Rawi Hage, Žohar, Sarajevo, Buybook, 2010. godina

(prijevod sa engleskog: Danko Ješić)

Hage koristi figuru žohara kao najefektniju pri opisu sudbine emigrantskog iskustva, figuru koja je najefektnija kao ona koja uvijek uspijeva stvoriti se i nestati, figuru koja upozorava čitaoca da se radi o bićima iz podzemlja koja stalno prežaju za mjestom boravka, bićima koja za razliku od ljudi uvijek imaju plan. Figura žohara upućuje i na danonoćno bdijenje s ruba društva koja sve vidi i čuje, te na taj način kroz oči čovjeka-žohara Hage prikazuje svijet emigrantske zajednice u Montrealu.

„Biće koje se pojavljuje iz postmodernističke misli bez središta je, hedonističko, beskonačno prilagodljivo i stalno se izumljuje. Ono se izvrsno snalazi u supermarketu i disco klubu, a nešto lošije u školi, sudnici ili kapeli. Ono je više nalik na šefa za medije iz Los Angelesa negoli na indonezijskog ribara. Postmodernisti se opiru univerzalnosti i neka im je: jer sada više nema ničeg provincijalnijeg od one vrste ljudskog bića kojoj se dive. Čini se da sada za slobodu moramo žrtvovati naš identitet, ali preostaje pitanje ko je sada taj koji će se tom slobodom koristiti. Mi postajemo veliki šefovi, smeteni i pripiti od neprestanih putovanja i više se ne sjećamo ni svog imena. Ljudski subjekt konačno se oslobađa posljednjeg ograničenja: samoga sebe. Ako se sve čvrsto mora raspršiti u zrak, onda ni ljudi nisu iznimka.“ (Eagleton, Terry / Teorija i nakon nje)

Svojim drugim romanom Žohar Rawi Hage, (rođen u Bejrutu, Liban, preživio je devet godina libanskog rata tokom 1970-ih da bi 1991. godine emigrirao u Montreal, Canada, gdje je studirao fotografiju i lijepe umjetnosti), proširuje granice i uveliko bogati trpezu tarnsformacija bića postmodernističke misli predočavajući nam svijet imigrantske zajednice iz perspektive lopova-mizantropa koji za sebe vjeruje kako je pola čovjek a pola žohar.

Hageov junak možda se ne snalazi toliko dobro u supermarketu ili disco klubu, ali je vrlo vješt u provali stanova, snalazi se i kao žohar i kao čovjek, čak i više kao žohar negoli čovjek. Da je pisac kojim slučajem iscrpio mogućnosti postmodernističkog pripovijedanja do krajnjih granica  te se poigrao fikcionalnim statusom neimenovanog pripovjedača i ubacio poglavlje kojim bi prikazao svijet pripovjedača kroz perspektivu drugog lika obznanio bi svojevrsnu „žoharologiju“, a koja bi zasigurno udarila jak temelj ostvarivanju slobode na usud identiteta.

U Hageovom romanu govori se o imigrantskoj zajednici i patnji u savremenom društvu, životnim gubicima, protjeranim, uznemirenim, o nesretnoj sudbini imigranata, njihovom životu prije i nakom bijega iz vlastite domovine, o diktaturi demokratije.

Uz izvjesnu prikrivenu dozu ironije i crnog humora Hage uspostavlja psihološki ritam i osvjetljava čitav kompleks psiholoških odnosa, u duši skrivenih događaja koji sačinjavaju život „Žohara“ i njegovih poznanika, društvenih parazita i nesretnika.

Glavnom figurom događaja u knjizi o imigrantskoj zajednici u Montrealu javlja se neimenovani pripovjedač, imigrant-lopov za kojeg se nikada ne saznaje odakle je i zbog čega došao u Montreal.

U pozadini pripovjedanja o imigrantima i društvenom statusu njegovih poznanika proteže se priča o pripovjedačevoj velikoj ljubavi Shohreh sa kojom počinje i završava roman. Na prvim stranicama romana pripovjedač govori o svojoj zaljubljenosti i željom za posjedovanjem žene, svojim ljigavim osjećajima privlačnosti i potrebe.

