onaj fundamentalni vezivni materijal koji jedini može dati kredibilitet takvom djelovanju u ulozi humanizma, izuzev ako se ne želi postići efekat destrukcije ili izravno biti u službi aktuelne dekadentnosti. Poslije decenije devedesetih, vrhunca fašizma, zločina i poplave dekadentnosti svih vrsta i u svim društvenim sferama, krvave vode su se povukle, (ne isparile, već se deponovale u rezervoare rigidne isključivosti) ostavljajući geografski ambijent ispunjen klancima, ponorima, vrtačama, bh. termopilskim klancima, kroz koje će prije ili kasnije poželjeti da prodru horde svih boja i naličja. Intelektualne Sparte nema ili je barem realizacija jedne takve ideje koja bi porodila ambijent suprotan onome s početka priče, tek u povoju. Sigurno je da potreba za tim utvrđenjem prijeko potrebna kao preduslov pokretanja fronte od zdravih, svjesnih, savjesnih, obrazovanih pojedinaca, odlučnih da, bez obzira na brojčanu nadmoćnost plemenskih regruta, uđu u termopilski klanac i ostanu vjerni do kraja.

subota, 13. jun 2009


Almir Kolar Kijevski

Rođen 1981. godine u Kijevu, općina Trnovo. U Sarajevu završava osnovnu školu, gimnaziju te studira na Filozofskom fakultetu, odsjek filozofija. Objavio zbirke poezije Requiem za Kijevskog (Omnibus, 2008.) i Predivo iz labirinta (Sic, 2012.)

POVEZANI ČLANCI