Zbog svojih ljigavih osjećanja primoran je posjetiti psihijatricu sa kojom počinje voditi razgovore o svojoj prošlosti i problemima koji ga svakim danom iznova presreću: Možda je došlo vrijeme da ponovo posjetim svoju terapeutkinju, jer me u posljednje vrijeme ovaj osjećaj pritiska. Mada me taj isti poriv počeo obuzimati i u prisustvu psihijatrice. Nedavno kad sam je vidio kako se smije sa jednom od svojih kolegica, shvatio sam da je i ona samo žena…

Razgovor sa psihijatricom pisan je retrospektivno, u sjećanju na prošlo vrijeme, na životne tegobe prije doseljenja u Montreal, na porodicu i okruženje u kojem je živio. U borbi za egzistenciju on je i provalnik i prevarant i izdajnik i krijumčar droga – jedino što mu je sudbina ponudila i jedino što, po svemu sudeći, želi biti.

U novoj sredini tretiran je kao najveća propalica čak i od drugih emigranata: Ljudi ovdje ne vole kada takva propalica poput tebe odmjerava njihove žene i kćerke. Samo sjedi i budi neprimjetan. To su bile riječi Reze, iranskog doseljenika  u Montreal, koji je bio muzičar i pri tome „Žoharu“ dugovao neki sitni novac.

Često kroz razgovore sa psihijatricom u njemu se budi dekadentna iluzija o novim mogućnostima u životu, te najčešće upada u nove nevolje. Iako ih jako hladno preživljava ne mareći za bilo kakve posljedice „Žohar“ počinje umišljati stvari, te mu se pred očima ukazuje slika o sebi kao pola čovjeku pola žoharu, koji uvijek ima mogućnost izmjestiti se, uteći svima pa čak i samome sebi.

Prati ga misao i interesovanje za nepostojanje, pokušava iskusiti nepostojanje, apsolutno nestajanje bez ikakve svijesti o tome, vrzma se između neprekidnog postojanja i ništavila.

U trenutku kada ga obuzme apsolutno nestajanje bez ikakve svijesti o tome, razgovara sa divovskim žoharom koji ga upozorava da je njegovom svijetu došao kraj, kako on nikada nije ni učestvovao u njemu jer vječno bježi i svojom arogancijom umišlja pripadnost nečemu boljem i višem.

Žohar dalje govori kako njihova vrsta uvijek zna gdje ide i ima plan i da njega još kao malog dječaka poznaje te da je on jedan od njih ali najgore od svega što je pored toga i čovjek.

Idi sada i budi čovjek, ali sjeti se da si uvijek dobro došao. Znaš kako da nas nađeš. Samo prati šta se dešava u podzemlju.

Ovim rečenicama žohar završava svoj govor i udara pečat na jedan ljudski subjekt koji se u tom trenutku oslobađa posljednjeg ograničenja: samoga sebe. Na kraju se ovaj ljudski subjekt ipak neće raspršiti u zraku kao sve drugo, ali će zaplivat kuhinjskim odvodom nošen sapunjavom vodom, zaplesati kao Ciganin i usmjerit svoja sjajna krila prema podzemlju.

Ljubavnu priču uokviruje klasična scena sa seksualnim odnosom „Žohara“ i Shohreh, poslije čega se „Žohar“ mučen neizvjesnošću i znatiželjom za Shohrehin život stalno vraća natrag i kopa po njenoj prošlosti hvatajući se za svaki znak koji bi ga uputio na novo saznanje, čime se na određen način otvaraju nove perspektive između muškarca i žene. Tu gotovo žalosnu atmosferu intimne i pomalo neshvaćene ljubavi prema Shohreh, to vulgarno kombiniranje „Žohara“ i čovjeka, konstantna strepnja pred istinom, to zaljubljeno kolebanje logike i temperamenta, romantičnog zanosa i neukusne stvarnosti narušava saznanje o Shohrehinoj prošlosti i njenoj nesreći sa najuvaženijim gostom restorana u kome „Žohar“ obezbjeđuje novac za preživljavanje.

Kompoziciono i idejno važnu epizodu „Žohar“ pripovijeda kroz svoj razgovor sa prijateljem Farhoudom, homoseksualcem iz Irana koji je kao i on pobjegao u Montreal.

Farhoud priča kako je završio u „izbjeglištvu“ i kako je uhapšen od strane Khomeiniove vlasti zbog prisustva u gej zajednici, o svojim patnjama u ćeliji, silovanju od strane zatvorskog čuvara – mule duge brade i užasne duge odore. Njegova priča je gotovo identična onoj Shohrehinoj zbog koje i sam „Žohar“ biva izložen opasnosti želeći pomoći svojoj ljubavi pri osveti.

Sa Majeedom, također izbjeglicom iz Irana, vodi razgovor o diktaturi demokratije, o zemlji koja priča o demokratiji ali mnogo lakše surađuje sa diktatorima, o tome da je ustvari demokratija isto kao diktatura iz koje je pobjegao: Znaš, dolazimo ovdje kao izbjeglice da bismo našli bolji život, ali zbog ovih zemalja smo i postali izbjeglice. Zbog demokratije su me mučili i šah i mule. Oba režima su ista.

Poslije velikih napora i „iznenadne krvničke osvete u ime ljubavi“ krug se zatvara u opstanku „Žoharove“ zablude i rađa finalno smirenje autoanalize čudeći se samome sebi, kako je uspio ustrajati u autosugestivnoj obmani i zauvijek nestati kao žohar.

Fabula romana prilično je jednostavna uz povremene prosjeke kada je jako teško zamjetiti razliku između jave i „Žoharove“ mašte, prisjećanja prošlosti i informacija koje saznajemo pri razgovorima sa psihijatricom. Spomenuta mašta ima svoju simboličku funkciju kojom Hage opisuje život u izbjeglištvu, neukusnu stvarnost koja je često gora i teža od traumatskog ratnog iskustva 70-ih u Hageovom životu.

Hage koristi figuru žohara kao najefektniju pri opisu sudbine emigrantskog iskustva, figuru koja je najefektnija kao ona koja uvijek uspijeva stvoriti se i nestati, figuru koja upozorava čitaoca da se radi o bićima iz podzemlja koja stalno prežaju za mjestom boravka, bićima koja za razliku od ljudi uvijek imaju plan. Figura žohara upućuje i na danonoćno bdijenje s ruba društva koja sve vidi i čuje, te na taj način kroz oči čovjeka-žohara Hage prikazuje svijet emigrantske zajednice u Montrealu.

Uzevši u obzir Hageov prvi roman De Nirova igra te prativši polaznu i završnu tačku relacije Bejrut–Kanada a zatim život u Kanadi, obje priče se uveliko poklapaju sa Hageovom biografijom. Iako je pripovjedač u Žoharu vješti provalnik a Hage u stvarnom životu taksista zajedničko je da su obojica veoma brzo upoznali novu sredinu i društvo o kome govore. Nakon što je literarizirao svoje devetogodišnje iskustvo građanskog rata u prvom romanu, drugim romanom Hage literarizira svoje iskustvo izbjeglice u Montrealu. Za razliku od pisaca kao što su Jergović i njemu slični koji svoje iskustvo praktički pišu reportažno, poput Sarajevskog Marlbora, Hageu je dugo trebalo da literarizira svoja traumatska iskustva, ali učinak je mnogo jači i njegova oba romana svojevrstan su literarni koncentrat.

U opisu djela, kao što reče Arsenić, žanrovske odrednice, kritičarske smicalice, etiketiranje svake vrste je neophodno, ali ponekad naiđe tekst koji se zaista odupire svakoj klasifikaciji i kome uslovna etiketiranja više štete nego koriste. Za Hagea bi mogli reći da je to pisac-postmodernista, pisac-egzistencijalista, pisac „modernistički ustrojenog teksta“, međutim Hage svojim romanom rekonstruira sve ono čemu ima zahvaliti i uspješno nadrasta Kafkinu priču o zamišljenom preobražaju kalemeći njene uticaje na svoju priču o imigrantima Montreala.

Svojom neobičnom, istodobno zgusnutom i liričnom, potresenom i dramatičnom pripovjesti, Hage pravi impresivan spoj istočnjačke maštovitosti i postmodernističke raspršenosti, sve to uokvireno iznenađujuće velikom dozom crnog humora, zasigurno je vrijedan  čitanja.